Ljetna kuhinja

Ljetna kuhinja

Sjećam se kako su moji, u godinama mog djetinjstva, svakog ljeta izbacivali šporet i stol sa stolicama pod nadstrešnicu dvorišnog objekta koja se tako pretvarala u ljetnu kuhinju. Tu se doručkovalo, ručalo i večeralo, pile se kave, odmaralo, jednom riječju, sav život se odvijao na vani, dok se u kuću ulazilo samo na spavanje. Volio sam ta ljeta kada sam na vani ostajao do kasno u noć, igrajući se sa drugarima iz komšiluka, čije su familije živjele slične živote, bez luksuza ali bez većih životnih problema i brige za budućnost.

Sjetih se tih ljetnjih dana djetinjstva danas kada nam dovezoše i instaliraše plinski šporet pod dio nadstrešnice koju sam napravio prije par godina. Tako se jedan životni krug zatvorio, s početkom u jednom dvorištu na predgrađu rodnog grada, a krajem, u predgrađu Pittsburgh-a, gradu kojeg mi je sudbina dodijelila kao mjesto gdje ću dočekati  starost i penziju.

A bilo je to ovako.

U kuću iznad parka u gradiću Carnegie u blizini Pittsburgh-a smo se uselili februara devedeset šeste, godinu i pol po našem dolasku u Ameriku. Kuću smo kupili relativno brzo, bez mnogo biranja, za razliku od Amerikanaca koji obiđu na desetine kuća prije nego se odluči za kupovinu. Za nas je bilo bitno da se kuća nalazi u školskom distriktu u koji su išla djeca, jer ona ni pod koju cijenu nisu željela da ponovo mijenjaju školu, da je u sigurnom i relativno lijepom dijelu grada i da ima dovoljno prostora za sve nas. Pored toga, tražili smo kuću u koju se moglo useliti odmah, bez bilo kakvih popravki, jer kao novopečeni ameriknci nismo bili sposobni da se upustimo u još jednu avanturu.

I tako se jednog dana početkom februara nađosmo u ulici Lorraine Drive, u novom komšiluku, u kući koju zapravo nismo dobro ni razgledali. Na našu sreću, nismo pogriješili pri izboru.

Backyard devedeset šeste

Kada smo prije kupovine išli u obilazak kuće, mrak se već spustio nad Carnegie i u backyard smo samo provirili. Bio je lijepo uređen, s dobro njegovanim travnjakom, i to je bilo sve što mi je ostalo u sjećanju. Natkriveni betonirani patio nismo ni primijetili. Tek kada se tog proljeća snijeg otopio i kada smo počeli izlaziti iz kuće, primijetili smo da imamo taj natkriveni prostor u kojem se može popiti jutarnja kavica, jesti, odmarati.

Stol i stolice iz IKEA-e

Čim su dani postali topliji počeli smo sve češće izlaziti u backyard i koristiti patio. Prvo smo tu pili kavu, svaki puta iznoseći stolice iz kuhinje kroz vrata koja su se nalazila na strani kuće prema komšiji Geriju. Siguran sam da je Geri mislio kako baš nismo čitavi jer smo svaki dan ritual iznošenja i unošenja stolica ponavljali više puta. Mi ovaj dodatni napor nismo osjećali jer nam je ispijanje kave na vani bio ćeif a drugog namještaja osim ono malo što smo donijeli sa sobom iz stana, a koje su nam dali dobri ljudi, nismo imali. A onda, jednog dana odlučismo se za prvu „veću“ investiciju: kupovinu stola s pet stolica za backyard u IKEA-i. Sada smo već za lijepa vremena mogli i ručavati na vani i to smo činili sve češće i češće,  bez obzira što smo tanjire, pribor za ručavanje i sve ostalo morali iznositi kroz vrata sa strane kuće. Više nismo iznosili stolice ali smo zato broj „putovanja“ u kuhinju i nazad višestruko povećali, na Gerijevu radost. Svaki dan je mogao besplatno prisustvovati ovoj „predstavi“ Bosanaca iz komšiluka i tako ubijati dnevnu dosadu.

Geri u akciji

I išlo je to tako godinu-dvije dok nam jednog dana nije palo na pamet da bi bilo dobro da probijemo vrata na strani kuhinje prema backyard-u a postojeća zatvorimo. I bi tako. Američke kuće nisu pravljenje kao naše pa je izbijanje vrata bio lakši dio posla. U realizaciji ideje mi je pomogao Geri, jer bez njega se ne bih upustio u prebacivanje sudopera koji se nalazio na mjestu gdje sam trebao probiti nova vrata. Sve ostalo sam uradio sam i nakon petnaestak dana smo imali izlaz direktno u backyard, eliminirajući stalno izlaženje i ulaženje u kuhinju preko drvenih stepenica koje su se nalazile ispred starih vrata.

Sada nam je posao iznošenja i unošenja posuđa i pribora za jelo bio znatno olakšan a čak ni slabija kiša nam nije smetala da ručamo pod nadstrešnicom. Tu smo provodili sve više vremena ali smo se ponekad osjećali neprijatno jer je backyard sa Gerijeve strane bio otvoren i naše sjedeljke su se mogle vidjeti čak iz zadnje kuće u ulici. Nedostajala nam je ona naša bosanska privatnost, naročito ujutro kada bi ponekad kavu ispijali još bunovni, u piđamama. Trebalo je nešto uraditi.

