Nedzadove majstorije

O Nedzadu Kresi sam pisao vec dva puta i stalni posjetioci bloga vec znaju o kome se radi. Za one koji to ne znaju, samo da spomenem da se radi o nasem sugradjaninu koji je jos davno prije rata otisao iz grada i skrasio se u Mostaru, za mene, najljepsem gradu bivse mi domovine. Pisao sam o Nedzadovim ‘bakrovima’, ali i o suhom mesu iz Nedzadove ‘radnje’ koje me je posjetilo na moje djetinjstvo.

O Nedzadu bi se moglo cesto pisati jer za njega su vezane mnoge zanimljivosti. Danas sam, kao podlogu za ovaj prilog, ukrao nekoliko fotografija koje je Emira ‘stavila’ na Internet, a do kojih sam dosao preko ‘veze’. Ni Nedzad ni Emira ne znaju sta potajno spremam. Mozda bude ljutnje, a mozda prodjem samo s kritikom (sto se iskreno nadam), pa prilog ostane u zivotu. Moram priznati da sam vec par puta bio kritiziran kada bih objavio nesto bez odobrenja za objavljivanje i ja takve reakcije razumijem. Zbog toga sam te priloge izbrisao iako mi je bilo zao. Za mene je svaka vijest o nekom od nas u danasnje vrijeme dragocjena. Internet je postao mjesto gdje se prijatelji, raja, poznanici, pa cak i familije, pronalaze, okupljaju, razgovaraju, vesele, tuguju... Bez njega bi zivoti mnogih bili mnogo siromasniji, svedeni samo na veoma uski krug onih koji zive u blizini ili sa kojima odrzavamo veze.

Da nastavim o Nedzadu, da ne bih previse otisao u ‘filozofiju’. Iz prica vec odavno znam kako je Nedzad pravi majstor u spremanju jela, a isto tako znam da je u mjestu Bardstown, drzava Kentacky, prenio duh Mostara i mostarskih povrtnjaka. Gledajuci Emirine slike upravo sam prepoznao Nedzada, zaljubljenika u dobro jelo i Nedzada, bastovana, koji uziva u svom povrtnjaku, u kojem se moze naci svega po malo. Iz slika koje sam evo pokrao se mozete uvjeriti da govorim istinu: od ove iz dnevnog boravka, uz domace pripremljenu picu (vide se tu i sarmice u vinovoj lozi), do onih iz njegovog povrtnjaka. Ima tu jabuka, tresanja, bresaka, pa cak i smokava (u Kentacky-ju!), do mladog luka, blitve i paradajza. Vidim da Nedzad koristi neke za mene nepoznate tehnike uzgajanja paradajza i paprika. Kako se i sam ‘bavim zemljoradnjom’, morat cu pokupiti Nedzadove tajne, ukoliko se ne radi o ‘tehnikama’ koje je Nedzad zastitio patentom!

Gledajuci ove slike covjek ne moze a da se lijepo ne osjeca. Iako smo otrgnuti od rodne grude, uspjeli smo da je nadjemo i na mjestima na kojima to nitko ne bi ocekivao. Evo ova Nedzadova okucnica me jako podsjeca na Hercegovinu, na okolinu Mostara, na polja ma kojem sve zivo uspijeva. A radi se o drzavi Kentacky, USA.

Matosevici u Americi

Email ispod (i slika) mi stize jucer pa zurim da ga objavim dok je vijest friska. A bit ce narednih dana jos o ovoj posjeti, cim sakupim materijal.

Generacijo zdravo,

Evo nas po drugi put na ovoj strani Atlantika, prvenstveno u posjeti sinu Ivanu u Torontu, a i mnogim dragim prijateljima koji su se u potrazi za novom domovinom nasli na ovim prostorima.

U Torontu smo proveli dva prekrasna weekend-a sa Vesnom i Antom Anusic.

U New Milfordu smo imali jedan divan weekend kod Zlate i Cadje u njihovom raju.

Tri dana smo tutnjali po New Yorku, cik-cak, uzduz i poprijeko, pjesice. Nas Greyhound nas je provezao kroz Pensilvaniju, pored Nere i Co-a. Nazalost nismo se vidjeli. Culi smo se telefonom. Posjeta nam ostaje obaveza za iduci put.

Na dva dana smo se zaustavili u Ohio, Lorain odakle se i javljamo. Uzivamo u drustvu Jadranke i Zeljke Nanut i njihovog sina Dade. Kako smo obecali, saljemo slike dvojice "ocvalih" momaka, jedan iz Budzaka a drugi iz Trapista.

Od Nanuta odlazimo Zinki i Keci u Minesotu. Krajnja destinacija za ovaj put je Dallas, i posjeta nasim komsijama iz Nove Varosi, Vujicima.

Pozdrav svima, Visnja i Josip

Srkijeva kucica

Zivot u USA i u starom kraju se razlikuje u mnogo cemu, iako ce se sa dolaskom nemilosrdnog kapitalistickog sistema te razlike u skoroj buducnosti znatno smanjiti. Kod nas u starom kraju bilo je (a izgleda da je jos) gotovo pravilo da se pored stana posjeduje vikendica negdje u okolini grada (o onim na moru ili, recimo, na Vlasicu mozda jednom drugom prilikom), gdje bi se ‘bjezalo’ iz gradske buke tokom vikenda. Oni koji je nisu imali su cak pomalo bili sumnjivi: hej, ima stan, a nema vikendice! Nesto tu ne stima!

Ovdje je to znatno rjedje jer vecina stanovnistva zivi u predgradjima koja gotovo eliminiraju potrebu za vikendicom. Okolina Pittaburgh-a je sva u sumi, a kada se tome dodaju mnogobrojni brezuljci, moze se steci utisak kako to izgleda. Vecina kuca ima tkz yard (dvoriste, okucnicu), a po pravilu je u zadnjem dijelu (backyard-u) patio (obicno natkrivena betonska ploca u nivou zemlje) ili porch (sto bi rekli veranda) gdje se moze lijepo odmoriti nakon povratka s posla.

