Moja prva novogodisnja jelka

Imala sam tada sedam, mozda osam, ne sjecam se vise tacno. Priblizavala se Nova Godina, moj najdrazi i najljepsi praznik. Moji su roditelji imali obicaj da nam kupe neki poklon, sakriju ga negdje u ormar, onda ga dobijemo kao da je od Djeda Mraza.

U susjedstvu je bilo dosta familija koje su slavile Bozic, u cijim se kucama kitila jelka. Kod njih je slavlje pocinjalo ranije. Miris pecenih kolaca se sirio stubistem , vani u dvoristu su se pekle pecenice. Kitile se jelke, one prave, donesene iz sume. Kako je samo mirisalo u nasem stubistu kad je teta Katica pekla svoje fine male kolacice, a u stanu moje drugarice Vesne je uvijek bila najljepsa jelka. Izgledala je kao da je donesena iz nekog filma direktno u njihovu dnevnu sobu. A tek ispod jelke, figure od kartona, Snjeguljica i sedam patuljaka, Trnoruzica, vitezovi, tvrdjave i pokretni mostovi, plisani medo,…

Tad je i snijega bilo, bijel, prsti pod nogama kad hodas. Mi, djeca, uzivali smo u sankanju i grudanju. Kad sad mislim o tim davnim decembarskim danima, izgleda mi kao da smo zivjeli u bajci, onoj Andersenovoj ili u nekom Diznijevom crticu. Da nije sve bilo tako idilicno su najbolje znali nasi roditelji jer se trebalo pobrinuti da se ima drva i uglja, da se ima dovoljno zimnice. Covjece, tad niceg nije bilo dovoljno, nego samo koliko je neophodno.

To su bile godine kad se polako izlazilo iz poslijeratne bijede. 31og decembra je obavezno Deda Mraz prosao na sankama nasom ulicom, bacao nam bombone u zlatnim papiricima, 505 sa crtom, male cokolade i ko zna sta jos. Odrasli su isli ‘Na docek’ u restoran. Mi djeca smo ostajali kod kuce, slusali radio (onakav kao Co-ov na slici, Kosmaj) cekali Djeda Mraza i na kraju bi zaspali ne docekavsi ga.

Sestra i ja smo molile roditelje da dobijemo jelku. Odgovor - ‘Ne’, te nismo dobre, te ne slusamo, te nemamo ukrasa i sve tako. Kad su roditelji otisli na docek, sestra i ja se prihvatimo posla. Uzmemo nase nakupljene bombone u sjajnom papiru , makaze, malo ljepila napravljenog od brasna i vode, secera za sjaj, te napravimo nas nakit. A sta za jelku? Kasno je, noc. Nadjosmo i jelku – mamin oleander koji je bas bio visok kao manja jelka. Okitismo nasu ‘jelku’, ocistimo druge ‘tragove zlocina’ i odosmo na spavanje. Ujutro su nas pokloni cekali ispod ‘jelke’.

SRETNA VAM i BERICETNA NOVA 2008 GODINA!

Emira

Pjesma nedelje - Imagine

Iako sam primio nekoliko prijedloga za pjesmu nedelje, ova danas je po mom izboru. A one predlozene ce doci na red malo kasnije, redoslijedom kojim su pristizale.

Moram priznati da danasnja pjesma nedelje nije bila u planu, bar ne odmah na pocetku ove nase virtulne emisije, ali trenutak, i dogadjanja u svijetu su me nagnala da svoje namjere promijenim. Svjedoci smo nesrece koja se dogodila u Pakistanu, koja nas iznova podjeca na stvarnost da na ovom svijetu sile zla sve vise uzimaju maha. Atentat na Benazir Buto je jos jedna opomena za sve nas da ne mozemo biti potpuno pasivni na sve ono sto se oko nas dogadja. Zalosno je da se vecina miri sa stvarnoscu, ne pokusavajuci da digne glas protiv zla i nepravde koje nas okruzuju. Sami smo bili u prilici da na vlastitoj kozi osjetimo rat i sve ono sto on sa sobom nosi.

Zbog toga danas evo biram ovu pjesmu koja u ovih par minuta kaze mnogo toga. Zalosno je da je i autor ove pjesme dozivio istu, tragicnu, sudbinu kao i mnogi drugi koji su pokusali da svijet ucine boljim mjestom za zivot.

Pjesmu mozete cuti ako izaberete link "Po vasem izboru - arhiva".

Imagine there's no Heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today

Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace

You may say that I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world

You may say that I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one

Javljanje iz Jacksonville-a

Dragi moji blogeri,

Zamoli me Emira prije par mjeseci da nesto napisem o gradu kojem sada zovemo svojim, bas kao nekada nasu Banja Luku.

Sta reci nego da je susta suprotnost skoro svemu na sto smo bili navikli. Pocev od imena - Jacksonville, pa drzave - Florida, pa klime, jezika...

Jacksonville je po povrsini najveci grad u USA 2.264,5 km2, ima oko 800.000 stanovnika (grad), sa okollinom 1,350.000. Zato mi u sali kazemo da se ovdje sit navozas, a zapravo nigdje nisi posebno otisao nego uobicajena relacija kuca - posao i obrnuto.

Pametnih glava nema da bi osmislili tramvaj ili poboljsali postojeci gradski prevoz, koji zaista skoro niko i ne koristi zbog neorganizovanosti. Zali Boze utrosenog goriva. O pjesacenju nema govora. Vlaznost u zraku i visoke temperature to ne dozvoljavaju.

Nemamo Vrbas, ali imamo St. John's River koji tece sa juga prema sjeveru, voda je slana i ima dosta morskih krava i delfina.

Jacksonville je poznat po tome sto je bio preteca Hollywood-u, prvi filmovi su nastali ovdje, a i dan danas je atraktivan zbog lokacije.

Sto se tice skolstva, imamo sve sto se pozeljeti moze, od obdanista do Univerziteta North Floride. Pa, ko voli nek izvoli. Postoje i mnogi parkovi,pozorista, sportski objekti....ali kada nas uhvati nostalgija za starom Jugom tu je nezamjenjiv St. Augustine. Gradic udaljen 32 milje, najstariji grad u USA.

Prosetamo ulicom koju mi zovemo Gospodska u kojoj je zabranjen svaki saobracaj osim pjesaka. Prodavnica do prodavnice, ljudi setaju, pozdravljaju jedni druge iako se nikada prije nisu sreli. Tu je i tvrdjava Castillo De San Marcos koja je naravno nas Kastel. Arhitektonski je u spansko/talijanskom stilu tako da neodoljivo podsjeca na bilo koji Primorski gradic.

U pocetku smo se osjecali izgubljeno, uplaseno, ali eto nakon 12,5 god provedenih ovdje poceli smo pustati korijenje. Bili smo nekada medju prvih 10ak porodica koji su dosli u Jax, a sada ne zna nam se broj. Po nekakvim nezvanicnim podacima ima nas oko 15.000-25.000. Imamo pet nasih prehrambenih prodavnica, piceriju, 5 cevabnica, dvije prodavnice gdje se moze kupiti pecena jagnjetina, teletina, pite, sogan dolme....Imali smo i dva restorana ali nije islo.

Nekakvih posebnih okupljanja nema, jedino kada nas se neko od estrade sjeti, a nekad je bolje i da nas se ne sjete ove novokomponovane tzv. zvjazdice.

Sto se tice banjalucana, iskreno receno, niko se ni sa kim ne druzi. Jako smo cudni. Svi ostali (Sarajlije, Zenicani, Kladusani, Dobojlije...) se nekako drze jedni drugih, pomazu oko zaposljavanja, druze se. Sto mene licno jako puno podsjeca na izbjeglicki logor "Gasinci". Svi su se nakako druzili osim banjalucana, ma nismo se ni pozdravljali u prolazu, kao da smo jedni drugima nesto skrivili.

Ali to je vec neka druga tema za neku drugu priliku.

Ne mogu reci da se osjecamo usamljenima jer smo suprug i ja uspjeli okupiti skoro svu njegovu i moju porodicu. Tako da nas sad trenutno ima 50 sto uze, sto daljne rodbine u Jax i imam brata u Salt Lake City, Utah koji ne podnosi vrucinu, ali obozava snijeg.

Eto, trebalo mi je malo duze da se nakanim da ovo napisem, ali nadam se da vas nisam bas ugnjavila sa svojom pricom.

Pozdrav svim blogerima sirom svijeta.

Djulijana

P.S. Evo i par fotografija Jacksonville-a i St. Augustine-a.

Saimino prvo javljanje

Kada sam nedavno u svom komentaru spomenuo da ce na blogu biti nekih novosti, tu sam prije svega mislio kako cu pokusati da oko njega okupim par stalnih suradnika, koji ce se javljati cesce sa prilozima koji ce tematski na odredjeni nacin biti povezani. Ako namjere uspiju, redovito cu imati javljanja nekoliko osoba iz razlicith sredina, s prilozima koji ce mi slati.

Danas predstavljam prvog suradnika: moju skolsku kolegicu iz Tehnicke skole Sajmu Rak, rodjenu Husedzinovic, koja vec 38 godina zivi u Sarajevu. Sajma je rodjena banjalucanka koja je imala 'srecu' da ovaj zadnji rat prezivi u gradu koji je dozivio strasnu sudbinu. Biti okruzen zlocincima, danima, mjesecima, godinama, biti ubijan iz svih vrsta oruzja, cekati trenutak kada ce te neljudi dokrajciti snajperom, nemati osnovnih zivotnih potrepstina, struje, vode, za mene je nezamislivo. Prozivio sam u Banjaluci dovoljno dugo da osjetim sta znaci biti na milost i nemilost silnicima, pa mi ono sto su prezivjeli stanovnici Sarajeva izgleda potpuno nestvarno.

Sada se stvari potiskuju u stranu, pokusavaju se zataskati, krivica se svaljuje na sve podjednako, pogledi se okrecu 'svijetloj' buducnosti. Rezultati rata se perfidno koriste za dugo planirane ciljeve, zlocini se pokusavaju zataskati.

U isto vrijeme je bilo svijetlih primjera, gdje su komsije pomagale komsijama, prijatelji, prijateljima, i same se izlazuci opasnosti, u doba kada je oruzje bilo jedini zakon. Primjera ima mnogo, vjerujem da bi svako od nas mogao navesti poneki.

Zamolio sam Sajmu da mi se redovito javlja svojim prilozima, da nam na ovim stranicama iz prve ruke opise sta se svih tih godina dogadjalo. Bilo je puno lazi i iskrivljavanja (kao ono o lavovima i Josipu Pejakovicu), svako ima svoju istinu, pa sam mislio da bi bilo intereantno cuti istinu od osobe kojoj se moze vjerovati.

