Put putuje...
Srijeda je za mene bila neradni dan (posreci mi se da radim na katolickom univerzitetu koji slavi vecinu katolickih blagdana) pa sam dosta vremena proveo na Internetu, uglavnom svrljajuci facebook-om iako mi je namjera bila da taj dan utrosim korisnije. Facebook koristim izvjesno vrijeme, razumijem njegovu osnovnu namjenu i mogucnosti koje pruza ali se jos uvijek trudim da ne postanem ovisnik. Na ovoj popularnijoj stranici koja povezuje ljude sve je vise raje iz starog kraja. Tu su neki za koje sam mislio da se nikada nece primaci racunaru. I sto je jos interesantnije, veoma su aktivni i vrlo brzo uce kako se ‘chat-ira’, publicira fotografije, salju komentira.
Radi se, uglavnom, o raji koja je rasuta svijetom dok onih iz rodnog kraja gotovo da i nema.
Mnogo toga se moze saznati i zakljuciti ako covjek posveti malo vremena ovim novim tehnologijama. Ako je suditi po facebook-u, cini mi se da je nasa raja, nakon pocetnog soka od onoga sta ih je snaslo, dosla sebi i sada’ osvaja’ svijet. Putuje se. Stize u najudaljenije dijelove zemaljske kugle, u mjesta o kojima se nekada samo gledalo na TV, citalo u novinama ili sanjalo. Objektivi kamere biljeze prekrasne predjele, od plaza Kariba, preko onih na francuskoj rivijeri, do nacionalnih parkova i svjetskih cuda prirode. Dobijaju se informacije iz prve ruke, preporuke sta obici, kakve su plaze, hoteli, koje agencije treba izbjegavati itd. Foto albuma na facebook-u je sve vise. Neki sa pocetnickim greskama, mnogi, prave razglednice. A meni drago. Neka ih, neka putuju, zasluzili su to svojom upornoscu i postenim radom. Nisu pokrali nicije, niti su ikome zagorcali zivot. Trose svoje, zaradjeno na ‘trulom’ zapadu, koji za one koji se ne boje rada i ne izgleda tako truo.
A na drugoj strani, ako je suditi po vijestima iz starog kraja, drugacija slika. Nezaposlenost u procentima koji vise odgovaraju zemljama Afrike, nego Evropi. Radi se za nove gazde kod kojih normalni zakoni ne piju vode. Cak i ako si njegov (sta bi sa onima koji su ih donedavno ‘izrabljivali’? Zar sada ne bi trebalo da sve cvjeta, da se ne zna sta od para?). Za neke je najveca avantura odlazak do lokalne birtije. Cak se nije moglo ni u Evropu bez viza. A za to treba novaca. A novac se zaradjuje radeci. A posla nema. Ako ga i ima, slabo se placa. Ako se uopce i placa.
Razmisljam kakva bi mi bila sudbina da sam kojim slucajem ostao, da sam nekako uspio izbjeci sva ona maltretiranja kojima je nasa raja bila izlozena. Posla vjerojanto ne bih imao jer nisam njihov. Mozda bih stigao do vlade (na osnovu cenzusa i postojecih zakona), ali poznavajuce se, ne bih se toliko ponizio. Ne bih imao ni penzije jer ne zadovoljavam nove zakone. Da budem iskren, zaista ne mogu zamisliti kakva bi mi sudbina bila.
Ali da se vratim lijepim stvarima, da opet ne bih bio kritiziran od strane nekih (i Saima se, cini mi se prebacila u tu grupu) koji hoce da se ne prica o ruznim stvarima. Zelio bih da preporucim svim onima koji jos uvijek misle da je Banjaluka centar svijeta da se malo okrenu oko sebe, iznenadice se koliko toga lijepog ima na svim stranama svijeta. I da iskoriste priliku koja im se pruzila dok jos mogu. Jer godine nas stizu, a noge izdaju.
Banjaluka ce uvijek ostati u nasim srcima i nece nikuda pobjeci a propusticemo sansu koju nam je sudbina podarila.
Radi se, uglavnom, o raji koja je rasuta svijetom dok onih iz rodnog kraja gotovo da i nema.
Mnogo toga se moze saznati i zakljuciti ako covjek posveti malo vremena ovim novim tehnologijama. Ako je suditi po facebook-u, cini mi se da je nasa raja, nakon pocetnog soka od onoga sta ih je snaslo, dosla sebi i sada’ osvaja’ svijet. Putuje se. Stize u najudaljenije dijelove zemaljske kugle, u mjesta o kojima se nekada samo gledalo na TV, citalo u novinama ili sanjalo. Objektivi kamere biljeze prekrasne predjele, od plaza Kariba, preko onih na francuskoj rivijeri, do nacionalnih parkova i svjetskih cuda prirode. Dobijaju se informacije iz prve ruke, preporuke sta obici, kakve su plaze, hoteli, koje agencije treba izbjegavati itd. Foto albuma na facebook-u je sve vise. Neki sa pocetnickim greskama, mnogi, prave razglednice. A meni drago. Neka ih, neka putuju, zasluzili su to svojom upornoscu i postenim radom. Nisu pokrali nicije, niti su ikome zagorcali zivot. Trose svoje, zaradjeno na ‘trulom’ zapadu, koji za one koji se ne boje rada i ne izgleda tako truo.
A na drugoj strani, ako je suditi po vijestima iz starog kraja, drugacija slika. Nezaposlenost u procentima koji vise odgovaraju zemljama Afrike, nego Evropi. Radi se za nove gazde kod kojih normalni zakoni ne piju vode. Cak i ako si njegov (sta bi sa onima koji su ih donedavno ‘izrabljivali’? Zar sada ne bi trebalo da sve cvjeta, da se ne zna sta od para?). Za neke je najveca avantura odlazak do lokalne birtije. Cak se nije moglo ni u Evropu bez viza. A za to treba novaca. A novac se zaradjuje radeci. A posla nema. Ako ga i ima, slabo se placa. Ako se uopce i placa.
Razmisljam kakva bi mi bila sudbina da sam kojim slucajem ostao, da sam nekako uspio izbjeci sva ona maltretiranja kojima je nasa raja bila izlozena. Posla vjerojanto ne bih imao jer nisam njihov. Mozda bih stigao do vlade (na osnovu cenzusa i postojecih zakona), ali poznavajuce se, ne bih se toliko ponizio. Ne bih imao ni penzije jer ne zadovoljavam nove zakone. Da budem iskren, zaista ne mogu zamisliti kakva bi mi sudbina bila.
Ali da se vratim lijepim stvarima, da opet ne bih bio kritiziran od strane nekih (i Saima se, cini mi se prebacila u tu grupu) koji hoce da se ne prica o ruznim stvarima. Zelio bih da preporucim svim onima koji jos uvijek misle da je Banjaluka centar svijeta da se malo okrenu oko sebe, iznenadice se koliko toga lijepog ima na svim stranama svijeta. I da iskoriste priliku koja im se pruzila dok jos mogu. Jer godine nas stizu, a noge izdaju.
Banjaluka ce uvijek ostati u nasim srcima i nece nikuda pobjeci a propusticemo sansu koju nam je sudbina podarila.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home