Veče Tehničke škole

Saima se neki dan potrudila i iz albuma izvukla jednu sliku iz školskih dana. Očekivao sam da će slijediti odgovarajući tekst ali izgleda ništa od toga.

Da Saimin trud ne bi bio uzalud evo da dopišem par riječi.

Slika je najvjerojatnije snimljena  1967. godine na pozornici starog Doma JNA. Te godine je organizirana priredba pod nazivom  Veče Tehničke škole a meni je u sjećanju ostalo samo nekoliko stvari. Na slici su voditelji programa, moj veliki prijatelj Izo (Ilijaz Nalbantić, koji već godinama živi u Zagrebu) i Saima (tada Huseđinović). VIS Usamljeni je svirao za ples a na slici iza Ize i Saime se vide članovi sastava Željko Kosanović i pokojni Zlaja Skočić.

Kakav je zapravo bio program priredbe se ne sjećam. Jedino mi je ostao u sjećanju izbor Mis (ljepotice) škole ali se ne sjećam koja je dama osvojila titulu. Sjećanja blijede i ponekad ih je teško sakupiti. Možda se neko prisjeti ovog događaja iako ne vjerujem da ima puno takvih među posjetiocima bloga.

U svakom slučaju lijepo je od Saime što je dio naše bezbrižne prošlosti otrgla od zaborava. Možda se i sam potrudim i na svjetlo dana izvučem stare fotografije iz tih naših školskih dana.

Mladost bosanska

Sanja i njena raja

Negdje tamo sredinom novembra zazvoni telefon. Na drugoj strani Sanja.

“Tata, evo upravo su me zvali iz Nike-a, zovu me na intervju”.
“Pa kada si konkurirala? Nisam znao da trazis novi posoa.”
“Nisam uopce konkurirala. Rakose mi da su vidjeli cime se bavim kod Clippers-a i hoce da razgovaraju sa mnom.”
“Pa hoces li ici?”
“Hocu. Posao mi se cini interesantan a nista me ne kosta da odem. Oni placaju sve, avion, rent-a-car i hotel za tri dana.”
“Otidji. Vidi o cemu se radi. Imat ces vremena da odlucis sta ti je raditi ako ti ponude posao.”

Kraj je januara i Sanja vec trecu nedelju radi za Nike. Ostavila je suncani LA i otisla u kisni Portland jer ponudi nije mogla odoliti. Radi kao Global Media Community Manager za Basketball, ma sta to znacilo. Placa i benefiti odlicni, posao veoma interesantan, sa mnogo putovanja i susreta sa poznatim licnostima iz svijeta kosarke.

A put do Portland-a nije bio lak.

Sanja je sa osam godina napustila Banjaluku. Da li je znala sta se oko nje dogadja, nisam siguran, ali znam da je volila Antu Markovica, da je shvatila da neki drugi vole nekog Karadzica, da su je u skoli natjerali da se izjasni koje je nacionalnosti iako je iz mijesanog braka, da je htjela da prisustvuje casovima pravoslavnog vjeronauka jer joj je najbolja kolegica bila tamo, da joj je bezbrizno djetinjstvo prekinuto voljom drugih koji su za sve nas imali posebne planove.

Za godinu dana izbjeglistva u Zagrebu nije stekla nove prijateljice. Slijedecu godinu je stigla u Ameriku i pocela zivjeti svoje djetinjstvo ponovo iz pocetka. Nije joj bilo lako. Trebalo je uciti jezik i istovremeno savladavati ostale predmete, trebalo se prilagoditi novoj sredini koja je imala svoja pravila, svoje vrijednosti, svoj odnos prema novopridoslim. Sve je to Sanja pregurala preko svojih ledja, izbjegla zamke koje je nova sredina postavljala pred nju i na kraju zavrsila osnovnu skolu. Bila je dobar djak, bavila se sportom. Igrala kosarku i nogomet u skolskoj ekipi, bila kapiten atletske ekipe.