Sajma je prihvatila moj prijedlog i evo prvog priloga. Prilog ne govori o Sarajevu, vec o Banjaluci, o sudbini jedne familije i pricama koje su kruzile gradom, slicne onima o Josipu i lavovima. A razlog za njeno javljanje je bilo (lazno) upozorenje o virusu, koja mi je Sajma poslala, i moja reakcija.

A dogadjaji o kojima Sajma prica su se odigravali u komsiluku, ciju sam 'sliku' 'skinuo' sa Interneta.

Dragi Milane

Evo mene opet ponukana danas da ti pišem, nakon tvog upozorenja u vezi onog virusa.Čitavo vrijeme razmišljam o rečenici Ive Andrića ali ne mogu trenutno da se sjetim iz kojeg njegovog djela. Rekao je nigdje na svijetu glasine nemaju toliku moc kao na Balkanu i da su u stanju da razbiju i najčvršće materijale. Nisam stavila u navodnike jer ne mogu da tačno citiram, davno je bilo kad sam to pročitala, a sad mi je stalno u glavi.

Ova današnja tema je proizišla iz tog dogadjaja.

Ja sam u Banjaluci imala prijatelje koji su 30 godina radili kao gastajbarteri u Berlinu i pravili kuću u onoj ulici koja sa tranzita vodi na novo groblje. On je bio vrhunski stolar, Ašić Fadil, a ona vrhunska šnajderica, Djula. Vratili su se za stalno u Banjaluku 5 godina prije rata. Obe kćerke su se udale u Sarajevo jer su tu studirale.

Ja sam u ratu čula da je Fadil otrovan a da su Djulu bacili sa balkona i da je preživjela i otišla kod kćerki u Švedsku.

Kad sam u maju bila u Banjaluci, otišla sam do njihove kuće da se raspitam u komšiluko za Djulu i zatekla je tamo živu i zdravu. Radosti nije bilo kraja a prica o njihovom preživljavanju za vrijeme rata nije imala ni 1% istine od onog što se pričalo.Fadil je radio u pozorištu kao stolar i obolio na jetri, jer je u mladosti dosta pio a nije mu to bilo mrsko ni do kraja života. Briga i pažnja komšija za njega a najviše snaha od komšinice, koja je bila ljekar u medecinskom centru. Rizikovala je toliko da je krišom uzimala injekcije iz bolnice koje su Fadilu jako koristile. Kad je umro ubzo nakon toga desila se 'Oluja' i kod nje je došao neki Vasić poznat kao siledjija i radikal. On joj je rekao da se iseli i da će njegovi roditelji tu useliti. Ona je deset dana bila sakrivena u kući kod komšija (naravno da zaključuješ da su Srbi), dok joj nisu stigla dokumenta za Švedsku. Tamo je isto bila iznenadjena pitanjima zar je živa i zar nije bacena sa balkona. Znaci glasine obilaze zemaljsaku kuglu i vrlo vjerovatno zahvaljujući internetu davno su prešle prostor Balkana.

Da ti završim priču. Roditelji od tog Vasića su protjerani iz Bihaća a isto su bili 30 god gastarbajteri I imali kuću u Bihaću koja je isto bila plod njihovog gastarbajterskog rada.

Djula je tražila povrat kuće ali nije se usudjivala da ode do njih. Oni su saznali za nju, pronašli joj telefon i nazvali je, "da kad idući put dodje navrati do njih".Tako je bilo, zamolili su je da ostanu u njenoj kući dok ne usele u svoju, koju su počeli praviti u Banjaluci. Kad su završili, ona je dobila kuću kako je ostavila, vrijednije stvari je prebacila kod komšija kod kojih je bila tih 10-tak dana. Njihov sin je odnio samo jedan šank koji je bio zaista remek djelo Fadilovih ruku. Ljudi su bili pošteni, znali šta je značio u ono vrijeme gastarbajterski rad. Oni su u Bihaću dobili povrat ruševine u kojoj nije bilo ništa. Mi smo ovdje siti medija u kojim se stalno ponavljaju priće o lopovima, kriminalcima, zločincima, pokvarenim političarima i zbog toga imam neopisivu želju da bar mi obični mali ljudi iskoristimo ove mogučnosti blogova poštenog svijeta i konačno počnemo pričati o svim dobrim ljudima, kojih, da nije bilo, ovaj rat bi bio sto puta gori. Mladi svijet se mora vaspitavati na drukčijim pričama koje razvijaju moralne vrijednosti i poštenje.

Toliko za danas.

Pozdrav Saima

Gipsy Caravan

Festival svjetskog filma se desava u Montrealu svakog septembra. Tad se moze vidjeti svakavih filmova, iz cijelog svijeta. To nisu poznati filmovi ali su svi jako dobri i cesto neobicni.

Neki od filmova se poslije daju redovno u Montrealskim kinima. Ovaj o kojem zelim da pisem se daje dva puta nedeljno u kinu Forum. Mi smo bili prosle sedmice i bilo nas je samo 5 osoba u sali. Dok akcije i nasilje pune kase filmskih kuca, ova predivna prica o Romima sirom svijeta ostaje nevidjena.

To je dokumentarni film "Karavan" koji pocinje jednom Romskom poslovicom: " You can't go straight when the road bends". Necu da to prevodim na nas jezik jer mislim da nisam dobar prevodilac. Sama ova poslovica dosta govori o tradiciji , kulturi i principima ovog naroda.

Film ce se prikazivati sirom svijeta, toplo ga preporucujem, nemojte propustiti taj uzitak za oko i uho. To je u stvari projekt, dijelom financiran od UN, u kojem su amerikanci skupili cetiri orkestra sa raznih strana svijeta, putovali su po Americi i davali koncerte. Nesto slicno kao sto su napravili sa muzicarima iz Kube Buena Vista Social Club. Orkestar iz sjeverne Indije, odakle su se Romi razisli po svijetu. Zatim iz Rumunije, pa onda Esma Rredzepova iz Makedonije i flamenco pjevaci i plesaci iz Spanije. Predivna muzika, ples kostimi, boje.

Veoma impresionira ples mladica iz Indije, koji se vrti u krug vratolomnom brzinom na koljenima. Kaze da samo dvije osobe u svijetu to mogu raditi. Ples je vezan za legendu koja prica kako je nekom mladozenji mlada pobjegla sa svadbe. On je bio strasno postidjen i njegov prijatelj je odlucio da se obuce u odjecu mlade, nasminka se i odplese tradicionalni ples, kako gosti ne bi primjetili da je mlada nestala. I tako sad, stotinama godina poslije, jos jedan mladic se oblaci u predivni zenski kostim, stavlja sminku na lice i plese sirom svijeta. Njegovu sliku sam stavila u prilog.

Svi ucesnici imaju zanimljive zivotne price, svi se brinu o svojim porodicama. Impresivne su i rijeci Esme Redzepove, koja nema svoje djece ali je usvojila i odgojila 47 sirocadi: na cigane se uvijek gledalo s podozrenjem, ali ja vam mogu reci da sam ponosna na to sto cigani nikad nisu vodili rat, nikad nisu osvajali tudja imanja.

Ja jedva cekam da se pojavi DVD, a vama saljem adresu web stranice. http://www.gypsycaravanmovie.com/,
Kao veliki ljubitelj ciganske muzike, poslacu prijedlog Co-u za neki dobar muzicki broj.

Pozdrav svima od Dubravke Kusmic

Ustajte, svici i lažni Valteri!

Umjesto Novogodisnje cestitke: Danis Tanovic i Pedja Kojovic pozivaju na akciju

Autor: Danis Tanovic & Pedja Kojovic,

Dani, Sarajevo 2007-12-21

Kada je, s proljeca 2002, uzeo Oskara u ruke i rekao: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu”, svi nivoi domace vlasti utrkivali su se priredjujuci dolaske u Sarajevo proslavljenom bh. reditelju. Danis Tanovic ponovo živi u BiH i s još jednim povratnikom kuci, suradnikom Dana Pedjom Kojovicem, piše o zemlji dimnih bombi, o gradu u kome pred TV kamerama premijer entitetske vlade bez trunke stida promovira osobno bogatstvo, o letargiji u kojoj živimo...

Kada smo se prije nekoliko mjeseci, neovisno jedan od drugog, vratili u Sarajevo, grad u koji smo se obojica još u djetinjstvu nesretno i zauvijek zaljubili, poznanici i prijatelji su nas uporno odgovarali od te odluke, obrazlažuci svoju zabrinutost razlicitim argumentima koje cemo ovdje, umjesto taksativnog navodjenja, a iz poštovanja prema vremenu citaoca, opisati jednom recenicom: Nemojte da vas iznenadi situacija, rekli su, ovdje ništa ne valja, a izgleda da ce biti i gore.

S obzirom da se radi o ljudima koji su i dobro informirani i inteligentni, nije nas iznenadilo kada smo se ubrzo nakon slijetanja na Sarajevski aerodrom našli licem u lice s dvije podjednako poražavajuce opservacije.

Prva, da je državna administracija, odnosno država ili tako amaterski sklepana ili namjerno pokvarena, te da zbog toga jednostavno ne radi. Postoji, naša je, ali ne radi. (Zašto ne stave znak na granici Kreci se ili Inventura?)

Druga je da bosanskohercegovacki politicari vlast i funkcije na koje su izabrani doživljavaju kao svoj privatni biznis i koji svoje poslovne uspjehe više i ne kriju od ociju javnosti, jer se vec nekoliko puta pokazalo da je dovoljno pred nove izbore baciti dimnu bombu (politicka kriza) i time zamagliti gradjanima oci strahom od novog rata.

***

Šetajuci Ferhadijom, u nekoliko navrata smo se, pred najpoznatijim sarajevskim kolporterom (gospodjom koja izvikuje novinske naslove pred tržnicom), našli u cudu, shvativši da niko na ulici, ustvari, više i ne reagira na javno takmicenje za najvecu pljacku državne imovine, koja se od rata naovamo odvija u našoj zemlji i o cemu uporno i pedantno na naslovnim stranama izvještavaju magazini i dnevne novine.

Vidjeli smo, dakle, svojim ocima kako je 17 godina vlasti nacionalistickih partija i njihova potpuna i perfidna kontrola nad kulturnim i javnim prostorom potpuno uništila ne samo kriticku javnost i javni moral nego i ono što smo prije rata zvali kucni odgoj. (Da se zacrveniš kad te uhvate da kradeš, naprimjer.)

