SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, August 14, 2013

Jedno sjećanje na Banjaluku

Već duže vremena spremam se da napišem par riječi o Irfanu Nurudinoviću, našem sugrađaninu, s kojim me vežu barem tri dodirne tačke u životu.

Irfana Nurudinovića poznajem sa fakulteta. Bio je bibliotekar u našoj fakultetskoj biblioteci koja je u ono naše doba imala skroman broj naslova. Pored stručnih knjiga, kojih nije bilo mnogo, bibloteka je čuvala i diplomske i magistarske radove studenata fakulteta pa predpostavljam da i moja dva rada skupljaju prašinu na nekoj od malobrojnih polica omanje prostorije. Radeći u biblioteci manjeg pravnog fakulteta ovdje u Americi zadnjih petnaestak godina shvatio sam koliko smo bili siromašni i koliko nam je toga nedostajalo kada smo sticali znanja u našoj staroj domovini. Na sreću, imali smo odlične profesore pa se taj nedostatak stručne literature kompenzirao. Kakva je situacija zadnjih godina na mom fakultetu ne znam ali sumnjam da su se stvari mnogo popravile ako je suditi kakve individue danas vode i predaju na fakultetima.

Za Irfana sam znao da se bavio muzikom ali ga, kao jedan od onih iz mlađe generacije, nikada nisam vidio na pozornici. Pripadao je grupi banjalučkih muzičara koja je zabavljala stanovnike našeg grada prije moje generacije koja je zavladala banjalučkom muzičkom scenom sa pojavom električnih gitara i Beatles-a. S nekim od muzičara s kojima je Irfan nastupao lično poznajem, neke sam imao prilike vidjeti kada muziciraju, s nekima sam dijelio pozornicu, ali Irfana, nažalost nisam imao prilike vidjeti kako prebire žice gitare, njegovog omiljenog instrumenta.

Irfan je kao i mnogi drugi starosjedioci našeg grada, prognanik. Od početka devedesetih se skrasio u Norveškoj, zemlji u kojoj su završili mnogi Banjalučani. Iako su nas naše nove domovine uglavnom lijepo primile, ostao je žal za starim krajem. Žal koji je u našem slučaju daleko izražajniji od žala izbjeglica iz drugih zemalja jer smo imali lijep život i jer niko od nas nije pomišljao da traži bolji i ljepši. Ostalo je i duboko razočarenje onim što nam se dogodilo. Razočarenje u one koji su nas prevarili i izdali.

Irfan je u prognanstvu napisao lijepu knjigu. „Boje rodnog grada“. Treba je pročitati. Ona je samo jedna od mnogih koje se pojaviše u ovih zadnjih nekoliko godina, koje pričaju o jednom gradu, nekadašnjem životu, druženjima, prijateljstvima, ali koje govore i o zlu koje se u gradu dogodilo iznenada, neočekivano.


Iz knjige sam ukrao odlomak „Jedno sjećanje na Banja Luku“, koji je Irfan napisao prve godine po dolasku u Norvešku. Ljubiteljima knjige najtoplije preporučujem Irfanova sjećanja, koja nas vraćaju u vremena koja ne smiju biti zaboravljena.

Jedno sjećanje na Banja Luku

(Članak napisan prve godine po dolasku u Norvešku)

Razmišljajući i pričajući o neizvjesnosti bitisanja i nadolazećim teškim i nesigurnim vremenima moj dragi, sad rahmetli, komšija u Banjoj Luci znao bi ponekad reći da je čovjek siguran da se neće vratiti u materinu utrobu. Ovih ratnih godina često sam se sjećao ove uzrešice. I dosita je teško zamisliti u kakvim se situacijama, prilikama i neprilikama možemo naći.

Te i takve misli pratile su me onog dana, polovinom avgusta ove godine, kada smo nas dvadesetak prognanika iz BiH avionom doletjeli u Oslo-Norveška, nama daleku skandinavsku zemlju.

Uvijek mi se misli vraćaju u Banja Luku, u moj rodni grad, u djetinjstvo, u mladost, u cijeli jedan život. Ružan san ima kraj, a da li se nazire kraj ovom zlu, ovom najcrnjem snu što ga sanja i proživljava naš narod.

Zar smo mogli povjerovati ružnim i užasnim predviđanjiam šta nam spremiše i učiniše naši sugrađani, pomognuti snagom nekih novih uljeza, opakih neljudi, koji preplaviše naš grad. Ubrzo grad poče gubiti dušu i njegova je ljepota iz dana u dan nestajala.

„Kuću kućom čine lastavice“ ' naslov je jedne knjige velikana bosanske književnosti Ćamila Sijarića, pa tako i grad gradom čine ljudi i njegove znamenitosti. Iz naše Banja Luke počeli su odlaziti i nestajati njeni žitelji, građani i starosjedioci, istjeravani iz stanova i kuća, bez krivice, krivi samo zato što se po nečemu ralikuju od dušmana i silnika, od bivših sugrađana, koji opet svu tu golgotu mirno posmatraju, često uz zlu radost učestvujući u tom mračnom šejtanskom piru. „Zar je to moguće?“ pitamo se skoro svakog dana, zar smo mogli rasti i živjeti, raditi, radovati se i žalovati uz ljude sa usađenom i odgajanom mržnjom prema nama? Zar smo bili toliko naivni i slijepi, zar smo toliko vjerovali i sebe davali, utkivali u prijateljstva, druženja i orođavanja?! Savko od nas, napuštajući mašu Banja Luku nosi dio njene ljepote, pa je tako zlobnicima ostala samo pustara od grada.