Taktika mic-po-mic

Geri  je rođen u istoj kući u kojoj je živio, kao dječak se igrao po komšijskim travnjacima i osjećao je taj cijeli prostor kao dio koji mu na neki način pripada pa nam je bilo neprijatno da postavimo ogradu prema njegovom posjedu. Zbog toga smo se odlučili za posebnu taktiku pod kodnim nazivom „mic-po-mic“. Svake godine bi posadili par jorgovana, žive ograde ili ukrasnog žbunja uz među prema Geriju tako da je nakon par godina i ta strana backyard-a bila ograđena. Na taj način smo dali Geriju šansu da se na novo stanje postepeno privikava kako ne bi doživio psihološki šok.  Sada je samo trebalo čekati par godina da posađeno žbunje naraste.

I zvučnici su instalirani

Moji dani još od ranog djetinjstva su bili ispunjeni muzikom i bez nje sam se osjećao nekako nelagodno. Problem nedostatka muzike u backyard-u sam rješavao svakodnevnim iznošenjem i unošenjem prijenosnog radija sa CD player-om. U početku je to bilo nekakvo rješenje  ali mi je i to nosanje uređaja dosadilo pa sam jednog dana odlučio da ugradim vanjske zvučnike i spojim ih na stereo sistem u dnevnoj sobi. Za to je bilo potrebno izbušiti dva zida, provesti kablove i montirati zvučnike na vanjski zid kuće, odmah ispod strehe, ali zbog ljubavi prema muzici ništa me nije moglo spriječiti da svoj plan ostvarim. Svečano otvaranje “sistema" je bilo upravo na dan kada su mi u kratku posjetu svratili naši sugrađani Kemo Bajagilović i Maif Kovačević, koji je kod Keme došao u posjetu iz Mineapolisa.

Krov ispred ulaza u kuhinju

Radovi ispod nastrešnice se nisu završili s zvučnicima. Pošto je za kišnog vremena iznošenje posuđa i hrane bilo prava mala vratolomija, odlučio sam da dio ispred vrata iz kuhinje natkrijem ali tako da ne zaklonim svjetlost klasičnim krovom. Napravio sam krovnu konstrukciju od tretiranog drveta koju sam prekrio pleksiglasom tako da je taj dio bio zaštićen od kiše, dok su sunčeve zrake i dalje obasjavale dio kuhinje okrenut backyard-u. Ispred ovog dodatka sam u jednom čošku posadio ukrasnu lozu koja je za par godina narasla prekrivajući djelomično pleksiglas, ostavljajući dovoljno prostora za svjetlost.

Radovi u toku

Moje „građevinske kreacije“ ni ovdje nisu prestali.  Pod patia je bio od ispucanog betona koji je uz to bio nagnut prema kući. U slučaju jačih kiša, voda sa brdašca bi se slivala u backyard i ponekad završila na patio-u. Tada bih morao uzimati metlu kojom bih vodu tjerao prema kraju kuće okrenutom Geriju, jer nisam mogao čekati da voda sama od sebe ispari. Znao sam da sa podom nešto moram uraditi ali nisam znao kako. Razbijanje cijelog poda i pravljenje novog bi puno koštalo. Dodavanje betona na postojeći nije bilo izvodivo rješenje iz više razloga. Par puta sam raspravljao sa Gerijem šta da radim ali nismo našli rješenje koje bi bilo prihvatljivo.

Pod završen!

I onda mi sinu ideja da na postojeći beton postavim drveni pod od tretiranog drvena koji ću učvrstiti na poprečne letve. Letva uz kuću bi bila najdeblja, slijedeća bi bila tanja, a ona uz travnjak bi bila ugrađena u zemlju u visini postojećeg betonskog poda.  Između letava bih stavio beton a onda bih daske poda učvrstio za poprečne letve.  Geri me je ubjeđivao da to neće biti dobro rješenje i da ću imati raznih problema ali ja nisam odustao od svog plana. Nakon par nedelja sam imao lijep drveni pod koji je prostoru ispod nastrešnice dao izgled sobe, istina sa samo jednim zidom, ali sobe koja ima lijep pogled na backyard i brdašce na kojej se nalazi povrtnjak. Hladni, ispucani beton sam zamijenio toplim podom pa sam iz kuće mogao izlaziti bos bez bojazni da će mi biti hladno.

