Ale ovih dana

Od Dzevada Sitnice mi stize ovaj email s jednom slikom od prije 20-tak dana pa kako se radi o dragoj osobi koju svi pravi banjalucani poznaju, evo je objavljujem, uz originalni email:

Dragi Co,

svojevremeno si ti nesto pisao o Ali kada je bio bolestan a bas danas mi je rodjak poslao ovu Alinu sliku koja je napravljena na zavrsnoj veceri susreta banjalucana na Slapovima, a ove godine uz Enesa Basica i prateci orkestar, nastupio je Josip Pejakovic prije mozda 15-20 dana. Bas mi je drago da je jos ziv i zdrav jer njega se svako od nas sigurno sjeca i on je dio te neke nase Banja Luke.

Pozdrav, Dzevad

Zajedno smo jaci

Vec nekoliko puta sam na ovim stranicama pisao o sudbini banjalucana koji su dugogodisnjom planiranom politikom srpskih nacionalista protjerani iz svog grada i pokusavao animirati one koji su zainteresirani da se legalnim sredstvima izbore za nadoknadu stete koja im je tom politikom nanesena. Cinjenica da je veliki broj onih koji su godinama radili u mnogobrojnih drustvenim i privatnim firmama opljackani od strane vlasti uspostavljane u danima pred sam rat u Bosni (cija se politika kroz cijeli ratni i poratni period vrlo malo mijenjala) je neosprna i trebala bi biti jasna svima onima koji su protjerani i koji su morali zivot nastaviti diljem svijeta. Pljacka je izvrsena na razlicite nacine, od nezakonitih otpustanja s posla, preko uskracivanja prava na penziju onima koji ne zadovoljavaju kriterije postavljene od te iste vlasti (ne uzimajuci u obzir cinjenicu da su ljudi planskim aktivnostima protjerani i da im je na taj nacin onemoguceno da zadovolje zakonske kriterije), nacina na koje je izvrsna ‘privatizacija’ (drugi naziv za placku drustvene imovine u cijem su sticanju ucestvovali svi zaposleni), do prodaje drustvenih preduzeca stranim kompanijama, od koje korist imaju samo oni koji su cijelo vrijeme zivjeli u starom kraju.

Nezainteresiranost protjeranih banjalucana da se izbore za svoja prava vjerojatno lezi u cinjenici da se vecina nakon protjerivanja snasla u novim domovinama pa im se 'ganjanje pravde' cini manje privlacnim, znajuci da za bilo kakav uspjeh treba uloziti jako puno napora (i novca), poznavajuci tehnike kojima se nove vlasti sluze da takve pokusaje osujete ili odgode, nadajuci se da ce oni koji traze pravdu u medjuvremenu odustati ili pomrijeti. Mozda za nezainteresiranost banjalucana ima uticaja i cinjenica da smo mi ‘dobro prosli’, kako neki od nas znaju reci. Dok su po drugim gradovima vrseni stravicni zlocini (ovih dana citam feljton o Prijedoru o kojem smo tokom rata imali veoma malo informacija), dotle su u gradu Banjaluci ubistva bila sporadicna, broj ubijenih je bio zanemariv u odnosu na druge bosanske gradove, ali su zato koristene druge metode zastrasivanja i prinude (crveni kombi, hapsenja na ulicama onih bez odgovarajucih ‘papira’, bacanje bombi na lokale, poslovne prostore i kuca nesrpskog stanovnistva, otpustanje s posla, rusenje bogomolja, organizirano iseljavanje itd), kako bi se nesrpsko stanovnistvo otjeralo iz grada. Tako danas imamo veliki broj banjalucana raseljenih diljem cijelog svijeta, koji zive relativno dobro (vecina mojih poznanika iz Rudi Cajaveca se uglavnom vrlo brzo zaposlila u struci i danas su cijenjeni strucnjaci u svojim novim radnim sredinama), i ne pokazuju veliki interes da se nepravda prema njima ispravi.

Jos od prvih dana moga dolaska u Ameriku imao sam prilike razgovarati sa ljudima iz pravne struke (radim na pravnom fakultetu pa ih srecem svakodnevno) koji su se interesirali za moju sudbinu, pa se tako razgovor cesto doticao situacije u Banjaluci i desavanjima u njoj koja su me dovela u Ameriku. Kroz te razgovore smo se doticali i ostalih tema, pa se cesto pricalo i organiziranoj pljacki protjeranih koristenjem razlicitih metoda, izmedju ostalog i ‘zakona’ usvojenih nakon zavrsetka rata.