***

Vidjeli smo (jer smo i sami tako postupili po savjetu prijatelja) kako gradjani, zbog straha da ne budu opljackani, od svojih bijednih placa ugradjuju celicna vrata na stanove, dok policijski auto danonocno cuva Ferrarija covjeku koji je poreskim organima prijavio godišnji prihod od 1.000 eura.

***

Culi smo i vidjeli premijera Federacije koji se, umjesto da zacepi rupu u zakonu koja omogucava pljacku države, i sam provukao kroz nju ne bi li, valjda, stigao covjeka sa Ferrarijem i koji u televizijskom intervjuu, dok mu novinar nabraja sve što je nelegalno stekao za vrijeme svog mandata, umjesto stida ili barem neugodnosti, pokazuje ponos zbog obavljenog posla. (U nadi, vjerovatno, da ce komšije i prijatelji u rodnom kraju vidjeti kako se on u Sarajevu dobro situirao.)

***

Sve smo to vidjeli, culi ili procitali, ali se nismo ni iznenadili, ni razocarali, ni rastužili. (Postojecu situaciju smo shvatili kao izazov.)

Ono što nas je prilicno iznenadilo je mirnoca s kojom mladje generacije prihvataju sadašnje stanje zdravo za gotovo. Razgovarali smo cesto o tome, sjecali se naše borbe protiv jednoumlja s kraja 80-tih i tražili objašnjenje za današnju letargicnost tinejdžera. (Da im ne daju Prozac u školi?) Razlog je, naravno, sljedeci. Svi oni koji su rodjeni nakon 1985. godine i od tada žive ovdje, nikad u svom životu nisu živjeli u normalnoj državi. Nikad. Oni i ne znaju kako to izgleda živjeti u normalnoj državi. (Politicari su smjenjivani zbog kucice od 60 kvadrata u Neumu. Do 1990. godine, ja nikada na trotoaru u Titovoj ulici nisam vidio parkiran auto ili scenu u kojoj policajac bježi s mjesta dogadjaja.) To znaci da kad vi nekome ko ima 19 godina kažete mi smo nekad ovdje živjeli normalno, on ili ona nemaju pojma o cemu vi govorite. Možda su o tome citali u knjigama ili gledali filmove, ali nisu imali to iskustvo i ne shvataju da može biti drugacije nego što je sada. (Savjet, nažalost, nije adekvatna zamjena za licno iskustvo.)

Ono što nas je, s druge strane, rastužilo su susreti i razgovori s ljudima (uvjerljiva vecina), koje je potpuno osvojio defetizam, depresija i beznadje. Ljudi od kojih bi covjek, ne samo zbog njihovog obrazovanja, talenta i sposobnosti nego i zbog toga što stalno po kafanama pricaju kako je stanje u zemlji grozno i neprihvatljivo, ocekivao da su spremni uložiti svoje vrijeme, energiju i talent i barem pokušati da rade na necemu što bi zaista promijenilo, a ne samo kozmeticki uljepšalo, ovo tragicno psihološko, politicko i ekonomsko stanje. Slušajuci s koliko strasti i cinizma napadaju svaki prijedlog za akciju, osudjujuci ga unaprijed na propast, shvatili smo da oni, ustvari, i ne žele promjene, nego se, de facto, bore da se održi status quo.

Da li je to zbog toga što su oni zahvaljujuci svojim umnim i drugim sposobnostima sebi i svojim porodicama osigurali relativno komfornu egzistenciju (i razvili interesantan psihološki metod pomocu koga neprihvatljivu i groznu bosansku stvarnost ostavljaju pred vratima svojih lijepo dizajniranih stanova kao kaljave cipele) ili zato što im se, u opcem cemeru i jadu, njihov licni uspjeh cini još vecim, mi zaista ne znamo.

Možda je razlog njihove indiferentnosti to što im primitivizam došljaka koji su osvojili grad automatski garantira doživotno clanstvo u jednom od elitnih klubova koji se zovu sarajevska ili gradska ili, jednostavno, naša fina raja. (Oni su se, naravno, intelektualno izdigli iznad diskriminacije na nacionalnoj ili religijskoj osnovi i njihovi kriteriji za podjelu na mi i oni su potpuno drugaciji.)

Možda su se jednostavno umorili od borbe i odustali od ideje Bosna i Hercegovina je država gradjana koji u njoj žive…, ali im je nezgodno da to javno kažu.

Svi navedeni razlozi su po prirodi ljudski (i mi ih, kao pripadnici vrste, prihvatamo).

Ono što je nama neprihvatljivo je sljedece.

Ti lažni Valteri, organizirani u bezbroj malih sekti, koje medjusobno ne komuniciraju zbog djetinjastih ili vec odavno zaboravljenih svadja, svu svoju energiju i inteligenciju troše, ne da bi uradili nešto nego da bi one koji pokušavaju da urade nešto odgovorili od toga. Njihov je prijedlog da se, umjesto da uzaludno srljamo, pridružimo njima u zadimljenim sarajevskim kaficima, odakle se najbolje može gledati kako se oko ranjene Bosne i Hercegovine okupljaju lešinari koji ce, ako se nešto radikalno ne promjeni, uskoro dovršiti svoj, prije 17 godina, zapoceti lov.

***

Danas u Bosni i Hercegovini svako od nas ima pred sobom sljedeci moralni izbor. Ili pasivno posmatrati (biti saucesnik u zlocinu) kako sadašnji politicari vode zemlju u potpunu propast ili podignuti glavu (kao Bosanac na stecku), organizirati se i pokušati uciniti nešto da se to zaustavi.

Nas dvojica smo potpuno sigurni u sljedece; kada bi se hiljade malih svitaca (koji sada usamljeno trepere u bosanskom mraku) udružilo na jednom mjestu, u teglu, osvijetlili bi ovaj sadašnji tamni vilajet i jednom zauvijek otjerali ove vampire prošlosti.

Iako sam u ove praznicne dane planirao da blog ne opterecujem ‘tezim’ temama, nisam mogao da se ponovo ne javim jednim tekstom, ovaj put iz sarajevskih Dana. Ne znam da li je to slucajnos t ili ne, ali u par dana mi pod ruke dodjose dva teksta od ljudi iz umjetnickih krugova koji, svaki na svoj nacin, govore o istoj stvari: o situaciji u Bosni 10-tak godina nakon rata. Oba teksta su toliko bliska mojim razmisljanjima da se ponekad upitam kako je to moguce. Ja, evo, vec godinama zivim van Bosne i dogadjaje pratim jedino preko dostupnih medija. Istina, ima tu i licnih kontakata, ali ipak, jedno je zivjeti zivot u zemlji nasilno i neprirodno podijeljenoj na dva tora, a drugo, pratiti dogadjaje iz daljine, u koliko-toliko lagodnom okruzenjue (koliko zivot izvan rodnog kraja to moze biti) i ne osjecati stradanja obicnog covjeka.

Da stvari u Bosni idu krivim tokom mora biti jasno svakoj postenoj osobi, koja razmislja svojom glavom i ne povodi se za lazima onih koji drze vlast u svojim rukama. Sama cinjenica da je Bosna nasilno podijeljena ne vodi dobru. Iako se onima koji su se svim silama trudili da do podjele dodje moze ciniti da su ostvarili svoje ciljeve, pokazat ce se da su se prevarili. Za sada njihov trud daje rezultate, narocito za neke: za one koji su se obogatili na tudjoj nesreci i sada uzivaju u plodovima svoga ‘truda’. Daleko je, medjutim, veci broj onih koji su izgubili daleko vise, ali to jos uvijek ne shvacaju. Jos uvijek im je vaznije da ih varaju njihovi, nego da imaju pristojan zivot koji su nekad zivjeli kada se nismo dijelili na nase i njihove. Ali doci ce doba kada se nece moci zivjeti od nacionalizma, jer za koru kruha treba nesto raditi i nije dovoljno busati se u prsa. Koliko ce vremena do tada proci ne znam, ali sam siguran da ce se stvari morati mijenjati na bolje, jer sve ostalo vodi u totalnu bijedu.

Problem Pejakovica, Tanovica i Kojovica je sto vecina jos uvijek suti i okrece se sebi i svojima. Pisao sam o tome toliko puta da sam i sam sebi postao dosadan. Jos uvijek su vlastiti interesi vazniji od opceg i ne zelimo da ucinimo nista da stvari koje su nakaradne pokusamo promijeniti ,ako ne drugacije, a ono barem okupljajuci se oko jednog zdravog jezgra koje daje neku nadu, ako ne za nas, a ono barem za buduce generacije. Dokaz tome je i ovaj blog koji nije uspio uciniti nista po tom pitanju, iako sam pokusavao svasta da nas probudim iz ucmalosti.

Neka ovaj danasnji prilog bude jedan mali doprinos nastojanjima Danisa i Pedje da nesto ucine. Ako nista drugo, njihov glas ce cuti barem jos neki koji bi jednog dana mozda mogli postati svici u njihovoj zamisljenoj tegli.

A o Valteru cu jednom drugom prilikom.

Alex iz Tennessee-a

Banjaluka je poznata po tkz 'legendama', koje u nekim normalnim drustvima nisu zasluzivale nikakvu paznju, cak naprotiv. U isto vrijeme, mnogi posteni i vrijedni mladici i djevojke su zivjeli u anonimi, uz gotovo nikakvo interesovanje vecina za njihov rad. Bez pristupa masovnim medijima, o njima je znalo samo uze drustvo. Njima to nije bilo ni vazno, jer sama cinjenica da su se opredjelili za naporan rad i za koje je glavna misao vodilja bila 'uzdaj se use i u svoje kljuse', govori sve.

Zbog toga mi je izuzetno drago kada na ovim stranicama mogu pisati o njima, iako znam da vecini nije drago da ih se posebno spominje.

O junaku danasnjeg priloga sam saznao nedavno, slucajno, prilikom jednog susreta u Pittsburgh-u. Aleksnadar Bobrek, sin Sonje i Miljka (o kojima sam pisao nedavno), je novembra mjeseca odbranio doktorsku disertaciju na Carnegie Mellon University, ovje u Pittsburgh-u, iz oblasti kompjuter inzinjeringa. Masala, sto bi rekao nas narod. Carnegie Mellon je jedan od najcjenjenije univeziteta u svijetu u oblasti kompjuterskih znanosti, sto ovoj diplomi daje posebnu tezinu.

