 |
| Moj komšija Milan u svom elementu |
U starom kraju ne
prestaju tenzije. Čini mi se da su svakim danom
sve jače. Prije par nedjelja je to bila Srebrenica, veto Rusije na
rezoluciju u UN, „pokušaj ubistva“ Vučića (kako tvrde neki iz Srbije a zdušno
ih podržavaju u manjem blentitetu), pa po ko zna koji put najavljeni Bajin referendum, novi zakon o radu, proslava Oluje... Zabavno, mogao bi reći nezinteresirani
posmatrač sa strane, ali čini mi se da je narodu na onim prostorima te zabave preko glave. Ili bar nekima od njih. Da li političari namjerno drže narod pod tenzijama da bi ga
odvratili od nekih veoma bitnih životnih problema, kako kažu mnogi, ili je to
novi način kako se živi na tim našim Balkanskim prostorima, pokazat će
vrijeme. Događaje pratim s distance, ne
svojom željom, već voljom drugih. I danas, kada u Hrvatskoj slave pobjedu u akciji Oluja a u manjem blentitetu spuštaju zastave na pola koplja, prisjećam se kako je sve počelo.
Krajem jula 91.
ljetovao sam s familijom kao obično na otoku Pagu, u Novalji kampu Straško, gdje smo se već
bili udomaćili. Otišli smo na more da se odmorimo, kao što smo to redovito
činili svakog ljeta. U bivšoj Jugi su tenzije već bile povelike, još od onih
dana kada je Milošević obećao da Srbe na Kosovu niko ne smije tući. Na vlast u
većini republika bivše mi domovine su zasjeli nacionalisti kao protuteža
Miloševićevim apetitima koji je želio da postane „novi Tito“, kako mi u jednom
razgovoru reče jedam moj bivši (i nažalost, pokojni) prijatelj. Kraj
Jugoslavije se naslućivao ali smo mi u Banjaluci (i Bosni), još uvijek gajili
nadu da se to neće dogoditi.
Krenuli smo na more
putem preko Bihaća ali smo ovaj put, ni sam se ne sjećam zbog čega, odlučili da
idemo preko Knina a ne našom uobičajenom rutom. Na cesti nije bilo puno
vozila a ona koja smo susretali su
uglavnom imala tablice iz Srbije. Bilo nam je to malo neobično jer su već u to
vrijeme odnosi između Hrvatske i Srbije bili zategnuti. Na moru nismo očekivali
puno turista iz Srbije jer se u Srbiji preko medija vodila propaganda protiv
Hrvatske, koja je uključivala i bojkotovanje ljetovanja na Jadranskoj obali.
Kroz Knin smo prošli negdje u rano popodne. Grad je bio tih, miran, bez mnogo
ljudi na ulicama, iako su se par dan prije našeg prolaska organizirali prvi protesti
lokalnih Srba protiv nove hrvatske vlasti. Ne znam zbog čega, imao sam osjećaj kao
da se radi o zatišju pred buru.
U kamp Straško
smo stigli predveče i jedva našli mjesto u jednom osamljenom kutku, prilično
daleko od plaže. Nama to nije bilo toliko važno. Nekako smo se smjestili na
prilično neravnom terenu, bez drugih kampera u blizini, otišli do plaže da se malo rashladimo, večerali i
otišli na zasluženi počinak.
Dani su nam
prolazili relativno mirno, bez posebnih uzbuđenja, iako su vijesti na
televiziji (sa sobom sam ponio mali TV aparat koji bih palio uveče) bile uznemiravajuće. Tenzije između hrvatskih vlasti i Srba iz tkz
Srpske Krajine su postajale sve veće. Nastojali smo da na vijesti ne obraćamo
posebnu pažnju jer ljetnji odmor je samo jedan i treba ga dobro iskoristiti.
Jednog dana, dok
sam išao do recepcije kampa, naletim na komšiju sa Starčevice i radnog kolegu iz
Profesionale Milana Mitrovića koji se, kada me je ugledao, pravo obeseli. Bi mu
drago da vidi nekog poznatog pa me pozva kod njega na piće. Sjeli smo ispred njegovog šatora koji se nalazio u dubokoj hladovini u neposrednoj blizini plaže. Nisam se s
njim družio, čak mi nije bio posebno drag jer je godinu dana ranije, kada smo se
vraćali iz posjete Sajmu elektronike u Ljubljani, ušao u veoma žestog dijalog s
drugim kolegom s posla. Milan je glasno komentirao protiv Hrvatske i novih
hrvatskih vlasti, poredeći ih sa NDH i ustašama. Kada se drugi kolega, koji je
po nacionalnosti Hrvat, pobunio, spominjući ulogu Slobodana Miloševića u
novonastaloj situaciji, Milan se obrušio
na njega uporno insistirajući da je Milošević u pravu i da se on bori da sačuva
Jugoslaviju. U službenom kombiju nas je bilo nekoliko, međutim, niko od nas se
nije upustio u raspravu. Ja sam se pravio da spavam, ne želeći ulaziti u
rasprave koje bi me mogle dovesti u nezgodnu situaciju. Milan je bio dugogodišnji
član partije a ja sam nedavno partijskom sekretaru Katarini Krčmar predao moj
zahtjev za ispis iz članstva (član sam postao par godina ranije na uporno insistiranje
jednog starijeg radnog kolege koji je iskreno vjerovao u njenu doktrinu),
nezadovoljan zbog situacije koja je nastala politikom Slobodana Miloševića
kojom je istjerao iz članstva komuniste Slovenije i Hrvatske, nadajući se da će
sva vlast pripasti njemu.