Kroz te razgovore s ljudima od struke sam uvjeravan da postoje svi potrebni uvjeti da se vlast manjeg entitita tuzi za organizirano pljackanje protjeranih i da su sanse da se sudski proces dobije jako velike.

Danas cu se zadrzati samo na jednom segmentu te politike, penzijama, uz ogranicenje na samo jedan od njegovih clanova.

Sadasnja vlast u Banjaluci je usvojila “Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju” onako kako joj najvise odgovara, svjesno radeci protiv onih koji su devedesetih protjerani ili su otpusteni s posla prema nelegalnim odlukama donesenim od strane tadasnje vlasti. Prema trenutno vazecem zakonu, osoba mora imati najmanje 20 godina radnog staza da bi ostvarila pravo na starosnu penziju. Ako ovaj clan posmatramo u svjetlu politike etnickog ciscenja (koja je odavno dokazana mnogim presudama u Hagu), postavlja se pitanje sta je sa onima koji zbog te iste politike nisu mogli sakupiti potreban broj godina radnog staza, vec su, na primjer, proveli 5, 10, 15, 18, ili recimo 19,5 godina na radu? Kako se moglo dogoditi da se njihov doprinos u fond penzionog osiguranja ne racuna, da se istovremeno zanemaruje politika etnickog ciscenja koja im je onemogucila da navedeni uvjet ispune, dok se na drugoj strani osobe koje cak nisu bile zaposlene na prostoru manjeg entiteta istim zakonom nagradjuju priznavanjem staza u dvostrukom trajanju?

Da bih svoja pitanja potkrijepio cinjenicama, navescu samo par stavki iz pomenutog zakonu.

U sekciji 3. Poseban staz, clan 42., stoji slijedece:

“U poseban staz u dvostrukom trajanju racuna se:

1) Pripadniku oruzanih snaga bivse SFRJ – vrijeme ucesca u oruzanim sukobima na teritoriji Hrvatske, posle 17. avgusta 1990. godine.
….

3) Pripadniku Vojske i pripadniku Ministarstva unutrasnjih poslova bivse Republike Srpske Krajine – vrijeme ucesca u oruzanim sukobima na teritoriji bivse SFRJ posle 4. avgusta 1991. godine, pod uslovom da imaju prebivaliste na teritoriji Republike.

4) Gradjaninu Republike – vrijeme ucesca u antifasistickoj i oslobodilackoj borbi tokom 20. vijeka kao pripadniku srpske, crnogorske, Vojske u otadzbini i Jugoslavenske vojske."

Ako zanemarimo nepismenost tvoraca zakona (mijesanje ekavice i ijekavice), interesantna su slijedeca zapazanja:

- Kako je to definirano stavom 1), pravo na staz u dvostrukom trajanju ima svaki pripadnik oruzanih snaga bivse SFRJ bez obzira gdje trenutno zivi: jedini uvjet je da je ratovao na teritoriju Hrvatske, dakle druge suverene drzave. Oni koji su ratovali u Sloveniji se ne racunaju, a isto tako ni oni koji su ratovali u Bosni. Za one u Bosni mogu naci objasnjenje (vojska bivse SFRJ ‘nije bila ukljucena’ u ratne sukobe u Bosni pa se tako ona u tom stavu ne pominje, a Slovenija i onako nije bila interesantna za one koji su imali neke druge planove). Na receno bi jos trebalo dodati da ovaj clan jasno govori cija je vojska bivse SFRJ, u koju smo se zaklinjali, bila.

- Pravo na staz u dvostrukom trajanju imaju i pripadnici vojske i milicije bivse Republike Srpske Krajine, iako se ratna dejstva ne ogranicavaju samo na Hrvatsku. Dakle, radi se o osobama iz druge suverene drzave (Hrvatske) koja su svoje pravo stekli samom cinjenicom da su se borili protiv neprijatelja (znamo o kome se radi), bez obzira sto je poznato da su upravo oni digli oruzanu pobunu protiv legalno izabrane vlasti drzave u kojoj su bili nastanjeni.

- Cetvrti clan je jos interesantiji jer on daje pravo na staz u dvostrukom trajanju pripadnicima “srpske, crnogorske i Vojske u otadzbini” za vrijeme drugog svjetskog rata a dobro znamo o kome se ovdje radi i pod kojim imenom su mnogo, mnogo poznatiji.