Aca (Alex, kako ga ovdje zovu), je rodjen u Banjaluci, koju je, sa roditeljima, napustio tamo jos daleke 92. U USA je Aco zavrsio srednju skolu, a nakon toga i Elektrotehnicki fakultet na University of Tennessee, Knoxville, kao drugi u klasi. To mu je omogucilo da dobije bespovratne kredite za daljnje skolovanje na univerzitetu po zelji. Aco je izabrao CMU, mada je imao ponude i sa drugih vodecih univerziteta. U Pittsburgh-u na univerzitetu je upoznao i jednu Leslie i, cini mi se, i tu diplomirao sa najvisim ocjenama jer, sada oboje zive i rade u Houston-u, Texas, kao sretan bracni par. Aca je trenutno zaposlen u firmi ExxonMobil u Houston-u.

Od tate Miljka sam uspio dobiti i dvije fotografije. Prva je sa odbrane doktorske disertacije a na drugoj snimljenoj neposredno po zavrsetku ceremonije odbrane mozete vidjeti Acu sa suprogom Leslie i sestrom Katherine, rodjenom amerikankom.

Basta KAB-a

Godisnji u starim krajevima. Jedna sedmica u Banjaluci. Kraj avgusta, vrucina , trka sa jednog mjesta na drugo, sa jednog susreta sa dragim osobama zuris na drurgi sastanak. I tako stalno. Sedam dana. Stvarno je malo vremena za sve sto covjek zeli da uradi ili za sve susrete, namjerne ili slucajne. Nema se vremena za setanje, onako kako bih to zeljela. Onako kako sam to cinila nekad. Polako, natenane, kroz gospodsku, kroz park, prema Hisetima, kraj Vrbasa, Alejom, mozda nekog sresti, malo popricati, onako usput.

Koristila sam svaki trenuta da napravim poneki snimak, da zadrzim trenutak, da pokazem djeci i prijateljima kad dodjem kuci, mozda da sacuvam poneku lijepu sliku za unuke, te da im, kad budu mogli shvatiti, ispricam zasto su rodjeni u bijelom svijetu, a ne kod kuce, u Banjaluci.

Cesto pregledam te slike. Mnoge cu kasnije podijeliti s blogerima kad nadjem vremena da nesto napisem uz njih. Sad evo jedne, tek toliko da one malo starije podsjetim na jedno, skoro jedino u to vrijeme, mjesto okupljanja u ljetno doba u nekim davnim sezdesetim.

Basta KAB-a. Sjeca li se neko da je postojala. KAB (Klub Akademicara Banjaluke), grupa mladih entuzijasta okupljena pod tim imenom. Mnogi su bili tu samo da bi lakse dosli do tada unosnog posla, kopanja kanala. Drugi su bili pravi enuzijasti koji su uredili prazni neugledni prostor izmedju pozorista i Doma Kulture prema Titovoj. Nama je u to vrijeme ta basta bilo najljepse sastajaliste. Nekoliko stolova na travi, , mali neugledni plesni podij, mogla se kupiti kafa ili sok, mozda pice, vise se ne sjecam. Svirka, navecer uzivo, a sa ‘razglasa’ po danu. O ljudima koji su se tu mogli sresti, mogli bi se romani napisati. Zaboravila sam mnoga imena jer je proslo tako mnogo godina, a vecina ih i onako nije vise tamo. Otisli ‘dobrovoljno’.

Ljetos sam jedva prepoznala to mjesto. Uredjeno je. Kafic , cini mi se nosi KABovo ime. Zao mi je da su one stare kuce prema Solajinoj srusene , ali sve izgleda uredjenije nego prije.

Medjutim, sigurna sam da mladima tamo, to mjesto ne znaci nista jer je na svakom koraku tako puno kafica i mjesta za izlaske, a ko se jos brine za istoriju, pogotovo onu iz ‘mrskih’ vremena nedemokratije.

Emira

Pjesma nedelje - Nights in White Satin

Danasnja pjesma nedelje je po zelji Djulijane iz Jacksonville-a: Nights in White Satin, poznate engleske grupe Moody Blues. Moram priznati, jos jedna od mojih omiljenih pjesama, koja bi se svakako pojavila u ovoj nasoj 'emisiji' i da se Djulijana nije javila.

Uz ovu pjesmu me opet veze jedan dogadjaj iz sezdesetih, i opet uz doba kada sam se bavio muzikom. Naime, jednog ljeta (ne sjecam se kojeg, niti se mogu sjetiti grupe - Usamljeni ili Amori - ali znam da je bilo prije potresa 69-te), svirali smo u basti starog hotela Bosna, kojeg bi se oni stariji trebali sjecati. Negdje popodne smo donosili opremu kroz dvoriste sa zadnje strane hotela i na parkingu smo ugledali parkiran Rols Royce. Registrarska tablica, Velika Britanije. U to doba je to bila takva rijetkost (danas, uz sve ove novopecene ratne bogatase, koji voze najskuplje aute danasnjice, to ne bi bilo veliko iznenadjenje), da nas nije moglo ostaviti ravnodusnim. Raspitali smo se kod osoblja hotela i dobismo informaciju da je u hotelu odsjeo neki muzicar iz Engleske. Zaustavio se u Banjaluci na svom putu na Jadran.

Uvece, kada smo se spremali za svirku (bina nam je bila na lijevoj strani glavnog ulaza u hotel), primjetismo gosta iz Engleske sa zgodnom 'mackom' za stolom odmah preko puta nas, s desne strane ulaza. Rekose nam da se radi o Paul Jones-u, pjevacu poznate engleske grupe Manfred Mann. Bilo nam je drago, a u isto vrijeme smo osjecali nervozu, jer je ocigledno da cemo biti u prilici da nastupamo pred jednim, u to vrijeme, popularnim muzicarem svjetske muzicke scene.

Cini mi se da se Paul-u nase sviranje dopalo, jer je ostao za stolom i poslije zavrsene vecere. Cak smo dobili aplauz za izvedbu upravo danasnje pjesme nedelje, sto mi je ostalo u pamcenju evo sve do danasnjih dana.

Pjesmu mozete cuti ako odete na arhivu pjesame nedelje.

Nights in white satin, never reaching the end
Letters I've written, never meaning to send
Beauty I've always missed, with these eyes before
Just what the truth is, I can't say anymore

'Cause I love you, yes I love you, oh, how I love you

Gazing at people, some hand in hand
Just what I'm going through, they can't understand
Some try to tell me, thoughts they cannot defend
Just what you want to be, you will be in the end

And I love you, yes I love you
Oh, how I love you, oh, how I love you

Poznati miris mora

Majda se javlja ponovo iako je zauzeta oko diplomskog, pa ova njena nastojanja da nam isprica svoja sjecanja zasluzuju posebnu paznju. Za razliku od nje, vecina se jos uvijek drzi 'hladovine', nadajuci se prilozima drugih.

Evo Majdinih sjecanja na dogadjanja od prije nekih 15-tak i vise godina, koja su joj se usjekla u sjecanja, kao sto je to slucaj sa nama svima. Samo sto ih vecina cuvamo samo za sebe :

Tata je morao raditi tako da ce on nas samo „odbaciti“ do Jadrana, okupati se pa nazad kuci. Ne znam zasto i kojim povodom, al necemo mi u nasu viksu nego cemo do prijatelja Kufnerovih u Drage (sigurno nije bilo veze sa ratom, to garantiram). I tako idemo mi sa Stojadinom po Jadranskoj magistrali, a ono svakih 10-15 metara viri neka cijev. Dodjemo u Drage kad ono samo mi i neki ljudi iz Benkovca pusto selo, pusta plaza, nema nikoga. Cak nam ni to nije davalo nikakve znakove, mi smo se kupali i uzivali u morskim dubinama.

Zadnjih par dana nam se pridruzio i tata. Mjestani kojih nikada nije bilo na ulici su vidjeli banjalucke registracije na nasem zutom stojadinu, pa tako pomislise kako su im „cetnici“ dosli da se okupaju. Ja sam spavala i nisam cula pucnjavu, nisam ni znala za sve to sto se dogodil te noci do prije par godina. Kako je nas komsija i prijatelj Hubert minirao stijenu i tako sagradio svoju vikendicu, cijela kuca je okrenuta prema moru, prema „provaliji“. Sve sobe su okrenute na toj strani tako da se nema kuda u takvim iznimnim situacijama. Te noci oni malo stariji koji su sve to culi „nauzivali“ su se straha. Noc je prosla, svanulo je bistro, mirno, jedva docekano jutro.

Auto nije bio ostecen kao ni mi, pa smo se sljedeceg dana zaputili prema kuci.

Brze - bolje u Bosnu!

Stanemo na benziskoj da ulijemo goriva, vice tamo neki covijek: “Ajde ti u Srbiju, pa tamo toci!“. Tata mu je samo rekao da Banjaluka nije u Srbiji niti ce ikada biti. Jel se prevario kada je davao komentar nije ni dan danas posve jasno.

Natocismo mi i krenusmo dalje.

Vozeci se tako na putu kuci, zaustavi nas policija na Sibenskom mostu, specijalci kojih se i danas dan jako dobro mogu sjetiti. Policijska odijela i sve sto uz to ide, suncane naocale, puna sprema. Bili su iznimno ljubazni, jedan se naluknu u auto, pa ljubazno rece da bi ja mogla i ostati, kako ima sincica mojih godina, taman za mene. Sve je to bilo jako simpaticno, nista provokatorski.

Prodjosmo i taj „ poligon“ na nasem povratku.

Dodjosmo mi u nasu nam Bosnu, u nasu nam Banjaluku puni ko sipak silnih „dogodovstina“. Roditelji onako ozbiljnji rekose kako se „zakuhava“ u Hrvatskoj ni sluteci sto ce nas zateci za godinu dana.

Ni sluteci da ce nam more vec sljedece godine jako nedostajati i one nakon nje, …Tako dolazi prica sa Vrbasom i njegovim brzacima i ritualnim pustanjem brane u popodnevnim satima o kojem sam vec pisala ako se ne varam, a to tako i tako vecina nas zna.

Poslijeratni prvi susret sa slanom vodom imala sam 96. Za nekoga ko ne preferira ljetne vrucine i hladjenje u morskim dubinama i naravno sve sto ide uz to ovo zapravo nije nista (mada mislim da je postotak takvih ljudi vrlo nizak). Za mene i moju familiju taj odnos prema ljetnom godisnjem odmoru, ljetovanjima i moru je uvijek bio iznimno interesantan i zanimljiv. Iznimno sam voljela sami pocetak tog putovanja. Mama bi uvijek spremila zadnji sic zutog stojadina tako sto bi rasprostrla frotirnu deku, kofere nagurala izmedju zadnjih i prvih siceva i popunila doslovno svaku prazninu, a brat i ja birali bi strane na kojima bi vecinu puta proveli sanjajuci. Kazu da miris najdulje ostaje u pamcenju, vise nego i okus i bilo sta drugo. Ovu tezu nisam provjeravala ali istina je da je miris mora ostao i sada ga se sjetim sa nekom sjetom, a pogotovo kad kroz prozor gledam pahulje snijega koje ne prestaju padati ovih dana.

