Ljeto dvijehiljadetrinaeste

Ove godine ljeto u Pittsburgh-u je izuzetno lijepo, s  mnogo lijepih sunčanih dana koje me podsjećaju na ranu jesen. Vrućina kada se temperatura pela na 35 stepeni je bilo samo nekoliko dana. U isto vrijeme čitam kako su temperature u starom kraju dostizale za mene nevjerojatnih 40 stepeni. Izgleda da se zaista dešavaju značajnije klimatske promjene o kojima mi ponekad priča moj prijatelj Esko Kušmić koji sve objašnjava nekakvim ozonskim rupama koje utiču na ono što se trenutno događa. Ima Esko svoju teoriju po kojoj su za sve krivi Amerikanci.

Bilo kako bilo, meni ovakve promjene odgovaraju a ko je za njih kriv ne zanima me baš previše.

Lijepi dane me drže po cijeli dan na vani, a sa nabavkom šporeta i od kako je svečano otvorena ljetnja kuhinja, još manje imam razloga da ulazim u kuću. Povrtnjak je odlično rodio pa svaki dan glavom plati nekoliko paradajzova, a o pečenim paprika da ne govorim. Utakmice engleskog i španskog nogometnog prvenstav, te evropske lige, snimam i gledam ih uveče ili rano ujutro. Za sve vrijeme Nera radi, donosi redovito plaću a ja se samo brinem kako da se rasporedi. Nešto misli, lijep je ovo penzionerski život, samo da potraje.

Radnim danima, poslije večere i kavice, Nera i ja prošetamo komšilukom pa sve do odližnjeg parka. Hodajući ulicama komšiluka zagledamo u dvorišta, komentarišemo promjene, raspravljamo šta bismo mi uradili da je posjed slučajno naš, kritiziramo komšije koje se baš puno ne trude pa trava nije perfektno pokošena ili je ukrasno žbunje nepotkresano. Da li je do lijepog vremena ili je to zaista tako ali ove godine nam se čini da komšije u cjelini posvećuju mnogo više pažnje dvorištima i zaista je prijatno prošetati  komšilukom gdje je sve sređeno, gdje nema ružnih ograda koje nagrđuju ljepotu dvorišta i gdje nema građevinskog materijal ispred svake druge kuće.

Okolina je zaista lijepa ali joj nedostaje jedna stvar. Živost. U našim šetnjama ne srećemo puno ljudi jer je većina zavučena u kuće i gleda televiziju. Sva ova ljepota se gubi u tom nedostatku života.  Stotinu puta smo ponovili kako bi ovakav komšiluk u našem rodnom gradu vrvio od života: djeca bi trčkarala ulicama i dvorištima, ispijale bi se kave, teferičilo bi se.  A ovdje. Nigdje nikoga. Izgleda da nikako ne možeš sastavit dva dobra, pa to ti je.

Iako nam je u našem backyrad-u lijepo, nedeljom obično odlazimo u neki od mnogobrojnih parkova da malo protegnemo noge, šetajući obilježenim i održavanim stazama koje se protežu na desetine kilometara. Predpošle nedelje smo se odvezli do jednog parka južno od Pittsburgh-a koji nas je opet posjetio na rodni kraj. Pored potočića sa nekoliko manjih vodopada koji smo obišli uzduž i porijeko, posebno nam se svidjela Younghiogheny rijeka koja nas je podsjetila na naš Vrbas. Park je bio pun posjetilaca i većina natkrivenih paviljona je bilo zauzetu. Roštilji su radili na sve strane, a primijetilo smo i dosta ribića. I na rijeci je bilo živo. Bilo je tu čamaca raznih vrsta, ali najviše onih na duvanje. Rijeka je na ovom mjestu mirna i prilično plitka pa je vožnja čamcima bila sigurna i za one najmlađe.

Sa ovog zadnjeg izleta sam sakupio par slika pa ih prilažem kao dokaze. Da me neko ne optužio da ne govorim istinu. A i da malo razbijem ovu učmalost na blogu, i teške teme. Njih će biti još, samo da se vrijeme malo pokvari i natjera me u kuću.

Odgovor jednog "dezertera"

Savi, treci s lijeva

Prošlog mjeseca sam se osvrnuo na nekadašnje naše lokalne novine „Glas“ povodom dodjele jednog od mnogobrojnih„priznanja“ koje vlast u Banjaluci dijeli šakom i kapom kad god se pojavi potreba da ondašnji puk drži u potpunom duhovnom i svakom drugom mraku, navodeći jedan od mnogobrojnih primjera kojim je ta novina „zaslužila“ orden sa nekakvim zracima. Vijesti (laži) kao ona koju sam uzeo za primjer devedesetih nije manjkalo i bit će ih još na ovim stranicama.

Jučer mi se javio jedan od „dezertera“ navedenih u članku sa objašnjenjem događaja iz tog vremena, uz nekoliko dokumenata kao potvrdu onog o čemu govori, pa ih evo objavljujem. Naravno da nisam toliko naivan da vjerujem da će njegovo javljanje imati bilo kakvog uticaja da se nepravda i laži prema njemu (i ostalim „dezerterima“) isprave ali mi je želja da istina ostane negdje zapisana za neka druga (bolja) vremena.