Sav ovaj uvod je zapravo samo zbog ove slike gore: vikendice mojih prijatelja Jasne i Srdje u okolici Banjaluke (kako Mario rece u Precanskoj koloniji, iako se ja ne sjecam takvog naselja-prigradskog dijela: Mario vjerojatno misli na Precane ili Prijecane!). Vidim, radi se o novom objektu jer je stari (u cijoj izgradnji je neumorno ucestvovao Srdjin zet Marija, sada stanovnik Ljubljane), unisten tokom rata. I sam sam imao prilike uzivati u miru ovog kraja ali, na zalost, nemam niti jednog snimka iz tog vremena. A sad me bas zivo zanima ko je ucestvovao u ‘gradjevinskim radovima’? Mozda se Mario ponovo javi sa detaljima a za vlasnika vikendice predpostavljam da vise ne navraca na blog pa njegovo javljanje ne mogu ni ocekivati.

Jasko iz Esad Midzica

Lutajuci Internetom slucajno naletih na jedno ime, odnekud poznato, pa odlucih da se malo raspitam okolo. Kad tamo, bio sam u pravu. Momak je iz naseg kraja, na ‘privremenom radu’ u Danskoj kao i vecina nas. Ime, Jasmin ‘Jasko’ Zilic rodjen 1977. godine u Banjaluci. Mozda ga se sjete skolske kolege iz osnovne skole Esad Midzic.

Kao sto se sa slike (skinuta sa stranice www.racing4fun.dk) moze primijetiti, Jasko ganja pravu makinu, to ce zaljubljenici u ovaj sport odmah primijetiti (ja sam vise za bicikle, ako moze one na tri tocka). Slika je snimljena na pisti Knutstirp u Svedskoj, kako vidim ove godine.

Jaska smo u stvari mogli vidjeti na jednoj slici u prilogu sa jednog teferica u Danskoj. Lako cete ga prepoznati. To je onaj momak u koznom odijelu (a ja se tada pitao otkud on stize onako obucen? Sada znam, vjerojatno je stigao direktno sa trkalista!).

Ovu sliku objavljujem bez Jaskovog odobrenja ali se nadam da se nece ljutiti. Nasao sam je na Internetu pa rekoh sebi, hajde da je ‘bacim’ na blog, mozda ce ga neko od njegovih bivsih kolega prapoznati.

A mozda se neko od nase raje iz Danske javi sa malo vise informacija. Momak to svakako zasluzuje.

I kao da se nista nije desilo

Kada sam tamo negdje u proljece 93-ce ‘dobrovoljno izlazio’ iz Banjaluke (kao i vecina onih koji tamo vise nisu), prvi put sam se u zivo suocio sa ratnim razaranjima na onim nasim prostorima. U gradu, osim porusenjih dzamija i ostecenja na kucama nepodobnih (koje, zbog ‘opravdanih razloga’, nisam imao prilike licno vidjeti, a kamo li uslikati), nisu se primjecivale posljedice ratnih dejstava jer ih u gradu nije ni moglo biti. Oruzje je bilo u rukama samo jednih (danas svi znamo ko i kako je njegovo doturanje bilo organizirano), a oni drugi nisu ni u snu mogli sanjati kakva sudbina ce ih docekati. Zbog toga je poruseni Novi Varos, mjesto u Hrvatskoj odmah kada se predje Rijeka Sava, na mene ostavila dubok utisak: mnogobrojni restorani s obe strane puta, u koje se svracalo na putu u Zagreb i nazad, su pruzali stravicnu sliku. Na sve strane su se mogla vidjeti samo zgarista. Od samog mjesta nije ostala citava gotovo niti jedna kuca.

Sjedeci tako u autobusu na putu u nepoznato nisam razmisljao o kuci i dvoristu u kojoj sam odrastao i prozivio pola svog zivota. Moje misli su bile okrenute buducnosti iako u tim momentima nisam imao nikakvih planova. Nisam znao sta donosi sutra i gdje cu na kraju puta zavrsiti. Glavni cilj je bio pobjeci iz okoline zagadjene ljudskom podloscu i dvolicnosti, u kojoj veliki komunisti postadose najveci ‘vjernici’, a dojucerasnji prijatelji balije i ustase. Ono malo ljudi (bilo je i takvih, nisu se bas svi uhvatili u kolo nacionalizma) je bilo nemocno da se oduprije zlu koje je prevladalo. Grad je pao u ruke onih koji su svoje planove ostvarivali ne obaziruci se ni na sta: vazili su neki novi arsini po kojima su se ljudi poceli dijeliti na nase i njihove. Postenje je izgubilo svoje znacenje. U gradu je svakim danom sve vise i vise zgrada, ulica i naselja postajalo etnicki cisto, ocisceno od onih koji se nisu uklapali u davno isplaniranu sliku grada, sliku gdje ce svi biti svoji i gdje ce svi misliti isto. I gdje ce, jednog dana, kada nepodobni budu otjerani, teci samo med i mlijeko, jer nece biti onih koji su bili razlog za njihove ‘nevolje’ (tako su govorile ‘vodje’-pastiri a stado je slusalo).

O svojoj sudbini, pa tako i o kuci i rodnom dvoristu, sam poceo razmisljati mnogo, mnogo kasnije. Zaokupljen borbom za prezivljavanje, nisam imao vremena da razmisljam o starom kraju. Zivot u novoj ‘domovini’ je bio (i sada je) mnogo intenzivniji nego onaj u staroj Jugi i covjek nije imao vremena da razmislja o onome sto ga je zadesilo. Kako se situacija pomalo stabilizirala, tako se imalo sve vise slobodnog vremena, a kada covjek ima vremena, po glavi se pocnu vrtiti svakojake misli. I tako su mi misli sve cesce i cesce zavrsavale u dvoristu u kojem sam odrastao, uz raju iz komsiluka, kao i mnogi drugi u nasem gradu.