Sjećam se predratnog i prvog ratnog ljeta na Vrbasu, pucanja po rijeci i njenim obalama, potjere i hajke na kupače, plivače, na čamdžije: to su puicali ljudi koji nisu voljeli Vrbas (koji su zazirali od vode), koji nisu uživali u njenim ljepotama i blagodetima, koji nisu provodili djetinjstvo na njegovim obalama. Rijeka i voda se ne mogu uništiti, ali se mogu druga znamenja grada. Nestajala je i rušena jedna po jedna banjalučka džamija, turbeta, samostani i katoličke crkve.

Banja Lukom su kroz njezinu povijest prolazile vojske raznih osvajača, grad je doživio i preživio razorne potrese, ali ovolikog zla i rušenja što dušmanska ruka učini – Banjalučani nisi zapamtili.

Ljepota smeta i od nje se plaše samo stvorenja kojima nije podareno da u ljepoti uživaju, da se ljepotom napajaju, i oplemenjuju. To su njeni rušitelji, a kažu da je Banja Luka puna takvih stanovnika. Iz nje je prognan i istjeran najveći dio njenih graditelja, ljubitelja i obožavatelja, od mrzitelja, rušitelja i probisvijeta.
Banja Luku nosimo u srcima i sjećanjima kao grad zelenila, mladosti, ljepote i pjesme („Kroz Banjaluku ne pjevaj“, kaže narodna poslovica), vrbaskih plaža i čamaca, ugodnih i tihih noćnih serenada, maturalnih plesova banjalučkih škola i mnoge generacije. Ko to tamo sada slavi i ko će ubuduće slaviti bez nas protjeranih i izgnanih? Zamislite ko, na primjer, proslavlja zlatni jubilej banjalučke Realke, škole sa burnom proslošću, ne spominjući znamenite i manje znane osobe sada nepoćudnih imena? To nisu i neće biti slavlja i proslave. To su obične nategnute cirkuske predstave. Bez znanog Pehlivana Arifa Tamburlije.

Kamp gdje smo smješteni nalazi se u lijepom šumskom okolišu i česte dnevne šetnje gotovo uvijek mame sjećanja na banjalučke Šehitluke, a obližnji kanal Telemark sa vodopadom i branom Vragfoss podsjeća na bukove i slapove Vrbasa u Novoseliji.  Uz zvuk i šum obrušavajuće vode ponekad uspijem dočarati na toj vodi čamac i čamdžije sa dajacima, čak u mislima i sjećanjima zamisliti i ugledati poznate Vrbaslije, drage prijatelje iz djetinjstva i mladosti sa brojnih vrbaskih plaža: Abacije, Studenca, Sitara, Hiseta, Halilovca i drugih. U trenutku i zanosu da ih zovneš, da im se javiš – ali sve to u pjeni nestane i sva ta otrgnuta sjećanja voda odnese. Znam da sada na obalama Vrbasa ima previše onih koji ne čuju i ne osluškuju žuborte divne rijeke i ne razumiju taj govor zelenila i vode.

Kaže se da je vrlina pristati na realnost, na oprost i zaborav, znam da vrijeme oprosta zadugo neće doći, a zaborava zasigurno nikada. Ne smiju se zaboraviti sva ona poniženja i zlodjela što nam neljudi uradiše, što nam istrgnuše jedno djetinjstvo, mladost i jedan život, što nadmoćnom bahatom silom oteše naš grad.

Dolazi vrijeme kada će se podvući crta i kad će se zbrajati sva imena i djela s jedne i opaka zla i nedjela sa druge strane, dolaze vrijeme pisanja prave povijesti.

Zlo se zlim vraća, kaže narod, a narod najviše pamti i sa malo riječi puno kaže.

Heretik - UMJESTO KOMENTARA

O nekadašnjem gitaristi Irfanu Nurudinoviću

Nada Štefanac - UMJESTO KOMETARA



Labels:

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

O nekasnjem gitaristi Irfanu Nurudinovicu procitajte na:

www.glassrpske.com/novosti/vijest_dana/Zasto -su-utihnuli-njezni--zvuci-gitare-ispod-prozora-na/lat/3869.html

heretik

Wednesday, 14 August, 2013  
Blogger co said...

Link u komentaru nije tačan. Bilo bi dobro ako bi Heretik poslao ispravan link pa da članak pročitamo.

Wednesday, 14 August, 2013  
Blogger co said...

Napomena: Ispravljeni link je ubačen na kraju priloga.

Thursday, 15 August, 2013  

Post a Comment

<< Home