Spectator - umjesto komentara

Nacionalizam

Posto je moj omiljeni znanstvenik - svicarski filosof i psiholog Arnold Kuinzli - prema mome osobnom misljenju - najbolje objasnio kvintesenciju nacionalizma, zato cu navesti najvaznije dijelove iz njegovoga eseja "Opijum nacinalizma" (PRAXIS, filozofski dvomjesecnjak, br.4, Zagreb 1968., str. 318-331):  "Da odmah reknemo: na osnovu dosadasnje povijesti dobiva se utisak da nacionalizam psihicki postavlja pretjerane zahtjeve na pojedinca. Nacionalizam moze politicki ili drustveno biti jos kako konstruktivno intendiran - on se, buduci da predstavlja necuveno zavodjenje, da se ostane u infantilnoj maloljetnosti, u pojedincu gotovo uvijek preobrazava do izvjesnog stupnja u nesto destruktivno. A iz pojedinca djeluje ova destruktivnost tada povratno na grupu ,na cijelu naciju. Paradni primjer jest razvoj nacionalizma u francuskoj revoluciji.

Cini se da u covjeku funkcionira neka vrsta primitivnog obrambenog mehanizma (moj omiljeni znanstvenik - filosof, sociolog i psiholog prof. Rudi Supek je naveo u jednom svom eseju o primitivnom mentalitetu i primitivnom karakteru da su neki pojedinci taj primitivni mehanizam naslijedili vise a neki manje od svojih majmunskih predaka. Agresivniji i netolerantniji nacionalist,  poput banjaluckog Vozda, naslijedili su ga u vecoj mjeri. U "Nasim danima"je historicar dr Ivan Lovrenovic napisao perfektan esej o karakteru Vozda tzv. RS-a; opisao ga je kao primitivca par excellence - NAPOMENE spectatora), koji mu pomaze sacuvati njegov identitet kroz to, sto on "strano" identificira s "manje vrijednim". Time sto omalovazavam strano, izbjegavam opasnost, da bi ono moglo staviti moju samosvijest u pitanje. A sto je nesigurnija moja samosvijest ili, iz bilo kojih razloga, sto je ugrozenija moja egzistencija ili egzistencija moje Mi-grupe, utoliko vise sam sklon tome, ono strano, stranca, stranu grupu omalovazavati, sto moze odvesti do sataniziranja stranog. Stranci, to su, vec u Platonovoj "Drzavi", barbari. (Za Vozda tzv. RS, Bosnjaci su nize vrijedni i izmisljena nacija. Vuk Karadzic i velikosrpski barjaktari "Nacertanija"su izmislili rasisticki termin "balije"za Bosnjake; jedan mi je kolega (na pocetku rata radio je u Metalskoj skoli) pricao da je na svim vodokotlicima u klozetima ove skole pisalo :"Pustite vodu, da balije odu". Po ovome se moze zakljuciti kako je preko 99% predavaca u toku rata u tzv. RS vaspitavao ucenike, a ti predavaci zadrzali su takav karakter i dana: oni rade na osnovu uputa SLUZBENOG STAVA. Njihovo JA slusa NAD-JA (autoritet) "Karakter je covjekova sudbina." kako je tocno rekao veliki Heraklit, tvorac dijalektike..Na "Radio Bluci" na pocetku rata sam cuo rasisticku ratnohuskacku propapagnu koju je svaki dan izgovorao glumac "Pozorista tzv. RS: "Naprijed braco, srpski vitezovi u boj protiv balija i ustasa!" - napomena spectatora)... Vec je Herder (njemacki jezikoslovac i filoso - -napom. spactatora)ustanovio da je rijec barbar gotovo odjednom postala prirodna: "Tko nije s nama i od nasih, taj je pod nama! Tudjinac je losiji od nas, barbar je... On je barbar, on govori strani jezik..."

Kako pak ovaj mehanizam sataniziranja funkcionira pokazuje nam krajnje zorno jedan test pomocu metode takozvane "serijske reprodukcije", koji je proveden u Americi (dok je jos bio jak segregacionizam na Jugu - napomena spectatora). Pokusnoj se osobi opisalo sadrzaj jedne fotografije, no koju ona sama nije vidjela. Ova prva pokusna osoba pricala je tada sve sto je znala o ovoj slici nekoj drugoj pokusnoj osobi. Druga je pricala sto je prva njoj rekla nekoj trecoj i tako dalje, sto se nastavilo preko lanca od sedam pokusnih osoba. Fotografija je pak prikazivala scenu u podzemnoj zeljeznici, u kojoj su dva putnika razgovarala, jedan od njih je crnac, drugi je bijelac u radnome odijelu. Bijelac drzi u svojoj lijevoj ruci otvorenu britvu. Pokazalo se sada, da je u vise od polovice eksperimenata britva bila kod posljednje reprodukcije lokalizirana u ruci crnca. U ponekim je slucajevima cak bilo receno,da crnac uzmahuje britvom ili njome ugrozava bijelca.

Ovdje se ne radi samo u americkom rasnom problemu, jer rasizam je konacno samo posebna forma onog emocionalnog kompleksa, koji smo oznacili kao MILITANTNI NACIONALIZAM (o ovome nacionalizmu najbolju knjigu je napisao Branimir Anzulovic, THE HEAVENLY SERBIA FROM MYTH TO GENOCIDE, New York 1999.; Kada je srusena Ferhadija u Bluci, sef SDS-a je na radiju izjavio da su "islamski teroristi srusili dzamije u Bluci da bi okrivili za to srpski narod", a vladika Jefrem je izjavio da je Ferhadija bila na pogresnom mjestu, dok je veliki humanista biskup dr. F. Komarica osudio rusenje dzamija kao barbarski cin; - vidio sam djecaka (9 ili 10 godina starog) - poslije rusenja Ferhadije - kako mokri na temelju gdje bila Pecinska dzamija. Kada sam ga pitao : "Zasto mokris tu?" On mi je odgovorio "Vodje su nekada balije imale skloniste za municiju, pa su to nasi borci srusili"). Isti test dao bi u drugim zemljama jamacno naskroz slicne rezultate (nedavna rasisticka propaganda protiv Bosne u Svedskoj i Norveskoj itd. - napomena spectatora), ako bi se umjesto bijelca pokazalo nekog gradjanina doticne zemlje a umjesto crnca gradjanina neke druge zemlje, kojega ovaj susrece s nacionalistickim predrasudama. Moc ove predrasude u nama i nad nama moze nas dakle zavesti na to, da svijet postavimo na glavu, crno smatramo bijelim a bijelo crnim, ubojicu identificiramo s ubijenim a ubijenog s ubojicom. TO JE PRASTARA PRIPOVIJEST O TRNU U VLASTITOM OKU I O BALVANU U OKU BLIZNJEGA (kurziv je spectatorov), samo u izvjesnoj mjeri kolektivizirana. Dio problema Zla.

Buduci da svaki nacionalizam primarno u ovoj ili onoj formi ima funkciju, razgraniciti neku Mi-grupu od neke strane grupe, pomoci joj tako do njenog identiteta i autenticiteta i buduci da su ljudi skloni tome, da bitak stranog identificiraju s manjevrijednoscu - a to znaci, govoreno s C. G. Jungom (poznati psihoanaliticar - napom.spectatora), nesvjesno projicirati "sjenku" svoje vlastite manjevrijednosti i krivnje na stranca... Nacionalizam je najdjelotvornija pilula protiv covjekovih patnji zbog toga, sto nije totalan covjek, i protiv muke svakodnevnog dozivljaja vlastite krivnje. On satanizira stranca, kako bi meni sugerirao, da budem sebi samome manje stran i blizi svecu. On je medikament par excellence protiv samootudjenja. Sto mi je straniji onaj drugi, utoliko sam prisniji sebi.