Sjecao sam se dana kada sam dobio prvu pravu fudbalsku loptu i kada sam sa svojim prvim komsijom Bodom (o njemu i njegovoj ulozi u gadnim vremenima ne bih htio ovom prilikom) provodio sate i sate sutirajuci je na gol oznacen ulaznim vratnicam. Sjecam se kada smo zasijali prvu travu (prije je to dvoriste bilo kao i vecina drugih, samo zemlja i nekoliko betoniranih staza), kada smo nabavili rucnu masinu za kosenje trave, pa kada je brat kupio prvu ‘pravu’ motornu kosilicu (‘made in Germany’). Sjecam se kako sam travu uz betonske staze poravnavao obicnim magazama jer sam su staze tako izgledale ljepse. Sjecam se ruza koje smo u pocetku gotovo svake godine ‘premjestali’ na novo mjesto, dok im nismo nasli pravo, ono koje nece biti ni na cijem putu. Sjecam se zumbula u snijegu, koji je ponekad znao zapadati iznenada u proljece. Sjecam se raznog vrsta cvijeca koje je moja mama sa ljubavlju uzgajala. Tulipani su jedno vrijeme zauzimali ‘centralno mjesto’. Sjecam se visecih pelargonija, a posebno stabala limuna posadjenih u velike drvene saksije, koje smo svake zime morali unositi u kucu da bi ih sacuvali za slijedecu godinu (zahtijevalo je to sve vise i vise vremena i snage jer su limunovi svake godine rasli sve veci i veci). Bila je tu i vinova loza, mirusavka (ako joj je to pravo ime), koja je u tople ljetnje dane pravila hlad a ujesen donosila obilje ukusnih plodova. Bilo je tu i tresanja a kasnije su zasadjene kruske, jabuke i drugo voce. Nije nedostajalo ni ljesnjaka, grmova visterije, japanske dunje, pa cak i olijandera, donesenih sa Jadrana.

Bilo je to dvoriste u kojem se okupljala cijela familija, narocito u tople ljetnje dane kada bi se skole zavrsile i nastupio skolski raspust.

Bilo je to dvoriste kao mnoga druga u nasem gradu (Banjaluke je bila poznata po tome), gdje su se posteni ljudi trudili da svoj zivot uljepsaju uzivajuci u plodovima svoga rada.

Bilo je to tako sve dok ne dodjose neka gadna vremena i neki pokvareni ljudi, kojima nista nije bilo sveto (iako su se svi odreda zaklinjali u boga) i koji unistise sve ono sto su drugi godinama stvarali. U kucu i dvoriste negdje 95-te na silu udjose neki drugi ljudi (ako ih se tako moze zvati) i nitko od familije nije imao pristupa sve dok si uljezi nisu nasli novi smjestaj mnogo godina kasnije (kako i ko im je to omogucio, nije mi poznato). Sta je ostalo od nekada mirnog kutka na Predgradju, gdje je nekad zivjela jedna postena familija kojoj je jedina mana bila da su im imena bila ‘pogresna’ (da li se neko moze sjetiti nekih slicnih vremena iz malo dalje proslosti u kojima su u jednoj drugoj drzavi vladali slicni ‘zakoni’?), moze se vidjeti na ovih par fotografija (istina je, sve to izgleda mnogo bolje nego sto sam ja imao priliku vidjeti pri mojoj prvoj posjeti rodnom kraju). Nema tu vise cvijeca, trava je podivljala, vocke istrule a drvece otelo kontroli. Kada sam ja stigao u prvu posjetu Banjaluci nakon ‘dobrovoljnog izlaska’, u dvoriste se nije moglo uci. Licilo je vise na prasumu nego na mjesto gdje je nekada sve bujalo od zivota. Bio sam toliko sokiran da se nisam sjetio da napravim par snimaka, da mogu pokazati svojoj djeci sta ljudsko bice moze napraviti u samo nekoliko godina. Zato sam nedavno zamolio svog dobrog kolegu da ‘skokne’ do Predgradja i napravi par snimaka. Na srecu, sacuvao sam nekoliko snimaka iz nekih drugih, boljih vremena koje me vracaju u doba kada nam nije bilo bitno ko smo i sta smo i kojem se bogu molimo (za mnoge danasnje bogoljupce, svevisnji u ta vremena nije ni postojao). Tako sam uspio napraviti ovaj danasnji prilog koji je moj skromni doprinos sirenju istine o nasem gradu jer ga neki danas pokusavaju predstaviti u sasvim drugacijem svjetlu. Danas su nekima puna usta evropske Banjaluke, otvorene za svakoga, uz precutkivanje svega onoga sto se u tom gradu dogadjalo.

Znam da bi se ovakvih priloga moglo napraviti jos mnogo, samo nam treba malo vremena i zelje da neke stvari ne prepustimo vremenu i zaboravu. Jer istina se mora govoriti da lazi ne bi jednog dana postale neke nove istine (primjera iz proslosti ima na pretek, i sami smo se u to mogli uvjeriti).

A svi su izgledi da ce se to desiti.

U posjeti profesoru

Posao me ovih zadnjih desetak godina odveo u mnoge krajeve USA i, vjerovali ili ne, gotovo u svakom gradu koji sam imao priliku posjetiti ‘naletio’ bih na nekog poznatog iz starog kraja. Kada sam nekada davno putovao po bivsoj Jugi, ne sjecam se da sam bio u slicnoj situaciji. Sva moja raja je, uglavnom, zivjela u Banjaluci i rijetko sam mogao sresti nekog poznatog, recimo u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, a o manjim mjestima po Bosni da i ne govorim. Rat je ucinio svoje i sada se na poslu hvalim kako kud god maknem po Americi, imam prijatelje ili poznanike. To mi je vec postalo nekako razumljivo i o tome ne razmisljam tako cesto. A razlog svi znamo, samo se neki prave da je sve to normalno.

