Sjećanje na Mostar

Posjeta starom kraju ne može proći bez posjete Mostaru, što zbog sestre koja tamo živi, što zbog samog Mostara koji me je privukao još od prve posjete, više se ni ne sjećam koje godine.

Stari most i stara ćaršija su magnet koji privlači na hiljade turista svake godine. Za sve ove godine koje ga posjećujem, još nisam primijetio da se turisti zanimaju za nove dijelove grada i višekatnice koje novo vrijeme donosi. U Mostaru je, srećmo, bilo dovoljno mudrih glava koje su sačuvale stari most i starine oko njega jer bez njih Mostar ne bi bio Mostar, već bi bio kao mnogi drugi gradovi bez duše i korijena. Svi znamo šta se dogodilo s Banjalukom koja gotovo da nema šta ponuditi putniku namjerniku, osim silnih kafića i restorana kakvi se mogu naći u svakom drugom mjestu bivše nam domovine.

Prema starom mostu smo se zaputili isto veče kada smo stigli. Spuštajući se uskom kaldrmisanom ulicom koja vodi prema mostu, sretali smo sve veći broj ljudi koji su išli u istom smjeru. Kroz prekrasno ljetnje veče do nas je dopirala muzika, glasnija svakim našim korakom. Bilo je to nešto novo za nas jer do sada nismo imali prilike prisustvovati koncertima žive muzike na otvorenom, u blizini starog mosta. Taj dan se završilo tradicionalno takmičenje u skakanju sa starog mosta a uveče su organizirani koncerti na nekoliko mjesta, koji su u uske stare bosanske ulice privukle veliki broj mladih. Uskoro smo se morali probijati kroz masu, nastojeći da pređemo na drugu stranu Neretve.

Jedna od pozornica s muzikom

Odmah do restorana Šadrvan, u kojem nije bilo slobodnog mjesta, odlučismo da se osvježimo sladoledom u jednom od ugostiteljskiih objekata smještenom malo niže prema Neretvi. Kada smo već naručili sladoled, shvatismo da nemamo sitnih para. A jedna kugla je bila samo jedna marka, par kugli, par maraka. Ni mladić koji nas je posluživao nije imao sitnih ali nam reče da ne brinemo, da ćemo platiti kada slijedeći put navratimo. Bilo nam je to simpatično, ali nas je istovremeno podsjetilo na onu nekadašnju Bosnu i Hercegovinu, koja je zadnjim ratom nestala i u kojoj vladaju mračne sile nacionalizma koje čvrsto drže kontrolu u svojim rukama, nedozvoljavajući dobroti da prevlada.

Našu šetnju nastavismo prema mostu, pa na drugu stranu. A tamo, odmah uz sami most, ulični muzičar zabalja okupljene. Svira i pjeva poznate hitove iz našeg vremena, u svojoj obradi. Sjedosmo prekoputa da uživamo u muzici i ukusnom sladoledu koje dobismo badava.

Nakon petnaestak minuta nastavimo starom ćaršijom uz želju da napravimo koji snimak s poznatog mjesta, sa starim mostom kao pozadinom. Dok smo se dogovarali kako da napravimo snimak, priđe nam mlađi par i muškarac nam ponudi da nas uslika. A onda i ja uslikah njih dvoje. Za uspomenu.

Na spavanje smo se vratili kasno, umorni od puta i šetnje ali zadovljni onim što smo vidjeli. Mostar je disao punim plućima, bar onaj dio oko starog mosta, a mladost je bila onakva kakve je se sjećamo.

Drugi dan smo ponovo svratili do mosta. Još dok smo se kretali ulicom u kojoj su smješteni Gimnazija i Gradska vijećnica, primijetismo autobuse pune turista koji hrle ka starom mostu. Vodići me podsjetiše na one u Peruu, sa zastavicama koje su nosili u rukama kako bi ih grupa mogla slijediti u vreri oko starog mosta. Šadrvan je opet bio pun, a red za stol se čekao jako dugo. Nije nam se jelo, htjeli smo samo popiti po hladno pivo kao što smo to nekad znali raditi ali nije vrijediloda čekamo. Bilo je vrijeme ručka i rekoše nam da ćemo pivo morati popiti negdje drugdje.