Zacijelo - pilula nacionalizma ne ozdravljuje, ona samo osamucuje. Ona je, ako se Ja identificira s nekom Mi-grupom, "opijum naroda". Ili u jeziku filozofije: iskrivljena svijest.... I u najmiroljubiviji, najidilicniji nacionalizam moze preko noci uci djavo i preobraziti ga u neljudski perverzitet... Agresivitet i perverzitet nacionalizma raste u istoj mjeri kao dozivljaj otudjenja i nesigurnosti nekog pojedinca ili neke Mi-grupe. Sto je jaca bol, utoliko veca mora biti doza opijuma da se nju smiri. Ali ovaj opijum naposljetku ne djeluje integrirajuci, nego razarajuci. Gdje je doza prejaka, postaje opoj naknadnog identiteta samorastvaralacki. Ja mogu u svom nesvjesnom nastojanju, da smanjivanjem vrijednosti stranoga sebi samome vratim vrijednost i sebe iznutra kao i izvana osiguram, izgubiti svaku mjeru i stranca toliko satanizirati, da mi se on konacno javlja samo jos kao nakarada koja izaziva stra, od koje se tim prije osjecam ugrozen. Kraj pjesme jest PARANIOCNO BJESNILO, kakvo smo dozivjeli na primjeru Njemacke u prvoj polovici ovog opijatnog stoljeca (slicno se desilo od dolaska Milosevica na vlast i u vrijeme njegovih velikosrpskih vojni, a i dans je slicno u Vozdovom blentitetu - napomena spectatora). Pri svemu tome stoje Ja i Mi-grupa u uzajamnom odnosu, koji zacijelo vise nalici vrtnji u krug nego li jednom dijalektickom procesu.. Moderni nacionalizam je u bitnome (primjer njegovog razvoja u Njemackoj i Francuskoj - napomena spectatora)... nastao kao ideologija integracije Mi grupa, koje su uslijed vanjskih povijesnih okolnosti i unutarnjih socioekonomskih i politickih razvitaka u narocitoj mjeri bile neosigurane ,neoformljene, nejedinstvene, nesvjesne sebe samih i zbog toga u narocitoj mjeri patile od nedostatka identiteta i autenticiteta te potrebovale - vecinom prekompenzirano kroz svijest misije - samopotvrdu i samopravdanje. Da bi mogla stvoriti ovu samosvijest nacije, apelirala je Mi-grupa nacija na samosvijest pojedinaca i mobilizirala je tako in extremis teznju samoga Ja za samoodrzanjem i identitetom. Nesigurnost samoga Mi dala je da se Ja takodjer osjeca neosiguranijim, sto je moralo ojacati tendenciju ovoga ja da u Mi potrazi zastitu, sigurnost, skrovitost, identitet i tako pretjerano uzdigne Ni-svijest, nacionalnu svijest. Sto je pocelo kao legitimni pokusaj, da se obrazuje nacija i razgranici od grugih nacija, zavrsilo je tako u opcoj opijenosti opijumom i nacionalnom bjesnilu... Nacionalizam je permanentno zavodjenje na bezodgovornost...

Tako bi se nacionalizam, koji je konacno historijski bitno posljedica dezintegracije srednjovjekovnog religiozno-politickog reda i do izvjesnog stupnja sekularizacija religiozne vjere moglo u njegovoj militantnoj formi oznaciti kao modernu religiju maloljetnog covjeka, koji drzavi pripisuje ono, sto bi se njemu moralo pripisivati kao odgovornost i krivnja. Funkcija ovog nacionalizma jest, na psihickoj razini, odrzati covjeka u stanju neuracunljivosti. Ili u stanju maloljetnosti..."

Uz pozdrav,

spectator

Sramota na Columbia University

Prije par dana spomenuh posjetu vozda Americi i njegov govor na Columbia University u New York-u, pitajuci se kako je moguce da jedna ovakva osoba uopce dodje u priliku da drzi govor na bilo kakvoj obrazovnoj instituciji. Nije mi bio jasan potez administracije ovog poznatog americkog univerziteta jer ne mogu da shvatim sta bi pametno bilo ko mogao cuti od njega, iako mogu da shavtim da postoje interesi razlicitih grupa koje, uz odredjenu financijsku podmazivanje, proturaju svoju stvar. Ocigledno je da na ovom univerzitetu postoji jak srpski lobi koji je uspio organizirati jedan ovakav posjet. Znam to na osnovu iskustva na univerzitetu na kojem radim. Kako se u mom slucaju radi o katolickom univerzitetu, kod nas se vrlo cesto pojavljuju guest speakers vezani za religiju i njeno tumacenje ili su na neki nacin povezani sa katolickom crkvom. Tako je prije nekoliko godina gost bio i bivsi premijer hrvatske vlade Ivo Sanader (predpostavljam da je njegovu posjetu dogovorila hrvatska imigracija koja je relativno jaka u Pittsburgh-u), koji je pored govora, dobio nekakvu plaketu: to su one koje se daju poznatim licnostima, vrlo cesto ne vodeci racuna o njihovim stvarnim zaslugama. Mene ta posjeta uopce nije zanimala ali su me moji s posla prosto odvukli u salu i cak pokusali natjerati da se predstavim 'gospodinu premijeru', sto sam nekako uspio izbjeci. Politicari tipa Sanadera me nikada nisu zanimali, niti sam imao bilo kakvog respekta za istog. Kasnije se pokazalo da nisam puno pogrijesio: doticna spodoba vec duze vremena cami u zatvoru, ocekujuci proces za svoje aktivnosti dok je bio na spomenutoj poziciji.

Iako me je posjeta Dodika Columbia-i iznenadila, nisam posebno obracao paznju na nju (osim citanja redovitih 'izvjesca' u nasim vrlo 'nezavisnim novinama'), ali su me dogadjanja na kampusu univerziteta oko njegovog govora sokirala. Kao sto sam vec u proslom prilogu rekao, o Dodikova posjeta Americi se nije spominjala ni na jednom od poznatih sajtova kojima je posao da svijet izvjestavaju o dogadjajima u i oko politike, pa me je kao grom iz vedra neba pogodio email od jedne nase sugradjanke koja me je obavijestila o sramnom postupku organizatora 'predavanja' da ne dozvoli ulazak u salu bosancima muslimanima (Bosnjacima) jer su se bojali nezgodnih pitanja. Dobio sam taj email kasno sinoc i ta cinjenica me je toliko pogodila da dugo nisam  mogao zaspati. Htio sam istog momenta poslati protestno pismo odgovornim osobama sa Columbia univerziteta ali sam shvatio da mi za to treba vise vremena. Moj engleski je jos uvijek daleko od dobrog pa ce mi za ono sto zelim reci trebati par sati.

Evo sta se zapravo desilo. Prilikom ulaska u salu Law Library ovog univerziteta, osobe na ulazu su provjeravale imena registriranih za ovaj skup. Osobama sa muslimanskim imenima i prezimenima (ili koja su tako izgledala) koje bi mogle biti porijeklom iz Bosne nije dozvoljen ulazak u salu, zbog, navodno, veceg broja prijavljenih. Tako je ovo 'predavanje' proteklo u relativno mirnoj atmosferi jer se organizator pobrinuo da oni koji bi mogli postavljati nezgodna pitanja nisu prisutni.

Znajuci americke zakone, posebno onaj o slobodi govora, bio sam sokiran cinjenicom da se u dvadesetprvom vijeku jos uvijek primjenjuju pravila iz mracne proslosti covjecanstva. Odmah su mi na um pali Zidovi i njihova sudbina za vrijeme Hitlera. Podsjetilo me to i na polozaj nesrba u Banjaluci tokom rata devedesetih. Iako o americkom drustvu nemam bas previsoko misljenje, ni u snu nisam mogao pomisliti da se ovako nesto moze dogoditi.

Pitam se, sta dalje? Sta uraditi? Kako reagirati na ovaj sramni postupak zvanicnika jednog velikog americkog univerziteta.

Ovdje u Americi, u ovakvim slucajevima se nezadovoljstvo izrazava slanjem protestnih pisama odgovornim. To je, cini mi se, jedino sto nam preostaje. Ja cu to svakako uciniti a ovim prilogom pozivam i sve one koji smatraju da se u ovom slucaju radi o grubom rusenje ljudskih prava, da ucine isto. O ovakvim dogadjajima se ne smije cutati jer ce nas sutra stici ista sudbina. Zbog toga pozivam sve one koje dijele moje misljenje da ovu informaciju proslijedi na sto vise adresa, kako bi odziv bio veci.

