Pretražujući Internet

Pretražujući Internet u namjeri da provjerim redoslijed događanja u Jugoslaviji prije i tokom ovog zadnjeg rata, naletih na arhivu banjalučkog Glasa. Posebno su me zanimali događaji vezani za osnivanje banjalučkog ogranka Srpske Demokratske Stranke kada su mnogi direktori, rukovodioci i „viđenije“ ličnosti Rudi Čajaveca srpske nacionalnosti preko noći, tajno, hinjski, promijenili dresove. One, komunističke partije, boja bratstva i jedinstva, gdje su uglavnom igrali u prvoj postavi (više je to bilo statiranje njego igra), zamijenili su dresovima SDS-a,  s nacionalističkim obilježjima, praveći se naivnim, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I u novoj ekipi su bili u prvoj postavi, ali su sada igrali žestoko, s puno žara, a za to svoje angažiranje su bili nagrađeni napredovanjem na rukovodećim mjestima u fabrici ili direktorskim foteljama u drugim banjalučkim preduzećima.  

Traženu informaciju nisam našao jer prvi arhivirani broj iz tog vremena nosi datum 31. decembar 1991. Navedeni osnivački skup se desio mnogo ranije, a informaciju o osnivanju sam pročitao upravu u Glasu, šokiran saznanjem da su mi radne kolege s kojima sam svaki dan sjedio i rasravljao o političkoj situaciji u državi, osnivači SDS-a. Bez obzira na tu činjenicu, prelistao sam izdanje od prve do zadnje stranice da se prisjetim tog vremena kada su mediji širili mržnju među narodom, radeći prema direkcijama upravo onih koji su promijenili dresove.

Na moje veliko iznenađenje, na stranici s oglasima, naletih na oglas firme Ident koju sam, zajedno s poslovnim partnerom, osnovao početkom iste godine. Dolaskom Ante Markovića na čelo vlade bivše domovine, i s promjenama koje je ta vlada donijela, odlučio sam da napustim odličan posao u Profesionali (bio sam rukovodilac odjeljenja koje sam osmislio, i uz pomoć tadašnjeg direktora OOUR-a TU Nikole Drče, opremio i formirao, imao odličnu plaću) i „bacim se u vode privatluka“.

Bila su to dosta zanimljiva i dinamična vremena, kada su, i pored nestabilne političke situacije u zamlji uzrokovane pojavom Slobodana Miloševića, dovela do velikih promjena u gradu. Svakodnevno su nicale nove trgovine, restorani, obrti, firme, u gradu se osjećala pozivitivna atmosfera, sve više pojedinaca se odlučivalo za „privatluk“, dajući nadu da će država izići iz ekonomske krize u koju je zapala i da će taj entuzijazam uticati da se probuđene aveti nacionalizma smire, da tenzije popuste, da se ponovo počne pričati o nekim drugim stvarima a ne o politici.

Na slijedećoj stranici ugledah i oglas firme Adria Impex koja je bila jedna od prvih korisnika usluga firme Ident. Pored računarske opreme koju sam im prodao, za njih sam razvio program za izradu kalkulacija, prodaju robe na veliko, te vođenja skladišta robe. Sve tri aplikacije su koristile istu bazu podataka a pri njhovom razvoju sam iskoristio znanje i iskustvo stečeno u Profesionali gdje sam razvio veoma kompleksan informacion-mjerni sistem za elektronske i elektromehaničke komponente. Osnova svega je bio identifikacioni broj za robu, ident, kako smo ga mi u Profesionali zvali i koji je, zbog neprofesionalnog i neodgovornog pristupa pri njegovom kreiranju, stvarao mnoge probleme u poslovanju preduzeća.

Vlasnik Adria Impexa je bio izuzetno zadovoljan programskim rješenjima, posebno onima koje mu je omogućavalo da kupcima odmah ispostavi fakturu roba sa svim potrebnim podacima kako bi robu mogli odmah podići iz skladišta, uz automatsko ažuriranje količinskog stanja.