Kada je doslo doba fakulteta rece nam Sanja da bi htjela da studira Sports Management, zanimanje koje nam je bilo nepoznato jer  od nas, u nase vrijeme, takvo nesto nije postojalo. Nismo je htjeli ubjedjivati da izabere nesto drugo, nesto sto daje znanja koja su se nama cinila pravima. Dozvolili smo joj da ona sama odluci, nadajuci se da ce mozda kasnije svoja razmisljanja promijeniti i izabrati nesto drugo. Ni na mjesto studiranja nismo htjeli uticati. Zeljela je da ide u toplije krajeve i odlucila se za University of Florida u Gainesville-u.

Studirala je Sanja vrijedno, nastavljajuci da se bavi sportom. Slobodno vrijeme je iskoristila da se bavi humanitarnim radom, bila organizator raznih druzenja, radila part time kao sto to cine mnogi student. Zadnji semester je morala sticati praksu, radeci posao koji je vezan za njeno zanimanje.

I tu je Sanja ostvarila sto je naumila. Uspjela je dobiti intership na UCLA, univerzitetu koji je dao najveci broj olimpijaca USA-a. Nakon zavrsetka intreship-a, ponudili su joj posao. Naravno, uz pocetnu placu od deset dolara na sat.

Prihvatila je Sanja taj posao znajuci da ce joj rad na UCLA biti dobra referenca za buducnost. Istovremeno je morala raditi kao bartender da bi mogla prezivjeti u Los Angeles-u, jednom od najskupljih gradova Amerike. Cijelo vrijeme je pratila oglase, nadajuci se da ce naci neki bolje placen posao koji ce joj omoguciti pristojan zivot. Bojao sam se da ce tako biti cijeli zivot. Nisam razumio svijet kojim sam bio okruzen

Jednog dana zapazi oglas Los Angeles Clippers-a, jednog od dva NBA tima Los Angeles-a. Trazio se nekakav manager, pozicija za koju Sanja nije bila kvalificirana. Ipak odluci da se javi. Kako je znala da ce se na oglas javiti na stotine kandidata, odluci da svoj Resume i Cover Letter zapakuje u kutiju od cipela.

Par dana kasnije dobi poziv od Clippers-a. Pozivaju je da dodje na intervju.

Posao, naravno, nije dobila, ali je imala priliku da razgovara sa vice president-om u cijem je odjeljenju raspisan oglas. Kada je video rezime zapakovan u kutiju od cipela, rekao je svojoj sekretarici da pozove Sanju jer je zelio da upozna osobu koja je to uradila. U razgovoru koji je slijedio, vice president je objasnio Sanji da joj menadzerski posao ne moze dati jer nema potrebne kvalifikacije ali da joj moze ponuditi intership, uz iste uvjete koje je Sanja imala u UCLA.

Sanja pristade. Znala je da joj je to dobar pocetak i da postoje sanse da jednog dana dobije stalni posao.

I bi tako. Nakon godinu dana dobi stalni posao ali uz jako malenu placu. I dalje je morala raditi dva-tri dodatna posla da prezivi. Godinu dana kasnije Sanja se najavi vice president-u. Odlucila mu je reci da je vec dvije godine sa Clippers-ima, da voli posao, ali da od place ne moze prezivejti i da ce morati naci nesto bolje placeno. Iznenadi se kada jos sef rece da ce joj povecati placu za 50%. Bio je to znacajan skok za Sanju ali jos uvijek nedovoljno da se prezivi u Los Angeles-u.

Kasnije su se stvari brzo mijenjale na bolje. Sanja je pronalazila nove nacine da privuce publiku na utakmice u vremenima kada su Clippers-i bili jedan od najlosijih timova lige, organizirala razne vrste zabava za klub, donosila novac, a to je rezultiralo povecanjem place nekoliko puta, te na kraju useljenjem u kancelariju u Staples Center koja je oznacavala visi status u kompaniji. Samo rijetki su imali kancelariju a Sanja je svojim radom to postigla.