Ovaj put me put odvede u Baltimore, MD, a tamo, negdje izmedju Baltimore-a i Washington D.C.-a vec negdje od 95. zivi familja Sirbegovic. Bilo mi je drago da se ponovo mogu sresti sa profesorom Sirbegovicem i njegovom ‘ekipom’, koja je, ovaj put bila ‘pojacana’ s nekoliko clanova iz Evrope. Naime, nedavno je Zevki i Sedatu u posjetu stigao sin Esad sa familijom iz Beca (suprugom Amilom i sinom Arminom) tako da je kuca bila punija nego obicno. Glavna atrakcija je bio unuk (upravo ‘napunio’ devet mjeseci), koji, kako mi se cini, uziva u paznji koja mu se posvecuje. Od momenta kada je usao u kucu (cijeli dan su proveli razgledajuci ‘capital’), osmjeh je bio na njegovom licu, osim u momentima kada je cekao da mu se pripremi njegova ‘klopa’. Na slikama koje sam uspio napraviti onako na brzinu, uhvatio sam ga sa njegovom ‘americkom’ glavnom zabavom, stukom mladog luka iz djedovog povrtnjaka. (Povrtnjak, nazalost, nisam imao priliku vidjeti, iako sam dobio zadatak da napravim par snimaka kako bih mogao napraviti poredjenje sa ‘povrtnjacima Pittsburgh-a’).

Vremena za pricu, kao i obicno u ovakvim prilikama, nikad dosta. Sjecanja na zbivanja u Banjaluci prije i za vrijeme rata, zgode u prvim danima zivota u Americi, informacije o poznatima iz starog kraja, diskusija o Esadovom poslu u Becu (radi za jednu veliku americku firmu koja je usko vezana za posao kojim se ja bavim)… Covjek bi htio toliko toga da cuje i kaze a vremena nikada dosta. Kada se u sve ovo uveze vecera uz Zevkine specijalitete (punjene paprike i sirnica) i specijalitete sa rostilja (glavni mestar je ovaj put bio sin Senad), uz par Haineken-a, moze se steci slika kako je sve to izgledalo.

Vrijeme je proteklo brzo ali je pao dogovor da se moramo ponovo vidjeti. Ovoga puta u Pittsburgh-u, cim se uhvati prilika.

Evo me sjedim na aerodromu u Baltimoru i pisem ovaj tekst (let kasni, vec je to postalo uobicajeno). Slike cu pripremiti kada stignem na aerodrome La Guardia, NY, a cim se docepam Pittsburgh-a prilog ide u ‘svijet’. Zao mi je sto nisam napravio vise snimaka ali i na ovih nekoliko se moze vidjeti da mi tih par sati nije bilo lose. A nadam se da ce prilika biti jos.

Majda javlja...

Majda se nije dugo javljala (kao i neki drugi) a ja sam se pitao sta bi mogao biti razlog za to. Znam da ima onih koji su se, zbog ovog ili onog razloga naljutili (priloga ima svakojakih, nekima neki ne odgovaraju), ali za Majdu nisam mogao naci razloga. Kada ono, razlog opravdan. Majda je, kako sama rece, uplivala u radnicke vode, a to mijenja mnogo toga u zivotu. To je neko sasvim novo okruzenje i covjeku treba vremena da nauci plivati (osim za profesionalne ‘plivace’ o kojima sam tu i tamo pisao, koji se svagdje odlicno snalaze i vrlo brzo isplivavaju na vrh).

Dobra veče, evo ja se javljam sa par slikica prosljedjenih od gosp. Slavice Cabric.

Imam opravdan razlog mog ne javljanja, usla sam u radnicke vode i sve je manje nekog slobodnoga vremena, sada sam konacno shvatila sto nosi diploma. Iskreno mi je zao sto nemam bas vremena za neki prilog, blog posjetim tu i tamo na poslu na nekoj kratkoj pauzici, ali obecavam da cu se potruditi da nadjem malo vise vremena za druzenje, jer onako sebicno mi fali blog.

Drustvo je vec poznato od prije tako da se ne treba posebno predstavljati.

Puno, puno pozdrava od Majde!

Nisam Vas zaboravila!

Gledajuci slike, ne mogu a da ne ‘bacim’ komentar. Predpostavljam da je razlog okupljanja Asijina posjeta koja se nedavno ‘otisnula na Evropsku turneju’. Iako izvjestaje o njenom kretanju redoviti dobijam, slika je slika: ona govori vise nego hiljadu rijeci. Ja samo znam, gdje se Asija pojavi, tu ne moze biti dosadno. A kada se Asija vrati, tada cu imati priliku da dobijem detaljno ‘izvjesce’ o prilikama u starom kraju.

Banjaluka u srcu

Jedan da razbijem monotoniju. Iz drzave Danske. I tamo nas ima dosta.

Evo jednog naseg sugradjanina, prvo od pozadi, pa onda s prednje strane. Nas kolega Mirsad (Zilic, znam da ga se sjecate) mi posla dva fotosa.

Logo s prvog govori sve. Vjerujem da i Danci znaju o cemu se radi.

A na ovom je Mirso na 'makini'. I opet je Banjaluka tu.

Sasina plata, profesorske plate

Svako od nas je dozivio toliko toga tokom ovog zadnjeg rata da bi ovaj blog mogao imati materijala za narednih nekoliko godina. Dubravka nastavlja svoja sjecanja:

Ovo je nastavak na temu inflacije u ratnim godinama.