Milan je u firmi
a i u komšiluku bio poznat i po tome što je volio popiti. Ponekad bih ga sreo
rano ujutro na gelenderu u NIC-u. Dok bi izmijenili par riječi, iz njegovih
usta se osjećao zadah rakije. Nikako mi nije bilo jasno kako mu je uspijevalo
da tako rano popije jer je radno vrijeme počinjalo u 7 i 30. I evo sada, na
svom odmoru, taj moj komšija me nagovori da svratim do njega da nešto popijemo.
Nisam imao pravi izgovor i morao sam pretrpjeti par sati slušajući ga kako
priča o situaciji u zemlji, nalijevajući rakiju u čašice čim bi se
ispraznile. Ja sam pio polako, nastojeći
da me piće ne uhvati, nervirajući se što, umjesto da sam na plaži, moram
slušati Milanov monolog u kojem je svaljivao drvlje i kamenje na Hrvate,
vjerojatno ne znajući da sam i ja jedan od njih.
Nadao sam se da će
ovo biti naš jedini susret ovdje u kampu i da ću ostatak vremena provesti
uživajući u ljepoti Jadrana. Ali, ne bi tako. Par dana nakon našeg prvog
susreta ugledah Milana kako preko neuređenog terena žuri prema našoj prikolici.
Tražio nas je, i našao, sav sretan da nam kaže da je jedan njegov komšija u
kampu upravo otišao kući i da je on rezervirao mjesto za nas. Bezuspješno sam
mu pokušavao objasniti da nam ni ovdje gdje smo sada nije loše, da nam se ne
seli za pa dana koji su nam preostali. Bio je uporan, pomogao nam s
premještanjem prikolice na novu lokaciju koja je bila mnogo bolja nego naša: u
hladovini, s velikim prostorom između njegovog šatora i naše Brako prikolice.
Plaža je bila blizu a kada upeče, bilo je dovoljno da prošetam par koraka i već sam bio u dubokoj hladovini
ispred prikolice. Ali, bolje mjesto je imalo svoju cijenu. Morao sam već od
ustajanja potegnuti bar jednu s njim, a cuganja je bilo i tokom dana. Milan se
nije puno kupao. Većinu vremena je provodio ispred svog šatora u dubokoj
hladovini, cugajući rakiju koje nikada nije nedostajalo.
Pravi problemi bi
nastali uveče kada bi se iz televizora u prikolici postavljenoj odmah do moje
začule vijesti televizije Zagreb. Milan bi, već dobro pod gasom, počeo glasno komentirati,
vrijeđajući Hrvate i Hrvatsku, dolazio u verbalni konflikt s komšijama. Ja sam
šutio i molio boga da ga rakija što prije uhvati i da ode na spavanje. Bilo mi
je neugodno zbog komšija koje niti sam poznavao, niti sam imao išta protiv
njih. Volio bih da sam mogao da se prebacim na neko drugo mjesto ali nisam
mogao. Morao sam ostati tu gdje sam i trpiti Milanove ispade. Po danu sam
uglavnom bio na plaži ali uveče se nisam mogao izvući.
Trajalo je to
tako nekoliko dana dok se jednog jutra ne probudih i primijetih da nema šatora
Mitrovića. Pogledah malo bolje i ugledah Mitroviće pokraj njihovog Fiće,
spremne za povratak kući. Bilo je to negdje početkom avgusta, možda trećeg ili četvrtog, ne sjećam se
tačno. Izvukoh se iz prikolice i onako bunovan upitah šta se dešava.
„Moramo kući“, reče Milan, davajući mi neko objašnjenje kojeg se više ne
sjećam. Bilo mi je to čudno jer veče ranije nije spominjao da će sutra kući.
Nisam insistirao na objašnjenju. Poželjeh im sretan put radujući se da ću
narednih nekoliko dana konačno moći uživati u odmoru.
Nakon nedelju
dana i mi se zaputismo kući. Išli smo putem koji smo obično koristili, preko
Gračaca i Bihaća. Na putu od Bihaća prema Bosanskoj Krupi naletismo na nekakav
skup srpskog življa u jednom od motela. Bilo nam je to malo čudno ali nismo se
posebno uzbuđivali, iako smo bili planirali da tu nešto prezalogajimo.