Deset uveče, Šadrvan pun

Bio sam impresioniran brojem turista koje sam vidio. Mostar je, bilo je to očigledno, postao svjetska turistička atrakcija a kase grada su se morale puniti novcem od prometa u mnogobrojnim restoranima i kavanama. Bio je to dobar znak da još ima nade za ovu napaćenu zemlju koja se iz bijede izvlači puževim korakom.

I danas moram napraviti paralelu s rodnim gradom u kojem su glavni turisti protjerani, koji svake godine navraćaju u svoj grad nadajući se da će stvari poći na bolje. I pri tom ostavljaju pare zarađene u prognanstvu, nesvjesni da time pomažu onima koji su ih otjerali. Ni sam ne znam koliko sam bakšiša ostavio pri zadnjoj posjeti. Bilo mi je to nekako normalno jer ovdje gdje živim od prognanstva, konobari žive od bakšiša. Ono što im vlasnik restorana plati je crkavica koju je sramota i spominjati. 

Jedna od lijepih ulica na zapadnoj obali grada

I dok sam ja, u Banjaluci, svaki put ostavljao dobru napojnicu, sjetih se susreta s jednim bivšim prijateljem (ne znam u koju bih ga katergoriju svrstao). Radi se o dobro stojećoj osobi, višegodišnjem ambasadoru manjeg blentiteta, a sada stručnim svajetnik jedne od novih kompanija koje su blisko povezane s vlastima. Pozva nas na kavu u obližnjem restoranu. Na kraju kratkog razgovora pozva konobaricu da plati. Tri kave i nisu nekakav trošak pa me gotovo šokira kada pokupi sav sitniš koji je konobarica vratila. Ne ostavi joj ni pola marke a ja bih se osjećao jako nelagodno ako joj ne bih ostavio bar marku. Njegov postupak mi je ostao nejasan i do današnjih dana se pitam zašto je to tako.

Pri posjeti Mostaru uvijek napravim bezbroj slika jer se ima šta uslikati, ali sam ovaj put bio nešto ljenji. Tamo, šta god da se uslika, lijepo je kasnije pogledati. I posjetiti se na jednu lijepu posjetu gradu koji ima čime da se podiči iako su neki htjeli da mu ubiju dušu. Srećom, nisu potpuno uspjeli.

Zgrada Gimnazije

Šadrvan opet pun

S familijom na ručku

Mladost

Turista "ko pljeve"

O Davoru, tatinim riječima

Sega mi se, kao što je obećao, javio emailom I poslao dosta fotografija s promocije njegovog sina Davora. Predložio je da sav material ubacim u objavljeni prilog ali sam ja odlučio da njegovo javljanje objavim zasebno, posebno zbog većeg broja fotografija.

Evo šta mi Sega piše:

Kao prvo htio bih da se zahvalim svima na cestitkama i lijepim zeljama u nase ime i u ime Davora !!!!!! SVIMA DOBRO ZDRAVLJE I SVE NAJBOLJE  !!!!!!!

Holanđani vole čuvati tradicije, održavati i poštovati štošta iz prošlosti što je potvrda i u dodjelama svih vrsta promocija. Naime, Univerzitet u Amsterdamu (po tradiciji) sve vrste promocija održava u staroj Lutherse crkvi. Ista je izgradjena 1630-e godine od strane izbjeglica iz Belgije, Danske i Njemačke.

Tako je bilo i ovoga puta. Protokol je pročitan na početku i sve se …..”odigrava” po planiranom. U 11:00 sati je bio početak a u 10:45 su ulazna vrata zatvorena !!

