Ljiljana Labović - oličenje poštenja

Ne znam kako se vi osjecate ovih dana ali ja sam duboko razocaran razvojem dogadjaja u starom kraju. Dogadjaji se smjenjuju velikom brzinom, ne moze covjek da se snadje. Od kada poceh pratiti vijesti na BN kanalu ucini mi se kao da sam se vratio u rane devedesete, jer izmedju vijesti danas i onih tada gotovo da nema nikakve razlike. Priloga o proteklom ratu je sve vise a tonovi su sve ostriji. Mile ‘reformista’ u svojim istupima vec odavno premasuje onog kojem se danas sudi u Hagu a u tome mu pomazu i oni kojima se okruzio. Razlozi su jasni: tenzije se moraju podizati jer je ekonomska situacija sve gora pa stadu treba zamazati oci na sve moguce nacine. Sa ono malo onih koji su progledali, obracunava se na razne nacine (etiketiranjem, ‘informativnim razgovorima’, zastrasivanjem).

Ekonomska kriza, korupcija i kriminal su samo jedan od razloga podizanja tenzija. Zataskivanje zlocina pocinjenih tokom ovog zadnjeg rata su drugi razlog pa se zato koriste sve moguce metode da se istorija prekroji i da se stvari izokrenu. Svakim danom se otkrivaju novi ‘zlocini’ onih koji su se branili ili koji su bespomocno cekali svoju sudbinu, od kojih neki spadaju u sfere naucne fantastike (mozete zamisliti kako su opremljeni i strucni morali biti oni koji su jos tamo 92. organizirali i sprovodili ‘trgovinu’ ljudskim organima’ u okolini Bosanskog Novog, te iste godine kada smo mi u Banjaluci jos uvijek vjerovali da rata u Bosni nece biti). Kako vrijeme prolazi, strana koja je zapocela rat i koja je pocinila nebrojene zlocine postaje sve glasnija pa i ja sam koji sam prozivio to vrijeme pocinjem sumnjati u svoja sjecanja. Pitam se koliko su tek zbunjeni oni koji tek sada po prvi puta saznaju u ratu u Bosni i onome sto se tamo desavalo.

Na mene je zadnjih dvadesetak dana poseban dojam ostavila vijest o hapsenju generala bivse Jugoslavenske armije Jove Divjaka u Becu te sve vise gubim nadu da ce jednog dana u toj Bosni dobro pobijediti i da ce sile zla konacno dozivjeti poraz. Situacija u i oko Bosne (a i sire) bi trebala da zabrine sve postene osobe, da ih potakne na razmisljanja sta ih ceka u buducnosti, te da ih ujedini u brobi protiv zla, lazi, licemjerna, lopovluka, i svega onoga sto onemogucava normalan svijet da zivi bez straha za svoju sudbinu i sudbinu svojih najmilijih. Osnovno oruzje u toj borbi je istina i razotkrivanje onih koji tu istinu sada izokrecu koristeci medije koji su im na raspolaganju.

Sarajevo je godinama ubijano sa okolnih brda a sada, petnaestak godina nakon toga hapse one koji su se borili protiv tog zla. Istina se sve vise i vise iskrivljuje i desava se upravo ono sto sam vec nekoliko puta spominjao: zrtve ce postati krivci, i njima ce biti sudjeno. To se upravo desava jednom od onih koji se borio protiv zla, samo je pitanje ko je slijedeci. Evo spreman sam da se kladim da cemo i mi koji smo iz naseg grada protjerani od strane onih koji su isplanirali svo zlo, uskoro doci na optuzenicku klupu. Razlog ce biti, nase protivljenje da sve to zaboravimo i nase insistiranje da se dogadjaji nazovu pravim imenom. A dokaze o ovome o cemu govorim nalazim na sve strane. O jednom evo pisem danas jer ne mogu da precutim kada se suocim sa licemjerstvom i ljudskom pokvarenoscu kao sto je to u ovom slucaju.