Iako su se ratni oblaci već nadvili nad Bosnom, posao se širio i ja sam pravio planove za zapošljavanje novih radnika, programera, naivno vjerujući da će pamet prevladati. Čak i onda, kada sam nekoliko puta nedeljno morao odlaziti u Adria Impex da vršim izmjene na programu zbog galopirajuće inflacije (morao sam mijenjati izglede ekrana za unos i prikaz podataka, te štampanih izvještaja jer su cifre vrtoglavo rasle), mislio sam da do rata neće doći, da naše bivše radne kolege, poznanici i prijatelji koji su odabrali nacionalizam umjesto bratstva i jedinstva, nisu baš toliko u njemu ogrezli i da neće žrtvovati sve, pa i mir, da ostvare svoje ciljeve.  

Ali, prevario sam se. Dok su oni uživali u privilegijama koje su išle uz nove pozicije (velike plate, poseban tretman, kasnije, useljenja u veće stanove protjeranih), i medijskom eksponiranju (intervjui u novinama, izjave za radio Banja Luku, nastupi na lokalnoj televiziji gdje su davali pogrde izjave o „onim drugima“, kojima sam i sam pripadao), ja sam morao spakovati „kofere“ i „dobrovoljno“ napustiti grad u kojem sam rođen i u kojem sam proveo sav svoj život.  Ident je prestao s radom  kao i većina firmi čiji su vlasnici bili „nepodobni“ (Adria Impex nije, jer je vlasnik bio „njihov“), a gradom su zavladali podobni, koristeći rat da se obogate. Danas su to tkz tajkuni, ratni profiteri koji su stekli ogromna bogatstva, za mnoge od nas nezamisliva. A sve su im omogućili oni koji su promijenili dresove, praveći se (istina, samo u početku, dok nisu potpuno preuzeli vlast u gradu), da je to sasvim normalno, da su se samo prilagodili novim „demokratskim“ vremenima.

Meni je, i pored svega što se desilo, bilo drago kada sam ugledao oglas koji sam kreirao i koji je Glas  objavljivao svake subote. Dio je to moga života kojeg ću se uvijek rado sjećati i kojeg mi niko ne može oteti, makar sam firmu na kraju morao ostaviti i sve napustiti. Čak su mi i nove vlasti otele novac koji sam uplaćivao u penzioni fond za vrijeme dok je Ident poslovao (u ono doba se nije moglo raditi na crno i Ident je redovito, svakog mjeseca, uplaćivao doprinose u penzioni i zdravstvei fond za sve zaposlene), nastavljajući politiku koju su započeli oni koji su početkom devedesetih promijenili dresove. Dokaz je to da se u glavama onih koji vladaju u našem gradu, a i u glavama mnogih koji su novu politiku prihvatili, ništa nije promijenilo od vremena kada je „demokratija“ stigla u naše krajeve. Samo sada, za razliku od onih vremena kada smo morali ostavljati sve i odlaziti u nepoznato, dobrovoljno odlaze mnogi, posebno mladi, jer u gradu nema posla a i ono malo što ga ima je slabo plaćeno. Ono što je oteto od protjeranih Banjalučana je davno potrošeno a interes vlasnika novih firni je da se što brže obogate, a to podrazumijeva male plate ili rad na crno.

Srećom, već odavno sam daleko i tamošnja situacija više nema uticaja na moju sudbinu. Oglas za  Ident me je samo za trenutak vratio u neka davna vremena koja su mnogima ostala u sjećanju, i po dobru, a više po zlu, koja ne bi trebala zaboraviti.

Nebotičnik

S kumom Marinom na kavi

Ljubljanu sam prvi put posjetio na početku četvrtog razreda Tehnike kada smo išli na matursko. Iz te posjete se ne sjećam puno: spavanja u nekom studentskom domu, posjete starom gradu i nekoj elektronskoj firmi, čini mi se, jednom od pogona Iskre iz Kranja.