Evo šta mi „dezerter koji ne preza ni od čega“ piše:

Co, javljam ti se povodom tvog priloga “Orden časti” s par pojašnjenja:

Odluka o razrješenju

1. Mene su u prvom mjesecu 1991. stavili na raspolaganje u Banjalučki Korpus, gdje sam u proljeće 1991 (mislim da je bilo krajem maja), odbio poslušnost pred štabom korpusa na čelu s generalom Uzelcom, kada je borbeni dio korpusa raspoređen na Kupresu. Kad smo se vratili  prvi dan sa sastanka Štaba (zaboravio sam točnu formaciju, bili su svi osim  gen. Uzelca), rekao sam mome načelniku Tehničkog odjelenja - puk . Džemi Sijerčiću da me više ne zove na takve sastanke i da ja neću ratovati, da čekam da vidim što će biti sa stanom i da ću se demobilizirati. Nakon desetak dana, kaže meni pukovnik Sijerčić da ga je strah i da je rekao Uzelcu za moj stav (u međuvremenu je radio na svom penzioniranju) i da će me general Uzelac zvati na sastanak.

Na sastanak sam čekao oko desetak dana (inače cijelo vreme proveo sam na bolovanju: par dana radim pa opet na bolovanje, depresija i nervni poremećaji).
Na sastanku su svi osim gen. Uzelca govorili prije mene. Prvi je govorio puk. Sijerčić (ne zamjeram ja njemu, čak je izjavio da bi mogao biti kućni prijatelj, o tom potom). Uglavnom, osuđivali su moj stav.

Odluka o oduzimanju stana

Onda je gen. Uzelac dao meni riječ. Bio sam opterećen situacijom u Slavoniji, znao sam što se tamo dešava i da ide rat jer su se našla dva idiota (Sloba i Franjo) koji su htjeli rat .
Davno sam donio svoje odluke i stavove, tako da sam bio spreman na sve, znači i dati život za domovinu.
Rekao sam otprilike slijedeće:
- da sam ja ovdje, ali u ovoj uniformi  ne smijem otići kod svoje familije u Novu Gradišku. Za to ja nisam ništa kriv, a bilo je dovoljno vremena da se razriješe međunacionalni problemi i DA JA NEĆU RATOVATI PROTIV SVOGA NARODA !

Tajac. General Uzelac uzima završnu riječ i kaže u smislu da sa mnom treba politički raditi i završava sastanak. Ustajemo i on mi se obraća i kaže mi da sam rekao divne riječi i da se slaže sa mojim stavom. Usput mi kaže da je on moj zemljak, odrastao u Đakovu, na čuđenje svih oficira po činu višem od mojeg majorskog (govno Bajalica nije dao da dobijem čin potpukovnika, inače sam ispunio sve uvijete).

Kasnije u šestom mjesecu sam dobio informaciju da je ipak otišla optužnica na Vojni sud u Sarajevo?

Htio bih naglasiti da je sreća Slavonije što je gen. Uzelac bio komadant Banjalučkog

Uvjerenje sa Biroa za zapošljavanje

Korpusa.

Da skratim. Kad je počeo rat u Sloveniji, završio sam bolovanje i oko 28.6.1991 (petak) podnio sam zahtijev za demobilizaciju, što mi je rješeno već 10.07.1991, da mi služba prestaje sa 31.8.1991.
Želim naglasiti da nisam doživio ni jednu uvredu od ni jednog oficira. Srbi su me gledali s poštovanjem, Hrvati su pognuli glave, a ostali su mislili da će njih to zaobići, kao i većina vas koji ste u izbjeglištvu, pognute glave u strahu i tišini čekali na poniženja i sva zla kad nagrnu PSI RATA (pošteni Srbin nije smio ništa reći jer ode glava i njemu). 

Što sam stariji ponosniji sam na svoje ponašanje od 1991 do kraja rata. Prvo sam nastojao biti čovjek pa onda Hrvat (meni je pok. mama bila Hrvatica, a otac Talijan). Danas sam u dubokoj depresiji uslijed ponašanja Hrvatske države prema osiguranicima aktivnim vojnim licima JNA , ali to je druga priča.

Samo da napomenem, veliki čovjek je bio i Nikola Drča (prvo je bio čovjek a onda Srbin).

Znači, ja nisam dezerter, od 1991 do jesen 1992 vođen sam na zavodu za zapošljavanje!

Preporuka

2. Istina je da su mi u devetom mjesecu 1991 nudili mjesto Zapovjednika 121 Brigade, ali ja sam to odbio i rekao da traže oficire JNA koji su završili Vojne akademije, jer da ja to neznam i da sam ja inženjer. 

