Jedno sjećanje na Banjaluku
Već duže vremena
spremam se da napišem par riječi o Irfanu Nurudinoviću, našem sugrađaninu, s
kojim me vežu barem tri dodirne tačke u životu.
Irfana
Nurudinovića poznajem sa fakulteta. Bio je bibliotekar u našoj fakultetskoj biblioteci
koja je u ono naše doba imala skroman broj naslova. Pored stručnih knjiga,
kojih nije bilo mnogo, bibloteka je čuvala i diplomske i magistarske radove
studenata fakulteta pa predpostavljam da i moja dva rada skupljaju prašinu na
nekoj od malobrojnih polica omanje prostorije. Radeći u biblioteci manjeg pravnog
fakulteta ovdje u Americi zadnjih petnaestak godina shvatio sam koliko smo bili
siromašni i koliko nam je toga nedostajalo kada smo sticali znanja u našoj
staroj domovini. Na sreću, imali smo odlične profesore pa se taj nedostatak
stručne literature kompenzirao. Kakva je situacija zadnjih godina na mom
fakultetu ne znam ali sumnjam da su se stvari mnogo popravile ako je suditi kakve
individue danas vode i predaju na fakultetima.
Za Irfana sam
znao da se bavio muzikom ali ga, kao jedan od onih iz mlađe generacije, nikada
nisam vidio na pozornici. Pripadao je grupi banjalučkih muzičara koja je
zabavljala stanovnike našeg grada prije moje generacije koja je zavladala
banjalučkom muzičkom scenom sa pojavom električnih gitara i Beatles-a. S nekim
od muzičara s kojima je Irfan nastupao lično poznajem, neke sam imao prilike
vidjeti kada muziciraju, s nekima sam dijelio pozornicu, ali Irfana, nažalost
nisam imao prilike vidjeti kako prebire žice gitare, njegovog omiljenog
instrumenta.
Irfan je kao i
mnogi drugi starosjedioci našeg grada, prognanik. Od početka devedesetih se
skrasio u Norveškoj, zemlji u kojoj su završili mnogi Banjalučani. Iako su nas
naše nove domovine uglavnom lijepo primile, ostao je žal za starim krajem. Žal
koji je u našem slučaju daleko izražajniji od žala izbjeglica iz drugih zemalja
jer smo imali lijep život i jer niko od nas nije pomišljao da traži bolji i
ljepši. Ostalo je i duboko razočarenje onim što nam se dogodilo. Razočarenje u
one koji su nas prevarili i izdali.
Irfan je u
prognanstvu napisao lijepu knjigu. „Boje rodnog grada“. Treba je pročitati. Ona
je samo jedna od mnogih koje se pojaviše u ovih zadnjih nekoliko godina, koje
pričaju o jednom gradu, nekadašnjem životu, druženjima, prijateljstvima, ali
koje govore i o zlu koje se u gradu dogodilo iznenada, neočekivano.
Iz knjige sam
ukrao odlomak „Jedno sjećanje na Banja Luku“, koji je Irfan napisao prve godine
po dolasku u Norvešku. Ljubiteljima knjige najtoplije preporučujem Irfanova
sjećanja, koja nas vraćaju u vremena koja ne smiju biti zaboravljena.
Jedno sjećanje na
Banja Luku
(Članak napisan
prve godine po dolasku u Norvešku)
Razmišljajući i
pričajući o neizvjesnosti bitisanja i nadolazećim teškim i nesigurnim vremenima
moj dragi, sad rahmetli, komšija u Banjoj Luci znao bi ponekad reći da je
čovjek siguran da se neće vratiti u materinu utrobu. Ovih ratnih godina često
sam se sjećao ove uzrešice. I dosita je teško zamisliti u kakvim se
situacijama, prilikama i neprilikama možemo naći.
Te i takve misli
pratile su me onog dana, polovinom avgusta ove godine, kada smo nas dvadesetak
prognanika iz BiH avionom doletjeli u Oslo-Norveška, nama daleku skandinavsku
zemlju.
Uvijek mi se
misli vraćaju u Banja Luku, u moj rodni grad, u djetinjstvo, u mladost, u
cijeli jedan život. Ružan san ima kraj, a da li se nazire kraj ovom zlu, ovom
najcrnjem snu što ga sanja i proživljava naš narod.
Zar smo mogli
povjerovati ružnim i užasnim predviđanjiam šta nam spremiše i učiniše naši
sugrađani, pomognuti snagom nekih novih uljeza, opakih neljudi, koji preplaviše
naš grad. Ubrzo grad poče gubiti dušu i njegova je ljepota iz dana u dan
nestajala.
„Kuću kućom čine
lastavice“ ' naslov je jedne knjige velikana bosanske književnosti Ćamila
Sijarića, pa tako i grad gradom čine ljudi i njegove znamenitosti. Iz naše
Banja Luke počeli su odlaziti i nestajati njeni žitelji, građani i
starosjedioci, istjeravani iz stanova i kuća, bez krivice, krivi samo zato što
se po nečemu ralikuju od dušmana i silnika, od bivših sugrađana, koji opet svu
tu golgotu mirno posmatraju, često uz zlu radost učestvujući u tom mračnom
šejtanskom piru. „Zar je to moguće?“ pitamo se skoro svakog dana, zar smo mogli
rasti i živjeti, raditi, radovati se i žalovati uz ljude sa usađenom i
odgajanom mržnjom prema nama? Zar smo bili toliko naivni i slijepi, zar smo
toliko vjerovali i sebe davali, utkivali u prijateljstva, druženja i
orođavanja?! Savko od nas, napuštajući mašu Banja Luku nosi dio njene ljepote,
pa je tako zlobnicima ostala samo pustara od grada.