Kasnije sam kroz Ljubljanu samo prolazio na „turističkim“ putovanjima u Trst. Super Rifle su bile glavni razlog odlaska u Trst a Ljubljana je bila samo prolazna stanica, mjesto gdje bi se nešto prezalogajilo prije obilaska tršćanskih trgovina i Ponte Rosa.

Kasnije sam nekoliko puta, kao inžinjer u Profesionali, odlazio na Sajam elektronike. Ni tada nisam puno šetao gradom. Nakon obilaska štandova išlo se ne večeru i nakon toga u hotel na spavanje. Ljepote i znamenitosti glavnog grada Slovenije me nisu posebno privlačile sve dok me ne otjeraše iz rodnog grada i dok ne postah turista u nekadašnjoj domovini.

Posjete Ljubljani zadnjih godina obavezno uključuju obilazak grada i uživanje u šetnjama ulicama punih restorana, kafića i ljetnjih bašti te uobičajenoj gradskoj vrevi koja mi ovdje gdje živim zadnjih 25 godina nedostaje.

I prošle godine smo se kratko zadržali u Ljubljani prije polaska kući. Ovaj put smo, konačno, popili kavu na terasi restorana Nebotičnik, te poznate turističke atrakcije grada koju smo godinama propuštali da posjetimo. Bio je Nebotičnik poznat i u ono predratno doba ali ga eto nikada nismo posjetili iz meni nepoznatog razloga. Da nam kuma Marina ne predloži da svratimo, vjerojatno bi i ovaj put prošli pored njega, propuštajući prekrasan pogled na grad na sve četiri strane svijeta.

Prekrasan pogled s terase Nebotičnika

A Ljubljana jeste prekrasan grad u kojem bih, siguran sam, mogao živjeti, uživajući u njenoj ljepoti, uređenosti i čistoći koja je tipična za cijelu Sloveniju i njene građane koje su neki početkom devedesetih toliko mrzili (a vjerujem da je i sada tako).

U stari kraj se spremamo i ove godine ali još nismo sigurni da ćemo imati priliku da prošetamo ulicama ovog lijepog grada. Prelistavajući fotografije s prošlogodišnje posjete naletih na par napravljenih na terasi restorana pa me one posjetiše na lijepe trenutke provedene s kumom u gradu u kojem je ona i njena familija našla novi dom. I tako nasta ovaj prilog kao sjećanje na druženje s dragim osobama koje nam niko ne može oteti. A Ljubljana je, svojom ljepotom, to druženje učinila još ljepšim.

Kume

Na ulicama Ljubljane je uvijek živo

I bicikli su tu

Odabir restorana za večeru

Poslastice porodice Petrovicky

Kako vrijeme odmiče sve je manje onih koji se sjećaju naše slastičarne. I da ju otrgnem od zaborava ispričaću vam kako je sve počelo.

Pradjeda František Petrovicky (Lužec nad Cidlinou, 1884 - BL, 1963) iz rodne Češke se zaputio u naše krajeve, gdje se 1909. zaposlio kod slastičara Petra Orepiča u Dubrovniku. U isto vrijeme prabaka Anna Pourova (Kolin, 1890 - BL, 1927) dolazila je na ljetovanje u Dubrovnik i budući da je bila veliki sladokusac obilazila je dubrovačke slastičarne. Za oko joj je zapeo njen sunarodnjak, te je uslijedilo dopisivanje i nakon četiri godine, tačnije aprila 1913. vjenčali su se u Dubrovniku. Iste godine doselili su se u Banjaluku i otvorili slastičarnu u kući Rudovića pored nekadašnjeg kina „Edison” (poslije je tu bila slastičarna Minjon, kafić Bonus, danas kafić Fokus).

Kateřina Novotná-Petrovická (čukunbaka), Ludmila-Liduška, Anna Pourová,

Ana-Ankica i František-Franjo Petrovický, Banjaluka, 1926.

