SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, October 17, 2006

Familija na okupu

Evo jedne zaista izuzetne fotografije koja govori mnogo o sudbini ljudi iz Banjaluke. Svi akteri ove slike su nekadasnji gradjani naseg grada koji su politikom specijalnog rata provodjenog na nasim prostorima, istjerani iz svojih kuca, stanova, domova, imanja, vikendica. Nekada su ovakvi grupni snimci bili uobicajeni za nas grad, kada bi se sire familije okupljale da proslave neki znacajniji dogadjaj, ili tek tako da se proveseli i zabave.

Ovih dana ovakve slike se mogu napraviti samo u gradovima koji su hiljadama kilometara udaljeni od Banjaluke i Bosne. Ponekad zaboravim sta nam se desilo u ovom zadnjem ratu ali me ovakve slike ponovo vrate u dane 91-95, kada je bilo tesko biti gradjanin Banjaluke a ne biti pripadnik ‘nebeskog naroda’.

Danasnju fotografiju mi je poslala Ismeta Hamzic i evo je objavljujem uz njen originalni tekst:

Prvo nekoliko rijeci o osobama na slici:

Zadnji red: Mira Kresojevic, Idriz Hadzidedic (moj mladí brat), Ismeta (Seka) Hasakovic, Mustafa Krajisnik (moj rodak), Mustafa (Bato) Hadzidedic(sin mog starijeg brata), Sabina Hadzidedic (moja snaha), Ibrahim Hadzidedic (mpj stariji brat), Ismeta, Haris Borovac (sin moje rodice Ajse), Ajsa Borovac, Tanja Borovac (Harisova zena), Ragib Borovac (muz Ajsin) i njihova unuka Sara Borovac (kci Harisa i Tanje).


Cuce: Bedro, Isak Borovac (sin Harisov i Tanjin), Samir Hamzic (mpj stariji sin), njegova zena Mersiha i njihov sin Esar (mpj unuk), i skroz naprijed lezi Nermin, moj mladji sin.

Slika je napravljena u maju 2006 u nasem dvoristu. Rodica Ajsa sa familijom zivi u Geteborgu i dosli nam u posjetu. Ajsa je bila ljekar spec. medicine rada i mnogi je znaju u Banjaluci Radila je u tvornici obuce Bosna a Ragib je masinac, bio je diraktor Autoprevoza a radio je i u Sintetiku saEkom i Minom. Njihov sin Haris je zavrsio elektrotehniku u Geteborgu i radi na projektovanju kompjuterskih mreze. Tanja je zavrsila hemiju u Geteborgu i imaju dvoje krasne dijece. Tanja je kcerka tvog i Nerinog profesora sa Tehnicke skole u BL. (Franca).


Moram priznati da mi je drago kada vidim ove nase Banjalucane ovako na okupu i nasmijane. Znam da im svih ovih godina nije bilo lako ali najgore je proslo i bolji dani su na vidiku. Neki su mislili da je samo vazno rijesiti se nepodobnih i sve ce biti u redu. Sto stara poslovica rece, 'nicija nije do zore gorila'.

Labels:

2 Comments:

Anonymous Made said...

Pozdrav za Hadzidedice ma gdje bili. Spustati se na sankama niz Begovo brdo pored njihove kuce bilo mi je dugogodisnja zimska radost.
Made

Tuesday, 17 October, 2006  
Anonymous Srdja said...

Zahvaljujuci blogu nesto sam saznao i o Hadzidedicima. Drago mi je da su dobro i zdravo i svi na okupu. Ido je moj skolski drug iz osnovne skole a Ibro moj suborac za samoupravna prava iz RC. Ni ja kao ni Made ne mogu a da ne spomenem Begovo brdo koje je bilo velika radost djece iz Mejdana. Za vrijeme skijaskih takmicenja navijao sam da Ido pobjedi Salamu koji je za sve ostale bio Bojan Krizaj.
Sjecam se i ljeta kad smo na brdu brali sumske jagode, a o kradji tresanja da i ne govorim. Put do brda vodio je kroz dvoriste Hadzidedica i mi kao vaspitana djeca od Idine mame smo trazili dozvolu da prodjemo kraj kuce. Klinci iz Bukiceve gurali su mene da isposlujem prolaz ( koji naravno nikad nije bio sporan)jer ja sam bio Idin drug iz razreda.

Monday, 23 October, 2006  

Post a Comment

<< Home