Nezaboravna godina 1991/92

Pozivi za rezerviste, pucanja i neredi u Hrvatskoj. Banja Luka, grad nade za izbjeglice.

Novi djaci u nasoj Elektro skoli. Dolaze iz Slavonije. Pricaju nam nam da su sela gdje su zivjeli pomijesani Srbi i Hrvati skoro pa potpuno unistena. U isto vrijeme nepomijesana sela su ostala netaknuta. Nepovjerenje medju ljudima je uzelo danak. I u moj razred je dosao jedan ucenik. Cijela porodica je pobjegla. Imali su neku dalju familiju u Banjaluci i kod njih se smjestili. Otac je odmah poslan u vojsku.

Nije mu trebalo puno vremena da se snadje u skoli., ali je imao problema udomaciti se kod rodjaka. Tudja kuca , tesko je dijeliti prostor i hranu. U tim teskim vremenuma, niko ti se ne raduje. U skoli je imao puno izostanaka, posebno ponedeljkom. Preko vikenda je odlazio negdje prema Skenderu, gdje je zivjela neka njemu draza familija, gdje se bolje snalazio. Autobusi su tad vozili neredovno tako da je cesto ponedeljak bio potrosen za transport nazad u Banjaluku.

Cesto i dugo sam s njim razgovarala o njegovim ocjenama, o ucenju, o zivotu u Banjaluci. Razgovori su desavali u kafeteriji ispred zbornice.. Jedna koleginica mi je dala primjedbu. Cudila se je kako mogu tako dugo pricati sa jednim ucenikom.

Jednom je dosla prijava od djece iz razreda da je novi ucenik crtao na tabli nacionalne simbole kao 4C sa orlom. Ponovo razgovor. Objasnjavala sam mu da razumijem teskoce kroz koje on prolazi, ali da je Banjaluka drugacija sredina, da kod nas nema nacionalnih isticanja, da se mi svi postujemo. Stvarno sam tako mislila i svim srcem pokusavala da tog izgubljenog mladica ubijedim u isto. A on se trudio da mene ubujedi da je on ustvari imao dobre namjere i rekao je : nisam ja crtao samo cetiri « es » , crtao sam i polumjesec sa zvijezdom i ostale. Mladost voli pravdu, vjeruje u nju, ali gubi kompas. Objasnila sam da je najbolje ne crtati i ne isticati nista.

Moj novi ucenik nije imao blistave ocjene, ali je uspio zavrsiti godinu. Poslije toga je odmah pozvan u vojsku, tako da nije dosao po svoju diplomu.

Puno se toga dogodilo tog proljeca i ljeta. Mnogi banajalucani odletili zadnjim avionima sa aerodroma u Laktasima, a oni koji su promasili avione isli su autobusom preko "koridora".

Ako be neki ucenik prestao dolaziti u skolu djeca bi rekla « nagulio ».

Pocele mobilizacije. Banjaluka nije vise bila mjesto gdje svi zive u miru i medjusobnom postovanju kao sto sam ja vjerovala i objasnjavala mladicu iz Slavonije. On je ustvari vec bio dobar korak ispred mene, na svojoj kozi je osjetio posljedice etnicke polarizacije.

Jednog dana u septembru kad je pocela nova skolska godina, rekli su mi da me neko trazi. Ja izasla u hodnik a tamo moj ucenik Slavonac u vojnickoj uniformi. Sad smo razgovarali kao dvije odrasle osobe . Predala sam mu svjedocanstva i diplomu i onda je slijedilo pitanje: Profesorice, imate li VI problema u ovoj skoli? Ako vam iko pravi problème samo mi kazite?

Zastitnicki ton ovog pitanja bio je impresivan .

Mladic je u dobu koje je idelno za ispiranje mozga. Ispiranje mozga, s moje strane, i ispiranje mozga u vojsci. Ne znam da li je moje pobijedilo ali vidim da nije bilo uzalud. On je u medjuvremenu shvatio da bi i ja mogla biti nepozeljna osoba u novoformiranoj okolini. Vjerovatno je od nekog saznao za moju etnicki pomijesanu familju. On je sad vojnik, ima oruzje i zeli da se ja osjecam sigurno. Jasno je bilo iz njegovog pitanja da je odrastao i shvatio da su moje price o Banjaluci bile zaista samo price . Uloge su se promijenile, ja njemu vise ne mogu soliti pamet, a on je u poziciji gdje moze uticati na zivotne okolnosti nas « ostalih » .

Sve u svemu meni je bilo prijatno saznati da je razumijevanje pobijedilo, mrznja se nije uselila u mlado bice. Mlado bice u uniformi i s puskom na ramenu, ceka raspored.

Po nekim prirodnim pravilima trebao bi da nastavu uciti , da slusa muziku, da se veseli zivotu. Ne znamo sta je poslije bilo s njim, gdje je zavrsio. Posto je postao junak ove moje bajke, zeljela bih da je do danasnjih dana sacuvao svoju pravdoljubovost ma gdje bio.

Imali smo primjedbu od nekoga na blogu da se manimo prica iz tih dana, proslo je puno godina. Tacno je da je proslo puno godina i svi mi polako zatvaramo stranice tih knjiga.

U isto vrijeme moramo priznati koliko moze biti obesharabrujuca sama pomisao na sve mladice i djecake koji bas u ovom trenutku, sirom svijeta jurisaju s puskom ili negdje leze mrtvi ili ranjeni. Samljeveni u politickoj masini, zrtvovani. Sada i u svakom ratu u proslosti u svakoj vojsci kroz dugu ljudsku istoriju.

Ja sam ovu moju malu pricicu ispricala mnogim prijateljima i svojoj djeci a vjerovatno cu i svojim unucima. To je jedna stvarna, mala crtica « sa terena ».

Neka bude posvecena svim onima koji su previse mladi da uzmu sudbunu u svoje ruke, a u isto vrijeme prévise dobri za ispiranje mozga. A sreca im je okrenula ledja.

Pozdrav od Dubravke

Stay calm soldier
Do not panic
Stay calm soldier
And think of what you were taught
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Run soldier
From the danger ahead
Run soldier
Don't be brave
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Fight soldier
The enemy that fights you
Fight soldier
And make it though the day
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Come home soldier
I miss you terribly
Come home soldier
To me and your family
You're too young to die
My soldier
Don't ever leave me

Only Yours