Kao srednjoskolac citala sam kolekciju knjiga pisca Erich Marija Remark. Izbor pisca je bio savim slucajan. Jedna moja drugarica je imala komplet, ja sam posudila jednu knjigu. Knjiga je bila tako dobra da sam poslije trazila i citala dalje. Vecina knjiga je o dogadjajima u Njemackoj pred drugi svjetski rat i u samom ratu. Bilo mi je nevjerovatno i u isto vrijeme smijesno citati o nevjerovatnoj inflaciji, kad glavni junak hoce da upali cigaretu . U tom momentu nije imao sibice. Uzima novcanicu od 20 miliona maraka, napravi rolnu, zapali vrh rolne u vatri i onda upali cigaretu.

U ovom nasem zadnjem ratu smo prosli kroz slicna iskustva. Neke situacije su zaista bile nevjerovatne i smijesne. Evo jedne koje se vrijedno sjecati i zabiljeziti.

Jednog dana ulazim u skolsku zbornicu. Nekoliko kolega sjedi slusajuci jednu koleginicu i svi se smiju. Koleginica mi prvo javlja vijest da je stigla plata (u dinarima) i da ce mi ponoviti pricu koju je upravo zavrsila.
Ona je zivjela u kuci s imanjem izmedju turbeta i Sehera. Imanje se protezalo skroz do Vrbasa. Dosta livade i zelene trave.
U ratnim godinama bilo je tesko nabaviti mlijeko. Mnogi ljudi, koji su imali uslove su nabavljali kravu ili kozu. Visak mlijeka se mogao prodati.
Desilo se da je brat od koleginicinog muza imao kozu i jednog jarca. Koza je prodana, a jarac, koji se zvao Sasa je jos ostao do zime. Ostao je zahvaljujuci insistiranju djece, koja su se igrala s njim kad je bio beba.
Prethodnog dana nasa koleginica je bila sama kod kuce, kad je jedan stariji covjek pokucao na vrata. U ruci je drzao konopac za koji je bila zavezana koza.
‘’ Cuo sam da imate jednog jarca ovdje”
‘’Da, moj djever ima jarca ali ne znam da li je za prodaju’’
‘’Ja nisam zainteresiran za prodaju, moja koza treba da se pari’’
‘’Mozete li doci sutra kad djever bude kod kuce’’
‘’Ne mogu, koza ne moze cekati do sutra.. Samo vi mene pustite kod jarca, ja cu sve obaviti.’’
Kolegica ga je pustila da ode u malu stalicu.
Poslije dvadesetak minuta covjek se vraca s kozom i pita koliko je duzan.
‘’Ja stvarno ne znam ni da se to uopste placa’’
‘’Da, placa se i obicno kosta 40 DM. Molim vas uzmite pare’’
Posao obavljen, koleginica uzela pare.
Poslije toga je uspjela dobiti djevera na telefon i rekla mu sta se desilo.
On je samo rekao da to obicno kosta 50 DM, posao je obavljen malo ispod cijene.
U skoli se pricalo o pristigloj plati.

Racun je pokazaoda je jarac Sasa, bez mnogo truda, u jednom mahu, zaradio vise nego svih 50 profesora ukupno za mjesec dana.

Dubravka Kusmic
Montreal 9 juni 2008

Uhapšen Stojan Župljanin

Ponekad se na ovim stranicama nadju i oni kojima ovdje nije mjesto ali pravila se postavljaju da bi se krsila. Tako je danas svoje mjesto nasao jedan od onih mnogobrojnih koji su ‘zasluzni’ sto se banjalucka raja okuplja u St. Louis-u, Klotenu, Porecu, i mnogim drugim gradovima sirom svijeta, a ne na Sehitlucima, Trapistima, Suturliji, ili na obalama Vrbasa. Proslo je vise od 15 godina od onih mracnih vremena i covjek polako gubi nadu da ce oni koji su krivi za zlocine protiv normalnog covjeka ikada doci u priliku da se suoce sa cinjenicama i da za svoja zlodjela odgovaraju.

Sudeci po reakcijama (bolje reci nereakcijama) mnogih koji su nijemo posmatrali sve ono sto se u nasem gradu dogadjalo, taj Zupljanin i nije bio nekakav los covjek. On se samo ‘slucajno’ zatekao na mjestu na kojem je mogao odlucivati o sudbinama mnogih neduznih gradjana naseg grada, kao ostala bratija koja je tih vremena bila na vlasti. Za mnoge je zapravo heroj jer je ocistio grad o nepodobnih pa oni sada mogu ‘lakse disati’. Zbog toga mi je neobicno drago kada na b92 procitam reakcije gradjana Srbije na ovu vijest sto mi daje nadu da za one nase krajeve jos sve nije izgubljeno.

A za one koji zele da saznaju malo vise o ovom dogadjaju, evo teksta sa b92.

Beograd -- Haški begunac Stojan Župljanin uhapšen je u 12.30, potvrdili su predstavnici Tužilaštva za ratne zločine. B92 saznaje da je uhapšen u stanu u Pančevu.

Župljanin je doveden posle 13 sati u Specijalni sud, gde ga saslušava istražni sudija. On je optužen za zločine nad Muslimanima i Hrvatima na području Bosanske Krajine. Tužilac Vladimir Vukčević je za B92 potvrdio da je, posle lociranja u stanu u Nišu u martu, policija bila na tragu Župljaninu, što je rezultiralo ovim hapšenjem. U akciji nije bilo žrtava.

Vukčević kaže da se Župljanin proteklih meseci krio u Srbiji i da prilikom današnjeg hapšenja nije pružao otpor. Inače, zvanično je saopšteno da je Župljanin uhapšen u okolini Beograda.

