Čamila
Oni koji su
šezdesetih išli u Tehničku školu u Banjaluci sigurno se sjećaju nastavnice
fiskulture Čamile. Ostavila je ona traga u našim životima više nego što smo
toga svjesni. Njen predani odnos prema predmetu koji je predavala pokazuje rezultate
i danas, u danima kada kosti počinju da škripe a mozak da zaboravlja čak i ono
što smo imali jučer za ručak.
Bila je Čamila
stroga. Nije kod nje bilo izmotavanja. Oprema je morala biti uredna i čista
(bijela potkošulja, sporstske gaće i patike) a mi muški smo obavezno morali
imati i normalne gaće ispod sportskih. Čas je uvijek počinjao postrojavanjem i
pregledom opreme. Ako bi neko došao nespreman, bio bi isključen sa časa.
Ponekad bi Čamila, ako bi posumnjala da neko od nas ima samo sportske gaće,
zahtijevala da ih spustimo do koljena kako bi bila sigurna da je sve po
propisu. Radila je to na preskok, metodom slučajnog uzorka i nikada nismo mogli
znati ko će biti taj „srećnik“ kada se poredamo za inspekciju. U sjećanju mi je
ostao moj dobri prijatelj, pokojni Muhamed Šeranić iz Šehera i njegove kupaće
gaće, koje je nosio ispod sportskih. Jednom prilikom Čamila izabra njega da
provjeri da li je sve u redu. Pokaza prstom na Šeru i reče mu da spusti
sportske gaće. Šera se onako šeretski nasmija i posluša naređenje. Ispod
sportskih gaća zabljesnuše one poznate kupaće gaće koje su nam naše majke tih
godina šile od posebnog platna, crvene, plave, zelene ili neke druge boje koja
se mogla naći u trgovini, s obaveznom širokom bijelom trakom s prednje strane.
Bilo je u našem
razredu mangupa koji su tražili načina da se izvuku sa časa ali to kod Čamile
nije pilo vode. Pošteda nije značila odmaranje dok mi ostali vježbamo.
Nespremni za čas bi završili spremajući i čisteći opremu i sprave i malo ko se
odlučivao na zabušavanje, znajući šta ga čeka.
Gimnastika je
bila sport kojemu je Čamila posvećivala najveću pažnju. Ostali sportovi, nogomet,
košarka, odbojka..., su bili potisnuti u drugi plan, na našu žalost. Znala je
Čamila da nogomet igramo svakodnevno kada se poslije nastave okupimo i samo u
rijetkim situacijama smo imali priliku da se razbacimo na male na školskom
igralištu. Vratilo, krugovi, konj sa hvataljkama i razboj su bili kod Čamile
glavni i svi smo to znali. Vježbalo se predano i pripremalo za školska
takmičenje. Oni najbolji bi kasnije odlazli na takmičenja organizirana između
srednjih škola Banjaluke, gdje su gimnastičari iz Tehnike redovito bili među
najboljima, zahvaljujući, između ostalog, i Čamili, koje je svojim upornim
radom iz svakog od nas izvlačila maksimum.
Čamilu sam nakon
završetka Tehnike rijetko sretao ali smo je, tu i tamo, spominjali, kao što svi
đaci spominju svoje bivše profesore. Tek zadnjih godina, kada bi se žalili na staračke
probleme, znali smo se sjetiti Čamile i njenih vježbi razgibavanja kojih smo se
ponovo sjetili nakog toliko godina. Tek sada nam postaje jasno kako smo imali
sreću da nas je ona u našim mladalačkim godinama tjerala da vježbamo vježbe kojima
smo tada prilazili bez volje a koje nam danas pomažu da se još uvijek osjećamo živahno
kada se poredimo sa našim novim komšijama i sugrađanima u sredinama u kojima
sada živimo. Bar je tako kod mene ovdje u Americi, a predpostavljam da je
slično i u drugim sredinama gdje moje bivše školske kolege žive.
Prije par godina
sam načuo da je Čamila završila u Australiji a tek prije par dana ugledah njenu
sliku na facebook-u. Bi mi drago da je vidim nakon toliko godina pa odlučih da
joj se na ovaj način zahvalim za sva ona „maltretiranja“ kojima nas je u
Tehnici podvrgavala. Hvala joj u ime svih njenih đaka koji, vjerujem, tek sada
svhaćaju vrijednost njenog predanog rada kad je nama, đacima, još vjetar duvao
kroz glavu.
2 Comments:
Godinama vec kupujem svedske ljestve, al' ih jos nemam. Nije neka lova, oko tisucu kuna. Veci mi je problem slobodan dio zida u ovom mom skucenom prostoru. A tako mi fali to istezanje i razgibavanje bas na ljestvama. Neki dan vratim se iz setnje sva sretna. Objasnjavam Miri da sam otkrila svedske ljestve na novoj trim stazi i da sam se odmah ' objesila '. Izdrzala svega par sekundi, ali od tada to vrijeme svaki dan se udvostricuje. Jest da me malo cudno gledaju gospodje koje izlaze sa jutarnje mise. A kad sam se ja obazirala na tudje poglede i ' poglede ' ?
Nije to moglo proci bez spominjanja Camile. Zvala me svojom ribicom bas za to sto sam bila dobra u gimnastici. U tehniku sam dosla iz osnovne skole u kojoj se puno paznje pridavalo i gimnastici i atletici, pa za mene dvovisinski razboj, kozlic, konj, mala i velika greda, parter, cak ni konop nisu pretstvljali bauk kao za vecinu curica s mog i tvog odsjeka. Za to je valjda nasa ljubav bila obostrana. Ali znala je biti i neugodna. Stavljala me kao asistenta na dvovisinski razboj sve dok se jedna krupna, nespretna cura nije s gornje prece srucila na mene. Ono sta joj je izgovorila nije za blog.
Pocetkom osamdesetih sretale smo se neko vrijeme na rekreaciji u Partizanu.
' Znam, tebi fale vjezbe istezanja ' rekla mi je , ali to druge nije zanimalo pa to druzenje nije dugo trajalo.
Sjetim se ja Camile cesto, ali i nastavnika Radovana i prednjakinje Stoje iz osnovne skole.
Osjeti se Co da si i ti ovaj tekst pisao s puno ljubavi.
Nada
Vidjela sam Čamilu ovo ljeto u Gradcu.Skoro svake godine dođe iz Australije u Brist i došeta u Gradac lijepom šetnicom uz more. Dao ju je izgaditi neki stari mještanin koji se obogatio u Africi.Čamila uvijek ista,maršira brzim korakom,progovorimo u hodu,jer se žuri.Čamilu znam godinama,još kad sam kao djevojčica išla vježbati u Partizan.Tu su bile i druge poznate gimnastičarke,kao što je moja strina Mima,Irina ,Zara (Čamilina sestra) i dr.Đaci dugo pamte svoje profesore,a pogotovo one koji su znali svoj posao i vježbali sa njima.( a ne baci loptu ,pa se djeco igrajte)Čamila se javi i na F.B.pa ju možete i tamo vidjeti.Pozdrav Niskana
Post a Comment
<< Home