Protesna pisma se mogu slati na slijedece email adrese:

John Coatsworth, Dean of School of International and Public Affairs at Columbia jhc2125@columbia.edu

Timothy Frye, Director of Harriman Institute, tmf2@columbia.edu

Jan Timberlake, Director East Central European Center at Columbia, at2205@columbia.edu  

Vise informacija mozete naci na slijedecim web stranicama:

http://www.columbiaspectator.com/2011/10/26/balkan-politician-draws-protesters-low-library-speech

http://ictj.org/news/columbia-must-press-dodik-his-denial-srebrenica-genocide

http://www.instituteforgenocide.ca/columbia-university-prevents-bosnian-americans-from-attending-dodik-lecture/

http://www.youtube.com/watch?v=kbEPeRAZxsA

http://bwog.com/2011/10/26/milorad-dodik-speech-sparks-protest/

http://www.bosniak.org/protest-letter-to-columbia-university-for-hosting-genocide-denier-milorad-dodik/

Eh da se nacionalizam moze namazati na kruh...

U kancelariji sam, zavrsio rucak, i kako se vrijeme malo pokvarilo pa mi se ne ide u setnju po kampusu (prekid za odmor mi je citav sat i treba ga nekako 'ubiti'), odlucih da svoja zapazanja i razmisljanja zadnjih nekoliko dana stavim na papir, odnosno, da ih slozim u jos jedan prilog za ovaj blog koji nikako da se ugasi. Vidim da raja navraca pa ga treba odrzavati na zivotu.

Razloga za pisanje ima mnogo. Dok ovih dana veliki vozd manjeg blentiteta svrlja ovuda po Americi (u ovdasnjoj stampi a ni na televiziji ne mogu da nadjem nista vezano za ovu 'znacajnu' posjetu o kojoj one nase poznate 'nezavisne' novine redovito izvjestavaju), drzi 'predavanja' (mogu zamisliti kako to izgleda kada grmalj progovori onim svojim 'milozvucnim' glasom), dotle tamo dole u starom kraju zeljeznicari strajkaju, 'borci' se bune, a obicna raja se umirila pa jedva dise, valjda od dobrote koja ih pritisla (eh gdje je sada Kocic pa da to lijepo opise)? Sjedim tako u kancelariji i razmisljam sta se to, zapravo, dogodilo i o cemu se ovdje, zapravo, radi.

Sjetih se tako svoje raje sa posla, razbacane na sve strane svijeta, pa razmisljam i o njima i nasim sudbinama. U kontaktu sam sa mnogima i imam informacije iz prve ruke. Vecina je (gotovo po pravilu) nasla posao u struci, rade, dobro zaradjuju, skucili se i polako se pripremaju za penziju. Vecini ni ova svjetska ekonomska kriza nije naudila. Ne znam nikoga ko je zbog nje izgubio posao. A i djeca im uglavnom rade i dosta ih vec zaradjuju vise od roditelja (cast izuzecima). Cesto razmisljam o tome i pokusavam da shvatim sta se to desilo i kako je moguce da su oni kojima je bilo pripremljeno da propadnu, da se nikada ponovo ne usprave na svoje noge, zive normalan zivot u sredinama na koje nisu bili navikli i u kojima nisu imali cak ni zelje da zive, a da oni, koji su ih otjerali (ili su posredno ucestvovali u tome), i koji su ostali u poznatom okruzenju, kojima je ostalo sve ono sto smo zajedno stvarali, sada jedva prezivljavaju i boga mole da i oni pobjegnu nekud gdje ce naci neki bolji zivot.

Istina je, ne treba pretjeravati, ima i onih kojim je dobro. A ima i onih kojima je sjajno, kao sto je to onaj Segin 'prijatelj' iz proslog priloga. Ali takvi su u manjini.

U nasem gradu u kojem smo godinama zivjeli zajedno i gradili bolje sutra, jednog dana su neki zakljucili da je doslo vrijeme da se treba rijesiti onih koji su smetnja boljem zivotu. Prihvatila je to vecina naroda jer znamo kakve su bile reakcije onih dana kada smo sa par torbi napustali nas grad, svoje komsiluke u kojima smo odrastali, ulice i trgove na kojima smo provodili bezbrizne skolske dane, skole, fakultete i fabrike u kojima smo stvarali bolje sutra. Mislili su, valjda, da ce svi njihovi problemi biti rijeseni kada nas posalju na put bez povratka (tako se to tada cinilo).

I bi tako, ali samo za neke: one koji su sve dobro osmislili i koji su iskoristili obicnu raju da svoje planove provedu u djelo. Dobivsi svoj bletitet voljom svjetskih mocnika (poznato je sta se u nasem gradu i okolini desavalo kada su snage onih drugih bile na njegovim obodima), iskoristise vlast da se preko noci obogate, ne vodeci racuna o onima koji su im pomogli da se domognu tih svojih pozicija. 'Pokupovase' privredne gigante za male pare, otpustise vecinu zaposlenih, oprase novac gradeci nova stambena naselja i poslovne prostore, hotele i vjestacka jezera... Njihovi planovi se ostvarise. Jedan od tih ovih dana trosi pare (kojih za obicnu raju nema) pa putuje po Americi, prica gluposti i uziva dok vecina u starom kraju ne zna sta ih ceka sutra.

Pitam se, kako je to moguce? Koliko covjek mora biti glup, zatucan ili pak nacionalno zagrizen da mu sve to ne smeta. Ne mogu da shvatim bivse 'borce za blentitet' (a svi znamo dovoljno o njihovoj hrabrosti, jer se vecina razbjezala kada se druga strana naoruzala pa pocela uzvracati) koji su potpuno nmocni pred ovim 'svojim' mocnicima, koji za njihove zahtjeve haju koliko o lanjskom snijegu. Gdje su svi oni koji su izgubili poslove jer starih, dobrih, privrednih giganata vise nema? Gdje su oni sto rade za novokomponirane gazde koje im placaju kada im se cefne a o uplati u penzioni fond da i ne govori? Gdje su tu mladi, posebno studenti, koji bogu trace dane na fakultetima uceci znanja koja nikome ne trebaju? O penzionerima da ne govorim.

Znam da su neki tamo devedesetih razmisljali kako ce im biti lijepo, samo da se otarase nepodobnih. Mislili su da ce opljackano trajati do vijeka, ne racunajuci na to da su neki medju njima to vec mnogo ranije bezecirali.

Ali, braco moja, ne zivi se od nacionalizma. Jest' da su neki od vas tako mislili, ali stvarnost je drugacija. Ne moze se nacionalizam namazati na kruh, onako za uzinu, ili kada se malo ogladni, kao sto su nam to nekada davno nase majke i bake mazale masti ili maslaca na kruha, dok smo se igrali sa nasim drugarima. Ne moze se djetetu pripremiti sendvic za obdaniste ili skolu: namazes na kruh (malo deblje) nacionalizma, narezes malo fasizma i mrznje prema drugima, i sve to zacinis religijom.

Kako sada stvari stoje, problem je kruh, jer ga nema dovoljno pa se nema na sta namazati. A i maza se malo uzegle pa ne sjeda dobro na stomak. I religija je malo ustajala, tukne, pa je okus nekako bljutav. Kada sve to pomijesas zajedno, ne osjeca se covjek nekako sit. Jes' da je mozda dusevno 'pun' ali stomak, brate, treba nesto konkretno. Ne zivi se od duhovnosti. Bar ja to jos uvijek nisam uhavizao.

E 'braco moja' nacionalisticka. Dobro ste se zajebali ali necete to da priznate. I dalje blejite k'o tele u sarena vrata. Gledate svoju TV, citate 'nezavisne' a i Mile vam i dalje prodaje muda pod bubrege a vi ga ko ovce slijedite. Jos vam nije doslo iz guzice u glavu i ko zna hoce li ikada. Tu vam niko ne moze pomoci osim vas samih.