Imali smo vikendicu u Bilicama blizu Sibenika, u tom mjestu je jako puno banjalucana ljetovalo, neki od njih su se javljali i ovdje na blogu. Mjesto je specificno bilo, zapravo jos uvijek je zato sto spada pod Nacionalni park Krka. Slatka voda se ulijeva u more i prevladava na povrsini, a na dnu je „teska“ slana. Meni kao djetetu to nije bilo ni jasno ni vazno. Mene su facinirale kuce i bake u crnom, s maramama na glavi po onoj vrucini, konoba, (jedini restoran-cini mi se) terasa okruzena kamenim zidom, vinova loza nad glavom. Pecanja na molu, skoljke, valovi na gornjoj plazi, vecernja zmira prije spavanja. To je bio moj dio price vezano za more. U „banjaluckoj karanteni“ taj dio mi je jako falio kao i svima nama, pa smo svi na sve moguce nacine pokusavali popuniti tu prazninu. Sjecam se par prijatelja koji su imali tu mogucnost u onim danima. Eh kako sam im tad zavidila. Kad bi se vratili sjecam se kako bi pozorno slusala kako su proveli svojih desetak dana sa onim mirisom. Eh kako mi je bilo krivo da samo znate. Al poslije nekoliko godina udisala sam onaj isti tako prizeljkivani miris. Mada nije bilo vise ritualnog pripremanja, zutog stojadina i frotirna deka nije sluzila u istu svrhu opet je bilo lijepo. Poslijeratna ljetovanja sam provodila na raznim mjestima i vise nego nekoliko puta sam prolazila kraj Sibenika i Bilica, al nisam ni jednom navratila, da vidim kako to danas izgleda. Vikendicu smo naime prodali, mama, tata i brat bili su u par navrata, a ja…ne znam kada cu.

Svake godine kad podju pripreme za more sjetim se svega ovoga i s nestrpljenjem ocekujem vec uvelike poznati miris mora.

Nadam se da sam Vas s ovom pricom malo trgla iz zimskog sna i zagrijala u ove hladne dane.

Pozdrav od Majde!

Sena i Dema iz Mineapolisa

O Seni sam prve vijesti cuo od Emire, jos tamo negdje u prvim danima bloga. Tako saznadoh da zivi u Mineapolisu i da su njih dvije u kontaktu. Da je kojim slucajem blog rodjen ranije, mozda bismo se i vidjeli, jer sam prije nekoliko godina imao priliku da posjetim ovaj grad u drzavi Minesota, poznat po veoma hladnim zimama, ali i dosta toplim ljetima.

Sena i ja smo bili radne kolege iz Profesionale, radili kancelarija do kancelarije, i vidjali se svakodnevno. Sada smo oboje sa ovu stranu velike bare pa mi to opet nekako dodje da smo tu negdje u blizini.

A da ove americke daljine ne predstavljaju prepreku za druzenje, govori nam i ovaj Emirin 'izvjestaj':

Vec odavno najavljivani, konacno su nam bili u posjeti Sena i Muhamed (Dema) Demirovic, koji sad zive u Mineaoplisu, Minesota. Tamo su i njihova kcerka i sin sa svojom porodicom.

Nekolio puta smo se trebali sastati, ali je uvijek nesto bilo protiv. Lanjske godine smo se Sena i ja trebale vidjeti samo na par sati na aerodromu u Mineapolisu, sve dogovoreno, napravljen plan i onda, bas taj dan, nakon dugog perioda lijepog suhog vremena, naidje takva snjezna oluja da smo i taj kratki susret morale otkazati.

Sena i ja se nismo vidjele od rata. Nakon 15 godina, imalo je toliko toga da se kaze i isprica pa je posjet bio kao neprekidna prica i opet prica, sve garnirano s malo uspomena, malo slusanja stare dobre muzike, upoznavanjem sa nasom familijom, susjedima, prijateljima. Iako se ‘momci ‘ nisu ranije poznavali, ispostavilo se da su imali dosta zajednickih prijatelja i poznanika pa ni njima nije bilo dosadno.

Sve je jos dopunjeno sa upoznavajem Louisville-skim ‘prirodnim ljepotama’. Dema je imao zelju da ode u Muzej Mohameda Alija, sto mu je naravno ispunjeno a otisli smi i do rijeke i setalista uz nju, gdje se mogu vidjeti stari brodovi iz devetnaestog stoljeca, sto sad sluze samo turistima.

Imali smo srecu da je vrijeme bilo lijepo, a sezona trka jos trajala pa smo otisli i do Churchill Down, ovdasnjeg hipodroma na kojem se vec vise od 130 godina odrzavaju konjske trke po kojima se Louisville prepoznaje u svijetu. Biti na trkama, a ne kladiti se, skoro je nemoguce. To daje draz dolasku na trke, jer inace nema uzbudjenja, navijanja. Dema je imao srece, kladio se na pobjednika. Mi ostali – sipak. Ipak, svi zajedno smo imali divno poslije podne provedeno na cistom zraku i na suncu.

Zeljeli smo takodje nasim gostima pokazati nase ‘malo bosansko cose ‘ pa ih odvedosmo na cevape u jednu od radnji. Nazalost cevapi skoro ledeni i prijesni, gazda mamuran, mozda bi bilo bolje ne spominjati, nije za reklamu. Za prave cevape cemo ipak morati sacekati proljece da ih sami pravimo ili otici kuci pa ‘Kod Muje’, a mozda slijedi revans na ljeto u Mineapolisu, ko zna…, samo kad bi ovakih susreta bilo vise, bilo bi lakse podnositi nalete nostalgije koji nas sve uhvate cesto, cini mi se precesto.

Emira

Emira nam, po obicaju posla i nekoliko fotografija, pa pogledajte.

BOSNA JE ODVRATNA PREDIVNA ZEMLJA!

Nemam obicaj da cesto posezem za tudjim materijalima ali se ponekad mora odstupiti od prinicipa. Narocito ako se ‘naleti’ na nesto sto je vrijedno zabiljeziti, kao sto je to u ovom slucaju.

Na cafekajak svratim dnevno da vidim sta nasa banjalucka raja radi, cime se zabavlja, sta ih muci, o cemu se razgovara. Ima tu, pored ostalog, i dosta interesantnih polemika koje privlace moju paznju. Danas mi oko zape za jedno javljanje a koje je opet vezano za nesto sto je objavljeno negdje drugdje.

Intervju s Josipom Pejakovicem, kojeg se moja generacija mora sjecati, jer je ostavio neizbrisivog traga u nasim zivotima. Svi se sjecamo njegovih monodrama, kojima smo se, uglavnom smijali, ne sluteci da ima nekih koji su ih svacali potpuno drugacije. Da je tako, valjda nam je svima jasno. Evo intervjua koji je Josip dao casopisu Slobodna Dalmacija nedavno. Nemam sta ni dodati, ni oduzeti. A vi?

Intervju s Josipom Pejakovicem

Autor: Milorad Bibic,

Slobodna Dalmacija 2007-12-08

Bosna i Hercegovina je tragicna država. Ona je cudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi!

Vidio sam da mladi i stari u publici placu dok s pozornice govorite u svojoj monodrami On meni nema Bosne: Kako bolan nema Bosne, a Neretva huci, kako bolan nema Bosne, a Miljacka tece, kako bolan nema Bosne, a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Svi oni i one idu, a ti dje ceš? Nemaš kud. Ide bolan Ugar, u njega utice Lonska, tu riba ima. Tu si ti trebo ribe fatat, a ne moju kucu rušit. Ti si trebo otic na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati Ah meraka u veceri rane, ane se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!

Placu ljudi jer znaju kako im je nekad bilo, a kako im jesad. Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeca radosti, srece, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno vecoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da cu umrijeti u zlu koje još nije vidjeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgicar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo – infarkt!

Unosni nacionalizam

Iz Vaših tekstova može se išcitati da se ne možete pomiritis raspadom bivše Jugoslavije...

- Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rodjen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda necu naviknuti da nema Jugoslavije. Ali nitko mi nece oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim

Žestoki ste kriticar skoro svega u Bosni i Hercegovini...

- Bosna i Hercegovina je tragicna država. U njoj ne postoje lijecnici, inženjeri, profesori, pekari, ucitelji, zidari...Ne. BiH je cudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi! To je pošast od koje u cijelome svijetu boluje samo moja Bosna i Hercegovina...

... Vi ste Hrvat...

- Da, ja sam Hrvat, kršten, pricešcen, krizman. Sve sam kao katolik uradio kad je to bilo vrijeme. A ne pocetkom devedesetih godina prošloga stoljeca kao mnogi, mnogi velikiHrvati. I time što sam kazao da sam Hrvat, tu je kraj price. Nema više. Ne želim više o tome. Veliki glumac Ljuba Tadicje kazao na pocetku ovoga groznog rata: Ja sam Srbin po nacionalnosti, a ne po zanimanju! Gotovo, kraj price, time je sve receno. Sve ostalo je nacionalisticko prokletstvo koje je stvorilo Hrvatine, Srbende, Muslimancine. To je za njih vrlo profitabilno, oni su taj svoj ekstranacionalizam debelo unovcili svojim kriminalnim radnjama...

Daleko iza Albanije

Zbog tih Vaših stavova zamjerali su vam Hrvati u Bosni. I u Hrvatskoj! <

- U Hrvatskoj sam bio nepodoban, u Srbiji sam bio ustaša, u BiH su me se bojali jer, cujte ovo, imam veliki utjecaj... A ja sam uvijek bio i ostao isti. Covjek! I ništa drugo. Išcitao sam i izucio sve najbitnije što pišu sve svete knjige svijeta. Izabrao sam ono što piše u Kuranu, a tamo piše baš ovo: Samo ono što daš drugome je tvoje! I ja ne cinim ništa osim toga. I zbog toga sam najbogatiji covjek na svijetu. Ali, to što radim nikome ne odgovara. Ja sam i danas gladnoj, dobro ste culi, gladnoj djeci negdje u bosanskoj vukojebini odnio nekoliko paketa hrane. Da imaju što jesti. Ajmo, gospodo politicari, sa sve tri strane, dajte svatko od vas pakete gladnim ljudima u Bosni i Hercegovini. Pa ce ovo biti zemlja srece, a vi dobri ljudi. Ali vi to ne želite, vi želite producirati sirotinju...

Zar se u BiH zaista gladuje?