"Župljanin je bio u Srbiji od onog poslednjeg pokušaja hapšenja u Nišu, kada nam je za dlaku izbegao. Od tog momenta bili smo stalno na terenu, i to je rezultovalo današnjim hapšenjem", rekao je Vukčević za B92.

Akcijom lociranja i hapšenja upravo je rukovodio Vukčević, koji je tužilac za ratne zločine i koordinator akcionog tima za lociranje, hapšenje i transfer haških optuženika. Vukčević je dodao da je lično, putem radio veze, koordinirao rad policije i BIA.

On je ocenio da je hapšenje Župljanina od velikog značaja za Srbiju. "Ovo hapšenje znači da ozbiljno radimo posao i da postoji politička volja da se to (završetak saradnje sa Hagom) uradi", kazao je Vukčević.

Akciju hapšenja je potvrdio i predsednik Saveta za saradnju sa Haškim tibunalom Rasim Ljajić. "Ovo hapšenje je dokaz da Srbija čini sve što je u njenom moći da ispuni obevezu saradnje sa Haškim tribunalom", kazao je Ljajić i najavio da će se i dalje raditi na punoj saradnji sa tim sudom.

Ljajić je precizirao da je Župljanin lociran pre tri-četiri dana i da je akcija hapšenja veoma pažljivo pripremana.

Inače, tokom popodneva postojale su nezvfanične informacije da je dojavljeno da je postavljena bomba u Specijalnom sudu, ali ta vest nije potvrđena niti je primećeno da je taj sud evakuisan.

Haški tribunal traga još za bivšim političkim i vojnim liderima Srba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Goranom Hadžićem, kao i za Župljaninom.

Puna saradnja sa tim sudom uslov je za dalje evropske integracije Srbije. O tome koji je stav Evropske unije u vezi sa saradnjom Srbije sa Haškim tribunalom i evropskim integracijama možete čitati u posebnoj vesti, kao i o stavovima Holandije, koja za sada ne želi da ratifikuje SSP baš zbog pitanja Haga.

Reakcije na hapšenje Župljanina čitajte takođe u posebnoj vesti.

Planiranje etničkog čišćenja

Župljanin je bio načelnik Centra službi bezbednosti u Banjaluci i policijski funkcioner na najvišem položaju u Bosanskoj Krajini i zastupao je policiju u Kriznom štabu Autonomne Regije Krajine.

Župljanina Haški tribunal tereti za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, za udruženi zločinački poduhvat, zatim za progone, istrebljenje i ubistvo, za mučenje, okrutno postupanje i nehumana dela, te deportacije i bezobzirno razaranje i pustošenje gradova i sela.

Prema optužnici Haškog tribunala, krizni štab Autonomne Regije Krajina sprovodio je opšti plan kontrole i etničkog čišćenja na teritoriji Banjaluke, Bosanske Krupe, Bosanskog Novog, Bosanskog Petrovca, Čelinca, Donjeg Vakufa, Ključa, Kotor Varoši, Prijedora, Prnjavora, Sanskog Mosta, Šipova i Teslića.

Optužnica protiv njega podignuta je 17. decembra 1999, a otpečaćena 13. jula 2001. Od objavljivanja optužnice Župljanin je bio u bekstvu.

Prema optužnici, Župljanin je imao operativnu kontrolu nad opštinskim i regionalnim policijskim snagama, uključujući i one koje su bile zadužene za logore.

Kao član Regionalnog kriznog štaba Župljanin je, prema optužnici, lično i sa drugima, učestvovao u ostvarenju plana etničkog čišćenja Autonomne regije Krajine, te je 10.000 Muslimana i Hrvata deportovao iz Bosanske Krajine, a hiljade su ubijene u napadima na mesta u kojima su živeli i u logorima na tim prostorima.

Ko je sve tražio Župljanina

Predstavnici Tribunala u više navrata su tvrdili da je Župljanin dostupan vlastima u Srbiji, a to su tvrdile i vlasti Republike Srpske, koje su nekoliko puta tragale za Župljaninom.

U tromesecnom izveštaju Sekretarijata Vlade Republike Srpske za saradnju sa Haškim tribunalom, 17. avgusta 2007, navodi se da je MUP RS došao do saznanja da je haški begunac Stojan Župljanin do kraja 2006. boravio na području Srbije i Rusije.

O tome da je Župljanin u Srbiji javljali su i mediji, navodeći da se krio i u Crnoj Gori.

Visoki predstavnik u Bosni i Hercegivini Miroslav Lajčak u maju je smenio službenika Obaveštajno-bezbednosne agencije BiH (OSA) Predrag Ćeranić zbog povezanosti sa Župljaninom, što je on demantovao.

Policija je nakon dojave 26. marta pretresla stan u Nišu u kome su nađeni tragovi koji ukazuju da je u njemu boravio Stojan Župljanin. Vojnici NATO-a 11. aprila su pretrasli porodičnu kuću Stojana Župljanina u Banjaluci.

Župljaninova porodica, kojoj je oduzeta privatna benzinska pumpa, nedavno ga je putem medija pozvala da se preda, navodeći da trpe velike pritiske i da im je zbog izolacije ugrožena egzistencija.

Župljanin je rođen 28. septembra 1951. godine u selu Maslovare, opština Kotor Varoš, Bosna i Hercegovina. Završio je Pravni fakultet u Sarajevu i 1975. godine počeo da radi u Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Banjaluci.

Tri godine kasnije postavljen je za komandira stanice milicije Mejdan u Banjaluci, a 1985. za načelnika Odeljenja za suzbijanje opšteg kriminaliteta u opštinskom SUP-u u Banjaluci.

Od 1991. bio je načelnik regionalnog Centra službi bezbednosti u Banjaluci. Od maja do jula 1992. bio je član Kriznog štaba Autonomne regije Krajina (ARK), a 1994. postao je savetnik predsednika Republike Srpske za unutrašnje poslove.