Razmisljam eto, tako, a bolje bi bilo da sam ipak malo prosetao, makar vrijeme nije najbolje. Kampus je pun mlade raje, a i drvece se vec obojilo jesenjim bojama. Uskoro ce zima pa ce biti napretek vremena za pisanje. A  onima dole u starom kraju ionako ne mogu ni pomoci ni odmoci. Oni su svoju sudbinu sami birali i ja na to nisam ni najmanje uticao. Pa neka bude tako kako su sami htjeli.

Izmedju dvije vatre

Tekst ispod je originalno bio poslat kao komentar ali sam nakon kraceg razmisljanja odlucio da ga objavim kao prilog iz prostog razloga sto se moj drugar Sega ne javlja tako cesto (svakih nekih pet-sest godina) pa je red da se njegova razmisljanja ne zagube u mnostvu komentara. Muzika u background-u mozda nece biti prijatna za poneko uho ali Edo Maajka stvari nazivaju pravim imenima i ne treba mu zamjeriti.

Kada smo bili djeca cesto smo se igrali ove igre. Ali sam zaboravio da li smo se dogovarali koliko cemo zivota imati ili je postojalo neko pravilo. Sto je bilo najbitnije, imali smo nekoliko zivota.

A sada da se vratimo u stvarnost, u zivot. Pravi zivot, a on je samo jedan, i po vragu traje nevjerovatno kratko... I u tom tako kratkom zivotu pojave se budaletine, nacionalno opicene budaletine koje te dovedu u situaciju... onu krajnju, zadnju, gdje iza ..... nema vise nista. Mozes da biras: ili rat ili izbjeglica. Ali, uvjek ima ono ali... Ja hocu da dodirnem nesto drugo a to je VECINA i MANJINA.

Dragi moji blogovci, draga moja rajo znam, da cete pomisliti EVO SEGA PROLUPO pa pise o VECINI i MANJINI. Kada su se u bivsoj Jugi pojavile one BUDALE ili KRETENI, jer drugim rjecima ih ne zelim spominjati, te nam ponudili RAT, VECINA je uzela pusku i zaigrala u ponudjenom kolu. A MANJINA je sa jednom ili dvije torbe protjerana u svijet. Moj sanjalacki scenario je sto MANJINA nije bila mnogobrojnija, mozda 5-6 miliona pa bi BUDALE i KRETENI bili sretniji i bogatiji a mladi narastaji bili spaseni od pomracenja mozga i dozivotnog tapkanja u mjestu !!!!

Ja sve sto napisem sada i ubuduce odnosi se samo na Banjaluku jer sam tamo bio do oktobra 1993.

A zasto u nasem gradu nije bilo rata (mislim masovnog rusenja i ubijanja) vlast moze biti zahvalna visokoj KULTURI Banjalucana, protjeranih, jer nisu htjeli rat, nisu htjeli oruzje i to je najveca snaga bivse Banjaluke. Naravno to je moje licno misljenje. Ponekad vidim da poneki potpisani ili nepotpisani dopisnici bloga pisu da nas je Zapad podjelio ili namjestio ratnu igru sto mislim da je besmislica ili glupost. Sjecate li se podjele Cehoslovacke ???? Bez problema i rata... To je stvar KULTURE naroda. A nasa kultura je iza nas i poznata, bila je VECINA i RAT. Medu vecinom koja ostade u bivsoj Jugi naravno ima mnogo i postenih te je velika steta da BUDALETINE i KRETENI u mozak upropastavaju nove narastaje (generacije) trujuci ih tako teskom bolescu ali tako ce biti dok VECINA ne postane MANJINA !!!!

Jos jedan paradoks nasih krajeva: ja slucajno imam (ili bolje receno imao sam) dobrog drugara koji je kroz rat i kasnije veoma "visoko" politicki.  Kada smo se vidjeli prije desetak godina ja ga pitam kako ovo, kako ono ??? On kaze: nikad bolje, super !!! Ja se malo zablokiram, cuj super a zemlja tek izasla iz rata. Vrag mi ne da mira pa opet pitam: a sta ako se politika promjeni? On mi mirno i bez kolebanja odgovori: ja sam sebi i svojoj djeci obezbjedio buducnost da nista ne radimo. Posto je taj susret bio prije vise od desetak godina vjerovatno je "moj drugar" obezbjedio zivot za jos par generacija u svom porodicnom stablu. E, kada izbrojis koliko ima kantona, politicara, ministerija i slicno, mene ne moze niko ubjediti da su ostali politicari i rukovodioci "spavali" ne misleci na svoje porodicno stablo. A, ja... sta mozes, narod izabrao rukovodioce i oni pravo rukovode......Sada je drugo pitanje kada ce narodu doci iz guzice u glave ??? Mozda nekad a mozda nikad !!!!

Ja sam ovdje upao sa svojim komentarom i vjerovatno je besmisleno pisati o tome ko' poce rat?...ko' je vise kriv i slicno a sve je poznato da ne moze biti poznatije. Najbolja istorija i istina su price i pisanja protjeranih (vidjeno i dozivljeno).

Mozda je i vrijeme da zavrsim ovo moje javljanje i da pozdravim sve blogovce bez obzira dali ih poznajem ili ne !!!!

Sega

Vanbosanac

Puno sam se dvoumila da li da pišem ili da ne pišem, nekako mi se čini da sam izašla iz štosa, pa mi se baš i ne da da budem iskrena. Prije par sedmica pročita članak o novinarki i njezinom ćuki i on me je najviše natjerao da sjednem i počnem udarati tempo po tipkovnici. Ne mogu ja dalje od crnjaka. Čitam i mislim si, ko je ovdje lud, jesmo li mi Vanbosanci pametniji od Bosanaca koji i dalje trpe i žive u strahu od bilo kakve vrste nasilja, jer misle i žive drugačije od većine!? Da li smo mi kukavice i da li su oni junaci il budale? Jesmo li mi u neku ruku licemjeri dok sjedimo u foteljama ispred kompjuterskih ekrana, a neki tamo ljudi žive i dalje u strahu, a mi kažemo kako je to skandalozno i nepodnošljivo.

Prije par godina bila sam u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i onako hladno predvečerje potrošili smo na šetnju kroz grad. U nekom trenutku ostado ja sama, jer mi se nije dalo ulaziti u malu slastičarnu, a tako i tako halvu ćemo uzeti za van. Okrenem se i vidim trojicu mladića kako idu prema meni. Malo im kratke hlače za ove zimske noći, a i brade nisu baš po mom ukusu. Stajala sam na stepenici slastičarne, a mislim da tamo negdje iz pete me prožeo strah koji je u stotinjki sekunde zauzeo svaku stanicu u mom tijelu. Dok su oni zastali na izlogu slastičarne jedno dvadeset centimetara od mene, misli su mi se vrtile u glavi 100 na sat, „samo da me ništa ne pitaju“, „samo da se ovi unutra još malo zadrže, bolje je da ne izlaze“, „šta će biti ako nas počnu pratiti“. Na kraju oni nastaviše svojim putem moji izadjoše, a ja nako u strahu reko: „samo hodajte, davno se nisam ovako prepala, vidjela sam...“, a na te moje riječi rodica viče:“ŠUTI“.

Kad sam došla kući i vraćala sjećanja u glavi shvatila sam da je onaj strah koji sam osjetila vrlo poznat mojoj psihi. Kako čovjek brzo zaboravi, al ta doza straha tako me „bacila“ u godine kada sam bila djete od nekih 9, 10 godina kada nisam bila toliko svjesna sebe kao danas. Kao da se mučki sakrio u nekoj pori moga tijela i samo čekao čas kad će se proširiti kao pošast. Kako godine čine svoje tako zaboraviš na te neke ružne osjećaje s kojima si prije živio skoro svaki dan, al kad osjetiš ljepotu i slobodu nekako ti se teško vratiti na ono ružno prije. Sjetim se samo riječi: „Šuti!“ e to jedino ne mogu ko prije sve i da hoću jednostavno ne mogu. I onda si mislim jebeš i državu i ljepotu i imovinu i sve ostalo šta ide u toj našoj lijepoj zemlji kad te ona jednostavno tjera da živiš u strahu.