- Da, gladuje se. Ima ljudi koji doslovno nemaju što jesti. I umiru od tuge što im i djeca gladuju. A oni koji ovu državu vode u propast nisu svjesni da su državu doveli daleko iza jedne Albanije. I BiH nema šanse da ikad stigne Albaniju. Albanija je sad uredna i uredjena zemlja, a mojaBosna i Hercegovina!? A gdje je nekad bila Albanija, a gdje mi...

Mržnja i zlo

Zar Europa i Amerika ne spašavaju Bosnu i Hercegovinu!?

- Bosne ima. I bit ce je. Bosne o kojoj su pisali Ivo Andric, Branko Copic, Skender Kulenovic... O kojoj piše Abdulah Sidran. Ništa se u Bosni nije promijenilo, Bosnu nitko promijeniti ne može. Ali Bosance treba promijeniti, Bosanci se mijenjaju... To je cilj Europe i svijeta. I to je najveci genocid koji se cini danas u svijetu. Kako od Bosanca možeš uciniti Slovenca? Nikako! A to se medjunarodnim terorom ovdje pokušava. I taj teror svijeta nad BiH treba, po njima, trajati. Znaju oni i zašto treba trajati... Ima ovdje mjesecnih placa i od 50, 60 hiljada eura... Pa tko bi bio glup završiti taj posao koji je tako unosan... I onda u tome mom bijesu na cijeli svijet, zbog toga što mi uništavaju BiH, cujem jednog Amerikanca kako kaže: Bosna je odvratna predivna zemlja! Cujte to što kaže glupi Amerikanac... To je aspolutna istina o mojoj državi...

Nekad se govorilo da su mladi snaga društva, da na njima sve ostaje...

- A što to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Cekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajuci da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih. Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta djeca su zatrovana permanentnom laži. Ne znaju što je antifašizam, za njih je Tito najveci zlikovac kojega je svijet ikad vidio. On je za njih tvorac svakog zla u svim državama koje su nastale raspadom države koja je u svijetu bila netko i nešto. Danas su na sceni oni koji slijede ideje poraženih iz Drugoga svjetskog rata. Njihova istina se namece kao prava istina...

Božji prostor

Cesto se obrušavate na vjere...

- Ne! Nikad na vjere. Samo na crkve i džamije. Na one poruke pune mržnje i zla, koje su dolazile i dolaze iz džamija i crkava. Ogromno je petljanje crkve i džamije u sve i svašta. Napravili su ogroman poligon za klerikalni fašizam koji je prisutan svugdje. To je bolest koja je zapoceta baš u crkvama i džamijama. Tamo je zapoceta radikalizacija jednog, drugog i treceg prostora, tamo je rodjena podjela na one koji nose križ, krst ili polumjesec sa zvijezdom. Tamo upiru u mene i meni slicne i govore kako smo antikristi. Ja antikrist!? Zato što mislim da crkva i džamija ne moraju biti jedino mjesto za molitvu. I da mi polupismeni pop ili hodža treba biti posrednik s Bogom. I da me maltretira kako je crkveni ili džamijski prostor Božji prostor. A tamo ništa lijepoga i ljudskoga ne mogu cuti. To je najveca povreda vjere. Odavno je veliki Henry Miller rekao: Vjerujem u Boga, ali bez posrednika!.

Je li Vam zbog svih Vaših stavova glava bila u torbi?

- Ne mislim ja o tome. S tim da znam kako bi mnogi, mnogi rado bili na mojoj sahrani. Još bi mi i govor držali. E, ali ja sam ih zajebo. Napisao sam i snimio sam sebi posmrtni govor. Pocinje recenicom: Ko vam je dozvolio da dodjete na moju sahranu!?.

Jedno vrijeme govorili ste da ste alternativni visoki predstavnik za BiH, poslije ste bili narodni visoki predstavnik za BiH...

- To je bio moj, ajmo tako reci, civilizacijski trik koji ovi glupani nisu shvatili...

Imam jedan prijedlog: kako sam visok 204 centimetra, buduci da sam prošao cijelu Bosnu i Hercegovinu i da imam prijatelja u BiH medju Bošnjacima, Muslimanima, Srbima, bi li bilo dobro da mene predložite za visokog predstavnikau BiH?

- E, to bi za moju Bosnu i Hercegovinu bio spas!

Po vasem izboru - Kuca izlazeceg sunca

I danasnja pjesma nedelje je po vasem izboru u pravom smislu te rijeci. Ovaj put je to Dubravkin izbor, koja danasnju pjesmu spomenu u svom javljanju.

Siguran sam da se vecina posjetilaca bloga sjeca grupe The Animals i njihovog hita iz 64-te, The House of Rising Sun. Bio je to veliki hit u svoje vrijeme, a mnogi je, narocito iz moje generacije, 'vrte' i danas. Animals-i su kao grupa nastupali veoma kratko, oko dvije godine, ali je i to kratko vrijeme bilo dovoljno da ostave dubokog traga u muzickoj historiji.

Pjesmu Kuca izlazeceg sunca sam uvijek vezivao uz Animals-e, smatrajuci je njihovim autorskim djelom. Pripremajuci ovaj prilog, prosetah Internet-om i saznah da se, zapravo, radi o staroj americkoj narodnoj (falk) pjesmi.

Uz danasnju pjesmu i vodju grupe Animals, Erica Burton-a, je vezana jedna zanimljivost. Naime, neke tamo davne godine, Erica Burton-a sam imao prilike slusati uzivo u Banjaluci, na ljetnoj pozornici tvrdjave Kastel. Sada mi se sve to cini kao nekakav san, cak nisam siguran da se to uopce desilo.

Znam da je Burton gostovao u nasem gradu sa nekom od nasih grupa, cini mi se sa Indeksima. Mozda grijesim, a mozda ne. Ali sjecam se da sam danasnju pjesmu cuo u njegovoj izvedbi u jedno lijepo ljetnje vece na Kastelu. Mozda se medju posjetiocima bloga nadje netko ko se to vece obreo na istom mjestu pa nam se javi.

Setajuci nedavno ulicama New Orleans-a, sjetio sam se i danasnje pjesme. Ziveci sve ove godine u Americi, cini mi se da sve bolje razumijem ovdasnji nacin zivota, pa tako i muziku i dogadjaje vezane za nju. Tako i rijeci ove pjesme sada za mene imaju sasvim drugacije znacenje nego sto su to imale nekada davno, kada je Amerika bila zemlja o kojoj su mnogi sanjali, a mene nije posebno privlacila.

There is a house in New Orleans
They call the Rising Sun
And it's been the ruin of many a poor boy
And God i know I'm one

My mother was a tailor
She sewed my new bluejeans
My father was a gamblin' man
Down in New Orleans

Now the only thing a gambler needs
Is a suitcase and trunk
And the only time he's satisfied
Is when he's on a drunk

------- organ solo ------

Oh mother tell your children
Not to do what i have done
Spend your lives in sin and misery
In the House of the Rising Sun

Well, I got one foot on the platform
The other foot on the train
I'm goin' back to New Orleans
To wear that ball and chain

Well, there is a house in New Orleans
They call the Rising Sun
And it's been the ruin of many a poor boy
And God I know I'm one

Ako zelite da poslusate ovu pjesmu, potrazite je u ahivi pjesama nedelje.

Veoma vazna vijest

Petak uvece, sjedim u kancelariji, studenti imaju ispite (vecina polaze ispite na laptop-ima, pa je to razlog da u petak uvece nisam kuci kao obicno, vec dezuram u slucaju eventualnih problema), srecom sve ide kako treba pa ‘surfam’ Internet. Nezavisne Novine su jedan od site-ova koji obavezno obidjem, da vidim sta se u rodnom kraju dogadja. Ne moze se stalno raditi, treba ponekad ubiti vrijeme, a narocito veceras, nakon Christmas Party (sto bi rekli ovdasnji). Pica bilo k’o obicno (Chivas, za pocetak, pa onda par piva, da prostite…). Truli zapad, nema sta!

Vidim da u gradu ima veoma vaznih dogadjanja. Evo jedne vazne vijesti, citiram:

Šivanjem nikoljdanskih čizmica u vrtiću "Leptirić" u srijedu uveče zvanično su počele pripreme povodom obilježavanja Svetog Nikole, krsne slave Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje RS.

Roditelji su po završetku posla sve čizmice postavili na ulazu u vrtić.

Pjesmom i glumom mališani su ohrabrivali svoje roditelje da naprave što ljepšu i unikatniju čizmicu kako bi sveti Nikola u nju mogao ostaviti poklone, kao nagradu jer su bili dobri protekle godine.

"Vrtić je otvoren krajem marta i najmlađi je u gradu, ali to nije predstavljalo problem da se djeca u vrlo kratkom roku naviknu jedni na druge, kao i njihovi roditelji", rekla je Dara Ninić, vaspitačica u "Leptiriću".
Zahvaljujući inicijativi roditelja za druženjem, vaspitači su u mogućnosti da prošire programski sadržaj posebno u danima koji dolaze.

"Upravo zahvaljujući prijedlozima roditelja djeca će, pored dolaska svetog Nikole imati i spektakularan dolazak Djeda Mraza", istakla je Ninićeva.

Na licima roditelja se nije mogla sakriti sreća, ako ništa onda barem zbog činjenice da su u vremenu trčanja za poslom i obavezama ipak uspjeli izdvojiti trenutak za svoje najmlađe.

Roditelji su i sami ostavili poruku svetom Nikoli.

"U ovom surovom svijetu punom briga divno je, ponekad, vratiti se u svijet mašte u kom te brige nestaju", navodi se u poruci.

Citam i razmisljam. I u moje doba se slavio Bozic, i sveti Nikola, ali su ga slavili oni koji su bili iskreni vjernici i kojima ni ona ‘strasna komunisticka’ vlast nije mogla braniti da ga slave. U stvari, nikome nije branjeno da slavi sta je god htio, ali vjera i partija nisu mogli zajedno, pa si mogao birati: ili vjera, ili partija. Oni koji su htjeli mjesto u drustvu ‘visoko’ i privilegije, ‘opredijelili’ su se za partiju, a oni koji su iskreno vjerovali, ili ih karijera nije zanimala, mirili su se cinjenicom da na drustvenom planu ne mogu puno postici.

Bozic su, kazem, slavili i oni koji nisu vjerovali u boga, ali su drzali do porodicne tradicije. Bili su to dani kada bi se familija (porodica) okupljala, obicno kod roditelja, uz dobro jelo i pice.

U mojoj familiji se Bozic slavio od kada znam za sebe. Prase na raznju je bilo nesto bez cega se niti jedan Bozic nije mogao zamisliti. i bilo je tako sve do 92. kada je dosao rat i kada se, u veoma kratkom roku sve okrenulo naopacke: neki su ostali bez icega, i nije se moglo priustiti bilo kakvo slavlje, dok su drugi odjednom dosli na svoje. Pa slave i ono sto nikada nisu slavili.

