Bosna je moja velika bol

Ne znam koliko druge zanimaju dogadjaji u starom kraju (mislim na one koji do novosti dolaze posredstvom elektronskih medija), ali ja svaki dan citam vijesti nadajuci se da cu naslutiti promjene na bolje. Potajno se nadam da ce se konacno formirati ta kriticna masa normalnih cije ce razumno rezonovanje uhvatiti korijenja na onom nasem tlu gdje korov raste evo vec dvadesetak godina.

Moram biti iskren da tu i tamo poneko iskoci iz bezlicne mase ali je to tako rijetko da gotovo nije vjerno spomena. Svaki pokusaj da razum pobijedi veoma brzo gubi dah jer vecina suti. Sute oni kojima je dobro, i to je logicno, ali zasto sute oni kojima nije, tesko je objasniti. Gdje je granica povijanja ne znam ali mora je biti. Nemoguce je da toliko naroda ne vidi o cemu se radi. Za one mladje, rodjene krajem osamdesetih mogu naci opravdanja jer ih cijelo vrijeme truju nacionalizmom i oni na bolje nisu navikli. Cudim se onima koji su poznavali neka druga, bolja vremena. Sta se desava s njima, sta oni cekaju? Zar je ono malo sto se sacuvalo od materijalnih vrijednosti vrijedno ponizavanja koje im nova vlast svakodnevno nudi. Zar pored svih izvora informacija koja su svakom dostupna jos uvijek vjeruju onima koji ih lazu dan za danom, prodavajuci im sarenu lazu kao maloj djeci kojoj se u prvim godinama zivota moze mnogo stosta prodati.

Znam da onima koji ne misle tudjom (vodjinom) glavom nije lako i zbog toga se divim Radmili Karlas koja svojim primjerom iskace iz one bezlicne mase u nasem gradu. Zalosno je to za grad velicine Banjaluke da se niko ne stavlja na njenu stranu. Ako je suditi po onome sto Radmila prica, cak i oni koji su nekada bili na njenoj strani se povlace. Ta situacija mi je poznata i Radmilino kazivanje me ne cudi. Ljudi su spremni u masi istomisljenika pricati svasta ali kada se nadju u situaciji u kojoj trebaju braniti svoje stavove sa onima suprotnog misljenja, vecina se povlace. Tako oni koji ne mogu da se pomire sa nepravdom ostaju usamljeni u svojoj borbi za pravdu.

Radmila ostaje dostojna sama sebi jer drugacije ne zna. U to se mozete uvjeriti ako pogledate njen razgovor sa Senadom Hadzifejzovicem. Dokle ce imati snage da se bori sa rogatima, ne znam. A ni mi joj ne pomazemo bas previse i pustamo je samu na milost i nemilost mocnicima koji svoju moc stekose na nesreci mnogih koji i danas, 15 godina od prestanka rata, sute kao da se nista nije dogodilo.