3. Mance Davor je bio oficir JNA ( aktivno vojno lice) i mislim da je on zbrisao, recimo dezertirao (bio je sa suprugom kod mene oko 2.9.1991.(nedelja večer), popričali smo i ja sam mu savjetovao da briše, jer tada je već Vukovar gorio ali pravili smo se mi ludi i kad je na Kosovu igrala MEČKA ?

4. Rakanović Demir nije bio aktivno vojno lice - oficir JNA . Bio mu je otac Nedžad Rakanović.

Za sada toliko, ovo me samo emotivno rastepe, puknem i što sam stariji sve mi je gore.

Došao sam do zaključka da se POŠTENJE ne isplati, ako možeš savladati svoju savijest.

Lijep pozdrav, selam svima - major JNA i puk. HV mr.sci Zvonimir Savi dipl.inž., čista obraza i bolesne duđe!

Eto tako piše taj “dezerter koji ne preza ni od čega”.

Kroz naše naredne kontakte sam saznao da je naš kolega iz Čajaveca zbog svog poštenja prošao k’o bos po trnju. Još uvijek se bori sa administracijom da ostvari svoja prava na penziju. Radni staž koji je proveo u Bosni mu u Hrvatskoj ne priznaju a godine prolaze.

E-mail "Glasu Srpske"

Nedavo se emailom obration “Glasu Srpske” tražeći da se objavi njegov demanti na laži koje je taj list širio o njemu (i mnogim drugima) u doba kada su ga te laži mogle koštati glave. Od demantija, naravno, nema ništa. Prošao zakonski rok (30 dana po objavljivanju)!!! Bilo bi smiješno da nije žalosno. U isto vrijeme, Mile prevrtaner dodjeljuje orden sa tim nekakvim zracima tom istom listu koji je valjda zaslužio držeći se Miline taktite: laži kad god stigneš, isplati se.

Radni staž u JNA

Mom prijatelju Saviju želim da uspije u svojim naporima da se nepravda prema njemu ispravi. I da pazi na zdravlje jer nam je ono svima zbog događaja iz devesetih i kasnije narušeno. A istina će, kad-tad, izaći na vidjelo.

Presuda

Na cafekajak odem često ali danas još nisam tamo skoknuo pa me komentar Heretika na prilog „Orden časti“ zatekao nespremnog.

Vijest divna! Konačno nešto što daje nade da će se obespravljeni, matretirani i prognani konačno izboriti za pravdu. Nisam naivan, neće ići lako, ali, kreće. Po stoti put ponavljam da smo mi Banjalučani doživjeli sudbinu ravnu sudbini Židova u drugom svjetskom ratu ali kao da toga nismo svjesni. Rastjerani smo diljem svijeta na pravdi boga a nismo dobili nikakvu satisfakciju, Čak ni onu ljudsku. Izvinjenje od onih koji su u tome učestvovali bilo direktno, bilo indirektno. Šuteći i okrečući glavu na drugu stranu.

Većina prognanih se drži one, „šuti, dobro smo prošli“ i ne pokušava ama baš ništa. Čak ni da se živom riječi oglasi i dadne do znanja da je ogorčena odnosom prema nama devedestih. Često razmišljam šta bismo mogli napraviti kada bi nas se skupilo dvadeset-trideset hiljada i kada bi organizirano tražilo obeštećenje za učinjeno zlo. Jer, ne treba zaboraviti, niko od nas nije učinio ama baš ništa da doživi ono što je doživio. Ali, mi šutimo. Puštamo pojedincima da se eksponiraju nadajući se da ćemo možda i mi imati koristi ako neko od njih uspije. Nažalost, tako je.

Zbog toga ovaj napor Alenovog oca zaslužuje moje iskreno divljenje. Eh, da je više takvih...

Jedno sjećanje na Banjaluku

Već duže vremena spremam se da napišem par riječi o Irfanu Nurudinoviću, našem sugrađaninu, s kojim me vežu barem tri dodirne tačke u životu.

Irfana Nurudinovića poznajem sa fakulteta. Bio je bibliotekar u našoj fakultetskoj biblioteci koja je u ono naše doba imala skroman broj naslova. Pored stručnih knjiga, kojih nije bilo mnogo, bibloteka je čuvala i diplomske i magistarske radove studenata fakulteta pa predpostavljam da i moja dva rada skupljaju prašinu na nekoj od malobrojnih polica omanje prostorije. Radeći u biblioteci manjeg pravnog fakulteta ovdje u Americi zadnjih petnaestak godina shvatio sam koliko smo bili siromašni i koliko nam je toga nedostajalo kada smo sticali znanja u našoj staroj domovini. Na sreću, imali smo odlične profesore pa se taj nedostatak stručne literature kompenzirao. Kakva je situacija zadnjih godina na mom fakultetu ne znam ali sumnjam da su se stvari mnogo popravile ako je suditi kakve individue danas vode i predaju na fakultetima.