Stanovali su u susjednoj zgradi koja se nalazila iza slastičarne. Tek što su pokrenuli obrt, počeo je Prvi svjetski rat. Prabaka je rodila blizance, djevojčicu koja je umrla odmah po rođenju i sina Jaroslava koji je poživio samo 6 mjeseci. Kada je rodila baku Anu (BL, 1916 - BL, 1983) prabaka je otišla kod svojih roditelja u Kolin, a pradjeda je ostao u Banjaluci. Vratile su se kada se rat završio, a nakon četiri godine rodila se Ludmila (BL, 1922 - Prag, 1995) koju su svi zvali Liduška. Velika strast prema slatkišima, koja se sa radom u slastičarni još više povećala, koštala je prabaku života. Umrla je mlada, u 37. godini života. 

Pradjeda se odjednom našao u gotovo bezizlaznoj situaciji. Ostao je sam sa dvije maloljetne kćerke u zemlji u kojoj je još uvijek bio stranac. Nije mogao istovremeno voditi obrt i brinuti se o djeci. Zaputio se u Čehoslovačku u potrazi za novom suprugom, ali je putovanje bilo bezuspješno. Jedino što se dosjetio i dao oglas u novine prije povratka u Bosnu, tako da se nakon godinu dana javila moja druga prabaka Marie Lukešova (Beč, 1892 - BL, 1980). Dolaskom u Banjaluku bila je prijatno iznenađena kad je iznad ulaznih vrata ugledala natpis: „Pěkné vítame naši novou maminku – Dobro došla naša nova mama“, koje su napisale baka i teta Liduška. Malo pomalo u njihove živote se ponovo vratio taj lijepi osjećaj porodične idile.

František drugi zdesna, a do njega baka Ana, slastičarna ispred stare željezničke stanice 

Baka Ana sjedi u fijakeru prva zdesna, zgrada ispred stare željezničke stanice

Marija i František

Ana

 Slastičarna je radila punom parom, a kako i ne bi kada je čitava porodica bila angažovana u njoj. Naša slastičarna je godinama snabdjevala personal Banskog dvora svojim slatkim proizvodima. Pradjeda je bio takođe zadužen i za prijeme, balove i sve druge vidove okupljanja u Banskom dvoru. Sredinom '30-ih godina otvorena je i druga slastičarna koja se nalazila između stare željezničke stanice, danas Muzeja savremene umjetnosti i Opštine u zgradi advokata Moske Poljokana. 

Pravili su evropske specijalitete, koji su u to vrijeme bili nešto novo u gradu, a najčuveniji po doboš torti i kiflicama sa orasima. U ponudi su imali razne torte kao što su punč, reform, mikado, zatim kolače: krempite, šampite, šnite citroner, bezè, pišinger, grilaš, sicilijanske kanelone i još mnoge druge poslastice. Kreme za torte su se pravile u različitim omjerima zimi i ljeti zbog njihovog lakšeg čuvanja.

Interesantni su bili ušećereni zečići, flašice i loptice. To se pravilo tako što se u drveni kalup sipalo specijalno brašno poput štirke. A onda su se pomoću gipsanih modela pravili otisci u brašnu (10 odjednom), koji su se punili slatkom tečnošću koja se stvrdnjavala samo po površini. Na taj način su se formirali oblici čija je unutrašnjost ostajala tečna.

Postupak pravljenja i čuvanja sladoleda je bio komplikovan. Imali su mašinu za pravljenje sladoleda na ručni pogon koja se sastojala od dva kazana. Unutrašnji je bio pokretan. Između kazana se stavljao smrvljeni led, a u unutrašnjost smjesa za sladoled. Led je služio za hlađenje smjese. Neprestano se morala miješati smjesa sladoleda i ručkom pokretati mašina. Kod Milanovića su kupovali led koji je bio u obliku debele grede visine oko 1m, koji su potom drobili u vreći.