Ako, dakle, sumiram gore navedeno, pravo na penziju, izmedju ostalih, imaju oni kojima je glavni posao bio ubijanje drugih, kojima ‘radno mjesto’ cak nije bilo na prostorima ‘Republike’, i koji, naravno za taj ‘posao’ nisu uplatili ni dinar doprinosa u penzioni fond, dok onih koji su veliki dio svoga zivota vrijedno radili i nisu bili ukljuceni u nikakve sukobe, niti su bili uzroci tih sukoba, nema nigdje.

Ako malo pazljivije citamo neke od ovih clanova, i ako ovaj clan zakona posmatramo sa strane ljudskih prava, oni koji nisu ucestovali niti su bili razlog za sukobe (tu prvenstveno mislim na protjerane banjalucane i one koji su ostali u gradu a koji su otpusteni s posla devedesetih pod poznatim uvjetima) su diskriminirani samo zbog toga sto su pripadnici druge nacije.

Dok se ovih dana najavljuju tuzbe na svim stranama (uskoro ocekujem, a cemu sam jos davno pisao, da ce sarajlije uskoro biti tuzene sto su bile bombardirane vise od cetiri godine iz oruzja koja su placena njihovim radom), dotle banjalucana nema nigdje. Mi koji smo protjerani iz grada dobro planiranim metodama (koje se mogu porediti s onima primjenjenim prema Zidovima za vrijeme Hitlera), za sto postoje mnogobrojni dokazi (od rjesenja kojima se osobe otpustaju s posla jer se clan familije nije javio na mobilizaciju proglasenu od samoproglasene vlasti dok je zvanicno izabrana vlast tu istu mobilizaciju proglasila nelegalnom, do mnogobrojnih presuda suda za ratne zlocine u Hagu kojima su na dugogodisnje zatvorske kazne osudjeni bas oni iz te iste vlasti, okrivljeni za ratne zlocine, etnicko ciscenje i genocid), mirimo se s tom cinjenicom kao da je to nesto najnormalnije. Vjerujem da je u novijoj historiji covjecanstva veoma malo slucajeva u kojima se zrtve mire s tom ulogom i ne pokusavaju da urade nista kako bi se zlocin prema njima makar ublazio. Mi, banjalucani, imamo sve adute u svojim rukama i samo je potrebno da se organiziramo i da dobijemo ono sto nam po svim normalnim zakonima pripada.

Ako pratite novosti iz starog kraja, mogli ste primijetiti da je druga strana veoma organizirana, aktivna i uporna i da na razne nacine nastoji da se izbori za svoja prava, ako bismo ih tako mogli nazvati. Prije par nedelja je objavljena vijest da ce Srbi iz Hrvatske (cija se sudbina ne moze porediti s nasom jer su mnogi od njih aktivno ucestvovali u oruzanoj pobuni protiv legalne vlasti) moci otkupiti svoje stanove iako su po sadasnjim hrvatskim zakonima to pravo davno izgubili. Hrvatska ce biti primorana da izvrsi izmjene zakona kako bi se to moglo sprovesti.

Isto tako je ovih dana aktualne vijest o presudi suda u Strazburu koji je donio presudu u korist oficira bivse JNA kojom se nalaze aktualnoj vlasti u Sarajevu da mu isplati odstetu za stan koji je nakon rata dodijeljen drugom. Iako se ni ovaj slucaj ne moze porediti sa sudbinom banjalucana (zna se ko je bormbardirao Sarajevo i kolike su nevine zrtve izgubile zivote tokom cetiri godine bombardiranja, a isto tako se zna kako su protjerani banjalucani prosli), ova odluka je jos jedan razlog vise da i mi trazimo svoja prava.

Zbog svega gore recenog (a spomenuo sam samo jedan mali segment), odlucio sam da sa praznih rijeci predjem na djela. Donio sam odluku da se legalnim sredstvima izborim za ono sto mi prapada a sto mi je otudjeno perfidnom politikom etnickog ciscenja koju je provodila (a i sada na izvjestan nacin provodi) vlast u manjem bosanskom entitetu. Svjestan sam da ta borba nece biti laka i da ce trajati dugo (svima nama su poznate metode kojem se tuzeni sluze), ali sam ubijedjen da je pravda na mojoj strani. Zbog toga sam poceo da prikupljam potrebnu dokumentaciju (ovdje se to zove legal research a moje radne kolege su eksperti upravo u toj oblasti), proucavam zakone i druge propise, te ostala dokumenta koja ce se koristiti u ovom procesu, ostvario sam ovdje u Americi kontakte (a planiram i nove) sa osobama pravne struke koje bi mogle biti zainteresirane da se ukljuce u ovaj proces (ako to bude potrebno), planiram i neke druge aktivnosti kojima cu pokusati animirati ne samo one koji bi mogli biti zainteresirani da se prikljuce akciji, vec i siru javnost, itd.

