Šest reprezentacija

Hrvatska

Evo jedan mali prilog o sportu, naravno o rukometu ….. o čemu drugom bi Sega pisao. Prije par dana završeno je Evropsko rukometno prvenstvo, s učešćem, prvi puta 24 zemlje. Takodje, prvi puta se igralo u više zemalja. Domaćini su bili Švedska, Norveška i Austrija od 9-og do 26-og januara 2020.godine. Finalni dio turnira održan je u Švedskoj, u Štokholmu.

Slovenija

Zašto pišem ovaj prilog ? Jedini razlog je učešće šest rukometnih reprezentacija sa prostora ex-YU. To se desilo sada i mislim da se neće ponoviti u skoroj budućnosti ?!

U par statističkih pokazatelja: na EP je učestvovalo 108 igrača, 6 stručnih štabova i 6 ljekarskih timova, svi sa prostora od Ljubljane do Skoplja !! Jedinstveno za sport čime je rukomet još jednom pokazao da je u tim dijelovima Evrope ‘’glavni’’ …… ima nešto …. sšo je teško objasniti ??

Da su ostala ‘’normalna vremena’’, kako bi bilo ugodno pratiti jednog ‘’Štencla’’ koji bi trebao od pomenutih 108 igrača da izabere 18 i napravi jednu reprezentaciju !!

Bosna i Hercegovina

Hrvatska i Slovenija su se plasirale u završnicu prvenstva. Obje reprezentacije su dale svoj maximum i svima najiskrenije čestitke (Hrvatska druga, Slovenija četvrta). Jedine dvije male Evropske zemlje, visoko plasirane. Ponekada pratim i rezultate mladih i juniorskih reprezentacija i vidim da obe navedene zemlje non-stop igraju završnice turnira u navedenim kategorijama, što znači da imaju dobre programe, dobre trenere za mlade, tako da ćemo u tekućoj deceniji i dalje pratiti Hrvatsku i Sloveniju na medjunarodnoj ‘’sceni’’. Gledajte rukomet i uživajte !! 

Pozdrav svima !!

Sega

Crna Gora

Makedonija

Srbija

Pravoslavna džamahirija

Diplomirani mesar iz Mrčajevaca kod Laktaša često Sarajevo naziva Teheranom, šprdajući se na račun glavnog grada Bosne i Hercegovine a u isto vrijeme mu ne pada na pamet da se „pohvali“ da je Banjaluka postala pravoslavna „džamahirija“ najviše upravo uz njegovu pomoć. Bivši SKOJ-evac, komunista i „reformista“ zaboravlja šta je radio i pričao prije ovog zadnjeg rata. Više od polovine svoga života je upravo on stajao na braniku partije i bratstva i jedinstva, borio se protiv religije i popova a danas je u prvim redovima pravoslavlja, ližući skutove popova kad god to stigne. A prilika je napretek.

Pored mnogobrojnih pravoslavnih bogomolja koje su nikle u svakom kutku grada, ulicama Banjaluke se sve češće organiziraju kojekakve „šetnje“ bradatih spodoba u mantijama iza kojih se u prvim redovima guraju političari bez čijeg prisustva te „šetnje“ (litije, kako se one u „stručnim krugovima“ nazivaju), ne mogu proći.

Jedna takva je održana nedavno, vezano za pravoslavni Božić, kada su se glavnom gradskom ulicom vijorile mantije i crkvene zastave, a sve na radost ovčica koje su se stadu vratile krajem osamdesetih zahvaljujući demokratskim promjenama. Jer da njih ne bi, većina bi i danas slavila Tita i partiju.

Iza mnogobrojnih popova (pitam se ko ih plaća i kako se u relativno kratkom roku toliko namnožiše) primjećujem diplomiranog mesara, te gradonačelnika, koji se takođe, kako vidim, priklonio istom Bogu, iako su njegovi sunarodnjaci digli neku frku oko toga pa se zadnjih dana Crnom Gorom litira sve u šesnaest, vraćajući me u vremena prije ovogo zadnjeg rata kata je litiranje počelo samo što tada nisam znao kao se to zove.

Među političarima na slikama „Nezavisnih novina“ nisam primijetio „doktora“ Stevandića koji je fakultet završio tokom zadnjeg rata, etnički čišćeći Banjaluku i okoliku. Malo me to zabrinu ali moja zabrinutost je kratko trajala. „Doktor“ se potrudio da na facebook-u objavi fotografije na kojima je on tu, odmah do diplomiranog mesara iz Mrčajevaca, kako i priliči prelivodi njegovog kalibra.

Litija nije jedini „kulturni“ događaj koji u prazničke dane privlači žitelje našeg grada. U disciplini pod nazivom „plivanje za časni krst“ učestvuju mlade snage. Ova takmičenja se organiziraju u svim krajevima manjeg blentiteta pa tako i u pravoslavnoj džamahiriji, jer kakav bi to glavni grad bio bez obilježavanja ovako značajnog "kulturnog" događaja. Diplomirani mesar nije zainteresiran da bude aktivni učesnik u takmičenju, već pušta druge u prve redove, kao što je to činio i za vrijeme zadnjeg rata kada je također puštao druge da ginu u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“, dok se on zadovoljio manje popularnim disciplinama, švercom i bogaćenjem. Za sebe je odabrao mnogo važniju (i težu) ulogu. On je taj koji dariva pobjednika, kako to i priliči njegovom statusu (a ima i odakle). Ove godine je pobijedio neki moj prezimenjak (u džep je strpao tri hiljade KM-ova), što mi je „osvježilo dan“, makar mi nije rođak (i makar ja nisam dobio ni pfeninga).