Onda sam razmišljala da možda ja ne valjam možda neko drugi na mom mjestu bi ih pitao koliko je sati? Možda sam ja ta koja je „okrnjena“, a oni jednostavno vole i žele da ih se bojiš, da ta pošast kola tvojim tijelom i da te blokira. I ko je tu sad lud? Mi Vanbosanci koji osjetiše slobodu i koji u udobnim foteljama svojih domova viču kako je to skandalozno, il oni koji svojom slobodnom voljom i dalje osjećaju onaj strah? Da li su Bosanci junaci, a Vanbosanci kukavice? Da li ti Bosanci toliko vole svoju zemlju da im nije teško boriti se sa bradonjama bilo koje vrste? A mi, Vanbosanci kao nova nacionalna pripadnost kažemo:“ Eto kako je lijepo i ovdje vani, osjeti se Bosanski duh“ pravimo se kao ništa nam ne fali bolje nam je ovdje, a kao i naš duh je tu sa nama, što je dobro, al nekako nam već odavno ono naše izvorno vrelo od kud potječe onaj isti „duh“ koji svi volimo i želimo, nekako nam se zamutilo i to dobrano, pa počelo i dobrano tuknut, samo je tu i tamo malo bistro. Al nećemo mi Vanbosanci mislit o ružnim stvarima, jer šta nas briga sada o tome kad je nama ovako lijepo. A meni više neće bit drag ni Djed Mraz.

Pozdrav svim Bosancima i svim Vanbosancima duž svih zemaljskih dužina i širina.

Majda

Musical

Dok se u starom kraju stvari ponovo zaostravaju, dotle nasa raja banjalucka razasuta svijetom nadje vremena da se opusti i uziva u sredinama u kojima nastavise zivot nakon progona iz rodnog grada. Ima se toga dosta za pogledati, samo se treba organizirati.

Edin Cejvan mi se ponovo javi 'muzickim ' prilogom, kao sto bi to covjek od njega i ocekivao. Prilikom nedavne kratke posjete, pricao mi je Edin o kcerci u Minnesota- i 'dzadi' ravnoj kao da je povucena linijarom, kojom od svoje kuce u Iowa vozi nekoliko sati da bi je posjetio. Mi smo se ovdje u Americi navikli na 'komsije' udaljene nekoliko stotina milja pa nam voznja od dva-tri sata dodje kao lagana setnja. Tako i Edin 'skokne' do svoje kceri a iz jedne nedavne posjete posla mi kratki tekst i nekoliko fotografija. Evo sta mi Edin javlja:

'Evo nas kod mladje kcerke u Minneapolis-u. U subotu smo si priustili i pogledali krasni mjuzikl o nocnom zivotu a na repoertoar Franka Sinatre. Culi smo interesantnu produkciju: Sinatrin vokal i veliki orkestar koji svira u zivo. Imalo se sta vidjeti (igraci ansambl sastavljen od mladih ljudi) a i cuti - prelijepo.

Prilazem ti nekoliko slika uz srdacne pozdrave.'

Eto tako pise Edin pa me podsjeti da odavno nisam pogledao ni jedan musical, koji se kod nas u Pittsburgh-u prikazuju tokom cijele godine u dvije prekrasne dvorane: Hainz Hall-u i Benedum Centre-u. Dolazi jesen pa ce i toga biti.

Oktobar u Montrealu i okolini

Ove godine, tri dana oko 10 oktobra, vrijeme idealno, oko 23 C , nebo vedro, plavo nigdje ni najmanjeg oblacka. Na sve to dolazi kao krema na tortu, neradni ponedaljak, kanadski Thanksgiving.

Oktobar je mjesec kad sume Quebec-a plijene bojama od zute do crvene sa svim nijansama izmedju. I kad se uklopi praznik sa vedrim danom, onda se mora izaci napolje, uzivati u prirodi. Kanadjani su odlucili da slave Thanksgiving svakog drugog ponedeljka u oktobru. Prilika da se proslavi zavrsetak ubiranja plodova i sjeti prvih dana evropskih kolonista, koji su bili toplo primljeni od strane domacih indijanaca. Ove godine vrijeme lijepo, kud god se krene svuda je puno ljudi, cini se da niko nije ostao u kuci. Tako smo i mi odlucili da odemo malo izvan Montreala pogledati sume u toplim jesenskim bojama. Obisli smo zapadnu stranu ostrva, mali gradic Hudson, zatim trajektom presli jezero Le lac des Deux-Montagnes, i stigli u mjesto Oka.

Oka je poznata po velikoj plazi i trapiskom samostanu gdje su zivjeli fratri skoro dva stoljeca. Protjerani iz Francuske dosli su u Quebec gdje im je jedan drugi vjerski red Sulpicien ustupio zamljiste. Izgradili su samostan i vremenom ga dogradjivali. Pravili su sireve, med, zele, cokoladu, razne dzemove, vino. Udruzili se sa montrealskim univerzitetom i osnovali poljoprivredni institut. Dok su bili u zenitu brojali su oko 200 fratara. Pocetkom 21 stoljeca broj je spao na 28 od kojih je polovina starija od 70 godina. Nisu vise bili u stanju da placaju odrzavanje sad vec velikog komleksa. Brigu o njihovom samostanu je preuzela drzava a fratri su se preselili u manji prostor malo dalje na sjever. U Oki se jos uvijek pravi i prodaje sir koji je izvanredan, nema mu ravnog.

U okolini samostana ima dosta privatnih plantaza jabuka, pcelinjaka, rasadnika. Posjetioci su uvijek dobrodosli, mogu kupiti med , brati jabuke, kupiti sirce, sok ili razne domace pite od jabuka.

Iza ledja Oke pocinju planine Laurentides. Jedno od brda je poznato po kapelicama gdje su ljudi dolazili na hodcasce. Hodocasce je bilo popularno u Quebec-u sve do sedamdesetih kada je vecina stanovnika okrenula ledja religiji crkvi. Sada je to dio nacionalnog parka Oka , zove se Calvaire, i veoma je posjecen. Sve je ostalo isto, sumski put , uz put 4 kapelice okrecene u bijelo i na vrhu tri kapelice i predivan pogled na Ottawa rijeku, jezero i mnogo dalje. Ljudi rado dolaze, sat hodanja uz brdo i malo manje nazad. Tad kad smo mi bili, vidjela sam mnogo mladih ljudi s malom djecom.

Vjerski red Sulpicien su prvi dosli u Oku u 18 stoljecu. Osnovali su skole za indijance upoznavali ih sa krscanstvom. Mnogi indijanci su prihvatili katolicku religiju. Hurons, Agniers, Onneiouts, jezicka grupa iroquoienne su imali farme i zivjeli u kucama. Algonquins et Nipissingues su bili lovci i nomadi.

Kolonisti koji su dolazili, polako su uzimali terene i u danasnje vrijeme je ostao indijanski rezervat. Prosli smo autom kroz taj dio. Uz cestu se mogu vidjeti kuce kao i u svim drugim dijelovima Montreala. Neke imaju lijepe baste ispred, a neke imaju gomile smeca i starih auta. Sa strane ceste ima dosta natpisa “ovdje mozete kupiti sve vrste cigareta”.

Sverc, droga to je ostalo od ponosnih lovaca i farmera.

Indijanske grupe iroquoienne su imale drustveni sistem slican matrijarhatu. Poglavica je bio muskarac, ali su zene odlucivale. Zene su posjedovale kucu i imanje i posjed se nasljedjivao po zenskoj liniji. Ako zena nije bila zadovoljna s muzem imala je pravo na razvod i muz je morao izaci iz kuce. Djeca su ostajala s majkom. Zenski savjet je mogao da smjeni poglavicu. Poglavicina sestra je imala duznost da imenuje novog poglavicu. U danasnje vrijeme indijancima je nametnut zakon koji se oslanja na tradiciju zapadne Evrope gdje se posjed nasljedjuje po muskoj liniji.