Sjećam se
predratnog i prvog ratnog ljeta na Vrbasu, pucanja po rijeci i njenim obalama,
potjere i hajke na kupače, plivače, na čamdžije: to su puicali ljudi koji nisu
voljeli Vrbas (koji su zazirali od vode), koji nisu uživali u njenim ljepotama
i blagodetima, koji nisu provodili djetinjstvo na njegovim obalama. Rijeka i
voda se ne mogu uništiti, ali se mogu druga znamenja grada. Nestajala je i
rušena jedna po jedna banjalučka džamija, turbeta, samostani i katoličke crkve.
Banja Lukom su
kroz njezinu povijest prolazile vojske raznih osvajača, grad je doživio i
preživio razorne potrese, ali ovolikog zla i rušenja što dušmanska ruka učini –
Banjalučani nisi zapamtili.
Ljepota smeta i
od nje se plaše samo stvorenja kojima nije podareno da u ljepoti uživaju, da se
ljepotom napajaju, i oplemenjuju. To su njeni rušitelji, a kažu da je Banja
Luka puna takvih stanovnika. Iz nje je prognan i istjeran najveći dio njenih
graditelja, ljubitelja i obožavatelja, od mrzitelja, rušitelja i probisvijeta.
Banja Luku nosimo
u srcima i sjećanjima kao grad zelenila, mladosti, ljepote i pjesme („Kroz Banjaluku
ne pjevaj“, kaže narodna poslovica), vrbaskih plaža i čamaca, ugodnih i tihih
noćnih serenada, maturalnih plesova banjalučkih škola i mnoge generacije. Ko to
tamo sada slavi i ko će ubuduće slaviti bez nas protjeranih i izgnanih?
Zamislite ko, na primjer, proslavlja zlatni jubilej banjalučke Realke, škole sa
burnom proslošću, ne spominjući znamenite i manje znane osobe sada nepoćudnih
imena? To nisu i neće biti slavlja i proslave. To su obične nategnute cirkuske
predstave. Bez znanog Pehlivana Arifa Tamburlije.
Kamp gdje smo
smješteni nalazi se u lijepom šumskom okolišu i česte dnevne šetnje gotovo
uvijek mame sjećanja na banjalučke Šehitluke, a obližnji kanal Telemark sa
vodopadom i branom Vragfoss podsjeća na bukove i slapove Vrbasa u Novoseliji. Uz zvuk i šum obrušavajuće vode ponekad
uspijem dočarati na toj vodi čamac i čamdžije sa dajacima, čak u mislima i
sjećanjima zamisliti i ugledati poznate Vrbaslije, drage prijatelje iz
djetinjstva i mladosti sa brojnih vrbaskih plaža: Abacije, Studenca, Sitara,
Hiseta, Halilovca i drugih. U trenutku i zanosu da ih zovneš, da im se javiš –
ali sve to u pjeni nestane i sva ta otrgnuta sjećanja voda odnese. Znam da sada
na obalama Vrbasa ima previše onih koji ne čuju i ne osluškuju žuborte divne
rijeke i ne razumiju taj govor zelenila i vode.
Kaže se da je
vrlina pristati na realnost, na oprost i zaborav, znam da vrijeme oprosta
zadugo neće doći, a zaborava zasigurno nikada. Ne smiju se zaboraviti sva ona
poniženja i zlodjela što nam neljudi uradiše, što nam istrgnuše jedno
djetinjstvo, mladost i jedan život, što nadmoćnom bahatom silom oteše naš grad.
Dolazi vrijeme
kada će se podvući crta i kad će se zbrajati sva imena i djela s jedne i opaka
zla i nedjela sa druge strane, dolaze vrijeme pisanja prave povijesti.
Zlo se zlim
vraća, kaže narod, a narod najviše pamti i sa malo riječi puno kaže.
Heretik - UMJESTO KOMENTARA
O nekadašnjem gitaristi Irfanu Nurudinoviću
Nada Štefanac - UMJESTO KOMETARA
Heretik - UMJESTO KOMENTARA
O nekadašnjem gitaristi Irfanu Nurudinoviću
Nada Štefanac - UMJESTO KOMETARA
Labels: umjetnost
3 Comments:
O nekasnjem gitaristi Irfanu Nurudinovicu procitajte na:
www.glassrpske.com/novosti/vijest_dana/Zasto -su-utihnuli-njezni--zvuci-gitare-ispod-prozora-na/lat/3869.html
heretik
Link u komentaru nije tačan. Bilo bi dobro ako bi Heretik poslao ispravan link pa da članak pročitamo.
Napomena: Ispravljeni link je ubačen na kraju priloga.
Post a Comment
<< Home