Stekla je Sanja mnogo prijatelja za to vrijeme, preselila se u Santa Monica-u, stotinjak metara od plaze, u ulici koja je u stvari poznata setacka zona Promenade. Uz lijepu klimu iprijatelje, zivot je bio lijep.

Odluka da se preseli u Portland je bila teska. Sanja je posao u Clippers-ima volila, bio je zanimljiv, solidno placen, a uz to ove godine Clippers-i igraju odlicno i postoji mogucnost da postanu prvaci NBA-a. LA joj je prirastao srcu, imala je grupu prijatelja sa kojima se odlicno slagala, klima je bila upravo onakva kakvu je voljela. Ali izazov nove pozicije je prevagnuo, narocito kada joj je stari sef koji ju je primio u Clippers-e savjetovao da priliku ne propusta.

U gradu u kojem je Sanja rodjena mlade brinu neke druge brige. Posla, istina, nema, ali to je manje vazno. U gradu gdje je najveca investicija poslije ovog zadnjeg rata zgrada vlade, gdje su unisteni svi privredni giganti od prije rata, gdje su marginalci preko noci postali multimilioneri, a gdje je najpopularnija licnost grmalj iz Laktasa, za mladu inteligenciju je najvaznije pitanje osamostaljenja blentiteta: cak 72 % mladog obrazovanog svijeta to prizeljkuje, kao da ce time biti rijeseni svi njihovi problem. Ako uz to dodamo inicijativu da bi se u krugu univerziteta trebala graditi crkva posvecena “poginulim studentima, asistentima i radnicima univerziteta” krug nacionalnog (i svakog drugog) ludila se zatvara.

Zbog toga sam ponosan na nasu protjeranu mladost koja u svim zemljama svijeta ponosno pronosi ime nase domovine Bosne. Poznajem mlade, cijenjene doktore nauka, magistre, inzinjere, profesore, doktore medicine, farmacije, operske pjevacice, strucnjake u oblasti finansija, vrhunske medicinske sestre, arhitekte, privatnike, i sve ostale kojima mrznja nije pomracila um vec su zlo koje im je ucinjeno pobijedili ulazuci izuzetne napore kako bi uspijeli u novim, nepoznatim, sredinama, daleko od rodne grude, za sto je bilo potrebno uloziti mnogo vise truda nego sto je to trebalo nama u staroj domovini.

A njihovim vrsnjacima u rodnom gradu preporucujem da i dalje nastave putem kojim idu zadnjih dvadeset godina. Buducnost koju im je predvidio idejni vodja im je zagarantirana. A cini mi se da im je to jedini cilj, ako je suditi na osnovu njihovih razmisljanja i inicijativa koje su im najvaznije u zivotu.

Bandiceve fontane

 

Znaju Zagrebcani, kad je hladno i kad puse,treba izbjegavati ulice u smjeru sjever - jug. Nisam ni ja morala, ali te veceri, izmedju Bozica i Nove godine, sto zbog urodjene mi radoznalosti, sto zbog straha da nece potrajati ( izbori su na vratima ), uputih se tim smjerom. Od Vukovarske do ul. Vjeceslava Holjevca pruzila se avenija Hrvatske bratske zajednice kao logican nastavak Lenucijeve potkove. Jos je to arhitektonski nedefiniran prostor, no cini mi se da je prekrasna zgrada Hrvatske sveucilisne i nacinalne biblioteke sjajan reper za buduce gradjevine. Izmedju istocne i zapadne prometnice, u sirokom zelenom pojasu, na usjecenom terenu smjestile su se dvije fontane, Bandiceve, kako ih prozvase Zagrebcani. Za pola njih taj prefiks znaci neodobravanje, a za drugu polovinu izraz podrske.