Januar se bliži kraju a s njim i „kulturni“ događaji u našem gradu kojih ima puno posebno u ovo doba godine. Litija će u gradu biti još, u to sam siguran, jer šta čovjek može očekivati od grada koji s punim pravom nosi titulu pravoslavne džahahirije, mada je diplomirani mesar iz Mrčajevaca tako nikada neće nazvati. A ona tu titulu zaslužuje mnogo više nego što se Sarajevo može nazvati Teheranom.

P.S. Prve dvije fotografije sam "ukrao" s facebook stranice "doktora" Stevandića. Nadam se da se on neće naljutiti jer je taj zanat "doktor" ispekao još tokom ovog zadnjeg rata kad su čistili grad od nepodobnih, i usput ih oslobađali nepotrebnih stvari.

O svemu pomalo, četvrti put

Već 14  dana sam u Sarajevu.

Svaki dan kažem sebi da ću se javiti na blog, ali vrijeme prodje za čas. Prva pomisao je bila da ste još u Los Angelesu poslije divnog priloga u kojem uživate sa svojom divnom kćerkom i psom (iz svog ratnog iskustva znam koliko se ta životinja može zavoljeti).

Onda sam pomislila da ste se vratili kući u možda hladnu zimu, koja smanjuje sve i psihičke i fizičke aktivnosti obzirom da blog već duže stoji jer se niko od  blogera ne javlja (januar je bio uvijek “kilav” mjesec zbog hiljadu stvari). Prvo se pomisli  kakva će biti sljedeća godina koja će trajati vrlo dugo, troškovi na kraju prošle bit će većini veći u željama nego u mogućnostima.

Povratak iz Amsterdama je bio neugodan. Avion iz Zagreba je trebao krenuti u 10 i 40 min a u Sarajevu smo trebali biti oko 15 sati.

Kasnio je 2 sata tako da smo morali čekati slijedeći za u 20 i 40. Niko nam nije dao nikakvo obaviještenje a u avionu se rekli da nam je odmah obezbijedjen novi u Zagrebu. Bila je čista laž. U tom avionu je bila jedna grupa mladih koji su se vraćali iz Istanbula. Tamo su bili 3 dana. Nisu imali direktan let iz Istanbula, jer je sve pred Novu godinu sve bilo davno rezervirano. Zato su otišli preko Zagreba. Tom varijantom su do Sarajeva u povratku putovali 12 sati u koji smo stigli oko 22 i 30, a let iz Sarajeva do Istanbula normalno traje sat i 45 minuta.

Onda je tih 8 i po sati čekanja skratio i olakšao jedan mladić koji je talenat kao Tarik Filipović. Imitacije su bile predivne. A i razni smiješni dogadjaji od nas sviju. Na gate-u na kojem smo čekali naš avion su stizali avione raznih avio kompanija. Svi su nas gledali i  mislili ko li smo. Većinom su bili stranci.

Sad sam odlučila da preporučim svim mladim iz regiona koji imaju sigurne poslove i bolju  egzistenciju da bježe u sve europske zemlje s davno uređenim sistemima.

Zbog toga ću ovaj prilog nastaviti uz “Riječi i slike”.

Pozdrav Saima

Moja dva unuka tražila da se uslikaju sa mnom. Nakon pola sata Darijan me zove u moju sobu. Otvaram vrata, svjetlo se pali, muzika svira i oni mi daju ovu čestitku koju su sami napravili na kompjuteru. To je za mene bio nezaboravan trenutak.

Moj najstariji unuk (9 godina) vrši pripremu za dolazak Frane sa porodicom iz Gruzije.
Za sviju sam uz pomoć kompjutera “odredio rezervacije “ ko će gdje sjediti.

Snaha bez prestanka kupovala cvijeće da ja uživam.

Zlatkov rodjendan 27.12. a Dorianov (Franin sin) 29.12. Proslavilo se oba dana.

Zlatkov mladji sin okupiran pandana koje kupuje u IKEA-i, uvijek samo za svoj džeparac.
Stariji bio okupiran dinosaurusima.

Moja snaha Zoe je morala otići po svoju mamu koja je bolesna da je dovede u novi stan koji ima i sobu za nju i mene. Iz Engleske je poslala ovu poruku koristeći transliter. Inače Vice je u svakom danu bio sa nama u najljepšim uspomenama. Ja sam morala otići jer je moj boravak u EU od šest mjeseci  sa BH pasošem istekao za 2019 god.

Kad sam došla u Holandiju, imala sam traumu od odvajanja otpada u razne kante. Nekad smo Vice i ja nešto znali nositi  sakriveno pa onda “ fiknuti “ u neki veliki kontejner na putu prema tramvaju. 
Kod Zlatka u njegovom kvartu sve se baca u jednu kantu. Kad je došao veliki kamion ja sam ga uslikala iz kuhinje. Sve,  pa čak i ove daske se ubacuju u kamion, i to se odmah melje. Zlatko kaže da se to poslije odvaja u nekim pogonima.