Živjeli!
Evo blizi se kraj jos jedne godine i red je da se kaze par rijeci. Tako je to bilo uvijek u svecanim trenucima, i tako ce biti, dok god je svijeta i vijeka.
Prije svega, svima onima koji jos uvijek navracaju na ove stranice zelim puno srece u Novoj 2011. godini, da je lijepo i veselo proslave. Znam da ce se u mnogim domovima sirom svijeta okupiti familije da proslave dolazak Nove godine kao sto su se okupljale svo ovo vrijeme. Neki ce Novu godinu docekati u restoranima, neki na koncertima, neki sa hiljadama nepoznatih ljudi u gradovima sirom svijeta, a bit ce i onih koji ce se naci u krevetu prije nego se kazaljke poklope. Bilo kako bilo, znam da ce vecina Novu godinu docekati u miru, ne strepeci od onog sto donosi novi dan.
U ove dane, pred ovaj praznik, koji smo uvijek slavili ma koje nacije i vjere bili, bilo bi interesantno podsjetiti se kako smo Novu godinu docekali one godine kada je u nas grad stigla nesreca koja je mnoge otjerala daleko od njega, u nove krajeve i na sve kontinente ovog planeta kojeg nazivamo zemljom. Siguran sam da bi tu bilo veoma interesantnih prica koje nikad nikom nismo uspjeli ispricati jer se nije imalo vremena ili se nije imalo kome.
Danas, kada se spremam da Novu godinu docekam u krugu uze familije, sretan sto su djeca stigla kuci na par dana, pokusavam da se prisjetim doceka Nove 92. godine u rodnom gradu u kojem je vec duze vremena vrag bio odnio salu i malo kome je bilo do proslave.
Sjecanja blijede i ma koliko se trudio da se sjetim detalja, sve je vise praznina koje je danas, 18 godina kasnije, tesko popuniti. Uvjek sam se divio onima koji se sjecaju svakog detalja jer se meni, danas, ne tako davno od tih dana, mnogo toga pojavljuje kao u nekoj magli. Da li je to zbog toga sto su vremena bila gadna pa se covjek ne zeli sjecati ili su godine u pitanju? Ali ono glavno je jos tu.
Sjecam se da je tih dana 92. godine u Banjaluci cesto bilo hladno jer su redukcije struje bile svakodnevne pa grijanje nije radilo. Neki su, istina, bar imali drva za lozenje pa su u mnogim stanovima dimnjaci koji su se koristili za odvod mirisa iz kuhinja poceli sluziti njihovoj pravoj svrsi. O organiziranom doceku nove godine nije moglo biti ni govora: rat se Bosnom munjevito sirio, mada u nasem gradu nije bilo onih klasicnih ratnih dejstava (osim sporadicnih hapsenja, ubijanja, bombi i eksplozija koje su svako vece unosile strah u domove onih za koje je bilo planirano da moraju otici). U takvoj atmosferi straha i neizvjesnosti, cesto bez struje i osnovnih zivotnih potrebstina, Nova godina se slavila tiho, po stanovima onih koji su nastojali da se ova lijepa tradicija ne prekine.
Da li je toga dana, decembra 31. 1992. bilo snijega ne sjecam se: mozda me netko podsjeti. Ali se zato dobro sjecam da smo te Nove godine bili pozvani kod nasih prijatelja koji su zivjeli u komsiluku nedaleko od nas tako da smo do njih mogli stici pjesice za par minuta, umanjuci sanse da se na putu do njih susretnemo sa onima koji su imali druge namjere a koji su vec u to doba bili veoma aktivni, obavljajuci vec davno planirane zadatke. Sjecam se da smo na putu do njihovog stana prosli pored jedne privatne kuce, visekatnice, koja je vece prije bila opljackana, sto je tih dana postala svakodnevica. Sta se dogodilo sa familijom nismo znali. Vijesti o desavanjima u gradu tih dana su stizale sporadicno, vecinom od prijatelja koji su jos uvijek radili pa su im informacije bile dostupnije nego nama za koje je normalan zivot stao. I kojima su ostali samo rezimski radio i televizija, sa vijestima o uspjesima ‘hrabre oslobodilacke vojske’ koja je unistavala mrskog neprijatelja (ustase i balije) na svim frontovima.