Za Irfana sam znao da se bavio muzikom ali ga, kao jedan od onih iz mlađe generacije, nikada nisam vidio na pozornici. Pripadao je grupi banjalučkih muzičara koja je zabavljala stanovnike našeg grada prije moje generacije koja je zavladala banjalučkom muzičkom scenom sa pojavom električnih gitara i Beatles-a. S nekim od muzičara s kojima je Irfan nastupao lično poznajem, neke sam imao prilike vidjeti kada muziciraju, s nekima sam dijelio pozornicu, ali Irfana, nažalost nisam imao prilike vidjeti kako prebire žice gitare, njegovog omiljenog instrumenta.

Irfan je kao i mnogi drugi starosjedioci našeg grada, prognanik. Od početka devedesetih se skrasio u Norveškoj, zemlji u kojoj su završili mnogi Banjalučani. Iako su nas naše nove domovine uglavnom lijepo primile, ostao je žal za starim krajem. Žal koji je u našem slučaju daleko izražajniji od žala izbjeglica iz drugih zemalja jer smo imali lijep život i jer niko od nas nije pomišljao da traži bolji i ljepši. Ostalo je i duboko razočarenje onim što nam se dogodilo. Razočarenje u one koji su nas prevarili i izdali.

Irfan je u prognanstvu napisao lijepu knjigu. „Boje rodnog grada“. Treba je pročitati. Ona je samo jedna od mnogih koje se pojaviše u ovih zadnjih nekoliko godina, koje pričaju o jednom gradu, nekadašnjem životu, druženjima, prijateljstvima, ali koje govore i o zlu koje se u gradu dogodilo iznenada, neočekivano.

Iz knjige sam ukrao odlomak „Jedno sjećanje na Banja Luku“, koji je Irfan napisao prve godine po dolasku u Norvešku. Ljubiteljima knjige najtoplije preporučujem Irfanova sjećanja, koja nas vraćaju u vremena koja ne smiju biti zaboravljena.

Jedno sjećanje na Banja Luku

(Članak napisan prve godine po dolasku u Norvešku)

Razmišljajući i pričajući o neizvjesnosti bitisanja i nadolazećim teškim i nesigurnim vremenima moj dragi, sad rahmetli, komšija u Banjoj Luci znao bi ponekad reći da je čovjek siguran da se neće vratiti u materinu utrobu. Ovih ratnih godina često sam se sjećao ove uzrešice. I dosita je teško zamisliti u kakvim se situacijama, prilikama i neprilikama možemo naći.

Te i takve misli pratile su me onog dana, polovinom avgusta ove godine, kada smo nas dvadesetak prognanika iz BiH avionom doletjeli u Oslo-Norveška, nama daleku skandinavsku zemlju.

Uvijek mi se misli vraćaju u Banja Luku, u moj rodni grad, u djetinjstvo, u mladost, u cijeli jedan život. Ružan san ima kraj, a da li se nazire kraj ovom zlu, ovom najcrnjem snu što ga sanja i proživljava naš narod.

Zar smo mogli povjerovati ružnim i užasnim predviđanjiam šta nam spremiše i učiniše naši sugrađani, pomognuti snagom nekih novih uljeza, opakih neljudi, koji preplaviše naš grad. Ubrzo grad poče gubiti dušu i njegova je ljepota iz dana u dan nestajala.

„Kuću kućom čine lastavice“ ' naslov je jedne knjige velikana bosanske književnosti Ćamila Sijarića, pa tako i grad gradom čine ljudi i njegove znamenitosti. Iz naše Banja Luke počeli su odlaziti i nestajati njeni žitelji, građani i starosjedioci, istjeravani iz stanova i kuća, bez krivice, krivi samo zato što se po nečemu ralikuju od dušmana i silnika, od bivših sugrađana, koji opet svu tu golgotu mirno posmatraju, često uz zlu radost učestvujući u tom mračnom šejtanskom piru. „Zar je to moguće?“ pitamo se skoro svakog dana, zar smo mogli rasti i živjeti, raditi, radovati se i žalovati uz ljude sa usađenom i odgajanom mržnjom prema nama? Zar smo bili toliko naivni i slijepi, zar smo toliko vjerovali i sebe davali, utkivali u prijateljstva, druženja i orođavanja?! Savko od nas, napuštajući mašu Banja Luku nosi dio njene ljepote, pa je tako zlobnicima ostala samo pustara od grada.

Sjećam se predratnog i prvog ratnog ljeta na Vrbasu, pucanja po rijeci i njenim obalama, potjere i hajke na kupače, plivače, na čamdžije: to su puicali ljudi koji nisu voljeli Vrbas (koji su zazirali od vode), koji nisu uživali u njenim ljepotama i blagodetima, koji nisu provodili djetinjstvo na njegovim obalama. Rijeka i voda se ne mogu uništiti, ali se mogu druga znamenja grada. Nestajala je i rušena jedna po jedna banjalučka džamija, turbeta, samostani i katoličke crkve.

Banja Lukom su kroz njezinu povijest prolazile vojske raznih osvajača, grad je doživio i preživio razorne potrese, ali ovolikog zla i rušenja što dušmanska ruka učini – Banjalučani nisi zapamtili.