Ostalo je
historija.
Nedelju dana
nakon povratka s Paga na putevima oko Knina osvanuše barikade. Lokalni Srbi se
pobuniše protiv vlasti u Zagrebu. (Zauvijek će mi ostati tajna da li je Milan znao da će se tako nešto dogoditi pa se iznenada odlučio na odlazak!) Dođe i do prvih oružanih sukoba. Katarina
Krčmar, partijski sekretar Profesionale u to vrijeme, hinjski, preko noći,
promijeni dres. Ona i još nekolicina „uglednih“ Čajavečkih Srba, zajedno sa nekim uglednijim "banjalučanima", osnovaše Srpsku
Demokratsku Stranku u našem gradu u
tajnosti dok su još bili članovi komunističke partije. Milan Mitrović se slijedeće
godine totalno preobrazio. Pustio je bradu, na glavu nabio šajkaču, i s
okruglim naočalima šetkao po komšiluku i na poslu, uživajući u ulozi lokalnog
Draže Mihajlovića, zaboravljajući da se sve do „juče“ kao komunista riječima borio za
Jugoslaviju a protiv ustaša iz Hrvatske. Nekoliko godina kasnije sam saznao da je još
jedan radni kolega, Slobodan Bošković, vječiti student, koji je jedva završio
fakultet (ali je zato odmah postao direktor), bio jedan od glavnih distributera
oružja teritorijalne odbrane srpskom življu po selima oko Banjaluke, huškajući
ih da idu na ratišta u Hrvatskoj da "brane svoja ognjišta".
U početnoj
euforiji koja je nastala nakon što su se lokalni Srbi u Hrvatskoj, potpomognuti
„našom“ armijom i paravojnim formacijama iz Srbije, „odvojili“ od nje
osnivajući Republiku Srpsku Krajinu, Jovan Rašković se, na velikom mitingu
SDS-a na Kastelovom čošku, zaklinjao kako će popiti Unu da ona ne bi bila
prepreka među Srbima s njene dvije obale, uz gromoglasno odobravanje naših
komšija, radnih kolega i poznanika. Na
lokalnoj televiziji se počelo reklamirati ljetovanje u srpskom Karinu. Euforija većine lokalnog srpskog stanovništva grada je rasla svakodnevno...
U aprilu 92. započe
rat u Bosni.
Ljeta 93. napustih
rodni grad da se u njega nikada više ne vratim.
Danas, kada u
Hrvatskoj slave pobjedu u akciji „Oluja“ kojom je oslobođen jedan njen dio koji
su, očišćen od Hrvata, nekoliko godina pod okupacijom držali lokalni Srb, i dok
zvanična Srbija i „protjerani“ Srbi iz tkz Republike Srpske Krajine dižu drvlje
i kamenje na tu istu Hrvatsku protiv koje su podigli oružanu pobunu, pitam se
kakva i kolika je u svemu tome uloga mojih nekadašnjih radnih kolega i komšija?
Da li se oni ikada zapitaju koliko u ovom zlu ima i njihovog masla? Da li ih
ikada grize savjest što su godinama igrali dvostruku ulogu, pretvarajući se da
su ono što nikada nisu bili: ljudi? Stide li se svojih potomaka što su uzeli
aktivnu ulogu u zlu koje je unesrećilo milione ljudi?
Sumnjam. Do mene
nikada nije doprla niti jedna riječ isprike. Ili kajanja. Vjerujem da su oni i
danas u prvim redovima odbrane srpstva i da krive sve druge za ono što se
desilo sa Srbima iz Hrvatske a ne sebe. Oni i dalje žive u mom gradu iako niti
jedno od njih nije u njemu rođeno (Katarina se u grad doselila iz Hrvatske,
Slobodan je došao na fakultet iz Crne Gore i tu ostao kao i moj pokojni prijatelj
koji je došao iz Srbije, a Milan Mitrović je u grad „šljeg'o“ iz nekog sela iz
Potkozarja).
Ja već više od
dvadeset godina živim daleko od rodnog grada iz kojeg sam protjeran zahvaljujući
njima iako niti jednim svojim aktom to nisam uzrokovao. Sličnu sudbinu je doživjelo i nekoliko desetina hiljada mojih sugrađana koji su rasuti na sve četiri strane svijeta samo zbog toga što su imali kriva imena. Desilo se to u gradu u kojem nikada nije bilo ratnih sukoba niti bilo kakvog oružanog otpora.
Kada će i hoće li ikada zbog nas biti proglašen dan žalosti? Hoće li ikada u manjem blentitetu zbog nas zastave biti spuštene na pola koplja?
Siguran sam da se to nikada neće dogoditi. Zbog toga me kuknjava onih
koji su započeli zlo uopće ne dotiče. Što su tražili, to su i dobili. Bilo bi
im bolje da se s tim pomire i da zatraže oprost. A ne da i dalje uporno
proturaju laži u koje niko živ osim njih ne vjeruje.