Nasi domacini su se potrudili da nam docek bude prijatan i da na trenutak zaboravimo surovu stvarnost. Bilo je tu svega sto se pri ovakvim dogadjajima uobicajeno: kolaci su bili napravljeni tokom dana kada je na nekoliko sati ‘dosla’ struja, a i nesto hrane je bilo spremljeno u slucaju da to vece ostanemo u mraku. Sta smo jeli, ne mogu se sjetiti, ali znam da je bilo ukusno kao sto je to uvijek bio slucaj kad bi se kod nekoga okupljali. Slusali smo i muziku sa gramofona, kao sto smo to nekada znali ciniti kad bi se okupljali u neka druga vremena. Da li smo zapjevali, ne znam, ne sjecam se. Vjerojatno ne, jer tih dana do pjevanja nikome nije bilo stalo. A nekada se vece na kojoj se okupi raja bez gitare i pjesme nije mogla zamisliti.
Ne sjecam se puno detalja sa tog doceka ali to za ovu pricu i nije ni toliko vazno. Vaznije od sve hrane i kolaca koje smo pojeli to vece, i pica kojeg smo popili, je zelja nasih prijatelja da nas to vece ugoste, da provedemo jedno vece zajedno u tim vremenima kada su neki vec poceli okretati glavu kada bi nas sreli, a drugi se raspitivali zasto nisam u uniformi kao sav ‘normalan’ svijet. Taj njihov poziv je imao daleko vece znacenje nego neki drugi u neka druga, bolja vremena. Znao sam da to nase druzenje nekim drugima nece biti po volji i da bi nasi prijatelji zbog njega mogli imati problema. Ali eto, oni su bili hrabri, nisu se obazirali na moguce probleme i neprijatnosti iz jednog prostog razloga: bili su ljudi. A takvih tih dana nije bilo bas puno.
Eto tako smo proslavili nasu zadnju novu godinu u rodnom gradu, ne znajuci gdje cemo (i da li cemo) proslaviti slijedecu. Evo, moram priznati, da se doceka Nove 93. godine uopce ne sjecam. Znam da smo je docekali u Zagrebu kao izbjeglice, ali s kim i gdje, nemam pojma.
U cast nasih prijatelja koji nam pomogose da najveseliju (i kazu, najduzu) noc one godine kada nismo znali sta nam donosi sutra, provedemo dostojno, kao ljudi, u sigurnosti njihovog doma, podizem ovu casu sa zeljom da ono kroz sto smo prosli vise niko ne prodje i da nam sutra bude bolje nego danas, ma gdje se nalazili. Zasluzili smo to nasim postenim odnosom prema prijateljima, komsijama, radnim kolegama i svima onima s kojima smo se druzili ili ih u zivotu samo sretali. A jos vise su to zasluzili oni koji su u onim teskim vremenima shvatili o cemu se radi i nisu zalili hrabrosti i truda da se nadju pri ruci svojim prijateljima kada im je bilo najteze.
Zivjeli!
Prije svega, svima onima koji jos uvijek navracaju na ove stranice zelim puno srece u Novoj 2011. godini, da je lijepo i veselo proslave. Znam da ce se u mnogim domovima sirom svijeta okupiti familije da proslave dolazak Nove godine kao sto su se okupljale svo ovo vrijeme. Neki ce Novu godinu docekati u restoranima, neki na koncertima, neki sa hiljadama nepoznatih ljudi u gradovima sirom svijeta, a bit ce i onih koji ce se naci u krevetu prije nego se kazaljke poklope. Bilo kako bilo, znam da ce vecina Novu godinu docekati u miru, ne strepeci od onog sto donosi novi dan.
U ove dane, pred ovaj praznik, koji smo uvijek slavili ma koje nacije i vjere bili, bilo bi interesantno podsjetiti se kako smo Novu godinu docekali one godine kada je u nas grad stigla nesreca koja je mnoge otjerala daleko od njega, u nove krajeve i na sve kontinente ovog planeta kojeg nazivamo zemljom. Siguran sam da bi tu bilo veoma interesantnih prica koje nikad nikom nismo uspjeli ispricati jer se nije imalo vremena ili se nije imalo kome.
Danas, kada se spremam da Novu godinu docekam u krugu uze familije, sretan sto su djeca stigla kuci na par dana, pokusavam da se prisjetim doceka Nove 92. godine u rodnom gradu u kojem je vec duze vremena vrag bio odnio salu i malo kome je bilo do proslave.
Sjecanja blijede i ma koliko se trudio da se sjetim detalja, sve je vise praznina koje je danas, 18 godina kasnije, tesko popuniti. Uvjek sam se divio onima koji se sjecaju svakog detalja jer se meni, danas, ne tako davno od tih dana, mnogo toga pojavljuje kao u nekoj magli. Da li je to zbog toga sto su vremena bila gadna pa se covjek ne zeli sjecati ili su godine u pitanju? Ali ono glavno je jos tu.