Puno toplih pozdrava od Dubravke.

Link na kratki video klip

Kvinsi Dzons u Banjaluci

Prilikom nedavne posjete Edina Cejvana i njegove supruge Ruzice, spomenuo sam mu ovaj blog i on mi je obecao da ce mi se javiti prilogom.

Neki dan mi preko facebook-a stize poruka i par zakacenih slika. Skenira Edin clanak naseg poznatog sugradjanina gospodina Irfana Nurudinovica (muzicara i bibliotekara Tehnickog fakulteta u moje vrijeme) u kojem se Irfan prisjeca koncerta jednog poznatog svjetskog muzicara u nasem gradu. Ne znam kada je i gdje clanak objavljen pa ne znam ni godinu kada se ovo dogadjalo ali vjerujem da je to bilo dok sam bio djecarac. Mozda se nadje poneko iz starije generacije koji je bio svjedok ovom zaista interesantnom kulturnom dogadjaju u nasem gradu koji je nekada znao cijeniti prave stvari.

Prije tacno 50 godina Banjalucani su imali priliku da u tadasnjem Domu kulture slusaju koncert tada na svijetu najboljeg dzez orkestra Kvinsija Dzonsa. Ovo bijesi prvorazredan dogadja u gradu, a za ljubitelje ovog muzickog zanra neponovljiva, nezaboravna senzacija. Naime, na evrospkoj turneji prije pola stoljeca ovaj renomirani americki dzez-bend planirao je, pored brojnih zemalja Evrope, da u Jugoslaviji odrzi koncerte samo u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Medjutim, zahvaljujuci umjesnoscu direktora Doma kulture Drage Radovanovica i vezama sa organizatorima turneje pomenutog orkestra i Banjaluka je uklopljena u ovu marsutu, a tome je svakako doprinijela i cinjenica - lokacija naseg grada - gotovo na pola puta izmedju Zagreba i Beograda. Ovaj nesvakidasnji dogadjaj iscekivao se sa radoscu da je i Banjaluci pripalo zadovoljstvo ugostiti ovaj najpoznatiji ansambl.

Tog junskog dana u prepunoj dvorani Doma kulture uzivali smo u muziciranju vrhunskih, vecinom crnoputih muzicara. Vec u prvom dijelu koncerta nastao je kvar na elektricnom napajanju u tom dijelu grada. Nakon pola sata uzaludnog ocekivanja popravka kvara donesene su nekolike petrolejske lampe na pozornicu i orkestar je nastavio sviranje u jednoj neponovljivoj atmosferi uz freneticne aplauze publike i pljeskom nagradjivanje solistickih improvizacija pojedinih muzicara.

Koncert je bio malo produzen sa nekoliko bis numera, a zavrsetak je docekan uz elektricnu rasvjetu i vidljivo raspolozenje posjetilaca. Dirigent Kvinsi Dzons i muzicari su bili ugodno iznenadjeni atmosferom u dvorani da Banjaluka, mali grad, za kojeg nisu nikada culi, ima tako zahvalnu i odanu publiku za dzez-muziku, u cemu smo prepoznali i dio uspjeha naseg orkestra, koji je stalno nastupao u ovoj dvorani kao i na drugim lokacijama u gradu i koji je uz zabavno - plesne slagere cesto svirao i poznate melodija dzez-muzike.

Sutradan u nedeljno dopodne u basti hotela Bosna, prolazeci pokraj naseg stola, Milkan Gojic, tada direktor hotela, rece Dragi Radovanovicu i nama: "Cijel grad bruji o velikom uspjehu sinosnjeg koncerta, a bila bi jos veca senzacija da si muzicare doveo na banjalucko korzo, pa da se svijet nagleda tamnih krsnih monaka." Nasmijali smo se Milkanovoj sali.

Krevet

Stegnu mi se srce pri spomenu onih zeljeznih kreveta u prici o ocu Alexu.

Ni za jednu stvar u zivotu nismo vezani kao za krevet. U djetinjstvu ga i nisam ljubila, bio je simbol prelezanih kozica ili onog mrskog ali obaveznog popodnevnog jednosatnog 'spavanja'. U pubertetskim danima se krevet i ja sljubismo zauvijek. Snovi o jednom plavom djecaku najsladje su se sanjali u njemu, a svadja s prijateljicom odbolovala uz potoke suza. Koliko je zabranjenih knjiga procitano sa jorganom na glavi uz slabu svjetlost baterijske lampe.

Nasu spavacu sobu smo kupili prije no sto smo znali u koji cemo stan useliti. Tri visoka dvokrilna ormara, krevet dva sa dva, sanduk za krevetninu iznad uzglavljla, dva nocna ormarica, plus police za knjige. Trebalo je dosta domisljatosti za sve to smjestiti u cetrnaest kvadrata. Srecom ispalo je odlicno.

Ljubav i svadja, strepnje i boli, nesanice i slatki snovi, sve se to odvijalo u krevetu. Slatki snovi bili jos sladji, a teske brige u okrilju noci bivale jos teze. Najsladji trenutci su bili kad bi se djeca jos snena u ranim jutarnjim satima teturajuci dovukla do nas i uvukla ispod pokrivaca. Ipak kad je doslo vrijeme da svako dijete ima svoju sobu pocela sam razmisljati da se rijesim tog obozavanog kreveta i prepustim sobu jednom djetetu. Razborita rodica me posavjetova da sobu prepustim kceri, ali da se kreveta ne lisavam. Argument joj je bio da ce djeca otici i prije no sto mislim, a meni ce krevet opet dobro doci.

I obistinilo se, puno, puno prije no sto sam i mogla pomisliti. Djeca otisla, ali ja se sa svojim krevetom vise nisam sastala. Svasta je poslije sluzilo kao lezaj. I luft madraci, i dvosjedi na razvlacenje, i oni odvratni zeljezni kreveti iz Ikee. Nasi mali, cesto mijenjani stanovi, sluzili su nerjetko kao bolesnicke sobe za nase shrvane roditelje ili kao grupna prenocista za prijatelje nase djece, za nase prijatelje koji su morali na brzinu iz podstanarskog stana, za rodjake i njihove prijatelje iz Sarajeva.

Kad sam ponovo usla u nas prazni banjalucki stan sa zetom i njegovim prijateljem, cula sam zeta kako mu sapce: "Ne mozes ni zamisliti kako je ovdje bilo lijepo. "

Nada Š. D:

Klima i Ljudi = isto

Citajuci Enisin prilog o Maksimiru i komentare ostalih blogera, odlucih se da i ja nesto danasnje, dozivljeno, opisem. Jos sam uvijek u Sibeniku, jer ovo miholjsko ljeto nikad nije bilo ljepse u Dalmaciji. Temperature oko 29 stepeni a more 24, 25. To je zaista idealna temperature za kupanje i suncanje.

Pomagali smo rodici u branju grozd(z ili ,j, ne mogu se sjetiti)a. Nikad losija godina i nikad cudniji plodovi. Na nekim cokotima nije bilo nista, na nekim grozdovima i suha, i sitna i krupna zrna. Bas kao i kod ljudi.

06.10 smo bili na kupanju u za mene najljepsem djelu sibenske rivijere. 20-tak kilometara od Sibenika ili 10-tak od Primostena. Mjesto se zove Bilo. Boja mora, mir, plavetnilo neba i zelenilo, cini da covjek moze cjeli dan ostati na toj plaza i uzivati. Gledati galebove. Nemati pojma sta se desava u svijetu i mojoj domovini, jer TV nema upotrebnu vrijednost u ovim danima.

07.10 nevrijeme, kisa, grmljavina, olujna bura. Nigdje postupnog laganog vjekovima odredjenog prelaska godisnjih doba, na ovim nasim prostorima, koje su nase generacije upamtile. Mislim o propadanju raznih svjetskih carstava, uvijek iz nekih razloga koje su ljudi stvarali. Ove klimatske promjene ocito su posljedica “savrsene tehnologije” u svakom pogledu. Neko moze da te gleda iz vasione u svakom trenutku tvoga zivota. “Ma, ljudi je li to moguce"???

