Ljeto dvijehiljadetrinaeste

Ove godine ljeto u Pittsburgh-u je izuzetno lijepo, s  mnogo lijepih sunčanih dana koje me podsjećaju na ranu jesen. Vrućina kada se temperatura pela na 35 stepeni je bilo samo nekoliko dana. U isto vrijeme čitam kako su temperature u starom kraju dostizale za mene nevjerojatnih 40 stepeni. Izgleda da se zaista dešavaju značajnije klimatske promjene o kojima mi ponekad priča moj prijatelj Esko Kušmić koji sve objašnjava nekakvim ozonskim rupama koje utiču na ono što se trenutno događa. Ima Esko svoju teoriju po kojoj su za sve krivi Amerikanci.

Bilo kako bilo, meni ovakve promjene odgovaraju a ko je za njih kriv ne zanima me baš previše.

Lijepi dane me drže po cijeli dan na vani, a sa nabavkom šporeta i od kako je svečano otvorena ljetnja kuhinja, još manje imam razloga da ulazim u kuću. Povrtnjak je odlično rodio pa svaki dan glavom plati nekoliko paradajzova, a o pečenim paprika da ne govorim. Utakmice engleskog i španskog nogometnog prvenstav, te evropske lige, snimam i gledam ih uveče ili rano ujutro. Za sve vrijeme Nera radi, donosi redovito plaću a ja se samo brinem kako da se rasporedi. Nešto misli, lijep je ovo penzionerski život, samo da potraje.

Radnim danima, poslije večere i kavice, Nera i ja prošetamo komšilukom pa sve do odližnjeg parka. Hodajući ulicama komšiluka zagledamo u dvorišta, komentarišemo promjene, raspravljamo šta bismo mi uradili da je posjed slučajno naš, kritiziramo komšije koje se baš puno ne trude pa trava nije perfektno pokošena ili je ukrasno žbunje nepotkresano. Da li je do lijepog vremena ili je to zaista tako ali ove godine nam se čini da komšije u cjelini posvećuju mnogo više pažnje dvorištima i zaista je prijatno prošetati  komšilukom gdje je sve sređeno, gdje nema ružnih ograda koje nagrđuju ljepotu dvorišta i gdje nema građevinskog materijal ispred svake druge kuće.

Okolina je zaista lijepa ali joj nedostaje jedna stvar. Živost. U našim šetnjama ne srećemo puno ljudi jer je većina zavučena u kuće i gleda televiziju. Sva ova ljepota se gubi u tom nedostatku života.  Stotinu puta smo ponovili kako bi ovakav komšiluk u našem rodnom gradu vrvio od života: djeca bi trčkarala ulicama i dvorištima, ispijale bi se kave, teferičilo bi se.  A ovdje. Nigdje nikoga. Izgleda da nikako ne možeš sastavit dva dobra, pa to ti je.

Iako nam je u našem backyrad-u lijepo, nedeljom obično odlazimo u neki od mnogobrojnih parkova da malo protegnemo noge, šetajući obilježenim i održavanim stazama koje se protežu na desetine kilometara. Predpošle nedelje smo se odvezli do jednog parka južno od Pittsburgh-a koji nas je opet posjetio na rodni kraj. Pored potočića sa nekoliko manjih vodopada koji smo obišli uzduž i porijeko, posebno nam se svidjela Younghiogheny rijeka koja nas je podsjetila na naš Vrbas. Park je bio pun posjetilaca i većina natkrivenih paviljona je bilo zauzetu. Roštilji su radili na sve strane, a primijetilo smo i dosta ribića. I na rijeci je bilo živo. Bilo je tu čamaca raznih vrsta, ali najviše onih na duvanje. Rijeka je na ovom mjestu mirna i prilično plitka pa je vožnja čamcima bila sigurna i za one najmlađe.

Sa ovog zadnjeg izleta sam sakupio par slika pa ih prilažem kao dokaze. Da me neko ne optužio da ne govorim istinu. A i da malo razbijem ovu učmalost na blogu, i teške teme. Njih će biti još, samo da se vrijeme malo pokvari i natjera me u kuću.