Ljepota smeta i od nje se plaše samo stvorenja kojima nije podareno da u ljepoti uživaju, da se ljepotom napajaju, i oplemenjuju. To su njeni rušitelji, a kažu da je Banja Luka puna takvih stanovnika. Iz nje je prognan i istjeran najveći dio njenih graditelja, ljubitelja i obožavatelja, od mrzitelja, rušitelja i probisvijeta.

Banja Luku nosimo u srcima i sjećanjima kao grad zelenila, mladosti, ljepote i pjesme („Kroz Banjaluku ne pjevaj“, kaže narodna poslovica), vrbaskih plaža i čamaca, ugodnih i tihih noćnih serenada, maturalnih plesova banjalučkih škola i mnoge generacije. Ko to tamo sada slavi i ko će ubuduće slaviti bez nas protjeranih i izgnanih? Zamislite ko, na primjer, proslavlja zlatni jubilej banjalučke Realke, škole sa burnom proslošću, ne spominjući znamenite i manje znane osobe sada nepoćudnih imena? To nisu i neće biti slavlja i proslave. To su obične nategnute cirkuske predstave. Bez znanog Pehlivana Arifa Tamburlije.

Kamp gdje smo smješteni nalazi se u lijepom šumskom okolišu i česte dnevne šetnje gotovo uvijek mame sjećanja na banjalučke Šehitluke, a obližnji kanal Telemark sa vodopadom i branom Vragfoss podsjeća na bukove i slapove Vrbasa u Novoseliji.  Uz zvuk i šum obrušavajuće vode ponekad uspijem dočarati na toj vodi čamac i čamdžije sa dajacima, čak u mislima i sjećanjima zamisliti i ugledati poznate Vrbaslije, drage prijatelje iz djetinjstva i mladosti sa brojnih vrbaskih plaža: Abacije, Studenca, Sitara, Hiseta, Halilovca i drugih. U trenutku i zanosu da ih zovneš, da im se javiš – ali sve to u pjeni nestane i sva ta otrgnuta sjećanja voda odnese. Znam da sada na obalama Vrbasa ima previše onih koji ne čuju i ne osluškuju žuborte divne rijeke i ne razumiju taj govor zelenila i vode.

Kaže se da je vrlina pristati na realnost, na oprost i zaborav, znam da vrijeme oprosta zadugo neće doći, a zaborava zasigurno nikada. Ne smiju se zaboraviti sva ona poniženja i zlodjela što nam neljudi uradiše, što nam istrgnuše jedno djetinjstvo, mladost i jedan život, što nadmoćnom bahatom silom oteše naš grad.

Dolazi vrijeme kada će se podvući crta i kad će se zbrajati sva imena i djela s jedne i opaka zla i nedjela sa druge strane, dolaze vrijeme pisanja prave povijesti.

Zlo se zlim vraća, kaže narod, a narod najviše pamti i sa malo riječi puno kaže.

Heretik - UMJESTO KOMENTARA

O nekadašnjem gitaristi Irfanu Nurudinoviću

Nada Štefanac - UMJESTO KOMETARA

Prolazi Ljeto

Evo me nakratko u Sarajevu. Ispratila Franu i prijatelje iz Rakova sela i nakon dva mjeseca i pet dana pozelismo se Vice i ja Sarajeva.

Paklene vrucine svugdje, ali stara kamena dalmatinska kuca ima zdrav klima uredjaj. Temperatura ne prelazi vise od 26 stepeni. Dobro zatvorene grilje cjeli dan pomazu boravak ugodnijim.

Sarajevo je puno turista a obzirom da je tri dana bio Ramazan do Bajrama u gradu je bilo potaman. Domaci odmaraju i spavaju a turisti uzivaju. Cevapcinice pune a kad je dobra klopa i vrucine se zaborave.

Ja sam dole bila redovan citaoc mojih blogova, ali inspiracija nije isla, jer su aktivnosti bile ogromne.

Bazen je ponovo postavljen a unuk Dorijan bi mogao cjeli dan provesti u vodi.

Divan je Dubravkin prilog. Opis je bio tako zivotan da mi se cinilo kao da sam u tom trenutku gledala slike uzivo tog njenog dana i stanja. Draga Dubravka, mislim da ce se znajuci tebe kao osobu, sve promjeniti od trenutka kad dodjes u zasluzenu penziju. To ti od srca zelim.

Odjednom se sve promjeni.

Kad se radi onda si stalno u frci, uzimas si stotine raznih obaveza i mislis da je to normalno. Angazujes se oko svega i svacega i ne osjecas nikakav teret. I to traje sve dok u jednom trenutku ne postanes svjestan sebe, pocnes se voliti i umiriti svoj zivot.
Ciniti samo ono sto ti predstavlja zadovoljstvo i uzivas.
Onda te odjednom vise niko ne zove, jer das do znanja da nisi vise isti.

U nedelju se vracamo u Rakovo selo jer nam dolazi Zlatko sa porodicom i snahin brat sa porodicom.

Slike su jedna prosle godine sa Tomasom i jedna ove sa Dorianom.