Prvi konkretan korak ce biti tuzba organima vlasti u manjem entitetu sa zahtjevom da se izvrse izmjene i dopune postojeceg zakona o penzijama manjeg entiteta kako bi se u njega ukljucili clanovi kojima bi se definiralo pravo na starosnu penziju za gradjane koji ne zadovoljavaju trenutno vazece zakonske uvjete a koji te uvjete nisu mogli ostvariti zbog politike etnickog ciscenja i nezakonitih otkaza kao elemenata tog akta. U slucaju da se politika etnickog ciscenja nije provodila, te da nije bilo nezakonitih otkaza prema osobama koje ni u jednom momentu i ni na koji nacin nisu krsile zakone (a da ne govorim o oruzanoj pobuni), te bi osobe kroz cijeli ratni i poratni period (uz napomenu da u samoj Banjaluci nije bilo ratnih dejstava), te u godinama poslije potpisivanja mirovnog sporazuma, ostvarile to pravo kao sto su ga ostvarile osobe koje su cijelo to vrijeme bile zaposlene. O detaljima ovih, kao i nekih drugih izmjena cu pisati jednom drugom prilikom kada mi vrijeme to dozvoli.

Iako je za podnosenje zahtjeva za izmjenu navedenog zakona dovoljno da to bude ucinjeno od strane jedne osobe, mnogo efektnije bi bilo kada bi takav zahtjev bio podnesen od grupe gradjana. Kada bi se u ovu aktivnost ukljucilo vise zainteresiranih, poslovi oko pripreme svega sto je potrebno bi se mogli rasporediti i vrijeme potrebno da se sve informacije prikupe, obrade i pripreme, bi se znatno skratilo. Ako bi se u ovu aktivnost ukljucili i neki od protjeranih pravnika (ili onih koji su zainteresirani da se jedne velika nepravda ispravi), stvari bi sigurno isle lakse zbog njihovog eventualnog poznavanja vazecih zakonskih propisa. Zbog toga ovom prilikom pozivam sve one koji su zainteresirani da se ukljuce u ovu aktivnost da se jave komentarima i prijedlozima, bilo ovdje na blogu, bilo na moj email komljeno@yahoo.com. Vjerojatno vam ne moram ponoviti onu staru, narodnu, “zajedno smo jaci”.

Pop

Popa poznajem povrsno, jos iz studentskih dana, kao sto je na fakultetu svako znao svakog. U neka druga vremena se studiralo i studiralo, stizale su nove generacije, i kako su nove dolazile, uklapale su se u staru raju nekako spontano, a krug poznanika se sirio jer vise je novih dolazilo nego sto je starih zavrsavalo fakultet. Tako je i Pop postao dio velike studentske familije u kojoj nas je bilo iz svih krajeva bivse Juge, svih nacija i vjera (ako je vjeru u to doba iko spominjao).

Cini mi se da je Pop bio jedan od onih koji se i u studentskim danima bavio politikom, (drustveno korisnom) aktivnoscu koja je za vecinu gradske raje bila neinteresantna i koju smo prepustali drugima, uglavnom onima koji su dolazili iz manjih mjesta i za koje je to bila prilika da ostvare svoje (skrivene) ambicije. Za nas je ubijanje vremena po kafanama, bastama restorana i drugim mjestima gdje se nisu razglabale ‘vazne’ teme, bila glavna zanimacija, posebno onih vremena kada smo kao apsolventi imali slobodnog vremena na pretek: nije se moralo ici na predavanja, a nije bilo ni ogranicenja koliko se puta moglo izlaziti na ispite. Jednom rjecju, pravi mali raj za nas ‘neodgovorne’: ekonomske krize su za nas bile nepoznat pojam, a roditelji su bili uvijek tu da obezbijede osnovne zivotne potrebe.