Sjecam se da je tih dana 92. godine u Banjaluci cesto bilo hladno jer su redukcije struje bile svakodnevne pa grijanje nije radilo. Neki su, istina, bar imali drva za lozenje pa su u mnogim stanovima dimnjaci koji su se koristili za odvod mirisa iz kuhinja poceli sluziti njihovoj pravoj svrsi. O organiziranom doceku nove godine nije moglo biti ni govora: rat se Bosnom munjevito sirio, mada u nasem gradu nije bilo onih klasicnih ratnih dejstava (osim sporadicnih hapsenja, ubijanja, bombi i eksplozija koje su svako vece unosile strah u domove onih za koje je bilo planirano da moraju otici). U takvoj atmosferi straha i neizvjesnosti, cesto bez struje i osnovnih zivotnih potrebstina, Nova godina se slavila tiho, po stanovima onih koji su nastojali da se ova lijepa tradicija ne prekine.
Da li je toga dana, decembra 31. 1992. bilo snijega ne sjecam se: mozda me netko podsjeti. Ali se zato dobro sjecam da smo te Nove godine bili pozvani kod nasih prijatelja koji su zivjeli u komsiluku nedaleko od nas tako da smo do njih mogli stici pjesice za par minuta, umanjuci sanse da se na putu do njih susretnemo sa onima koji su imali druge namjere a koji su vec u to doba bili veoma aktivni, obavljajuci vec davno planirane zadatke. Sjecam se da smo na putu do njihovog stana prosli pored jedne privatne kuce, visekatnice, koja je vece prije bila opljackana, sto je tih dana postala svakodnevica. Sta se dogodilo sa familijom nismo znali. Vijesti o desavanjima u gradu tih dana su stizale sporadicno, vecinom od prijatelja koji su jos uvijek radili pa su im informacije bile dostupnije nego nama za koje je normalan zivot stao. I kojima su ostali samo rezimski radio i televizija, sa vijestima o uspjesima ‘hrabre oslobodilacke vojske’ koja je unistavala mrskog neprijatelja (ustase i balije) na svim frontovima.
Nasi domacini su se potrudili da nam docek bude prijatan i da na trenutak zaboravimo surovu stvarnost. Bilo je tu svega sto se pri ovakvim dogadjajima uobicajeno: kolaci su bili napravljeni tokom dana kada je na nekoliko sati ‘dosla’ struja, a i nesto hrane je bilo spremljeno u slucaju da to vece ostanemo u mraku. Sta smo jeli, ne mogu se sjetiti, ali znam da je bilo ukusno kao sto je to uvijek bio slucaj kad bi se kod nekoga okupljali. Slusali smo i muziku sa gramofona, kao sto smo to nekada znali ciniti kad bi se okupljali u neka druga vremena. Da li smo zapjevali, ne znam, ne sjecam se. Vjerojatno ne, jer tih dana do pjevanja nikome nije bilo stalo. A nekada se vece na kojoj se okupi raja bez gitare i pjesme nije mogla zamisliti.
Ne sjecam se puno detalja sa tog doceka ali to za ovu pricu i nije ni toliko vazno. Vaznije od sve hrane i kolaca koje smo pojeli to vece, i pica kojeg smo popili, je zelja nasih prijatelja da nas to vece ugoste, da provedemo jedno vece zajedno u tim vremenima kada su neki vec poceli okretati glavu kada bi nas sreli, a drugi se raspitivali zasto nisam u uniformi kao sav ‘normalan’ svijet. Taj njihov poziv je imao daleko vece znacenje nego neki drugi u neka druga, bolja vremena. Znao sam da to nase druzenje nekim drugima nece biti po volji i da bi nasi prijatelji zbog njega mogli imati problema. Ali eto, oni su bili hrabri, nisu se obazirali na moguce probleme i neprijatnosti iz jednog prostog razloga: bili su ljudi. A takvih tih dana nije bilo bas puno.
Eto tako smo proslavili nasu zadnju novu godinu u rodnom gradu, ne znajuci gdje cemo (i da li cemo) proslaviti slijedecu. Evo, moram priznati, da se doceka Nove 93. godine uopce ne sjecam. Znam da smo je docekali u Zagrebu kao izbjeglice, ali s kim i gdje, nemam pojma.