 

Iduci zapadnom stranom avenije u drustvu Mire, Filipa i Dominika zabrinuto sam se pitala imali ovo smrzavanje smisla, jer nista atraktivno nije bilo na vidiku. Na izlasku iz podhodnika pred nama zaplesase voda i svjetlo u ritmu Strusovih valcera. Djeca se rastrcase kao pustena s lanca, a i ja bogme zaplesah. Vrijedilo je. Nismo bili sami. Bilo je tu jos ljudi, uglavnom mladih, koje zima nije sprijecila da uzivaju.

 

Nada

 

Fusnota: politiku bas i nisam pratila, bar onu unutarnju, izuzev u vremenima kad je bilo ' vruce '. U pravilu sam bila na strani oponenata, ali kad sam shvatila da je to sve isto sranje potpuno sam se odmakla od nje. No kako razvoj gradova u kojima sam zivjela  i zivim uvijek sa strascu pratim, tako pratim i njihove gradonacelnike. Od osamostaljenja Hrvatske gospodju Marinu Dropulic smatram najuspjesnijom i to u prvom redu zbog prometnica koje su izgradjene za njena mandata. Ipak naj vise volim naseg Milana. Nije zbog ljepote, ni zbog sarma, niti zbog postenja. Nije ni zbog bahatosti koju povremeno pokazuje, vladajuci su mu prevelika konkurencija, nego je to zbog strasti s kojom ulazi u svaki projekt, zbog strasti s kojom brani taj projekt, zbog strasti s kojom ulazi u klinc s oponentima, zbog silne energije koju ulaze u sve to. Uskoro ce izbori, pa su fontane, premda izvodjacki jos nezavrsen projekt, sto zbog blagdanskog ugodjaja, vise zbog izbora, pustene kao u probni rad. Kako ce proci ne znam, jer mu je u ruke uvaljen vruci kesten (urucivanje pozivnica u Beogradu ). A mozda ce bas zbog toga dobro proci. Sto se mene tice, kako ponovih vec stotinu puta, ljubav nije bezuvjetna, a bogme ni vjecna.

In memoriam - Muhidin Sulejmanpašić

Za mjesec dana bi imao 65 godina, nažalost bolest, koja ga je privezala za postelju i invalidska kolica gdje je proveo zadnjih nekoliko godina okružen brigom supruge, sinova, rodbine i socijalnih radnika, je bila brža.
 

Nas Čajevčanin Muhidin Sulejmanpašić - Paša ode na vječni put našavši smiraj napaćenoj duši i tjelu u jutarnjim časovima 21.Januara 2013 godine. Družeći se sa njim od prvog razreda osnovne škole, sa prekidom u srednjoj, jer on izabra Tehničku školu a ja Gimnaziju, naši putevi ponovo postaše zajednički nakon zasnivanja porodica i po zajedničkom radu u R.Čajavecu. Njegov britki um i pored bolesti služio ga je do zadnjeg dana i svi koji su ga poznavali sigurno će se sjećati šala i njegovog britkog jezika.
 

Mnogi će se sjećati Paše, Hede kako smo ga zvali mi njegovi najbliži i kolege, po njegovim inžinjerskim uspjesima radeći na programima uzbunjivanja, avio signalnim uređajima, medicinskoj opremi među kojom su bile centrifuge i uređaji za testiranje uzoraka krvi.

Zapamtićemo ga i kao brižnog sina i brata, koji je brinuo o bolesnoj majci i ocu koje je poveo na put kojim su mnoge izbjeglice krenule pod pritiskom pobješnjelog fašizma koji zavlada i još vlada u tim krajevima. Ostavio je iza sebe suprugu i dvojicu sinova koji završiše fakultete u Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim uspjesima podižu ugled naše domovine Bosne i Hercegovine. Za njim tuguju njegova supruga Ešrefa, sinovi Adnan i Sead, otac Nurudin i sestra Minka sa porodicom kao i mogobrojna rodbina i prijatelji.
 