U iskrivljanju istine o Bosni u nasem gradu se vec duze vremena ukljucila novina koja se bezobrazno naziva nezavisnom. Koliko se tu radi o nezavisnosti mogao se uvjeriti svako ko prati ko, kako, i o cemu u ovim novinama pise. Svakim danom u tim tkz “Nezavisnim novinama” se mogu naci clanci koji na razne nacine iznose insinuacije, poluistine i lazi o Bosni, ratu, i onima koji su bili njegova zrtva, pravdajuci pocinjene zlocine na razne nacine, od kojih su neki, kao sto vec rekoh, vise u sferi naucne fantastike. Bilo bi smijesno da nije zalosno, da ova novina kao izvor nekih od svojih informacija nalazi u jednoj drugoj novini, “Srpskom Glasu”, vlasnistvu jedne te iste osobe. To vam je kao kada bih ja na ovom blogu kao izvor citirao nesto sto sam napisao na facebook-u. Medjutim, ocigledno je da je izabran ovakav pristup jer je u toj sredini efikasan i donosi rezultate. Broj onih koji svoje ‘istine’ crpe iz ovih medija se na taj nacin siri, a to je glavni cilj: ispiranje mozga sto veceg broja onih koji nemaju vlastito sjecanje vec ga traze tamo gdje im se kaze.

Da bi valjda postale jos ‘nezavisnije’, navedene novine su ‘skinule sa platnog spiska’ suradnike koji se nisu uklapali u njenu definiciju ‘nezavisnosti’ pa su za sirenje ‘istine’ angazirani neki novi, koji pisu stilom pogodnijem za one koji ih financiraju a i za vecinu onih koji ih citaju. Jedan od tih novih suradnika o kojem danas pisem, upravo zadovoljava sve kriterije nezavisnosti: direktor je javnog preduzeca koje se financira iz budzeta blentiteta i uz dobru placu koju prima na grbaci onih koji jedva prezivljavaju, jos honorarno zaradjuje pisuci za ovo vrlo nezavisno glasilo. Ako bih ovaj potez vlasnika novina i zanemario (hajde da mu damo za pravo da bira koga ce da angazira), nikako ne mogu preci preko cinjenice da se kao suradnici sada javljaju osobe koje su od pocetka devedesetih bile aktivno ukljucene u zlo koje se desilo u Banjaluci i koje nemaju ama bas nikakvog prava (a najmanje moralnog) da sada sire tu svoju ‘istinu’.

Na ovaj prilog me je, kazem, potakla sudbina Jove Divjaka na jednoj strani, i sudbina Ljiljane Labovic, direktorice muzeja suvremene umjetnosti manjeg blentiteta, na drugoj. Danas se Ljiljana, koja je svoj obraz izgubila prilicno davno (tamo negdje pocetkom devedesetih), javlja u ovim ‘nezavisnim’ novinama kritizirajuci druge za lopovluke kao da je ona ta koja ima prava da se javlja kao neko ko sa lopovlukom nema ama bas nikakve veze. Ljiljana ne samo da uzima sebi za pravo da kritizira druge koji se ovih dana bave svime i svacim da steknu materijalnu korist za sebe i svoje, vec se usudjuje da kritizira one koji pisu o ljudima i dogadjajima devedesetih, zaboravljajuci da ima onih koji uloge nekih (pa tako i njenu) za vrijeme ovog zadnjeg rata nisu zaboravili.

Da ne bi ispalo da pisem napamet, evo jednog isjecka iz jednog od Ljiljaninih clanaka:

“Danas je normalno da ljudi fantomi, pod maskama, bez lica, bez očiju, pod pseudonimima, ljudi hijene, po raznoraznim portalima i fejkbucima analiziraju, seciraju, obznanjuju, pljuju i raščerečuju ljude sa imenima i prezimenima. Rugaju se neistomišljenicima, kao da oni mišljenje imaju. I sve to, onako mučki zakamuflirani, kukavički obespoljeni, mali, mali kao gnjide u svemiru.

Da nas ima, pa da kažemo tim kretenima pod maskama, izađite na svjetlo, pokažite svoja gubava lica, da se vidimo, da se odmjerimo. Pa da im, džentlmenski bacimo u lice svilenu rukavicu, da na dvoboj izađemo. Tako se to nekad radilo. I pod svijećama se vidjelo!”

