Ah taj Japan...

Prva tura u kompletu.

U Hrvatskoj sam citala priloge sa bloga. Posebno sam bila zadivljena Izetovim prilozima iz Japana. Nisam mogla pretpostaviti da ce me ti prilozi vratiti u djetinjstva sa takvom bujicom sjecanja.

Na Murteru sa kojeg se ide na Kornate. Zlatkova tura.

Dani su prolazili ludjackom brzinom puni aktivnosti od ranog ustajanja i u najljepsem miru pijenje "bicerina " (mala casica u koju stane otprilike dva cepa boce) kantarionove travarice, kafe i na kraju caja. To nam je 400-to godisnji ceremonijal koji je vrlo rijetko bio prekidan. Mozda zbog toga nemamo problema sa cirkulaciom. Samo cvrkut raznih ptica, plavo nebo, sunce na izlasku i zelenilo svuda oko nas. Onda budjenje unuka i djece Franinih prijatelja (u julu), Zlatka, Zoe i unuka i curice od snahinog brata Djoela, (u augustu).  Kad se probude!  Trudili  smo se da ih maksimalno zabavljamo i pruzamo sve sto im treba da bi mladi sto duze spavali. Hronicno su neispavani, sto zbog djece sto zbog dugog sjedenja nocu. Zeljni prijateljstva i druzenja na nas nacin jer su jednom u godini ovde na odmoru.

Nas unuk i ujakova djevojcica cude se paprikama u vrtu.
Ona zivi u Londonu

Mi smo odlazili ranije na spavanje. Onda mi kad legnem dolaze misli koje bi trebalo napisati na blog, ali umor i pospanost ne dozvoljavaju.

Vrijeme se provodilo puno i na skype u julu sa Zlatkom u Holandiji a u augustu sa Franom u Armeniji. Onda sam sebi rekla da se necu vise patiti nego cekati kisne sarajevske dane da se sa zadovoljstvom vratim na ovaj blog.

Ja ne znam da li jos ima ovakvih blogova jer malo koristim internet. Sve sto je zabavno i lijepo dobijem od prijatelja (Amerike, Beograda, Banja luke). Ovaj blog je meni kao razgovor sa dragim prijateljim sa kojima djelim uspomene, emocije, slaganja, neslaganja a koje ne mozemo podijeliti fizickim susretom. Puno je iskrenosti, nema dvolicnosti vec samo licna dogadjanja i dobra i losa i sve sto se desava u nasim zivotima na raznim stranama svijeta. Ali zajednicka je "zal ne za mladost vec za Banja Luku".

Dio prve ture sa Franinom rajom.

Kad zale i za njom i oni koji u njoj nisu rodjeni, ali su normalni a morali su je napustiti onda se moze shvatiti kako je onima koji su u njoj i rodjeni.
Sigurna sam da smo i ja i Amila bile rijetko u situaciji da se sjetimo jedna druge. Njeno javljane na blog i njena slika su mi vrlo cesto u glavi.

Samo hrabri, odnosno "vrbaslije" u moru

Ovo ljeto je bilo dugo i toplo ali more oko Sibenika je bilo hladno kao nikad do sada.
Kako sam ja uzivala, temperatura mora oko 20 stepeni Celziusa. Kao Vrbas u djetinjstvu i mladosti u vrijeme dugog i vruceg ljeta.
U tim trenutcima Amilin camac je bio neprestano u mojim mislima. Moja sestra je likovni kriticar zivjela sam oko slika i sa slikama. Umjetnost koju ona preferira nije moj stil, postujem to ali mi se ne svidja. Amilina slika je nesto sto kod mene stvara posebne emocije.

Zeljela sam pisati o Izetovom prilogu i uspomenama iz mog djetinjstva u naninoj kuci. Skidanje cipela, sjedenje na podu za sofrom koja je okrugla za razliku od stolova u japanskim restoranima koji su cetvrtasti, ali nije to naislo u mozak vec ovo sto sam napisala. Slijedi sljedeci put.

Dvojac mladih tata sa djecom

Pozdrav Saima