Pozdrav Saima

Ljetna kuhinja

Ljetna kuhinja

Sjećam se kako su moji, u godinama mog djetinjstva, svakog ljeta izbacivali šporet i stol sa stolicama pod nadstrešnicu dvorišnog objekta koja se tako pretvarala u ljetnu kuhinju. Tu se doručkovalo, ručalo i večeralo, pile se kave, odmaralo, jednom riječju, sav život se odvijao na vani, dok se u kuću ulazilo samo na spavanje. Volio sam ta ljeta kada sam na vani ostajao do kasno u noć, igrajući se sa drugarima iz komšiluka, čije su familije živjele slične živote, bez luksuza ali bez većih životnih problema i brige za budućnost.

Sjetih se tih ljetnjih dana djetinjstva danas kada nam dovezoše i instaliraše plinski šporet pod dio nadstrešnice koju sam napravio prije par godina. Tako se jedan životni krug zatvorio, s početkom u jednom dvorištu na predgrađu rodnog grada, a krajem, u predgrađu Pittsburgh-a, gradu kojeg mi je sudbina dodijelila kao mjesto gdje ću dočekati  starost i penziju.

A bilo je to ovako.

U kuću iznad parka u gradiću Carnegie u blizini Pittsburgh-a smo se uselili februara devedeset šeste, godinu i pol po našem dolasku u Ameriku. Kuću smo kupili relativno brzo, bez mnogo biranja, za razliku od Amerikanaca koji obiđu na desetine kuća prije nego se odluči za kupovinu. Za nas je bilo bitno da se kuća nalazi u školskom distriktu u koji su išla djeca, jer ona ni pod koju cijenu nisu željela da ponovo mijenjaju školu, da je u sigurnom i relativno lijepom dijelu grada i da ima dovoljno prostora za sve nas. Pored toga, tražili smo kuću u koju se moglo useliti odmah, bez bilo kakvih popravki, jer kao novopečeni ameriknci nismo bili sposobni da se upustimo u još jednu avanturu.

I tako se jednog dana početkom februara nađosmo u ulici Lorraine Drive, u novom komšiluku, u kući koju zapravo nismo dobro ni razgledali. Na našu sreću, nismo pogriješili pri izboru.

Backyard devedeset šeste

Kada smo prije kupovine išli u obilazak kuće, mrak se već spustio nad Carnegie i u backyard smo samo provirili. Bio je lijepo uređen, s dobro njegovanim travnjakom, i to je bilo sve što mi je ostalo u sjećanju. Natkriveni betonirani patio nismo ni primijetili. Tek kada se tog proljeća snijeg otopio i kada smo počeli izlaziti iz kuće, primijetili smo da imamo taj natkriveni prostor u kojem se može popiti jutarnja kavica, jesti, odmarati.

Stol i stolice iz IKEA-e

Čim su dani postali topliji počeli smo sve češće izlaziti u backyard i koristiti patio. Prvo smo tu pili kavu, svaki puta iznoseći stolice iz kuhinje kroz vrata koja su se nalazila na strani kuće prema komšiji Geriju. Siguran sam da je Geri mislio kako baš nismo čitavi jer smo svaki dan ritual iznošenja i unošenja stolica ponavljali više puta. Mi ovaj dodatni napor nismo osjećali jer nam je ispijanje kave na vani bio ćeif a drugog namještaja osim ono malo što smo donijeli sa sobom iz stana, a koje su nam dali dobri ljudi, nismo imali. A onda, jednog dana odlučismo se za prvu „veću“ investiciju: kupovinu stola s pet stolica za backyard u IKEA-i. Sada smo već za lijepa vremena mogli i ručavati na vani i to smo činili sve češće i češće,  bez obzira što smo tanjire, pribor za ručavanje i sve ostalo morali iznositi kroz vrata sa strane kuće. Više nismo iznosili stolice ali smo zato broj „putovanja“ u kuhinju i nazad višestruko povećali, na Gerijevu radost. Svaki dan je mogao besplatno prisustvovati ovoj „predstavi“ Bosanaca iz komšiluka i tako ubijati dnevnu dosadu.

Geri u akciji

I išlo je to tako godinu-dvije dok nam jednog dana nije palo na pamet da bi bilo dobro da probijemo vrata na strani kuhinje prema backyard-u a postojeća zatvorimo. I bi tako. Američke kuće nisu pravljenje kao naše pa je izbijanje vrata bio lakši dio posla. U realizaciji ideje mi je pomogao Geri, jer bez njega se ne bih upustio u prebacivanje sudopera koji se nalazio na mjestu gdje sam trebao probiti nova vrata. Sve ostalo sam uradio sam i nakon petnaestak dana smo imali izlaz direktno u backyard, eliminirajući stalno izlaženje i ulaženje u kuhinju preko drvenih stepenica koje su se nalazile ispred starih vrata.