Prema njegovoj želji biće sahranjen u rodnom gradu za oko dvije nedjelje koliko će trebati da se prenese u domovinu o čemu će porodica obavjestiti sve one kojima je Paša nešto značio.
 

Supruga i sestra mole da se ova tuzna vijest "ne saopšti Pašinom ocu ozirom da oni žele da mu to saopšte".
 

Aljosa.

Jos malo sjecanja na Dom kulture

Prilog o Domu kulture u Banjaluci evocira i vraca film unazad. Dogadjaji koji su se urezali u pamcenje jer su nam puno znacili u to vrijeme i u nekim, samo nama vaznim okolnostima. Ne znam tacno ko je svirao kad sam ja pocela ici na plesove ali mogu reci da je Co u pravu kad kaze da su tamo pocele mnoge ljubavi. I meni se to desilo.

U to neko «nase » vrijeme to je zaista bio hram kulture. Koncerti, izlozbe, predavanja….  

Izlozba fotografije Press photo, koja se postavlja u nekoliko odabranih gradova svijeta, bila je jednom postavljena u Domu kulture u Banjaluci.

U Domu kulture sam se prvi put upoznala sa tehnikom tkanja. Uciteljica je bila Dika Berber, majka poznatih slikara Mersada i Omera. Ona je koristila vunu, pravila velike tapiserije prema crtezima svoga sina Mersada. Imala je veliki tkalacki stan u jednoj od odaja Doma kulture i dolazilo je nas je cetiri ili pet ucenika. Sjecam se jedne apotekarice iz Titanika i jos nekoliko mladjih cura. Dika Berber je cesto s ponosom naglasavala da ne postoji crtez koji ce njen sin nacrtati a da ga ona ne  moze otkati.

Izvan svih ostalih dogadjaja vezanih za Dom kulture ima jedan o kojem sam odlucila da pisem pa cu cuvati ovaj list da me podsjeti ako kad zaboravim.

Rano djetinjstvo sam provela u ciganluku sve do petog razreda osnovne skole. Znala sam sve coskove i sve kuce od rebrovackog mosta pa do centra grada. Znala sam sve terene na obalama Vrbasa s obe strane od Halilovca do rebrovackog mosta. I onda se desilo preselenje iz male kuce gdje su voda i klozet bili u dvoristu u novi lijepi stan sa kupatilom i toplom vodom. Velika promjena na bolje, za mene je to bila tragedija. Moj svijet se potpuno srusio.

Preselili smo se na Caire, na Vrbas se smjelo ici samo sa roditeljima. Skoro pa zatvor. Ici u prodavnicu bilo je naopako, ici u skolu bilo je naopako, igrati se oko zgrade i biti tih u vrijeme « kucnog reda » , bilo je naopako.

Isla sam u Zmaj Jovinu skolu jednu godinu, a poslije u sesti razred u novosagradjenu skolu Filip Macura. Stara, mala skola je i dalje bila u upotrebi. Jos uvijek su tu staru i novu skolu svi zvali : skola « pod pecinama ». Sam naziv asocira na nesto bogu za ledjima .

Za mene je pocelo biti interesantno kad se pocela uciti fizika. Dosao je mladi ambiciozni nastavnik . Volio je da nam predstavi eksperimente da nas ubijedi u tacnost formula i teorema. Cesto je posudjivao razne uredjaje od svog kolege iz skole Braca Pavlic. Posebno u osmom razredu kad se ucilo o elektricitetu. Bila je i grupa radioamatera. Radio detektor, koje odusevljenje. Poslije smo lemili tranzistore i pravili male prijemnike. Mama nije bas bila sigurna da je to za djevojcice.