U cast nasih prijatelja koji nam pomogose da najveseliju (i kazu, najduzu) noc one godine kada nismo znali sta nam donosi sutra, provedemo dostojno, kao ljudi, u sigurnosti njihovog doma, podizem ovu casu sa zeljom da ono kroz sto smo prosli vise niko ne prodje i da nam sutra bude bolje nego danas, ma gdje se nalazili. Zasluzili smo to nasim postenim odnosom prema prijateljima, komsijama, radnim kolegama i svima onima s kojima smo se druzili ili ih u zivotu samo sretali. A jos vise su to zasluzili oni koji su u onim teskim vremenima shvatili o cemu se radi i nisu zalili hrabrosti i truda da se nadju pri ruci svojim prijateljima kada im je bilo najteze.
Zivjeli!
Labels: ratna sjecanja
posted by co | 11:45 AM
5 Comments:
Zivjeli!
-----
Da malo podsjetim, gledajuci jednu sliku:
1991 na 1992:
Sestomjesecno dijete je imalo paketic od Deda mraza, znaci da smo mi koji smo bili na cekanju imali pravo na paketice za djecu!
1992-1993:
Bilo je hladno, vjerovatno minus 15, tako nesto, Banja Luka mracna, puna slutnji;
Mi se sakupili u dnevnoj sobi, po podu, jer se znalo da ce biti pucanja pa je bilo bolje sjediti na podu.
Bilo je struje, dokle, ne sjecam se.
Ne sjecam se jela ili pica!
Vatre je bilo u prepravljenoj peci (koja je prije radila na naftu) i to u kuhinjici...vrata otvorena prema dnevnoj sobi, da se ugrijemo.
Gazda samo ponavljao 'meni je zima', a ja sve deke i jorgane na njega.
Meni bilo zima te noci, ali me nitko nije pitao.
Poslije, svako u svoju 'logu', do sutradan ujutro, negdje oko 9...dok se nismo razbudili sa hladnom stvarnoscu, sta dalje, bez gazde...
1993--1994
Djeca kao djeca, uvijek segu stvarala, cak i neki video napravili sa komsijom, neki paketic stigao na vrijeme, pa i cokoladica stigla na film...dalje ne volim da se sjecam do nekih godina.
Zivjeli!
Za bolje sutra svih nas!
Kr.
Ocekivala sam na ovu temu, ogranicenu na mjesto i vrijeme, bar nekoliko priloga ili komentara.
Bas mi je zao sto prodje ovako.
Nada Š. D.
Nadam se da nije jos kasno, da tema nije ostarila.
Godine ruzne i tuzne , tako je napisao slikar Lojzo pozadi jedne slike koja dosla cak u Kanadu kao poklon mojoj kcerki. Nije cudo sto su sjecanja izblijedila. Sjecanja su cesto povezana s emocijama i tih godina dosta dana je proslo samo tako. Bili smo sretni da je dan iza nas.
1932/93 sjecam se dobro jer sam morala isprazniti stan moga brata, da bi se uselio njegov kolega. Bilo je oko -15 °C vani. Unutra mozda -5 °C. Prvi dan sam se smrzla. Drugi dan obukla hlace i jaknu za skijanje. Sortirala stvari, razmisljala sta baciti sta ostaviti, gdje odnijeti, kome dati. Prolaziti kroz privatne stvari moje najblize familije, vrlo neprijatan osjecaj.
Moj brat je volio aute, godinama citao casopis Auto, sacuvao sve brojeve. Sta s njima ?
Koga to jos interesuje osim njega.
6 januar rodjendan moje mladje kcerke Ane, 9 godina.
Ja pakujem stvari u bratovom stanu, kod nas moja mama kuha supu od paradjza i place : nista drugo nismo imali da napravimo Ani za rodjendan nego paradajz supu. Ali popodne je stigao kolac kojeg je nekako skuckala tetka.
Navecer, badnje vece, vani pucnjava Ana ponosna:cijela Banjaluka slavi moj rodjendan!!!!
Lozimo pec , koju smo kupili od jednog cigana, mali mini sporet, dobro grije kuhinju i dnevnu sobu. Nas cetvero spava na rasirenom trosjedu. Ja nisam mogla to izdrzati pa sam otisla u spavacu sobu i dobro se urolala u deke i jorgane. U sobi je bilo 0°C.
Na prozoru sobe gdje su djeca spavala, kad nije hladno stavljali smo veliku debelu panel plocu preko cijelog prozora da ih zastiti od metaka koji su ponoci letjeli svuda.