Nama je ovo ljeto bilo posebno jer nam je bio unuk u posjeti. Sa 4 i pol mjeseca dodje mali hrvatsko-bosansko-engleski Thomas u “srid” Rakova Sela. U prilogu saljem malo slika iz Bila i jednu od unuka. Ovo sam tesko pisala, ne ide mi ova vrsta priloga od ruke, osjecala sam se kao na pismenom u skoli kad te tema “ne potrefi”.

U mostu “Slobodne Evrope” Selvedin Avdic kaze, da je Bosna takva zemlja u kojoj bi se ljudi svaki dan trebali oglasavati razumom, i pokusavati nesto pozitivno uraditi. Meni je stalno u dusi i glavi tuga zbog toga sto ljudi to ne zele i onda kad umiju i mogu dosta toga reci. Zato ostaje meni i nekima od nas diletantska uloga u tome. Ostaviti pismeni trag o onom sto se desavalo, bez mrznje i potrebe da se nekome sveti. Jedino ostaje zelja da bude jedna istina o svemu sto se desavalo. Bez ispiranja mozga, bez nacionalizama i bez primitivizma.
 

Pozdrav Saima

Naš otac

10. oktobra je rođendan našeg oca Fikreta koji nas je napustio prije 13 godina. Ne prođe dan da ga se ne sjetim. Nije to samo zbog njegove slike na regalu i mom albumu na Facebook-u, ni naše slicnosti (i u izgledu i karakteru) nego po puno toga u riječniku, koji s godinama postaje sve bogatiji njegovim izrekama (izviru). Bio je dobar i drag čovjek, vesele naravi i svi koji su ga znali cjenili su ga i voljeli.

Bio je dobar muž, otac, rođak, deda, komšija... Dugo godina nakon zapošljavanja ljudi su me pitali: "Jesi li ti Fikretova cerka? Vidi se." Tek poslije postalo je obrnuto.

Obožavao ja svoju Rasku - našu mamu. Kada je otišao u penziju uvijek joj je bio pri ruci. Svako malo slala bi ga u obližnju prodavnicu da nešto kupi, gulio bi krompir i jabuke, čistio orahe ili je nasmijavao svojim vicevima. Maminu iznenadnu smrt teško je podnjeo. Stalno je plakao i ljudima pricao o tome. Doživio je šok i poceo pomalo seniliti. To je narocito došlo do izražaja nakon dolaska u Zagreb. Cesto bi govorio da je neki auto ispred kuće njegov i da bi nekuda išao i slicno.

Zbog viceva koje je prepričavao na ulici, po kancelarijama i slicno, bio je poznat. Da ih ne zaboravi, zapisivao ih je u rokovnik, pa je iza njega ostalo nekoliko hiljada viceva. Naš stric Eso ispunio je dato obećanje i objavio knjigu viceva (100 kom.) za porodicu i prijatelje.

Kao veterinar bio je omiljen narocito kod seljaka, kojima je štrojio krmke, telio krave i slicno. Zvali su ga doktur Virket i kad im je trebalo šta u gradu obaviti (posao, bolnica i sl.) potražili bi od njega pomoć. Nas svoju djecu, jako je volio. Sve što je mogao to nam je pružio, nikad se nije ljutio ni digao ruku na nas. Dok nije bilo auta mene bi cesto vodio sa sobom "u praksu" na biciklu. Kasnije je tu ljubav prenio na unuke. Čudna je ta genetika. Moj si Zlatko kiše isto kao deda, nekakvim praskom i ja tada kažem: "Gdje si deda?"

A deda je tiho otišao 1. oktobra 1998 ovdje u Zagrebu, gdje je studirao 1934 god. Kao najbolji đak Gimnazije dobio je od kralja Petra stipendiju za fakultet. Još cuvam obavjest sa kraljevim potpisom i grbom, kao i njegovu diplomu. Slike koje imam on je ponjeo u svom neseseru kada smo odlazili. On nije bio svjestan događanja. Bilo mu je važno da ja sa nama, da gleda kviskoteku, rješava križaljke itd. Sada bi imao 98 godina, a to rijetki dožive. Starost je najgora bolest kojoj nema lijeka. Mnogo bi mogla napisati, ali i ovo je možda previše. U našim srcima ostaće dok smo živi i pri zdravoj pameti.

Uz pozdrave Niskana

Ps.šaljem nekoliko fotografija iz raznih razdoblja života.

Zbogom oče Alex

U ovim danima kada se na nasa pleca gomilaju godine, kada se sve cesce probudimo sa novom boljkom, kada vec ozbiljno mastamo o penziji, sve cesce nas iznenadi, a ponekad sokira, vijest da je neko drag, neko s kojim smo dijelili dio svog zivota, zauvijek otisao sa ovog svijeta i da ga vise necemo sresti. Oni koji vjeruju u boga kazu da je sve sto nam se dogadja njegova volja i da nas on vodi putevima svojim. Mozda je tako, ne znam a ko zna da li cu to ikada saznati. Ali znam da sam u svom zivotu sretao razne ljude, i dobre i zle, i da su mnogi ostali u mom sjecanju, neki zahvaljujuci svojoj dobroti a neki pak zbog svoje pokvarenosti i zla koje su drugima cinili.

Ovog septembra me iznenadi tuzna vijest. Umro je otac Alex, svecenik, misionar, dobra ljudska dusa, koja nas je objerucke prihvatila kada smo se zahvaljujuci zloci nasih bivsih sugradjana nepripremljeni obreli u stranom svijetu, toliko drugacijem od naseg da se jos uvijek na njega prilagodjavamo.

Prihvati nas otac Alex kao stare prijatelje, kao nekoga koga je oduvijek poznavao, i ucini nam ovaj novi svijet ljepsim nego sto smo se nadali.

Nikada necu zaboraviti nas dolazak u Pittsburgh jedne sparne ljetnje noci, taj vazduh pun ozona nakon oluje koja je prije naseg dolaska protunjala ovim dijelom Pennsylvania-e, i njegove blage pojave kada nas doceka na vratima svog tadasnjeg doma u ulici Thomas Boulevard 1100. Probudili smo ga te veceri negdje iza ponoci jer nam je avion kasnio zbog loseg vremena. To vece ga, uz prigusena svijetla nisam dobro ni vidio ali sam od prvog momenta osjetio da sam dosao kod prijatelja. Moj osjecaj me nije prevario iako sam u svoju procjenu ljudi sumnjao nakon svega onoga sto nam se dogodilo u rodnom gradu.

Sjecam se prvog budjenja i silaska u kuhinju, prvog dorucka i upoznavanja sa ostalim ukucanima (svecenicima misionarima sa raznih strana svijeta), prvih razgovora na losem engleskom. Vrlo brzo smo se ‘raskravili’ jer smo osjecali da za oca Alexa i njegove ukucane nismo stranci vec ljudska bica koja su voljom drugih izbacena iz svakodnevne zivotne kolotecine kojima je potrebna pomoc.

Sjecam se i prvog pica koje smo to prvo vece nakon dolaska ispijali na terasi sa zadnje strane kuce u toploj pitsburskoj noci. Za mene je bilo rezervirano pivo a za Neru je otac Alex otvorio flasu crnog vina. Sjecam se i skromnih kucanskih stvari koje smo izabrali iz ‘kolekcije’ koju je otac Alex skupljao za one koji su ostali bez svega. Sjecam se Uhal kamiona kojim je otac Alex upravljao vozeci nas od kuce do kuce siromasnih doseljenika iz Italije kako bi si odabrali krevete (metalne okvire sa skromin dusecima) i jos pokoji dio namjestaja za nas stan u zgradi u kojoj su uglavnom zivjeli oni koji su zivjeli na pomoci drzave. Sjecam se dobro planiranog odlaska u posjetu covjeku koji je napravio biznis na Gospi iz Medjugorja s nadom da bi nam ovaj mogao pokloniti kakav stari racunar (tu se otac Alex prevario u proracunu jer sva njegova ‘navlacenja’ i price kako bi nam dobro dosao racunar nisu urodila plodom). Sjecam se kasnijih druzenja kod nas u stanu  i kod oca Alexa u Thomas Boulevard. Uvijek je bilo veselo i uvijek se naslo nesto za popiti.