Tih godina su se odrzavala takmicenja izmedju skola u raznim disciplinama : matematika , hemija , fizika, nas jezik ……

Bilo je nekoliko « «rundi » testova , eliminacija pojedinaca. Nastavnik fizike je okupio nas nekoliko koji smo prosli  eliminacije i pripremao nas za dalje. Dogurali smo tako do finala, koji su se odrzali u Domu kulture. Finalisti : ekipa skole ispod pecina i ekipa renomirane skole Braca Pavlic iz centra grada. Nastavnici veliki prijatelji dozivjeli da budu rivali. Ekipe se sastojale od tri ucenika : dva iz osmog razreda  i jedan iz sedmog. U nasoj ekipi smo bili jedan djecak i ja, iz osmog razreda i djevojcica iz sedmog razreda. Moj kolega iz osmog razreda je bio jako cutljiv i pomalo stidljiv.  Nas dvije zenske nismo bas bile pricljive. Stajali smo tako iza bine suteci, pomalo izgubljeni, bacali pogled na protivnicku ekipu. Dva djecaka i jedna djevojcica su veselo razgovarali, pricali sale, smijali se. To cekanje iza bine nije jako uticalo na njih. Ocigledna i velika razlika u nivou sampouzdanja izmedju dvije ekipe.

Finali su bili neka forma kviza, pitanja su se izvlacila i bio ih je prilican broj. Kviz je vodio pozorisni glumac Adem Cejvan. Nije bilo ugodno odgovarati na pitanja ispred pune sale. Redali su se odgovori i desilo sa da smo mi bili bolji i osvojili prvo mjesto. Nas nastavnik ponosan a mi nekako iznenadjeni. Protivnicka ekipa razocarana.

Poslije par dana, mama mi je rekla da je srela jednu svoju poznanicu. Iz razgovora su zakljucile da su im kcerke bile u Domu kulture, u protivnickim ekipama.

Iako nisu pobijedili mama je kcerki poklonila veliku cokoladu, koju je ova ljutito odbila.

Ne znam zasto, ali ova mala opaska je povecala nivo mog samopouzdanja za jos jednu malu stepenicu.

Dubravka

januar 2013

Radmila i prijatelji u Alibabi

Nada je i dalje aktivna, sto je za svaku pohvalu. Danas kopiran email koji sam primio prije par dana:

Radmila i prijatelji na doceku Nove 2013-te

Poslala mi je Radmila danas par mailova, uglavnom fotke i nesto malo teksta. Na jednom pise: "draga moja jabuko, ovo nije bila obicna festa, imala je okus posebnosti ". Nije ni morala to napisati, osjeti se na slikama bol i radost susreta prijatelja. Ili sam ja danas posebno nafercerana. Za one koji ne prepoznaju, mjesto doceka Nove godine je Alibaba.

Pa evo, Smokvice moja, s radoscu izvrsavam ovaj zadatak koji si mi postavila u donjem pismu. Onoj slici bez naslova sam ja dala ime (toplina prijateljstva ), nadam se da nisam puno pogrijesila.

Radmilino pismo:

"draga moja jabuko,

evo nas oko Ng, slavili smo danima. ovo je drugar elmir djuzel koji je za tu priliku dosao iz new jersija.

bilo nam je krasno...

saljem ti ove slike da ih posaljes na milanov blog, ja pojma nemam kako bih to izvela, tehnicki sam idiot.

grlim te"

Djuza i ja pravimo ugodjaj

Djuza i Zlatka, pristigla iz Australije

Toplina prijateljstva

Jos poneka

Banjalucani svih zemalja, probudite se!

Banjalucani svih zemalja probudite se, cak i zima donosi radost

Praznici su prosli, dosao je dugacki januar za placanje racuna. Ali to jos uvjek nije razlog da se odustane od veselja i radosti koje donosi zima i snijeg

Jucer je u Montrealu otvoren Zimski festivala koji traje dvije sedmica. Kad ima dosta snijega ima dosta i zabave. Sve je priredjeno na ostrvu Notre Dame. Cini mi se da sva djeca iz Montreala budu tamo, racunajuci i nas stare koji volimo snijeg i sve igre na snjegu.