Kada dodje vrijeme ‘demokratije’ i kada nacionalisti dodjose na vlast, vecina onih ambicioznih poletjese svome jatu. Drugovi se zaboravise, vecina bivsih partijasa se partije odrekose kao necega najgoreg sto im se u zivotu desilo (zaboravise na privilegije koje im je ta ista partija priustila), postade (uglavnom) cobani u svojim stadima (ovaca je i onako bilo jako puno). A nekako u isto vrijeme i bog odjednom izbi u prvi plan.

Onih koji su okrenuli ledja svojoj dojucerasnjoj raji je veliki broj a samo su rijetki ostali vjerni zivotnim principima kojih su se drzali u onim prijeratnim, ‘jednoumnim’ danima.

Cini mi se da je Pop jedan od rijetkih kojeg nacionalizam nije obrlatio, jer kako citam u medijima koji su mi na raspolaganju, on jos uvijek zastupa iste poglede na zivot kakve je zastupao kada je kao mladi perspektivni aktivista provodio vrijeme na sastancima od kojih je vecina nas bjezala.

Citao sam neke njegove intervjue jos od prije nekoliko godina i bio zadivljen njegovom hrabroscu. Objasnjavao je Pop situaciju u Bosni i u manjem blentitetu prostim rijecima, pokusavao da otvori oci onima koje je nacionalizam zaslijepio pa vide i cuju samo sto im voljene vodje serviraju, ali, cini mi se, sa malo uspjeha. Stvari, posebno u manjem blentitetu su otisle suvise daleko, mozgovi su temeljito isprani (narocito mladima, sto je porazavajuca cinjenica) i svi Popovi pokusaji da maglu razgrne ostaju bez rezultata. Predpostavljam da je slicno i u vecem blentitetu ali mene nekako vise zanima situacija u gradu gdje se rodih i provedoh najveci dio svog zivota i gdje situaciju poznajem iz prve ruke.

Evo i nedavno se Slobodan javljao na popularni banjalucki portal pokusavajuci da staru banjalucku raju animira da se povrate iz mrtvila, da izadju na izbore, ali ni tu nije imao veceg uspjeha. Tema se ugasi nakon par komentara jer nasu raju ne zanima nista osim zajebancije. Valjda nam je toliko dobro tamo gdje se sada nalazimo da nas sudbina starog kraja ni malo ne zanima.

U nastavku priloga prepisujem Popova ramisljanja o situaciji u starom kraju (prepisivanje je postalo popularno u zadnje vrijeme pa se evo i ja pridruzujem) da sva moja prica ne bi bila onako na nevidjeno. Slobodanu zaista moram skinuti kapu jer malo je onih kojima je postenje jos uvijek najvaznija stvar u zivotu. Da nije tako situacija u Bosni bi izgledala sasvim drugacije.

SPASA NAM NEMA, AL PROPAST NEĆEMO ?

Kako se primiče dan „D“ a to je dan izbora u BiH, njenim Entitetima i Kantonima njenim inidivilualitetima i kolektivitetima tako se pritisak u „Bosanaskom loncu“ diže iz dana u dan da ne kažem iz minuta u minut. Očito je da će ovi izbori za mnoge biti ili ne biti bez obzira da li su trenutno pozicija ili opozicija. Polako se iz arsenala vade sve teža „oružja“ kojima se do poslednje kapi krvi želi braniti ono što je do sada osvojeno mukotrpnim radom širokih narodnih masa koje na veliku žalost predvodnika na sve tri strane pokazuju ozbiljne znake zamora materijala. Plemenske i vjerske vođe uz pomoć odanih medija pipkaju teren da nebi slučajno napravili pogrešan korak na „njihovu“ teritoriju pa koriste provjerenu metodu „zapišanog“ prostora kako to čine seoske džukele. Znam da ovim što sam napisao ulazim u zonu da nekog „povrijedim“ ili mu nanesem „duševnu bol“ ali to je naprosto tako.

Svakodnevno se u političkim partijama ažuriraju spiskovi onih na koje se sigurno može računati za odsudni boj „za narod svoj“, markiraju se mrski neprijatelji i oni koji se još dvoume na koju će stranu. Posebno su opasni ovi koji raspiruju nekakvu priču o građanskom društvu, sekularnoj državi, individualnim ljudskim pravima i slobodama kao garantima izgradnje normalnog demokratskog društva, u kojem su ljudi prije svega ravnopravni kao ljudi. Takvima stalno broje krvna zrnca i utvrđuju njihovu boju da bi se nakon toga moglo krenuti u otvoreni obračun sa istima. Postoji nekoliko varijanti koje se praktikuju zavisno koje su boje krvna zrnca.