Kada se sada prisjecam tih dana, ispred ociju mi se redaju slike dogadjanja kojima nekada nisam pridavao puno paznje. Bio sam mlad i naivan, stvari nisam shvacao. U susjednoj kuci, gdje se vecina zaklinjala u Tita i partiju, pop bi dolazi krisom nocu da krsti djecu, ili posveti kucu, jer je to, za partijase, bilo zabranjeno. Ukucani su, vecina njih, bili ‘partijasi, na pristojnim pozicijama, a bog i crkva su za njih bili strani pojmovi. Bar javno. O odlascima na mise, javno, da ne govorim. A nije se imalo gdje ni ici, jer crkava nije ni bilo. Osim par.

Nisam tome pridavao posebno znacenje, a nije mi to bilo ni bitno. Ali eto, ostalo mi je u sjecanju. Vjerojatno bi ostalo na tome da se nije dogodilo ono sto se dogodilo. I covjek pocne da veze tockice. Nekome, ocigledno za to trebaju godine.

Danas, nakon 15-tak godina, smo dosli da u nasem gradu svako ima svoga sveca. I krsnu slavu. Pa tako i djecji vrtic. Pitam se kako je dobi i koja institucija je dodijeli? Kakvi su kriteriji pri odabiru sveca? Koji sveci su u igri? Postoji li kakva lista svetaca i institucija sa koje bi se moglo odabrati svetac po zelji, da se ne napravi greska. Na primjer, za preduzece do 1000 radnika moze se birati izmedju dole nabrojanih. Ako se radi o djecijim vrticima, onda u obzir dolaze samo ovi. I tako dalje.

Pitanja mi se roje u glavi i ne mogu naci odgovor ni na jedno. Jos teze mi je povezati nekadasnje ‘prijatelje’, partijase, sa krsnim slavama i svecima. I proslavama kao sto je ona gore opisana u Nezavisnim. Jer, ne tako davno, proslavljalo se malo drugacije, kao sto se sa prilozene fotografije moze vidjeti. I slavili su se neki drugi ‘sveci’.

Ali eto, vremen su se promijenila i sada se djeca i roditelji navikavaju jedni na druge veoma brzo, za razliku od nekada. Jedino mi nije jasno otkuda poruka o surovom svijetu, sada kada bi trebalo sve biti med i mlijeko. Jer nema onih drugih koji su za sve bili krivi.

U razmisljanju me prekide moj pomocnik koji svrati u kancelariju (ili ljepse receno office), da me obavijesti da su ispiti zavrseni i da je sve proslo bez problema. A meni bi krivo. Ja se bas raspisao, a vrijeme je da se ide kuci. Sutra me ceka jos jedan naporan dan.

Adis Begovic

Prica o uspjesnim mladim ljudima iz nasih krajeva, rastjeranih po svijetu je toliko da pomalo i sam sebi postajem dosadan ponavljajuci iste fraze. Mozda ih je muka natjerala da se izbore za svoje mjesto pod suncem, ali, jedno je sigurno: imali smo i imamo pametnu mladost, koja se iskazala u trenucima kada je to bilo najteze. Primjera je na pretek.

Danas predstavljam jednog od veoma uspjesnih inzinjera, one, ako je tako mogu nazvati, srednje generacije. Adis Begovic, nas sugradjanin, koji sada zivi u Linkopingu, Svedska, svoje znanje, steceno u domovini, sada ‘prodaje’ Svedjanima, kao i mnogi drugi strucnjaci za koje u starom kraju nema mjesta. Da ne bih prepricavao vec napisano, evo prenosim sta je o Adis napisao za mene nepoznati autor:

Adis Begović, tvorac operacionog robota u Univerzitetskoj klinici u Likopingu

Dr. Da Vinci BANJALUČKOG GENIJA

U Švedskoj je obavljena prva laparoskopska operacija raka prostate uz pomoć operacionog robota Da Vinci. Dodatnu oprema koja znatno poboljšava tehnološke mogućnosti robota osmislio je Banjalučanin Adis Begović, informatički inžinjer koji od rata živi i radi u Linkopingu.

Banjalučanin Adis Begović, 41- godisnji inžinjer informatike i računarskog programiranja, od 2004. godine radi u Univerzitetskoj bolnici u švedskom gradu Linkopingu na poslovima nabavke i supporta medicinsko-tehničke opreme. Jedan je od 12 support engeneers. Skromni porodični čovjek, suprug Bugojanke Mubere i otac 13-godisnjeg Adnana i 11-godisnjeg Anesa, nedavno je preko svojih švedskih veza u bolnici u Linkopingu poslao za Opću bolnicu u Sanskom Mostu opremu za laparoskopske operacije, aparat za anesteziju, elektroskalpel, dijagnostički ultrazvučni aparat i jos nesto sice. Begović se na taj korak odlučio slučajno, naletivši na web site sanske bolnice kojoj nedostaje oprema. Slučajno se i otkrilo u e-mail korespondenciji sa Sanjanima da Begović nesto radi sa medicinskim robotima.

Potencijal i elan

Prvog novembra 2007. godine na Univerzitskoj bolnici u Linkopingu, svjetskom edukacionom centru za anesteziologe, urađena je prva endoskopska (laparoskopska) operacija u Evropi uz pomoć robota sa HD kamerama. Operiran je rak prostate. Adis Begović je bio taj stručnjak koji je osmislio dodatnu opremu za operacioni robot Da Vinci. Nenaviknut na reklamu, jedva je pristao da razgovaramo o njegovom svakodnevnom poslu. - Ti si kao moja Berka, i ona mi uvijek govori kako ću propasti zbog toga što šutim. Meni, međutim, ne smeta što su ne­ki iz moje bran­še zahvaljujući reklami postigli objektivno više nego što zaslužu­ju po znanju. Meni je važno ne­što drugo - što ja znam da sam iznad njih - objasnjava Begović svoju filozofiju karijere.

Begovići su ugledna banjalučka porodica koja je do strašnog zemljotresa 27. oktobra 1969. onog od osam Merkalijevih i šest Rihterovih bila vlasnik zemlje na Boriku. Adis je odrastao na Hisetima. Potkraj 80-tih suvlasnik je prve privatne kompjuterske firme AZA inžinjering u Banjoj Luci.

Imali smo nevjerovatan potencijal i elan. Nas nekoliko momaka u tako avansiranoj i novoj oblasti nudili smo tadašnjim privrednim gigantima naše znanje i usluge iz računarske tehnologije. Poslije nas došle su i druge firme sa informatičkim predznakom, ali mi smo bili prvi - prisjeća se Adis.

I tu se negdje završava banjalučka priča.

Stalno usavršavanje

Godine 1993. napusta Hisete sa djevojkom Muberom koju će u Švedskoj svi zvati Berka. Hiseti se danas zovu Kočićev Vijenac, Mejdan Obilićevo, Šehitluci Banj Brdo, Šeher su Srpske Toplice. Tako da je možda i normalno što su Adis i Berka u Linkopingu. Tu su rođeni Adnan 1994. i Anes dvije godine kasnije. Berka, inače prosvjetni radnik, radi u fabrici slatkiša Clottea Fazer. Adisova majka Beisa, diplomirani inženjer elektrotehnike i nekadašnji rad­nik Rudi Čajaveca živi u sinovljevom komšiluku. – Ja sam počeo u dvije manje informatičke firme, a onda je došlo nešto zanimljivije sa Nokiom i potom sa Ericcsonom gdje sam ra­dio kao support engineer u produkciji. Nakon toga prelazim na Univerzitetsku bolnicu u Linko­pingu - priča Adis. Begović pokriva oblast nabavke medicinske opreme za hirurške sale i jedan dio intenzivne njege. Elektronski mikorskopi, elektrohirurški aparati, endoskopski stubovi, monitori za praćenje stanja pacijenata na intenzivnim odjelima. Sa dvojicom kolega sve su monitore povezali u jednu računarsku mrežu i ako se zna da ta mreža ima svega 30 servera, jasno je o kakvoj se moćnoj virtuelnoj tehnici radi. Osim nabavke opreme Begović obučava osoblje za rad, proučava dokumentaciju i prati funkcioniranje opreme.

Institut za medicinsku tehniku u Linkopingu Begovićeva je istraživačka baza. Tu se u režiji Univerzitetske bolnice rade naučno-istrazivacki projekti. - Radimo na projektu uvođenja robot-tehnike u operacione sale. Nedavno smo kupili našeg prvog operacionog robota Da Vincia i uklopili ga u jedan informatičko-vizuelni sistem koji ovdje nazivamo Robot salen. Sistem jos nije završen, radimo etapno, prvu fazu smo priveli kraju.

Uporedo se gradi novi operacioni odjel sa 20 moderno opremljenih sala, a jedna od njih biće sala za robote. Ona će biti specijalno opremljena i prilagodena za robot-operacije - objasnjava Adis. Robot se trenutno upotrebljava za urološke operacije (rak prosta­te), a od naredne godine radit će se ginekoloske i endoskopske ope­racije u općoj hirurgiji.

Bosansko jezero


Švedski Begovići kojesu do 1992. zvali Begovići sa Borika, dvaput dnevno stižu sa djecom otići na vaterpolo i plivačke treninge. Stariji Adnan na proljeće će na pripreme juniorske reprezentacije Švedske u vaterpolu, Anes je odličan nogometaš i vaterpolist.

Prije tri godine nas desetak Bosanaca osnovali smo ribarsko udruženje SJON, znači jezero. Članove kluba moram reklamirati, to su: Feriz, Hakija, Marko, Amir, Refa, Suad, Miki, Tone, Asmir i Adis. Ja sam jedan od osnivača udruženja i trenut­no sam sekretar kluba koji nam služi za okupljanje i druženja na jezeru. Jezero smo iznajmili na period od pet godina i redovito ga poribljavamo - priča Adis koji bogznakako stigne i da radi u svojoj privatnoj konsultantskoj firmi koja se bavi oblašću nabavke medicinsko-tehničke opreme za pri­vatne klinike.

Kada dolaze u Bosnu, ljeti obavezno idu do Berkinih u Bugojno, a zimi na Vlašić. Na proljeće će Adis pokušati pronaći slobodno vrijeme da sa djecom trkne do Milana na utakmicu Intera u kome igra Banjalučanin Zlatan Ibrahimovic.