Sada nam je posao iznošenja i unošenja posuđa i pribora za jelo bio znatno olakšan a čak ni slabija kiša nam nije smetala da ručamo pod nadstrešnicom. Tu smo provodili sve više vremena ali smo se ponekad osjećali neprijatno jer je backyard sa Gerijeve strane bio otvoren i naše sjedeljke su se mogle vidjeti čak iz zadnje kuće u ulici. Nedostajala nam je ona naša bosanska privatnost, naročito ujutro kada bi ponekad kavu ispijali još bunovni, u piđamama. Trebalo je nešto uraditi.

Taktika mic-po-mic

Geri  je rođen u istoj kući u kojoj je živio, kao dječak se igrao po komšijskim travnjacima i osjećao je taj cijeli prostor kao dio koji mu na neki način pripada pa nam je bilo neprijatno da postavimo ogradu prema njegovom posjedu. Zbog toga smo se odlučili za posebnu taktiku pod kodnim nazivom „mic-po-mic“. Svake godine bi posadili par jorgovana, žive ograde ili ukrasnog žbunja uz među prema Geriju tako da je nakon par godina i ta strana backyard-a bila ograđena. Na taj način smo dali Geriju šansu da se na novo stanje postepeno privikava kako ne bi doživio psihološki šok.  Sada je samo trebalo čekati par godina da posađeno žbunje naraste.

I zvučnici su instalirani

Moji dani još od ranog djetinjstva su bili ispunjeni muzikom i bez nje sam se osjećao nekako nelagodno. Problem nedostatka muzike u backyard-u sam rješavao svakodnevnim iznošenjem i unošenjem prijenosnog radija sa CD player-om. U početku je to bilo nekakvo rješenje  ali mi je i to nosanje uređaja dosadilo pa sam jednog dana odlučio da ugradim vanjske zvučnike i spojim ih na stereo sistem u dnevnoj sobi. Za to je bilo potrebno izbušiti dva zida, provesti kablove i montirati zvučnike na vanjski zid kuće, odmah ispod strehe, ali zbog ljubavi prema muzici ništa me nije moglo spriječiti da svoj plan ostvarim. Svečano otvaranje “sistema" je bilo upravo na dan kada su mi u kratku posjetu svratili naši sugrađani Kemo Bajagilović i Maif Kovačević, koji je kod Keme došao u posjetu iz Mineapolisa.

Krov ispred ulaza u kuhinju

Radovi ispod nastrešnice se nisu završili s zvučnicima. Pošto je za kišnog vremena iznošenje posuđa i hrane bilo prava mala vratolomija, odlučio sam da dio ispred vrata iz kuhinje natkrijem ali tako da ne zaklonim svjetlost klasičnim krovom. Napravio sam krovnu konstrukciju od tretiranog drveta koju sam prekrio pleksiglasom tako da je taj dio bio zaštićen od kiše, dok su sunčeve zrake i dalje obasjavale dio kuhinje okrenut backyard-u. Ispred ovog dodatka sam u jednom čošku posadio ukrasnu lozu koja je za par godina narasla prekrivajući djelomično pleksiglas, ostavljajući dovoljno prostora za svjetlost.

Radovi u toku

Moje „građevinske kreacije“ ni ovdje nisu prestali.  Pod patia je bio od ispucanog betona koji je uz to bio nagnut prema kući. U slučaju jačih kiša, voda sa brdašca bi se slivala u backyard i ponekad završila na patio-u. Tada bih morao uzimati metlu kojom bih vodu tjerao prema kraju kuće okrenutom Geriju, jer nisam mogao čekati da voda sama od sebe ispari. Znao sam da sa podom nešto moram uraditi ali nisam znao kako. Razbijanje cijelog poda i pravljenje novog bi puno koštalo. Dodavanje betona na postojeći nije bilo izvodivo rješenje iz više razloga. Par puta sam raspravljao sa Gerijem šta da radim ali nismo našli rješenje koje bi bilo prihvatljivo.

Pod završen!

I onda mi sinu ideja da na postojeći beton postavim drveni pod od tretiranog drvena koji ću učvrstiti na poprečne letve. Letva uz kuću bi bila najdeblja, slijedeća bi bila tanja, a ona uz travnjak bi bila ugrađena u zemlju u visini postojećeg betonskog poda.  Između letava bih stavio beton a onda bih daske poda učvrstio za poprečne letve.  Geri me je ubjeđivao da to neće biti dobro rješenje i da ću imati raznih problema ali ja nisam odustao od svog plana. Nakon par nedelja sam imao lijep drveni pod koji je prostoru ispod nastrešnice dao izgled sobe, istina sa samo jednim zidom, ali sobe koja ima lijep pogled na backyard i brdašce na kojej se nalazi povrtnjak. Hladni, ispucani beton sam zamijenio toplim podom pa sam iz kuće mogao izlaziti bos bez bojazni da će mi biti hladno.