Ako se radi o našima onda postaju strani plaćenici, domaći izdajnici, prodali su „vjeru za večeru“ itd. Ako se kojim slučajem njihovi drznu da bilo šta kažu ili napišu o nama ili našima a to dovodi u pitanje oficijelnu nacionalno-vjersko-teritorijalno utvrđenu politiku onda nastupa druga vrsta napada, otkud da neko ko ne pripada našem krugu ima uopšte pravo da bilo šta kritično kaže jer to je zaboga zabranjeno i uglavnom se radi o zlim namjerama protiv našeg naroda, vjere, vođe.

Dakle imamo problem kao društvo što su nam nacionalno, vjerske i političke oligarhije uspjele nametnuti sterotipe koji u startu blokiraju bilo kakvu mogućnost racionalnog zdravo razumskog razmišljanja i ponašanja. O čemu se ustvari radi. Na našu veliku nesreću, nakon „demokratskih promjena“ kad su u Holideju slavili zajedno pobjedu nad „nenarodnim režimom“ i slavodobitno formirali vlast, od tad traje agonija ovog društva njegovih naroda i građana a vlast isključivo vodi računa kako da njoj stalno bude dobro a nama kako god bude.U društvene odnose uveli su jednu
anticivilazacijsku normu koja ljudske individualne vrijednosti svodi na jedinstvo nacije, vjere, teritorije i vođe.

U tako promovisanim ljudskim vrijednostima nema mjesta za osobine kao što su, obrazovan-neobrazovan, sposoban-nesposoban, pošten-lopov, kulturan-nekulturan, vrijedan-lijen, moralan-nemoralan. Normalna društva paletu ljudskih vrijednosti ne mogu zamisliti bez ovih elemenata,uključujući i one koji govore o nacionalnoj, vjerskoj i političkoj pripadnosti ali to se uglavnom smatra nečim što spada u privatnost svakog člana društva. Kad sve ove ljudske vrijednosti poredate onda podvučete crtu i utvrdite da li se radi o dobrom ili lošem čovjeku pa onda idete na početak i utvrdite o kome se radi. Kod nas se dešava upravo suprotno, mi prvo utvrdimo da li se radi o našem ili njihovom pa na osnovu toga donosimo vrijednosni sud o konkretnom čovjeku.

Vulgarizovano to nažalost izgleda ovako: “Naš najgori bolji je od njihovog najboljeg samo zato što je naš“. Od kad smo uveli ove standarde u društvene odnose postali smo zarobljenici Srba, Hrvata, Bošnjaka, pravoslavaca, katolika, muslimana a izgubili smo ljude, izgubili smo čovjeka. Ako utvrdimo činjenicu da su našu nacinalnu pripadnost izabrali za nas naši roditelji onda se meni postavlja logičko pitanje može li biti većeg apsurda da je danas najvažnija stvar u našim životima postalo ono na šta apsolutno nismo mogli uticati. Znam da ovim rizikujem da me proglase osobom koji negira pravo ljudi na pripadnost naciji što mi ne pada na pamet ali jednostavno mislim da ne možemo do sudnjeg dana biti mimo svijeta i Evrope u kojem je čovjek sa svim što sobom nosi i dobrim i lošim osnova društva, države, zajednice, zovite to kako hoćete.

Ako zaista želimo da ovo naše društvo, država, zajednica konačno krene ozbiljnim korakom prema Evropi, onda moramo prije svega kao individualiteti a onda i kao kolektiviteti na tu paletu ljudskih vrijednosti uvesti znanje, obrazovanje, poštenje, moral, sposobnost, kulturu, sve one osobine koje čovjeka čine ili ne čine čovjekom. Samo tako imamo šansu da konačno izaberemo ljude koji hoće, mogu i znaju da izgrade zajednicu kakva treba ogromnoj većini građana ove zemlje. Još jedna propuštena šansa je vjerovatno bez prava na popravni, možda taj evropski voz ode bez vagona koji se zove Bosna i Hercegovina jer pruga možda bude ukinuta.

Na kraju ću se poslužiti jednom izrekom davno počivšeg srbijanskog političara: “Spasa nam nema, al propast nećemo“. Ili možda hoćemo.

Popović Slobodan