Eto tako pise direktorica muzeja (cije je preimenovanje u Muzej savremene umjetnosti “manjeg blentiteta” po njenim rijecima najvazniji trenutak u njegovoj historiji), ‘uvrijedjena’ na one koji ne daju da se neke stvari zaborave. Ona, koja je svoju karijeru zapocela na muci drugih, koja se od prvog dana stavila na stranu onog koji danas u Hagu takodjer izvrce istinu (i za nega su za desetine hiljada pobijenih krivi oni drugi a ne njegovi koje je naoruzavao jos dok smo mi vjerovali da rata nece biti), ona koja i dan danas zivi na racun drugih koje svojim pricama nastoji drzati u mraku da ne vide sta se oko njih dogadja. Zanimljivo je kako neki ljudi brzo zaborave sta su radili u ne tako davnoj proslosti pa sada napadaju druge kada ih podsjete na to. Bilo bi interesantno da nam Ljiljana objasni njeno dzentlmensko bacanje u lice svilene rukavice, kako je to ona to radila tamo pocetkom devedesetih. Kako je to i sta radila pocetkom devedesetih, kada je i kako dosla do polozaja koje evo drzi svo ovo vrijeme, kako je pomogla svojoj blizoj i daljoj rodbini nepodobnog porijekla da se “dobrovoljno iseli” iz rodnog grada, pa mozda i sta sada cini da im pomogne da se vrate na svoja ognjista. Zaboravlja Ljiljana sada sve to ali napada one koji se toga sjecaju.

Kritizira Ljiljana i neke druge pojave i osobe, istina iz svog blizeg okruzenja ne navodeci imena, jer je valjda to tako primjereno u tom novom miljeu kojeg se ‘anonimni’ kriticari ne pridrzavaju. Evo jos jednog isjecka iz Ljiljinih pisanja:

“Danas je normalno da NN osoba kojoj je država (sve po konkursu) podarila pravo, ali i obavezu da našim majkama i očevima, a i nama samima, obračunava penziju iz mršavog državnog budžeta, odluči i sprovede naredbu da se baš njegovom tati i stričevima, dok je on u mandatu, tj. dok su oni u životu, isplaćuje veća penzija nego što su zaslužili i nego što to zakon dozvoljava.

Da nas ima, da odemo do tih penzionera, sve sa miloštama, pa da ih priupitamo - je li čiča i čičina braćo, kako ste vi to sina i bratića odgajali i vaspitavali? Znate li vi onu da je od dobrog kvasca dobar hljeb, da iver ne pada daleko od klade..., sve onako po narodnom, starinski, kako se i u vaše vrijeme, za obraz živjelo? Je li čiča i čičina braćo, pa zar vas nije sramota sela, ili velegrada, gdje li već živite, da ta jabuka, što je sa vašeg vitog stabla o(t)pala, nosi orden na junačkim prsima, a junaštvu nije ni do koljena? Ej, čiča, čiča i braćo čičina!”

Opet prica u istom stilu i opet presucivanja istine. Zasmetalo Ljiljanuu sto je NN osoba iskoristila situaciju pa prigrabila materijalnu korist kao da je to nesto strasno, nesto sto Ljiljana sama nikada nije niti ne bi mogla uciniti. Ona opet drugima zamjera ono sto za sebe smatra normalnim. I spominje obraz, ona, koja ga je davno izgubila. Ne pomislja Ljiljana da bi se ona trebala stidjeti grada i svih onih koje je svojim angaziranjem devedesetih protjerala i da je ovo sto je uradio NN zanemarivo u odnosu na ono u cemu je ona ucestvovala. Ne spominje Ljiljana one istjerane sa posla dok je ona napredovala u ‘karijeri’, niti ukradene penzije onih koji su protjerani, u cemu je aktivno ucestvovala. Ne spominje Ljiljana ni svoju placu koja je 6-7 puta veca od projsecne penzije, niti dodatna primanje koja grabi upravo ovakvim clancima po razno-raznim ‘nezavisnim’ novinama. Pita se Ljiljana sto ih nema vise pa da odu do tih penzionera sa miloštima da ih upitaju za obraz, zaboravljajuci valjda da takvih kao ona (bez obraza) nema bas puno ili su pak svjesni da nemaju pravo da od drugih traze nesto sto ne traze od sebe. Takvi su mi posteniji (ako se to moze tako nazvati) od onih koji se okrecu kako vjetar puse.

Spomenu Ljiljana i kladu i iver. E’, to je jedino gdje se sa njoj slazem. Tu je potpuno u pravu jer njeno ponasanje nije nikoga iznenadilo. Iver zaista ne pada daleko od klade. Ta stara mudrost je nasla potvrdu bas u njenom slucaju.

Oni koji licno poznaju Ljiljanu znaju o cemu govorim.