Mi smo spavali u sobi s balkonom i ja sam svako vece u glavi ponavljala scenario. Ako be neko zalupao na vrata i htio da provali unutra, ja bih brzo dovukla djecu na balkon i pomogla im da preskoce na Cadjin balkon koji je bio nekako u medjuspratu . Tu bi se mogle usutiti ili pokucati Cadji da ih pusti unutra. Provalnici ne bi nikad pronasli gdje su djeca. Svaku vece ista stvar. Imala sam citavu scenu pred ocima. Bujna masta. Strah od svega. Svake noci cuje se eksplozija i sutradan se sazna koja je dzamija otisla u vazduh. Noci duge ne moze se ni citati dugo uz zmirkavu svijecu. Ne moze se spavati. Kad nema mjesecine kroz prozor se ne vidi nista. Totalna tama , crna rupa. Zamisljam neku zeljeznicku stanicu u Svicarskoj ili aerodrom u Austriji. Puno ljudi koji dolaze i odlaze, citaju « departures » i « arrivals ». Puno svjetla, jako svjetlo ne moze se oko otvoriti.
Vozovi prolaze ne tako daleko od nas. Kod nas je vrijeme stalo. Sutra cemo ponovo mijesiti i peci kruh, nadati se kojoj konzervi mesa od dobrotvornih organizacija. Graha ima dovoljno. Opstanak.
Bilo je tesko izbiti strah iz mene. Ovdje u Kanadi, prvih godina, kad be me na poslu pitali gdje zivim , nisam nikad htjela objasniti tacno gdje je moj stan. Bojala sam se da taj neko moze otici i ko zna sta uraditi mojoj djeci. Zivotinjsko zastitnicki osjecaj zenke prema svojim mladuncima.
Ove godine, Cadjina i Zlatina Dunja i moja Ana su razmjenile posjete.
Odrasle djevojke, sretne sto mogu evocirati djetinjstvo. Mozda im se drugi put i Co-ova i Nerina Sanja pridruzi. Zajedno su se sve tri igrale u onim godinama bez struje. Ne mogu vam reci koliko mi je drago.
Dragi Co , tebi i Neri i svima koji navracaju na ove stranice zelim sve najbolje sto se pozeljeti moze .
Dubravka
Draga Dubravka
Tvoja recenica " Bilo je tesko izbrisati strah iz mene " bolno je tocna i za mnoge od nas. Ja se osjecaja klaustrofobicnosti vjerovatno nikad necu rijesiti, kao ni nekih drugih strahova. Kad bi se na ovim prostorima ponovo stvarala neka unija slicna Jugoslaviji, svojoj bi djeci odmah savjetovala iseljavanje. Znam da ovo nece biti drago procitati mnogim mojim prijateljima, ali koga su zmije klale i gustera se boji. I svaki nestanak struje, srecom ovdje je to rijetko i kratko, kod mene izaziva strah. Cim sam ovdje u ducanu ugledala lampu petrolejku kupila sam je i objesila na zid. Svi moji gosti zagrepcani zapnu za nju, kao zgodan im u kras, a vjerovatno u sebi misle iz koje li je vukojebine ova dosla. I ja se ponasam kao da je ukras, ne da mi se objasnjavati, a lampa mora biti pri ruci. Prije par mjeseci u nekom katalogu zapazila sam fenjer na one baterije sto se pune okretanjem rucuce i pozeljela ga imati. Dobila sam ga od muza za Bozic. Kad mi ga je poklanjao primjetila sam na njegovom licu mali strah od moje reakcije, jer, zna on, takva vrsta poklona bi prije 18 godina letila u kantu za smece. Ovoga puta mi je to bilo puno draze od parfema ili nekog finog komada rublja.
Ima toga jos. Npr, moj broj telefona se ne moze dobiti na informacijama. Dala sam ga samo poslovnim partnerima i ljudima kojima vjerujem. Negdje sam pogrijesila, jer bilo je par anonimnih poziva, nepoznata glasa. Doduse nista opasno, od toga sto bi me netko rado rado pocupao zbog pisanja na blogu nije me strah.
Pozdrav, Nada Š. D.
PS: Ovaj komentar sam htjela pisati jucer, ali su me sprijecili gosti, pa Te molim da svojoj Ani s danom zakasnjena cestitas rodjendan.
Takodjer, premda sam vec cestitala Bozice (obadva), onima moji koji slave danasnji cestitam i Kristos se rodi.
Ispricavam se, u cestitanju trebalo je pisati H umjesto K. Omaska.
Post a Comment
<< Home