Od 11:00 do 11:10 Davor je ukratko izložio prisutnima šta je radio 5 godina, kakve je rezultate dobio i šta se očekuje ubuduće.

Zatim je došla komisija (predvodi je jedna gospodja) i po zauzimanju mjesta, daje im 60 minuta za postavljanje pitanja. Tačno po isteku 60-te minute, čuje se udar njenog štapa o pod i njen glas ….. : Vrijeme je isteklo !!

Prvi puta sam vidio našeg Davora kako prezentira, kako komunicira (naizmjenično s profesorima)….. bio sam više nego ponosan !!

Na kraju je rektor održao mali govor o Davoru, komplimente nije dobio “preko veze”, sve je zaradio svojim dano-noćnim radom, pravim izborom znajući šta može i šta mu “leži”.

Interesantan je bio i komentar rektora ….. a rekao je: da je šteta što nisu prisutni novinari i predstavnici (dvije radikalne partije) da čuju prezentaciju jednog mladića koji je došao u Holandiju prije 25 godina i nije znao ni jednu holandsku riječ !!

Ne mogu a da ne spomenem i Lieke, Davorovu dijevojku, naše treće dijete ili našu snahu …  zovite je kako hoćete, da joj se zahvalim za ljubav, razumijevanje i podršku Davoru da ostvari svoje ambicije !!

Dragi i poštovani blogeri, svima vama kao velikoj i maloj djeci želim sve naj…..naj uz DOBRO ZDRAVLJE !!!!!!!

Slijepčevići !

Bili smo u 1. redu desno

Davorovo društvo

Davorovo društvo pred početak

Davor, 10. maja 2019. godine

Davor, 10-ta minuta

Dolazak komisije

Svi na svojim mjestima

Komisija, devet članova

Davor, 60-ta minuta odbrane

Postavljanje pitanja

Pred komisijom

Uručenje doktorata

Opuštanje

Pred završetak

Slijepčevići

Starci i Sandro

Završetak promocije

Davor - živjeli!

Najbolji drugovi - živjeli!

Lieke s roditeljima i sestrom

Čestitke profesora iz USA

Brana sa snahom Lieke

Riemer ... vrijeme ... protokol

David Dragičević - Bosno stidi se

Hercegovino stidi se. Ovo je prije nedjelju dana poručila majka ubijenog Davida Dragičevića. Neprestano mi ovu nedjelju odzvanjaju ove riječi, majke uspješnog studenta, vrhunskog informatičara, dobrog prijatelja i kompozitora sa vlastitom kompozicijom “Klinac iz geta”. I jedina nagrada za ove sve osobine je smrt koja ga je stigla od vlasti koja u RS sve što bi trebalo biti pozitivno uništava a lažima i strahom drži narod u stanju za koje sam za sebe juče izjavi Vučić “da se pravi blesav.“ izgleda da je to recept i za RS da se svi prave blesavi. Zbog toga se desilo i ovo sa Davidom a reakcija najvećeg broja Banjalučana je da se prave blesavi.

Kod nas u Federaciji je druga vrsta ljudskih reakcija. U Sarajevu ima privatna tvornica lijekova za koju potajno i tiho pričaju zaposleni, da se godišnje u Sarajevu proda tri i pol miliona  komada sedativa.

Ljudi su bukvalno uspavani i nemoćni za bilo kakvu reakciju.

U ova četiri mjeseca od tuge za mojim Vicom, bilo je nekoliko teških momenata kad me tuga  za njim dovedila u očajno stanje. Na prijateljske savjete mojih drugarica, prvi put u mojih 72 godine popila sam nekoliko puta te sedativa i zaista osjetila to stanje u kojem si bez ikakvih emocija i snage, izuzev spavanja.

Prilog o Borisovom sestriću i danas o Seginom i Braninom sinu mi je dao neku pozitivnu energiju da se nakon dužeg vremena javim sa prilogom. 