Poslije mnogobrojnih penjanja uzbrdo uzivali smo u ustipcima sa nutelom. Taj se specijalitet ovdje zove "beaver tail".

Pozdrav od Dubravke

Idemo dalje!

Dugo je blog mirovao i da ne bi Nade vjerojatno jos  ne bi ozivio. Zbog nekih zdravstvenih problema nisam imao snage da se skoncentriram ni na sta a kamo li da napisem nesto. Mislio sam da ce broj posjeta blogu tokom ovog vremena neaktivnosti drasticno opasti i da ce posjetioci izgubiti interes ali sam se iznenadio kada sam danas pogledao statistiku pristupa. Jos uvijek je broj onih koji svrate na ove stranice solidan, valjda zbog onoga sto se na njemu moze naci. Za ovo godina od novembra 2005., jos od doba prije facebook-a,  na blogu je ispricano puno nasih prica koje su i danas aktuelne. Predvidjao sam  da ce sa rastom popularnosti facebook-a interes za blog potpuno nestati medjutim izgleda da sam i tu pogrijesio. Sada kada sam ponovo manje vise na svojim nogama, nastavljamo tamo gdje smo stali.

Jos od pocetka prosle godine sam znao da cu u zivotu morati donijeti neke vazne odluke i da ce naredni period biti prilicno tezak. Tuzni dogadjaji su slijedili jedan za drugim. Prvo nas je napustio moj kum Srebi, osam mjeseci kasnije i brat mi je izgubio bitku sa opakom bolescu, a pred kraj godine smo se morali oprostiti i od naseg najvjernijeg kucnog prijatelja Reksa. Kako sam se i sam suocio sa opakom bolescu konacno sam shvatio da neke svoje planove ne smijem vise odlagati ako ne zelim da ostanu samo planovi.

Vec odavno se bavim mislju da dio zivota stavim na papir, da se ne zaboravi. Desilo se toga mnogo zadnjih dvadesetak godina, prezivjelo se svasta, upoznalo dno ljudskog roda, proslo kroz situacije o kojima ni u snu nismo mogli sanjati, lagalo se i jos uvijek se laze, napada se neduzne, iskrivljuje istina, stvaraju novi lazni mitovi, mnogi se prave naivni, izigravaju nevinost i pravicnost, sve u cilju da se zaboravi sto se postenom i naivnom narodu dogodilo. Zelja da se istina stavi na papir jednostvnim rijecima, onakva kakva je po svojoj prirodi je vec dugo je kod mene prisutna ali se posao stalno ostavljao za kasnije. Sada, kada sam shvatio da vrijeme ispred mene nije beskonacno i da niko od nas ne zna sta nas sutra ceka, odlucio sam da svoj naum konacno ostvarim.

Zadnjih dana pisem intenzivno, prisjecam se ljudi i dogadjaja, i onih iz djetinjstva, i onih iz lijepih djackih i studentskih dana, preko onih ruznih devedesetih, te onih nakon toga. Puno se toga dogodilo i materijala za pisanje imam na pretek. Ne zivim u iluziji da ce biti puno onih koje ce zanimati o cemu ja to pisem ali zelim da ostavim iza sebe svoje vidjenje jednog vremena za koje mnogi od nas nisu vjerovali da ce doci. Ako nista drugo, nadam se da ce mi bar djeca jedng dana odvojiti vremena da procitaju o cemu to njihov otac pise.