U ponudi su imali i razne hladne i tople napitke, a pravili su i toplu čokoladu sa čilijem i bozu koju je pradjeda pretpostavljam naučio praviti kod Ninona, jer su bili veliki prijatelji. Pored vlastitih proizvoda prodavali su i proizvode „Nestle“ i „Union“.

Došla je i 1941, a sa njom i zlo koje je potpuno uništilo njihove živote. Nakon rata pradjeda je proglašen ratnim profiterom, tako da mu je sva imovina konfiskovana. Zbog novonastalih okolnosti njegova mlađa kćerka Ludmila 1947. je emigrirala u Čehoslovačku. 

 1950. mu je vraćen samo dio imovine – slastičarski inventar iz prve slastičarne i data dozvola da ponovo otvori lokal. Od 1947. do 1950. slastičarna se zvala „Zdravljak“ i bila je u državnom vlasništvu. Za to vrijeme pradjeda je radio kao glavni poslastičar u hotel „Bosni“. 1951. je ponovo otvorio slastičarnu i vodio je sve do 1958. Budući da je svoj radni vijek proveo uglavnom radeći kao obrtnik nije imao dovoljan broj godina da bi ostvario penziju, te mu je dodjeljena socijalna pomoć koja nije bila dovoljna ni za najnužnije potrebe. On koji je sladio život drugima umro je ispunjen velikom gorčinom.  

Mi, njegovi potomci često pričamo o slastičarni, gledamo stare slike, a sladimo se kolačima i tortama koje su se pravile u slastičarni rijetko – za rođendane i u nekim svečanim prilikama. Da smo imali više sreće danas bi slavili 106. godišnjicu postojanja.

Ana treća slijeva s prijateljima

Bakina prijateljica Ravka slijeva

Marica Stošić i Ana s prijateljima

Ana stoji 

Ana stoji, jun 1937.

František i Marija, terasa kod Mihaljevića, jun 1933.

Rođaka iz Čehoslovačke i Ana,

terasa kod Mihaljevića, jun 1933.

Branka Rašeta, juli 2019.

Holandija - WBBG

Poslije duže vremena ponovo se javljam s malim prilogom. Napisao sam jedan mali prilog o Sandrovom odlasku i boravku u Sarajevu, ispred grupe WBBG. Ova priča je trebala izaći prije prethodne ali ....ali.  Radi preseljenja u drugo mjesto, svih obaveza oko toga i nesreće koja je zadesila moju suprugu Branu (pala je iz kolica, slomila kuk, operisana, ugradjen joj je vještački, revalidacija je prošla i konačno je kući od sredine marta),  još nisam ‘’pronašao vrijeme za sebe’’, da čitam i pišem ono što mi čini zadovoljstvo. Mislim da je svima nama pomalo ‘’teško’’ pisati o vlastitoj djeci, pa ću probati da napravim samo jedan mali hronološki pregled aktivnosti svoga mladjega sina (Sandro).

Otprilike nešto više od prije  2,5 godine Sandro na Univerzitetu i u Amsterdamu upoznaje društvo koje je kao i on porijeklom iz ex-Juge. Većina je rodjena ovdje. Jedan broj njih je bio učlanjen u organizaciju Platforma mladih za BiH NEBO. On im se pridružuje. Postaje i član rukovodstva Platforme NEBO. S jednim od članova ima poseban kontakt ili kako bi rekli ‘’klik’’, student gradjevine Sanir Pašalić . Slažu se u svemu. Pošto su njih dvojica željeli mnogo  više i smatrali da se štošta može uraditi na relaciji Holandija i BiH ili obratno, u ljeto 2018 odlučuju da osnuju firmu Western Balkans Business Groep, što i realizuju u oktobru 2018. Naravno prije toga su uradjena razna  “istraživanja” i izrada zakonsko-pravnih dokumenata.