Trajalo je ovo druzenje nekoliko godina, otac Alex je ugostio jos porodica iz Bosne (tri su bile iz Banjaluke) a onda ga je njegov misionarski poziv ponovo odveo u Keniju da pomaze sirotinji, kao sto je to radio cijeli svoj zivot.

Bili smo u kontaktu, tu i tamo, onoliko koliko je to zivot i nasa okruzenja, dozvoljavao.

Ponovo smo se sreli prije nesto vise od dvije godine kada se otac Alex uputio u Ameriku sa grupom Italijana. Cilj putovanja je bilo upoznavanje sa ljudima koje je zivot natjerao da napuste rodnu grudu u potrazi za boljim zivotom. Tako se nasi zivotni putevi ponovo ukrstise, kao da se nikada nisu ni razdvajali. Iako je od njegovog odlaska iz Amerike proslo poprilicno godina, cinilo nam se kao da smo se nedavno rastali. Valjda je to tako kada se sreces sa pravim prijateljima pa vremenske distance ne znace nista.

Stigao je otac Alex sa svojom druzinom kod mene na fakultet, isli smo svi zajedno na rucak u jedan tipican americki restoran, svratili kod nas na kolace, kavu i pice. Drustvo je bilo saroliko, veselo i pricljivo, kako je to vec slucaj sa Italijanima. Pricali smo im o nasim sudbinama, o ljudima iz jednog grada koji je preko noci postao neprijateljski prema onima koji su ga bez rezerve voljeli, o borbi za prezivljavanje u novoj sredini, o uspjesima nase djece koje nevolja koja ih je zatekla nije izbacila iz ravnoteze, o planovima za buducnost. Otac Alex je prevodio i u njegovim rijecima sam mogao osjetiti kako se pravi vazan kada prica o izbjeglicama iz Bosne koje je primio pod svoj krov.

Imao sam osjecaj da je dobro znao sta se to kod nas dogodilo i da je, kroz druzenje sa nasoj rajom pomalo i sam postao banjalucanin.

Bio je to nas zadnji susret. Vratio se otac Alex sa svojom grupom nazad u Italiju uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti: ili kod nas u Americi ili kod njega u Italiji.

Nakon izvjesnog vremena sam saznao da se razbolio ali nisam znao o kakvoj se bolesti radi. ‘Culi’ bi se ponekad preko facebook-a ali o bolesti nismo razgovarali.

Jedno jutro pocetkom septembra na facebook-u osvanuse neobicne poruke. Neke na talijanskom, neke na nekim drugim jezicima svijeta. Iz mog oskudnog poznavanja talijanskog zakljucih da nas je otac Alex napustio zauvijek, tiho, onako kako je to njemu prilicilo. Kasnije dobih potvrdu svojih sumnji: otac Alex je izgubio bitku sa teskom bolescu s kojom se borio zanjih godinu dana.

Ako ima boga i ako postoji raj, siguran sam da je otac Alex sada tamo. Zasluzio je to svojim zivotom i svojom dobrotom, pomazuci onima kojima je pomoc bila potrebna.

Zasluzio je to svojim vedrim duhom i svojom jednostvanoscu koja je privlacila na prvi pogled.

Zbogom oče Alex. Hvala ti za sve ono sto si ucinio za nas i za sve one druge kojima si pomogao kada im je bilo najteze. Cinio si dobra djela i zasluzio si da sada pocivas u miru. Nama ostaje da se sjecamo tvoga vedrog lika koji nam je davao novu snagu da istrajemo u trenucima kada su nam zivot zagorcali neljudi, oni od koji to nikada nismo ocekivali. Ti si nam vratio nadu u ljudsku dobrotu. Nadu da ce jednom dobro ipak prevladati zlo koje nas je iznenada zaskocilo.

Neka ti je vjecna slava

Jesen u Maksimiru

Jesen se nećujno ušuljala. Još je toplo ko u sred ljeta, nosimo još ljetnu garderobu, na moru se kupaju turisti, a turustićki radnici zadovoljno trljaju ruke. Tko bi rekao da je već oktobar. Većina drveća još je zelena, samo je kestenje požutilo i puno je otpalog kestenja i lišća. Jedan veliki kesten raste kraj moje zgrade i nemilosrdno me posjeća na banjalučke aleje.

Ja ne volim jesen. U meni budi melanholiju, sve je nekako tužno i tada mi se ne izlazi iz kuće. Kako sam penzioner svaki dan mi je isti, a od nedavno mi je i muž u istom statusu, pa nismo ogranićeni vremenom. Tako možemo šetati kad nam se hoće, ali ipak je to po navici nedelja. Na TV gdje god okreneš pricaju o zdravlju, kako zdravo živjeti, zdravo se hraniti i što duže ostati živ i pri zdravoj pameti.

Pod utjecajem te propagande prošle nedelje Ahmet i ja uputili smo se u šetnju u Maksimir. Ovaj park prirode nam je veoma blizu i šteta je da nemamo naviku da svaki dan prošetamo bar pola sata. Ovaj puta šetali smo 2 sata, obišli 3 jezera, nauživali se cistog zraka, nagledali roditelja i djećice na igralištima, na prostranim livadama, na biciklima itd. itd.

Šaljem vam malo slićica da i vi doživite taj ugođaj.

Pozdrav Enisa

Posjeta Ruzice i Edina

Prvog dana oktobra iz dalekog Des Moines stize familija Cejvan u kisni i hladni Pittsburgh. Ruzica i Edin Cejvan svratise do nas nakon posjete Nijagarinim slapovima. Dida Dane i Edin, bivse radne kolege iz GIK Kozara se tako sretose nakon nekih dvadesetak godina. Bio je to jos jedan susret protjeranih banjalucana hiljadama kilometara daleko od njihovog grada.

S Edinom se nisam druzio ali sam ga poznavao iz onih lijepih godina sezdesetih kada smo obojica pripadali maloj grupi onih koji su zabavljali banjalucane na, u to vrijeme, veoma popularnim igrankama: Edin je u Domu kulture pjevao cini mi se do 67., a ja sam nastavio godinu nakon toga.

Kako je dan bio ruzan, hladan i kisovit (prvi put smo morali ukljuciti grijanje), nije se moglo sjediti na vani i uzivati u po pravilu krasnoj pitsburskoj jeseni, ali susret starih prijatelja lose vrijeme nije moglo pokvariti. Vece je proslo u evociranju uspomena, kako onih iz rodnog grada prije ovog zadnjeg rata, tako i onih nakon odlaska iz njega. Kroz sve ove susrete s protjeranom Banjalukom cuo sam toliko razlicitih prica o ljudskim sudbinama devedesetih, prica koje zasluzuju da se sakupe u knjige koji ce govoriti o jednom vremenu za koje niko od nas nije bio spreman i za koje smo mislili da se moze dogoditi samo nekim drugima.

Cejvani su se svo ovo vrijeme borili, i na kraju izborili, za jedan pristojan zivot u zemlji daleko od one u kojoj su mislili docekati starost. Bilo je tu teskih trenutaka, bilo je borbe za prezivljavanje, ali na kraju se sve zavrsilo onako kako posten svjet zasluzuje.

Cejvani sada uzivaju u zasluzenoj penziji pa slobodno vrijeme, kojeg je sada mnogo vise nego kada covjek svaki dan mora na posao, koriste da se upoznaju sa novom domovinom koju svakako treba obici.

Ostalo se uz lijepu pricu, mezu, kavu, veceru, te obaveznu muziku do kasno u noc. Tih nekoliko sati nije bilo dovoljno da se ispricaju sve price, da se evociraju sve uspomene pa je pao dogovor da se razgovor nastavi pri slijedecem susretu. Nadam se da na njega necemo cekati narednih dvadeset godina.