Zao mi je sto od pocetka ruznih vremena nisam vodio dnevnik pa mnoge dogadjaje ne mogu poredati onako kako su se odvijali ali i nije to najvaznije. Bitno mi je da iz sebe izbacim ono sto nosim godinama, da to opisem prostim jezikom, onako kako to jedino umijem, bez kitnjavih rijeci koji neki koriste kada zele da zamagle istinu. Nadam se da cu imati dovoljno vremena da svoju namjeru ostvarim jer mnogo je toga sto bih hio reci. Ne znam kako ce sve ovo na kraju ispasti ali sam siguran da ce biti istinito, direktno, bez uvijanja, uopstavanja, pricanja iza ledja. Bit ce onako kako je bilo a kako mnogima to danas ne odgovara. Mnogi ce se moci prepoznati u mom pisanju jer imena necu skrivati jer ni oni se nisu skrivali kada su se odlucili prihvatiti zivotne vrijednosti nedostojne ljudske rase.  Bit ce rijeci i o onima koji su sacuvali svoj obraz, koji su u teska vremena pokazali da jos ima ljudi u onom nasem tamnom vilajetu u kojem se vecina uhvatila u isto kolo sa djavolom.

Dakle, ceka me veliki posao. Slobodnog vremena imam a i prostora na disku ima dovoljno. Samo da me zdravlje posluzi. Bilo bi mi zao da me nesto nepredvidjeno u mojoj namjeri sprijeci.

U medjuvremenu, idemo dalje. Blog ce nastaviti zivjeti sve dok je interesa za ono o cemu pricamo. Cujemo se ponovo sutra.

Co

Blogu s ljubavlju

"Kad su se javljali na ovaj blog... slijedi spisak imena nekih bivsih blogera...i jos mnogi, stalno sam razmisljala o njima, znala sam sta im se desava, znala da negdje postoje i bili su nekako dragi ".

Kad se Saima javi na blog to je pljusak, elementarna nepogoda. Ha, ha ha Saima, ne ljuti se, ja to s osmijehom na licu kazem. Puno puta sam sjedala za tastaturu da se stobom uhvatim u kostac, pa odustajala. Unatoc tomu sam najcesca na spisku komentatora.

Ipak ovaj gornji izvadak iz jednog tvog komentara vec neko vrijeme me prati i ne da mi mira. Ne placem ja za onim sto je bilo, jer covjek mora biti sretan da je bar u jednom trenutku imao nesto lijepo, a kad to izgubi, onda krene dalje u potragu za novom ljepotom. Iznenadilo me je to sto mi se cini smo nas dvije imale identican dozivljaj bloga. Valjda za to sto smo zene u svemu trazimo neku prisnost i toplinu, sto nam se, ako se sjecas i zamjeralo. Smatrala sam tada da je to odraz razlicitih stavova o tome kako bi trebao izgledati blog, ali danas bas nisam sigurna da tu nije bilo i malcice jala.  Nekad se iz sveg glasa smijem, cak o tome mislim i sa dozom simpatije kad se sjetim anonimusa koji su nam nadijevali pogrdna imena. Koja su to dobra vremena bila. Meni neki jos ni do danas nisu oprostili. Ne kazem da se ne sramim nekih svojih neozbiljusa, pa ipak nista ne bih promijenila. Od nekih sam cula da je blog samo onaj dio sante leda koji viri iznad povrsine vode, a ispod vode se kao odvija silna komunikacija, dogovori, pregovori. Ne znam, nisam u tome sudjelovala. Mozda sam prije nekih upada ipak trebala razgovarati sa Glavnim, bilo bi manje nesporazuma.

Sve ja ovo napisah kako bih, misleci na onaj tvoj nepotpuni spisak, a na kome ima i meni dragih ljudi, zakljucila: daleko od bloga, daleko od srca. Ne zvuci bas lijepo, ali je iskreno.

Nije ovo oprostajno pismo, boze sacuvaj, ipak je ovaj blog moja prva ljubav i ostacu mu vjerna dok god me trpi ovakvu kakva jesam, i ako sam svjesna da one leprsavosti  vise nece biti.

Upotrijebit cu nick da mi se neki ne bi zabrinuli, i ako znam da me svi prepoznajete.

Dosadna