Rad grupe se intenzivira od prošle godine. Ostvareni su kontakti sa svim Ambasadama zemalja bivše ex-Juge uključujući i Albaniju. Gledajući “sa strane” i ne poznajući sve detalje ne mogu prognozirati daljnji rad, ali poznajući naše prostore i problematiku, neće biti lako. U svakom slučaju kako Sandru tako i čitavoj grupi želim sve najbolje, s nadom da se što prije poprave “klimatski uslovi” na brdovitom Balkanu!

Sandro Slijepčević

Sanir Pašalić

Teodora Simović

Dado Dizdar

Grupa je pojačana i sa spoljnim saradnicima, Teodorom Simović koja je studirala Politologiju a master završava sa žurnalistikom i Dadom Dizdarom, IT specijalistom.

Prilažem i par slika gdje se vide ti mladi ljudi na različitim mjestima po zemljama Beneluxa. Pošto “uvezivanje” i saradnja WBBG-e s ostalim grupama po Evropi (i svijetu) je u toku, želim im mnogo sreće !!

Svima želim sve najbolje uz DOBRO ZDRAVLJE !!!!!! Pozdravi iz pretople Holandije, juni 2019 godine

Sega

P.S. 

Ovaj dodatak pravim pošto sam se vidjeo sa Sandrom na proslavi rodjendana njegovog brata Davora. U posljednoj sedmici juna desilo se par stvari radi kojih sam bio nekako posebno sretan i zadovoljan, konačno smo Brana i ja ‘’dostigli cilj”.  Naime, po povratku iz Sarajeva Sandro je okončao studij  (25-06) a u proceduri je imao 3 solicitacije za posao. U petak (28-06) nas je nazvao da nam saopšti da je primljen u jednu manju (privatnu) firmu u Utrechtu i da počinje raditi od 1-og septembra. Naravno ….. bili smo presretni !!

Što se tiče Sarajeva, obavljenih kontakata i razgovora, misli i nada se da ce sve ići dalje po njihovom ‘’zacrtanom” planu.  Tačnije, nastavili su poslije-Sarajevske kontakte sa ISTOMIŠLJENICIMA iz Danske, Irske, Engleske, Švicarske (zasada, još nekoliko pregovora je u toku)  tako da je već u toku priprema da svi zajedno rade ….. pod  “jednim krovom” a to je WBBG (Western Balkans Business Group). Sanir i Sandro kažu da bi bili najsretniji da firma dobije maksimalno šarolik internacionalni karakter (preko Evrope ….. do Australije ….do Kanade). Zahvaljujući digitalnoj tehnici, za rad i kontakte ne bi bilo problema.  Naziv firme se ne bi mijenjao (WBBG) a i sjedište firme bi ostalo u Holandiji radi blizine Brisela. Strateška izrada PLANA nastupa prema Balkanu je u izradi … !

Sandro se smješka i kaže mi …….. “ stari moj, ako niko ništa ne radi neće se ništa ni desiti, a ako se nešto radi, možda se nešto i desi ?!” Šta da kažem ....... sine sa srećom, pazi na sebe i neka te služi zdravlje !!!!!!

Još jednom POZDRAV SVIMA !!!!!!!!

Sandro 2018 u Amsterdamu s investitorom

WBBG 2019 ' Dado, Teodora, Sanir i Sandro

Prvi partner WBBG-a, TransArt

WBBG u Zwolle, januar 2019

WBBG sa Julian Buijzen

Sandro u ambasadi BiH, juni 2018

Sandro i Teodora u ambasadi Srbije, april 2019

Sarajevo Business Forum, april 2019

Sanir - Sarajevo Business Forum, april 2019

WBBG - Brussel, mart 2019

Brussel, mart 2019

Brussel, razgovori o Balkanu, mart 2019

Den Haag , razgovori s ambasadorima zemalja bivše Jugoslavije, mart 2019

Sandro u Sarajevu, april 2019

Dva nova spoljna saradnika, Irfan Kukić i Nikola Lero