Bilo je to negdje devedesetdruge. Grad Banjaluka pod opsadom
srpskih vojski: one koja se jo
š uvijek
zvala jugoslavenskom, rezervista pristiglih iz Srbije i Crne Gore, i onih
paramilitarnih, sastavljenih od najgoreg ljudskog otpada, koja je imala posebnu
ulogu: da unosi strah u
živote
„nepodobnih
“ kako bi se grad
„o
čistio
“ i jednog
dana postao
„prestonica
“ srpstva s druge strane Drine.
„Nepodobni“ su počeli
odlaziti. Prvo su odlazili „ugledniji“, privatnici i vlasnici radnji, tj oni
za koje se znalo ili pretpostavljalo da imaju para jer su oni bili glavna meta provokacija,
maltretiranja i noćnih bombaških napada. Nekako u isto vrijeme su preko
noći nestajali i oni koje su novoizabrane
vlasti stavile na svoje liste za „odstrel“, šireći laži o
njihovoj povezanosti s „ustašama“ i „balijama“, dajući
signale ološu ko im je slijedeća meta.
Nedugo za njima su počele
odlaziti mame s malom djecom, „dok se
situacija ne smiri“. Odlazilo se uglavnom u
Hrvatsku, negdje na Jadran, iako je i Hrvatska bila u ratu. Istina, u većem dijelu Hrvatske je vladalo
primirje koje je održavao
UNPROFOR, razdvajajući zaraćene strane. Više od trećine
Hrvatske je bilo pod okupacijom vojske takozvane Republike Srpske Krajine i
putovanja iz jednog dijela države do
drugog su često bila skopčana s mnogim teškoćama ali
se raja snalazila.
Tako nam jednog dana odoše kuma
i njena snaha s djecom. Destinacija, vikendica prijatelja u Istri. Objašnjenje isto: „dok se ne smiri“.
A mira nije bilo. Situacija je svaki dan bila sve gora. Počeše otpuštanja s posla, istjerivanja iz
stanova. Za kumom ode i kum jer mu u stan upadoše naoružani vojnici vojske takozvane
Republike Srpske i narediše da se
kupi. Pred oružjem nikakvi argumenti nisu
pomagali.
Godinu dana kasnije odosmo i mi. Bez novca za život (Neru otjeralo s posla zbog mene
a ja bez prihoda jer ostadoh bez mušterija),
nismo imali puno izbora. Pravac, opet Hrvatska, u koju je godinu dana ranije
otišla starija sestra i na taj način nam omogućila izlazak iz grada kojeg su Srbi držali čvrsto
pod svojom kontrolom, dobrano ga očistivši od „nepodobnih“.
Tu se, nakon peripetija, sretosmo s kumovima. Oni iznajmiše stan u Zaprešiću u
blizini Zagreba a mi stan u naselju Prečko, nakon
što mi gospodin Marton, vlasnik
kompanije Marvel, ponudi posao u njegovoj novoosnovanoj firmi NT Computing. Činilo se da je našim lutanjima došao kraj. Nešto se zarađivalo i
moglo se sastaviti kraj s krajem, barem prvih par mjeseci.
Sjećam se
kada smo jedno kasno poslijepodne pošli u
posjetu kumovima u Zaprešić. Dobro smo se napješačili do
autobuske stanice s koje nas je autobus odveo do Zaprešiča. A
bome je trebalo pješačiti i od stanice u Zaprešiču do zgrade u kojoj su se smjestili
kumovi. Sjećam se i kada jnas e kćerka, kada je čula da idemo kod kumova, pitala: „jel' mi to idemo kući?“ Valjda je za nju odlazak kod starih
prijatelja značio povratak u rodni grad!
Ni dolazak u Zagreb nije bio kraj naših lutanja. Nakon nekoliko mjeseci kumovi nam iznenada
zapucaše za Švedsku. Nadali su se da će u toj
skandinavskoj zemlji naći konačno smirenje jer događaji u Bosni nisu davali nadu za
povratak. A otišli su, „samo dok se smiri.“
Ni mi ne ostasmo u Hrvatskoj. Sudbina nas odvede preko
velike bare, u državu koja me nikada nije
privlačila. Bila je to naša jedina opcija jer su svi drugi pokušaji pali u vodu.
Nakon mnogo godina ovog ljeta se ponovo okupismo. I to u
Istri, dijelu bivše nam domovine koja nas je
privukla svojom ljepotom i gostoprimstvom. Bilo je to opet druženje kao nekada, bezbrižno, bez puno priprema i dogovaranja. Žiške nam
svratile u posjetu i nakon kavice u restoranu uz more, te obilska Pješčane uvale, u lijepoj ljetnjoj noći zasjesmo kod nas u lodži uz malo meze i vina. Druženje me podsjeti na ona iz nekadašnjih vremena, kada smo se ovako znali
družiti kod njih ili kod nas, zezajući se, dok su se djeca sama igrala.
Djeca, istina, ovaj put nisu bila prisutna (odrasla su i svako se zabavilo
svojim životima) ali nama to nije
smetalo da se lijepo družimo kao
što se iz priložene fotografije može
zaključiti.
Ovakvih druženja će biti još, u to sam siguran, samo da nas zdravlje posluži.