Bogojavljanje, devize, jaja

Jesen 1993. Sjednica profesora u Elekto skoli, Banjaluka.
Diskusija o platama i super-inflaciji.
Ratno vrijeme. Plate kasne odprilike 3 mjeseca.
Direktor i njegovi pomocnici objasnjavaju:"Privreda je stala. Najveci dio drzavnog trezora je novac koji se pokupi na mostovima od ljudi koji izlaze iz BiH.Ta zarada prvo ide na Pale u drzavnu kasu, pa se onda dijeli drzavnim sluzbama.’"

Ciklus traje odprilike tri mjeseca. Ako se plata primi u dinarima, jedva je dosta za jednu kafu, koja se prodaje u skolskoj kafeteriji.

Ako je u devizama (popularna dojc marka) onda se mogu praviti i malo veci planovi sto se tice budzeta. O kolikim sumama je rijec moze se vidjeti iz primjedbe jednog profesora: ‘"Sta hocete ljudi, u zadnja tri mjeseca smo dobili 20 maraka. Ko jos u Banajaluci primi toliko plate u ova vremena?"’

Tog dana nam je podijeljeno, svakom profesoru po 6 DM. Bogojavljenje!!!!!! Tako je moja mama nekad zvala dan kad su se dijelile plate u Cajavecu (ili cajevcu kako vecina banjalucana kaze)

U mojoj glavi je vec spreman plan. Kupicu dva ili tri jajeta. Mogu napraviti rezance.
Supa od paradajza s rezancima odlicna stvar, ukusno jelo, hranljivo i sito. Imam sve sastojke. Ponosna sam na moje prakticne ideje. Ako mi ostane jedno jaje mogu napravtiti krofne. Imam germe, brasna i ulja. Djeca ce se radovati.
Idem polako prema pijaci. Hladan sivi, jesenski dan. Nema tog sivila, koje moze pomutiti moj elan.
Tezge prazne. Tuzna slika, normalno za to doba godine.
Ulazim unutra, u zatvorenu pijacu i vidim nekoliko tezgi s kupusom, krompirom, suhim mesom i jednu tezgu s jajima.
To je poznata tezga na cosku, kod jednog od ulaza. Cijela nasa familija se snabdjevala sa doticne tezge u normalnim vremenima. Dido Cazim je kupovao za sve nas ‘"kod Ostoje".
Ja licno ne poznajem ni gazdu Ostoju, ni njegove prodavce.
Gledam papir sa cijenom: 1 DM.
Odlicno, mogu kupiti tri jajeta i jos ce mi ostati para.
"Molim vas tri jajeta’" pruzam novcanicu od 5 DM.
‘"Mi ne razmjenjujemo devize, morate imati tacnu vrijednost."
‘"Odkad to ? Mi smo vase musterije vise nego 15 godina ... mozete li malo odstupiti od pravila ?"
Nazalost ne mogu puno igrati na kartu starog poznanstva, posto ja licno nikad nisam kupovala.
‘"Zao mi je, gazda je tako naredio.’’
Sta sad da radim? Nije ni on kriv, mora slusati gazdu. A mogao je i zazmiriti.
Ne bi mu propao pazar.
Moj plan me ne napusta, cak sta vise, ni ne razmisljam o nekim drugim mogucnostima.
Razocarana i ljuta izlazim napolje.
Ugledam grupu zena koje prodaju i kupuju devize.
Prepozanajem koleginicu moga muza . Izgubila posao u Cajavecu. Pomalo radi na "berzi". Promrzla stojeci na trotoaru.
Sad cu ja kod nje razmjeniti marke i pokazati Ostojinom prodavcu moju kupovnu moc.
"Mozes li mi razmjeniti 5 DM, hocu da kupim 3 jajeta ? Treba mi 3 DM u sitno. Tamo na tezgi nece da razmjenjuju devize."
‘"Mogu, ali moras uzeti ostatak u dinarima."
Kakvi su sad ovo berzanski trikovi.
Svi vole devize. A sta cu ja s dinarima. Dok dodjem do kuce, izgubice pola vrijednosti.
Mozda je bolje da sacuvam marke i odustanem od plana.
Plan je dobar, puno toga se moze kreirati ako imas tri jajeta.
Prihvatam ponudu, iako sam na gubitku. Moja fiks ideja me ne napusta.
Obavljamo transakciju.
Ulazim ponovo u zatvorenu pijacu, jos uvijek ljuta na naseg dugogodisnjeg dobavljaca.
Samo je jedna tezga s jajima u cijeloj pijaci. Nemam izbora.
Hladna i postena razmjena 3 jajeta za 3DM.
Idem kuci, preokupirana detaljnom analizom mog plana, stotinu puta ponovo ispocetka.
Dugacak put, vrijeme brzo tece. Bogojavljenje je danas.

Dubravka Kusmic
Montreal, 9 juni 2008.

Bašta sljezove boje

Ovu pjesmu napisala sam u «okupiranoj Banja Luci» na početku rata za svoju dušu. Objavljujem je tek toliko da se zna da su se u ratu pisale pjesme.

Ovo je naša bašta
Bašta sljezove boje
U kojoj je raslo cvijeće
Cvijeće moje i tvoje.

Zašto pregrađuješ baštu
I kidaš cvijeće moje
Zar ne mogu skupa rasti
Skupa su lijepše boje?

Jer ovo je naša bašta
Bašta sljezove boje
U njoj je skupa raslo
Cvijeće i moje i tvoje.

Tu rastu bosiljak, ljiljani i krizanteme
Svaki u svoje vrijeme
I tako cvijeća ima
Pa čak i kad je zima.

Sad je bašta prazna
I iz nje korov raste
Posodimo ponovo cvijeće
Budimo prve laste!

Jer ovo je naša bašta
Bašta sljezove boje
U njoj će skupa rasti
Cvijeće tvoje i moje.

