Steeler Nation
Za razliku od sumornih vijesti koje svakodnevno stizu iz starog kraja (korupcija, problemi sa penzijama, ponistavanje diploma fabriciranih na novokomponiranim fakultetima, ponovno iskopavanje kostiju poginulih u ovom zadnjem ratu, nezamislivi zlocini o kojima se cutalo sve do ovih dana, poneki protest, itd), ovdje u mom novom kraju, iako ekonomska kriza jos uvijek ne popusta, atmosfera vesela. Pittsburgh, grad koji je prosao kroz mnoge krize i kojeg su napustili mnogi (istina, dobrovoljno, iduci trbuhom za kruhom, a ne pod prijetnjama i pritiscima, kako se to nama desilo), zadnjih godina malo, malo, stize na naslovne strane americkih novina i Internet stranica. Razlog? Sport. Steelers-i i Penguins, dva tima koja se zadnjih par godina nalaze u vrhovima americkog sporta.
U petak smo kod mene na fakultetu ponovo imali Superbowl parthy. Za ovo godina od kada sam ovdje ovo je vec treci put. Steelers-i u nedelju igraju za prvaka Amerike (i kako to amerikanci znaju reci, svijeta!) i cijeli grad je u crno-zlatnim bojama. Na radio stanicama se vrte pjesme o njima, u skolama i firmama se proslavlja jos jedan uspjeh tima koji vec sada ima najvise osvojenim pehara (sest) uz realne sanse da osvoji jos jedan. Prije dvije godine smo proslavili sestu titulu, nadamo se sedmoj.
Znam da kod naseg svijeta vlada uvjerenje kako se samo mi znamo zabavljati, kako su samo nase zabave one prave, kako je sve ostalo izvjestaceno, bez duha, suhoparno… Moje iskustvo je potpuno suprotno. Ovdje se obican narod zaista iskreno veseli uspjesima lokalnih sportskih klubova i cijeli grad zivi za njih. Pittsburgh bi bio potpuno drugi grad da nema Steelers-a i Pingvina. O njima se prica, o njima se pjeva, zbog njih se zaboravljaju svakodnevni problemi. Za Steelers-e navijaju svi: crni, bijeli, zuti, starosjedioci i oni koji su stigle izbjeglice iz Sudana i drugih drzava Afrike, iz gradova Rusije, i Ukrajine, Juznoamerikanci, profesori i oni bez skole, mladi i stari. Svi oni su dio ‘Steeler Nation’, koja se rasirila po cijelom svijetu (za jednog u Irskoj znam sigurno, a citam o zadrtim ‘Steelers nacionalistima’ u Londonu, Meksiku, i drugdje), za razliku na situaciju u Bosni gdje postoje samo muslimani, Srbi i Hrvata a oni koji to nisu ili im je to manje bitno gotovo ne postoje: tako je to u ustavima blentiteta, skorijenim po mjeri nacionalista (i onih na vlasti, i onih obicnih ljudi, koji ne vide dalje od vlastitog nosa pa im se sav svijet zavrsava tu, na svojoj naciji), tako je to u ljudskim mozgovima.
Utakmice Steelers-a se igraju pred rasprodatim stadionima (karte za one koji nisu godisnji pretplatnici su prava dragocjenost), gdje su black and gold jedine boje, i gdje se terible towel vijori na sve strane.
Na pocetku naseg slavlja je dekan procitao ‘molitvu’ za uspjeh tima u predstojecem mecu (koju je sam napisao za ovu priliku) a nakon toga smo prionuli na klopu. Razne vrste pizza su dio standardnog jelovnika, a ovaj put je neko od kuce donio rostilj pa je bilo i jela po narudzbi. Ja sam bio zaduzen za ‘entertaintment’ pa sam cijelo jutro skidao pjesme o Steelers-ima sa Interneta: ima ih toliko da mi je trebalo prilicno vremena da izaberem 15-tak i sprzim ih na CD.
Kako sam po funkciji zaduzen za sve sto je vezano za tehnologiju, veoma cesto fotografski posao pada na moja ledja. Uvaj put se nisam posebno trudio tako da sam napravio samo dvadesetak snimaka. Uspio sam se i ja nekako ugurati na jedan pa ga koristim kao dodatak prilogu. Uz mene je jos jedan ponosni pripadnik Steeler Nation, kao sto su to i svi drugi koje sam ugurao u graficki kolaz.
Bilo je veselo, kao sto to uvijek biva, i za trenutak sam zaboravio na vijesti iz starog kraja gdje se spremaju da penzionerima umanje penzije, gdje se vlada na nivou drzave ne moze formirati jer se muslimani, Srbi i Hrvati ne mogu sloziti ko je pravi pripadnik ovih nacija, gdje ljudi rade a ne primaju plate, gdje popovi propovijedaju o bogovima koji ljude razdvajaju, gdje si izdajnik ako se ne slazes sa onim sto tvoj vozd kaze, gdje je nacija centar svijeta.