Povećala sam malo fotografiju i činilo mi se da ima Borin osmjeh. A ujak je bio poseban. Mio, tih ali dominantan baš zbog tih osobina. Nemoguće je bilo ne voljeti ga. Svaku godišnjicu mature smo mu ostavljali cvijeće na mjestu posljednjeg prebivališta.

Čitajući Coov prilog shvatila sam da je genetika čudo. Da mu sestrić ima njegove osobine.

Sada ponovo sreća i zadovoljstvo čitajući o ovom divnom  djetetu i uživam  zajedno sa Branom i Segom. 

Koliko god  je bilo patnje i boli odlaskom iz Banja Luke, uživajte sad u ovoj sreći koja je hiljadu puta veća od vaše patnje. Razmišljam o mladima poput Davida, ovdje ih mrze, ne daju im posla,  jer glupaci i kriminalci bježe od pametnih i poštenim kao “djavo od krsta”.

Slike iz Solarisa

Meni je 15 dana bio Zlatko sa sinovima. U februaru je bila i snaha, jer su se ferija engleske internacionalne škole poklopila. Sada u aprilu ne. Mi smo otišli u Šibenik, vrijeme nas je služilo, maj uveliko mirisan i zelen . Ruža iz majčine baste iz Gornjeg Šeheru nikad veća i puna pupoljaka. Zaboravila uslikati.

Zlatko i djeca uživali u proljetnim radovima koje smo do sada Vce i ja obavljali. Objasnil sam im da smo sve to mi radili za njih i mislim da su stekli tu ljubav prema svemu. Snimala sam video ali ne i sliku, pa ovde šaljem neke koje sam u trenu slikala sa videa. 

Slike iz našeg dvorišta u kojem Tomas uvijek režira
neke predstave. Antoni je glumac a Zlatko i ja publika

Mladji Antoni ima 4 godine a stariji Tomas 8 ali su tako organizovano i sa radošću pomagali svom tati, koji sa svoja dva metra visine bez problema šiša lozu ispred kuće.

Unuci neumorni u pomaganju tati

Dolazak  mi je bio puno lakše za prvi put nego sto sam očekivala. Vice je u svakom trenutku i svakom mjestu neprestano bio u našim mislima i srcima.

Drago mi je sto sam osjećala dugo potrebu da pišem ali nije išlo. Sad je došlo samo po sebi. 

Pozdrav svim blogerima Saima

Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka

Danas još jedna lijepa vijest. U Nizozemskoj, domovini Slijepčevića od početka devedesetih, svečanost. Davor, stariji sin Brane i Sege, odbranio doktorsku disertaciju i promovisan u doktora medicinskih nauka! Još jedan mladi Bosanac i Hercegovac pronosi ime države iz koje je protjeran. Još jedan pametan mladi čovjek dokazuje kakve je potencijale nekadašnja mu domovina imala i koliko ih sada svoje znanje i pamet koriste na dobrobit novih domovina u kojima ih je sudbina odvela. A u starom kraju vladaju nepismeni (pored velikog broja fakulteta svih vrsta i fela), pokvareni i nacionalno podobni koji drže mase u svojim šakama, hraneći ih mitovima, lažima i religijskim dogmama.

Promocija je održana u staroj crkvi izgrađenoj 1630. godine koju Univerzitet u Amsterdamu koristi za te svrhe.

Vijest i ovih nekoliko fotografija sam „ukrao“ s facebooka, koji je ponovo odigrao korisnu ulogu. Inače bi ona ostala nepoznata jer naš svijet ne voli da se hvali uspjesima svoje djece iako za to ima puno pravo. Očekivao sam da će se Sega povodom ovog događaja javiti na blog ali pošto je prošlo već poprilično vremena a ništa ne stiže, odlučio sam se za „karđu“.

Davoru upućujem iskrene čestitke povodom ovog značajnog događaja u njegovom životu a isto tako i ponosnim roditeljima. Neka je sa srećom!