Pozdrav svim banjalučanima ma gdje god bili!

Enisa Bahtijarević - Niskana

Potrazi me u Predgradju

Zvucnici ukljuceni!!!

Dok se odmaram u hladovini u svom ‘cardaku ni na nebu ni na zemlji’, (zacudo, imam pristup Internetu iako sam prilicno daleko od access point-a), razmisljam da li da pripremim nesto za blog ili da se okrenem necem vaznijem. Raja se ulijenila (da li je lijepo vrijeme razlog ili nasa zasicenost ovim druzenjem), nitko ne salje ‘materijal’. Valjda svako ocekuje da ce se netko drugi potruditi pa da bude nesto za citanje. A bez ‘materijala’ nema ni priloga. Logicno. i zalosno. Ali tako je.

Za one koji jos uvijek vjerno navracaju na ove stranice evo bar jedna muzicka numera. Nastavak ‘serije Po vasem izboru’. Istina, nije po vasem, vec po mom.

A pjesma je iz nasih krajeva, meni veoma draga. U izvedbi koja mi je posebno draga. Da budem iskren, mislio sam da se sjecam originala, ali mi, evo, dok ovo pisem , lik (I ime) pjevaca koji je pjevao ovu pjesmu na zagrebackom festival ne dolazi pred oci. Dokaz da se stvari zaboravljaju i da se jedno vrijeme, kojeg se vecina mojih vrsnjaka sa sjetom sjeca, polako gubi s godinama koje prolaze sve brze i brze.

Predgradje je dio grada (pitanje, da li se radi o dijelu grada kada je u pitanju predgradje?) u kojem sam se rodio i prozivio dobar dio svog zivota. Mnogo je uspomena iz moje mladosti o kojima bih sada mogao raspredati do beskraja (mozda jednog dana to i uradim, onako, sebi za dusu, i za moju djecu, da imaju nesto ‘crno na bijelo’, kada ih jednog dana uhvati nostalgija i zelja da saznaju nesto vise o gradu i drzavi iz koje su otjerani) i trebalo bi mi mnogo vremena da sve to stavim na papir.

Kada banjalucani spomenu Predgradje, vecina u stvari misli na zeljeznicku stanicu koja je imala znacajno mjesto u historiji grada. Izgradjena za vrijeme vladavine Austro-Ugarske, nalazila se na vaznom putnom pravcu Bosne. U vremena kada su dobri putevi bili rijetkost (nisam siguran da je i sada situacija po tom pitanju mnogo bolja), zeljeznicka pruga je bila od posebne vaznosti za napredak nekog grada, pa tako i Banjaluke. Sva moja putovanja u mladosti su pocinjala i zavrsavala tu: bilo da sam isao u Zagreb u posjetu rodbini, bilo da se putovalo na more (sjecate se cire od Sarajeva pa preko Igman planine i spavanja u prostoru za prtljag!), stizalo se do Evrope (‘Trst je nas’). Stara zgrada zeljeznicke stanice, sa karakeristicnim korpama sa cvijecem, koje su se mogle vidjeti na svim zeljeznickim stanicama bivse Juge, mi je jos uvijek prisutna pred ocima, iako je godinama nema. Ono ruglo napravljeno nakon zemljotresa nikada je nije moglo zamijeniti.

Pored stanice, bilo je tu jos gradjevina izgradjenih u ista vremena. U zgradama zeljeznicke kolonije zivjele su porodice onih ciji su ocevi radili na zeljeznici. U ta neka davna vremena bilo je logicno da zivis u blizini radnog mjesta. Kako se ‘zeljeznicki biznis’ sirio, gradjene su nove zgrade za nove radnike. Tako se i Predgradje sirilo i dobijalo nove sadrzaje. Izmedju ostalih i nogometni stadion, na kojem je utakmice igrao nogometni klub, pogadjate, Zeljeznicar.

Kada se pise o Predgradju, ne moze se zaobici ljevaonica celika Jelsingrad. Smjestena, po logici, uz samu zeljeznicku prugu, i ona se vremenom sirila i zauzimala sve vise prostora. Veliki dio livada na kojima smo se igrali nogometa do kasno u noc su progutala nova postrojenja ljevaonice a mi smo se morali zadovoljavati nekim drugim ‘terenima’.

Vremena su se promijenila, svijet ide naprijed, ali cini mi se da se na Predgradju to nije dogodilo. Zeljeznica je izgubila svoju vaznost, a uz svu glupost koja prati zivot u dijelovima Bosne koje Sajma u jednom svom javljanju lijepo nazva blentitetima, zeljeznicka stanica na Predgradju postade mjesto na kojem se malo toga sta dogadja. Putnika je malo, putuju samo oni koji jos nisu nasli nacina da se ‘prebace’ u grad. Nema medjunarodnih vozova, samo ‘lokali’. Istina, jos uvijek se moze stici do Zagreba ili Mostara, ali svako putovanje traje vjecnost, u to sam se imao priliku sam uvjeriti prije nekoliko godina. Ljevaonica Jelsingrad je jos uvijek tu, ali, kako ‘cujem’, malo se sta u njoj proizvodi. Celik i proizvodi od celika nisu profitabilni u ova suvremena vremena: sada se lova zgrce na drugim stranama, mnogo lakse i brze. Novopeceni biznismeni znaju znanje: od postenog rada se niko nije obogatio.

Stare zeljeznicke stanice Banjaluka – Predgradje nema, ali ima jedna pjesma koja ce me uvijek podjecati na nju i mladost provedenu u njenoj blizini. Napisana je, istina, za neko drugo predgradje, ali cini mi se da su sva predgradja bila nekako ista. Pa zato je evo ‘pustam’ sebi za ceif a i za one koji ce se mozda sjetiti nekih mirnih davnih vremena provedenih na predgradju jednog grada koji je nekada to i bio.