Meho baštovan

Meho je još jedan iz plejade Čajavečkih inžinjera koji je devedesetih „dobrovoljno“ ostavio posao i napustio Banjaluku. Radio je u Profesionali, u odjeljenju standardizacije, sa kojim sam često surađivao. Bio je raja, osoba s kojom je bilo lako surađivati, za razliku od nekih drugih koji su već u to doba pokazivali znake bolesti koja će kasnije dovesti do zla koje se desilo u Banjaluci.

Gdje je ko od raje s posla završio saznavao sam godinama a Mehu sam pronašao tek nedavno na facebook-u. Zadnjih dana smo par puta čatirali pa sam tako saznao malo više o njemu.

Meho se skrasio u malom danskom mjestu Thisted, na sjeverozapadu Danske, gdje je dočekao penziju. Živi u kući oko koje je napravio povrtnjak i cvijetnjak. Mislio sam da sam ja jedan od rijetkih koji se bavi zemljoradnjom kad eto ima nas još. Rad na zemlji duševno odmara a nama, protjeranim dušama toga treba, ma kako se lijepo snašli u našim novim domovinama.

Iako na brdašcu iza kuće već godinama imamo povrtnjak iz kojeg za vrijeme sezone svaki dan nešto uberemo, još nisam stigao na stranicu lokalnih novina. Ali Meho jeste. Prije par dana u njegovim lokalnim novinama Thisted Dagblad je objavljen kraći članak o Mehinom hobiju. Ispod je Mehin prevod, uz minimalne korekcije:

Thisted Dagblad / Nordjyske Stiftidende, dana 1. avgusta 2013.

Neobično lijepi ljiljani

63-godišnji Mehmed Hadžirušidović je penzionirani inžinjer. Svoje slobodno vrijeme koristi u bašti, komšije ga opisuju kao „čovjeka sa zelenim prstima“. Mehmed zna i može nešto sa biljkama. U njegovom prednjem dvorištu rastu četiri ljiljana blizu jedan drugog, a jedna od tih ljiljana sam ima 26 cvjetova i pupova. „Moji prijatelji mi kažu da je to jako neobično“, kaže on. U bašti vrvi od mrkve, šastrnaka, peršuna, jagoda, krastavaca i paradajza. To je gotovo manja povrtlarska proizvodnja.

U svojoj zatvorenoj terasi Mehmed je sam uzgojio limunovo i narandžino drvo, i pored toga urmino drvo i paragvaju breskve. On jednostavno izvadi koštice iz voćaka, kad voćke pojede ili iskoristi za hranu, i stavi ih u zemlju u manje plastične čaše. „I one najčešće počinju da rastu“ kaže on.

Ovo sa limunom i narandžom me podsjeti da moju majku. I ona je uzgajala limunove i imali smo ih nekoliko komada. Još uvijek se sjećam kako smo prije prvih mrazeva unosili velike sanduke sa limunovima u predulaz majkine kuće koji je bio u staklu. Tu bi limunovi prezimjeli a onda bismo ih u proljeće izbnosili na van. Meho je, čini mi se, to bolje riješio.

I eto tako, dvadesetak godina od našeg odlaska iz Banjaluke, ima nas koji naše inžinjerske poslove zamijenismo povrtlarstvom, a naše stanove, kućama i okućnicama diljem svijeta. U isto vrijeme u naš grad su sljegli mnogi koji su grad i asfalt viđali rijetko ali bi ih sada i puškom bilo teško otjerati nazad. Putevi su ljudski nepredvidivi i samo onaj „ozgora vidi i zna sve“. Bar tako kažu oni koji su mu bliži, a meni ostaje samo da im vjerujem.