Nadstrešnica za novi roštilj

Originalni roštilj, spojen na gradski plin, koji se nalazio prilično blizu kuhinjskih vrata, je već odavno ispustio dušu. Hrđa je pojela cijev na koju je bio montiran i jednostavno se prepolovila. I sam roštilj je bio star, propao i zreo za staro željezo. Trebalo ga je zamijeniti novim. Pala je odluka: kupiti roštilj koji koristi propan i smjestiti na pogodno mjesto, negdje na desnu stranu od nastrešnice. Bio je tu godinu-dvije ali to nije bilo najbolje rješenje. Ako bi kojim slučajem padala kiša, nema ništa od roštiljanja. Pala je nova odluka: napraviti  sa desne strane patia konstrukciju sličnu kao ona ispred kuhinjskih vrata, uz dodatnu zaštitu roštilja ugrađivanjem pleksiglasa sa bočnih strana konstrukcije. Rečeno – učinjeno. Novododani dio je tako postao „dom“ za novi roštilj a uz to je još bolje štitio natkriveni patio od jačih kiša. Sada se moglo sjediti na vani bez obzira na jačinu kiše. Samo bi nas jako nevrijeme otjeralo u četiri zida, a to se dešavalo veoma rijetko.

Moja priča se ne završava ovdje. Preda mnom su bili novi izazovi koji su me držali cijelo vrijeme zauzetim. Jedan projekat je vukao drugi, i tako u nedogled. A onog dana, kada sam napuštao rodni grad zarekao sam se da više neću ništa raditi da ne bih opet nekom drugom ostavljao trudove svog rada.

Sudoper i ostala skalamerija

Povrtnjak na terasi brdašca je dobro napredovao i svake godine bi donosio plodove koje smo brali tokom cijele sezone, do pred samu zimu. Povrće bi se bralo svakodnevno i pripremalo onako svježe, kao što je to moja mati nekada znala raditi. Išlo bi se u povrtnjak i po nekoliko puta dnevno, a onda bi se ubrano povrće pralo u kuhinjskom sudoperu. Razmišljao sam: mora postojati neko bolje rješenje. Bilo bi lakše povrće oprati na vani, manje bi se prljala kuća.  A i voda koja se potroši za pranje bi se mogla iskoristiti za zalivanje povrtnjaka. I tako, jednog dana, na Internetu nađoh omanji vanjski sudoper koji je bio dobro rješenje. Naručih ga, ugradih stubove na koji ću ga zakačiti, napravih dodatni dio gdje će se povrće odlagati i dovedoh vodu. Popločah prostor između izlaza iz kuhinje i vanjskog sudopera i dodah dio u koji sam smjestio kante za kompost i smeće.

Činilo se da sada imamo sve što nam je potrebno i da sam dvorište iz svoje mladosti samo prebacio preko velike bare.

I sve bi bilo tako da ne stigoh do penzije. Rad na poslu zamijenih svakodnevnim radom u i oko kuće, pa tako par puta tokom tjedna imam zadatak da pripremim večeru prije nego što Nera stigne s posla. Još davno sam naučio kako da ispečem pile sa krompirom, a ni za pečene paprike ne treba neka posebna pamet. Što se tiče bosanskog lonca, kod Nere sam položio za certifikat da mogu nadgledati njegovo kuhanje  a kako se sada stvari odvijaju izgleda da ću malo po malo potpuno preuzeti kuhinju. Da ne spominjem serviranje za večeru i kupljenje i pripremu prljavog suđa za mašinu za pranje  suđa... Mislim se, ko mi je kriv, mogao sam nastaviti raditi kao gospodin još koju godinu a ovako evo šta me dočeka.

Sedamnaest godina kasnije

„Novosavladane kuharske vještine“ me sve češće tokom dana odvode u kuhinju pa tako svako malo-malo moram prekidati svoje svakodnevne „vanjske aktivnosti“. Posebno bi me to smetalo kada bih se zanio radovima u komposištu ili povrtnjaku. Često bih se morao prati od glave do pete da ne uprljam kuhinju i to me je počelo nervirati. I odjednom mi sinu ideja: zašto ne bih mogao imati šporet ispod nastrešnice, slično kao što je to imala moja mati pedesetak i više godina ranije. I opet zovnuh Gerija. Rakoh mu šta planiram da uradim. Geri, već naviknut na moje čudne bosanske ideje, reče da nema problema, i plinski priključak je uskoro bio spreman. Ostade mi samo da naručim odgovarajući šporet.

I jučer, na Bajram, stiže novi šporet. Majstor me je malo čudno pogledao kada sam mu rekao gdje da ga instalira, ali ne reče ništa. Kada ga upitah da li je ikome instalirao šporet ispod nadstrešnice, reče da smo mi prvi. Znao sam. Poznavajući Amerikance, znao sam da nikome od njih ne bi na pamet pala takva ideja. Trebao je preko velike bare stići jedan ludi Bosanac pa da se nešto tako desi. Ali me to puno ne brine. I meni su neke stvari koje oni rade čudne pa smo po tom pitanju neriješeno.

Tako, jučer, pade prvi ručak u ljetnoj kuhinji: pečena jagnjetina sa krumpirom, uz salatu iz povrtnjaka. I pivo. Kinesko. Dobro. Neki dan mi poklonio bivši direktor Kinez.

Posmatrajući novi šporet, dok sam jučer poslije ručka odmarao na svojoj ležaljci, pade mi  na pamet da o njemu napišem priču. I evo danas, dok kišica polako rominja, završavam ovu priču o ljetnoj kuhinji. Još samo da se nakanim da uđem u kuću da pronađem odgovarajuće slike.