Robot u punom kapacitetu - Uskoro ce se operacijama moci upravljati putem interneta iz bilo kojeg kraja svijeta. Znaci, preko dana operacije izvode hirurzi sa Univerzitetske bolnke u Linkopingu,, a nocu kon-trolu nad robotom preuzimaju kolege, recimo iz Austraiije. Mozda i iz Banje Luke... jednoga dana. Tako bi se kapacitet operacione sale i robota mogao koristiti puna 24 sata. Mi takvu tehniku manje-vise vec posjedujemo, Ostaje problem si-gumosti povezivanja preko opce informaticke mreze inter­neta. Naravno, zbog virusa - objasnjava Begovic.

Robot je kupljen od američke kompanije Intuitive Surgical i koštao je sedam miiiona dolara, a dodatna oprema jos tri miliona. Intuitive Surgical ima pa­tent na robottehniku i jedini u svijetu prave medicinsko-tehničke robote.


Učestvovao sam u kupovini Da Vincija kao tehnički konsultant i onda sam ga povezao sa ostalom dodatnom opremom na način koji sam ja osmislio. Ukratko, povezani su robot-upravljačka konzola sa robot-pacijent konzolom i sve to sa video-stubom (HD) i onda slika koju operater prenosi u HD formatu na dva 19-inčna monitora koji su jedan naspram drugog. I onda još jedna kamera visoko na zidu koja snima cijelu operacionu salu. Taj signal skupa sa signalom sa endokamere robota bežičnim putem na je­dan LCD monitor od 32 inca ko­ji je montiran ispred operacione sale. Monitor ima picture in picture funkciju tako da na maloj slici vidiš salu iz visine, a na velikoj endoskopski operacioni zahvat. Monitor ima stereo zvučnike koji su bežično pove­zani sa upravljačkom konzolom za kojomje operater koji objašnjava pojedine momente operacije. Oni koji su van operacione sale (npr. studenti medicine) koji prate operaciju na 32-inčnom monitoru mogu, dakle, i da čuju sta se radi. Tu je još jedan elektrokirurski skalpel Valleylab Trad koji se upravlja preko konzole robota, zatim Dokumenteringssystem (specijalni DVD burner sa hard discom) i jos nekoliko sitnica - kaze Begović.

Mario, sa zakasnjenjem

Danasnji prilog je kombinacija dva Marijeva javljanja: jednog jos iz vremena ‘katanca’, kada se Mario trudio da me navuce na tanak led i drugog, od prije nekoliko sati. Pokusao sam ih objediniti, mada ce sve izgledati malo zbrkano .

Da nije Marija, tesko bih dosao do saznanja kako se zivot u ovim nasim ‘starim’ krajevima odvija. Vijesti na Internetu ima, ali je to, za mene, nekako iz druge ruke, preradjeno. Radije bih cuo sta nasa raja misli, kako se dozivljavaju trenutna dogadjanja (a ima ih), kako se zivi u ovo doba ‘demokratije’ u koju se svi zaklinju.

Prvi Marijev email, iako govori o vec ‘bajatim’ dogadjanjima, uvijek ima svjezinu, pa evo ga, da vise ne duljim:

Co, samo par rijeci iz sivilom pritisnute Banjaluke. Redovan posao i nametnute obaveze mi suzavaju kreativno lutanje.

Jucer sam lagano razgovarao sa dvojicom ljudi na jednoj maloj zeljeznickoj stanici i takvi dogadjaji me drze. Politicka situacija bi mogla biti zanimljiva samo ljudima od mrznje i ljudima jakih zivaca... Ali, tako je uvijek sa politikom, a sada je ne pratim ni coskom oka.

U gradu ima kulturnih dogadjaja o kojima vecinom slusam ili citam. Bio sam u srednjoj Bosni, tamo je drukcije, ali ipak slicno na neki nacin. U Banjaluci su Caja i njegova Vesna. Izlazi mu treca knjiga: 'Jeba'. Nije znao tacno kada je promocija, ali cu vec nekako doletjeti...

Prije nekoliko dana sam bio na jednoj kucnoj svecanosti gdje su bile gitara i harmonika, a repertoar jako sirok od kajsijevace do folka. Sretoh ovog 'momka' u plavoj kosulji, cini mi se da se zove Zoran; kaze da je svirao s tobom...

Bio je kazem sirok repertoar, hocu reci i pica, tako da smo kratko popricali... Evo ti slike!

Prilog je bio spreman za objavljivanje, uz opasku da se Zorana ne mogu sjetiti (znam jednog s kojim sam svirao, ali posto ga nisam vidio cijelu vjecnost, tesko mi je pogadjati), kad stize drugi email s ispravkom.

Dragi Co, opet sam sreo Zoku gitaristu... Pozvan sam na proslavu jednog postdiplomskog: dobro vino (a ni rakiji se nema sto zamjerit'), prase, jare i dodaci...Bilo je i muzike... one kafanske, dobro razgaljujuce... I bi opet onaj Zoka. Uspio samizmijeniti par rijeci s njim. Na startu nesporazum: on je svirao s Zeljom uPelagicu, a tebe pozna iz RC. Svirao je po kafanama (i hotelima) i malo u grupi GT. Radio je u Prostornoj (u NIC-u), a preziva se Cvjeticanin. Zna sve pjesme za feste ovog tipa. Bilo je lijepo i veselo; nisam mamuran, malo vise umoran...

Pozdrav, Mario

Mario, ko Mario, zna naci vremena za zabavu, ali se ne zaboravi javiti. Svaka cast.

Kafa uz Vrbas ali iz Mineapolisa

Uvijek mi je drago kada se neko novi javi na blog, a radost je jos veca ako je razlog javljanju prilog.

Dok sam u nedelju uvece pripremao prilog za ponedeljak, stize email iz Mineapolisa. Javi se Keca, napisa par lijepih rijeci, uz par zakacenih slika. Nadam se da ce njegovo javljanje dati ideju i drugima da se jave, jer Kecin primjer pokazuje da ima mnogo toga o cemu se moze pisati.

Evo sta mi Keca pise:

Zdravo Co,

Razlog da se javim je zelja da sa ostalim banjalucanima, a posebno onim van Banjaluke, podijelim mogucnost da uzivaju u slici Vrbasa koja je u prilogu.

Slika je uhvacena objektivom kamere Midhata Haznadara novembra ove godine. Midho je saglasan da se slika objavi na blogu. Meni ova slika puno znaci i koristim je na poslu i kod kuce.

Oni koji provode puno vremena kraj racunara imaju sansu da gledajuci Vrbas nadju smirenje, inspiraciju i snagu koja nam je ulivena sa njegovih obala.

Ako nista drugo, lijepo je popiti kafu uz Vrbas, kao sto to rade Zinkini roditelji Biba i Ferid na slici u prilogu. Oni koriste Sony TV kao monitor i to im dodje kao prozor na Vrbas u sred Mineapolisa. Vjerojatno da posjetioci i saradnici bloga imaju slicnih slika. Bilo bi dobro da ih podijele sa ostalima.

Pozdrav, Keca

Gledajuci sliku, za oko mi zapadose napolitanke, one prave, od Krasa.

Pjesma nedelje - Hotel California

Prema obecanju od prosle nedelje, danas nastvaljam sa muzickim numerama “Po vasem izboru”. Ovaj put ce to biti i doslovno: Cadjo ja spomenuo Hotel California, nesto je na tu temu dodao i Nermin, pa mi je to pomoglo u odluci koju pjesmu da odaberem za ovu nedelju. Licno sam planirao nesto drugo, ali moze i ovako. Naime, htio sam se malo zadrzati u 60-tim, vratiti se u doba igranki u Domu kulture, prisjetiti se tih lijepih dana kroz muziku koja se pjevala tih godina, osjetiti atmosferu u sali, pokazati mladjoj generaciji (ako ih jos ima medju posjetiocima bloga) sta smo slusali tih godina, na koje taktove se plesalo.

Sjecanja na album i istoimenu pjesmu su jos svjeza, iako je od tog doba proslo vec 30 godina. Longplejke (vjerujem da ima onih mladjih koji ne znaju o cemu se radi), koje smo tako s ljubavlju skupljali (znam da ih ima koji ih jos uvijek ljubomorno cuvaju, uvjerio sam se to pri posjeti Norveskoj!), su otisle u historiju, zamijenjene CD-ovi, ali dobra muzika je nezamjenjiva. Tako i ova pjesma, koju mozete poslusati ako kliknete na ikonu ispod (ponekad morate kliknuti dva puta, jer ove nove tehnologije nikad ne rade kako bi ocekivali), ne moze pasti u zaborav, a za mene ce uvijek zauzimati jedno od najvisih mjesta na mojoj muzickoj top-listi.

Da objavljene pjesme ne bi prebrzo pale u zaborav, uz najnoviju ce biti moguc pristup i do posljenjih pet objavljenih. Na taj nacin ce oni koji rjedje svracaju na blog bit u prilici da poslusaju i ono sto je objavljeno ranije.

Ako kojim slucajem bude nekog interesa pa posjetioci pocnu glasati za pojedine muzicke numere, mogli bi napraviti pravu top listu. Ali, o tom, potom.

On a dark desert highway,
cool wind in my hair
Warm smell of colitas,
rising up through the air
Up ahead in the distance,
I saw a shimmering light
My head grew heavy and my sight grew dim
I had to stop for the night

There she stood in the doorway;
I heard the mission bell
And I was thinking to myself,’
this could be heaven or this could be hell
’Then she lit up a candle
and she showed me the way
There were voices down the corridor,
I thought I heard them say...

Welcome to the hotel california
Such a lovely placeSuch a lovely face
Plenty of room at the hotel california
Any time of year, you can find it here

Her mind is tiffany-twisted,
she got the mercedes bends
She got a lot of pretty, pretty boys,
that she calls friends
How they dance in the courtyard,
sweet summer sweat.
Some dance to remember,
some dance to forget

So I called up the captain,
’please bring me my wine’
He said, ’we haven’t had that spirit here
since nineteen sixty nine’
And still those voices are calling from far away,
Wake you up in the middle of the night
Just to hear them say...

Welcome to the hotel california
Such a lovely placeSuch a lovely face
They livin’ it up at the hotel california
What a nice surprise, bring your alibis

Mirrors on the ceiling,
The pink champagne on ice
And she said ’we are all just prisoners here,
of our own device’
And in the master’s chambers,
They gathered for the feast
The stab it with their steely knives,
But they just can’t kill the beast

Last thing I remember,
I wasRunning for the door
I had to find the passage back
To the place I was before’
relax,’ said the night man,
We are programmed to receive.
You can checkout any time you like,
But you can never leave!

Toliko za danas. Pjesmu nedelje,najveci hit americke grupe Eagles, u izvedbi koju Nermin spomenu mozete naci u arhivi pjesama nedelje.