I vodje u Pittsburghu se ovih dana sve vrti oko nacije: one, kojoj i sam pripadam od onog dana kada sam stigao ovdje.
I u to ime: Goo Steelers!!!
U petak smo kod mene na fakultetu ponovo imali Superbowl parthy. Za ovo godina od kada sam ovdje ovo je vec treci put. Steelers-i u nedelju igraju za prvaka Amerike (i kako to amerikanci znaju reci, svijeta!) i cijeli grad je u crno-zlatnim bojama. Na radio stanicama se vrte pjesme o njima, u skolama i firmama se proslavlja jos jedan uspjeh tima koji vec sada ima najvise osvojenim pehara (sest) uz realne sanse da osvoji jos jedan. Prije dvije godine smo proslavili sestu titulu, nadamo se sedmoj.
Znam da kod naseg svijeta vlada uvjerenje kako se samo mi znamo zabavljati, kako su samo nase zabave one prave, kako je sve ostalo izvjestaceno, bez duha, suhoparno… Moje iskustvo je potpuno suprotno. Ovdje se obican narod zaista iskreno veseli uspjesima lokalnih sportskih klubova i cijeli grad zivi za njih. Pittsburgh bi bio potpuno drugi grad da nema Steelers-a i Pingvina. O njima se prica, o njima se pjeva, zbog njih se zaboravljaju svakodnevni problemi. Za Steelers-e navijaju svi: crni, bijeli, zuti, starosjedioci i oni koji su stigle izbjeglice iz Sudana i drugih drzava Afrike, iz gradova Rusije, i Ukrajine, Juznoamerikanci, profesori i oni bez skole, mladi i stari. Svi oni su dio ‘Steeler Nation’, koja se rasirila po cijelom svijetu (za jednog u Irskoj znam sigurno, a citam o zadrtim ‘Steelers nacionalistima’ u Londonu, Meksiku, i drugdje), za razliku na situaciju u Bosni gdje postoje samo muslimani, Srbi i Hrvata a oni koji to nisu ili im je to manje bitno gotovo ne postoje: tako je to u ustavima blentiteta, skorijenim po mjeri nacionalista (i onih na vlasti, i onih obicnih ljudi, koji ne vide dalje od vlastitog nosa pa im se sav svijet zavrsava tu, na svojoj naciji), tako je to u ljudskim mozgovima.
Utakmice Steelers-a se igraju pred rasprodatim stadionima (karte za one koji nisu godisnji pretplatnici su prava dragocjenost), gdje su black and gold jedine boje, i gdje se terible towel vijori na sve strane.
Na pocetku naseg slavlja je dekan procitao ‘molitvu’ za uspjeh tima u predstojecem mecu (koju je sam napisao za ovu priliku) a nakon toga smo prionuli na klopu. Razne vrste pizza su dio standardnog jelovnika, a ovaj put je neko od kuce donio rostilj pa je bilo i jela po narudzbi. Ja sam bio zaduzen za ‘entertaintment’ pa sam cijelo jutro skidao pjesme o Steelers-ima sa Interneta: ima ih toliko da mi je trebalo prilicno vremena da izaberem 15-tak i sprzim ih na CD.
Kako sam po funkciji zaduzen za sve sto je vezano za tehnologiju, veoma cesto fotografski posao pada na moja ledja. Uvaj put se nisam posebno trudio tako da sam napravio samo dvadesetak snimaka. Uspio sam se i ja nekako ugurati na jedan pa ga koristim kao dodatak prilogu. Uz mene je jos jedan ponosni pripadnik Steeler Nation, kao sto su to i svi drugi koje sam ugurao u graficki kolaz.
Bilo je veselo, kao sto to uvijek biva, i za trenutak sam zaboravio na vijesti iz starog kraja gdje se spremaju da penzionerima umanje penzije, gdje se vlada na nivou drzave ne moze formirati jer se muslimani, Srbi i Hrvati ne mogu sloziti ko je pravi pripadnik ovih nacija, gdje ljudi rade a ne primaju plate, gdje popovi propovijedaju o bogovima koji ljude razdvajaju, gdje si izdajnik ako se ne slazes sa onim sto tvoj vozd kaze, gdje je nacija centar svijeta.
I vodje u Pittsburghu se ovih dana sve vrti oko nacije: one, kojoj i sam pripadam od onog dana kada sam stigao ovdje.
I u to ime: Goo Steelers!!!
posted by co | 3:35 PM
0 Comments:
Post a Comment
<< Home