Nadstrešnica za novi roštilj

Originalni roštilj, spojen na gradski plin, koji se nalazio prilično blizu kuhinjskih vrata, je već odavno ispustio dušu. Hrđa je pojela cijev na koju je bio montiran i jednostavno se prepolovila. I sam roštilj je bio star, propao i zreo za staro željezo. Trebalo ga je zamijeniti novim. Pala je odluka: kupiti roštilj koji koristi propan i smjestiti na pogodno mjesto, negdje na desnu stranu od nastrešnice. Bio je tu godinu-dvije ali to nije bilo najbolje rješenje. Ako bi kojim slučajem padala kiša, nema ništa od roštiljanja. Pala je nova odluka: napraviti  sa desne strane patia konstrukciju sličnu kao ona ispred kuhinjskih vrata, uz dodatnu zaštitu roštilja ugrađivanjem pleksiglasa sa bočnih strana konstrukcije. Rečeno – učinjeno. Novododani dio je tako postao „dom“ za novi roštilj a uz to je još bolje štitio natkriveni patio od jačih kiša. Sada se moglo sjediti na vani bez obzira na jačinu kiše. Samo bi nas jako nevrijeme otjeralo u četiri zida, a to se dešavalo veoma rijetko.

Moja priča se ne završava ovdje. Preda mnom su bili novi izazovi koji su me držali cijelo vrijeme zauzetim. Jedan projekat je vukao drugi, i tako u nedogled. A onog dana, kada sam napuštao rodni grad zarekao sam se da više neću ništa raditi da ne bih opet nekom drugom ostavljao trudove svog rada.

Sudoper i ostala skalamerija

Povrtnjak na terasi brdašca je dobro napredovao i svake godine bi donosio plodove koje smo brali tokom cijele sezone, do pred samu zimu. Povrće bi se bralo svakodnevno i pripremalo onako svježe, kao što je to moja mati nekada znala raditi. Išlo bi se u povrtnjak i po nekoliko puta dnevno, a onda bi se ubrano povrće pralo u kuhinjskom sudoperu. Razmišljao sam: mora postojati neko bolje rješenje. Bilo bi lakše povrće oprati na vani, manje bi se prljala kuća.  A i voda koja se potroši za pranje bi se mogla iskoristiti za zalivanje povrtnjaka. I tako, jednog dana, na Internetu nađoh omanji vanjski sudoper koji je bio dobro rješenje. Naručih ga, ugradih stubove na koji ću ga zakačiti, napravih dodatni dio gdje će se povrće odlagati i dovedoh vodu. Popločah prostor između izlaza iz kuhinje i vanjskog sudopera i dodah dio u koji sam smjestio kante za kompost i smeće.

Činilo se da sada imamo sve što nam je potrebno i da sam dvorište iz svoje mladosti samo prebacio preko velike bare.

I sve bi bilo tako da ne stigoh do penzije. Rad na poslu zamijenih svakodnevnim radom u i oko kuće, pa tako par puta tokom tjedna imam zadatak da pripremim večeru prije nego što Nera stigne s posla. Još davno sam naučio kako da ispečem pile sa krompirom, a ni za pečene paprike ne treba neka posebna pamet. Što se tiče bosanskog lonca, kod Nere sam položio za certifikat da mogu nadgledati njegovo kuhanje  a kako se sada stvari odvijaju izgleda da ću malo po malo potpuno preuzeti kuhinju. Da ne spominjem serviranje za večeru i kupljenje i pripremu prljavog suđa za mašinu za pranje  suđa... Mislim se, ko mi je kriv, mogao sam nastaviti raditi kao gospodin još koju godinu a ovako evo šta me dočeka.

Sedamnaest godina kasnije

„Novosavladane kuharske vještine“ me sve češće tokom dana odvode u kuhinju pa tako svako malo-malo moram prekidati svoje svakodnevne „vanjske aktivnosti“. Posebno bi me to smetalo kada bih se zanio radovima u komposištu ili povrtnjaku. Često bih se morao prati od glave do pete da ne uprljam kuhinju i to me je počelo nervirati. I odjednom mi sinu ideja: zašto ne bih mogao imati šporet ispod nastrešnice, slično kao što je to imala moja mati pedesetak i više godina ranije. I opet zovnuh Gerija. Rakoh mu šta planiram da uradim. Geri, već naviknut na moje čudne bosanske ideje, reče da nema problema, i plinski priključak je uskoro bio spreman. Ostade mi samo da naručim odgovarajući šporet.

I jučer, na Bajram, stiže novi šporet. Majstor me je malo čudno pogledao kada sam mu rekao gdje da ga instalira, ali ne reče ništa. Kada ga upitah da li je ikome instalirao šporet ispod nadstrešnice, reče da smo mi prvi. Znao sam. Poznavajući Amerikance, znao sam da nikome od njih ne bi na pamet pala takva ideja. Trebao je preko velike bare stići jedan ludi Bosanac pa da se nešto tako desi. Ali me to puno ne brine. I meni su neke stvari koje oni rade čudne pa smo po tom pitanju neriješeno.

Tako, jučer, pade prvi ručak u ljetnoj kuhinji: pečena jagnjetina sa krumpirom, uz salatu iz povrtnjaka. I pivo. Kinesko. Dobro. Neki dan mi poklonio bivši direktor Kinez.

Posmatrajući novi šporet, dok sam jučer poslije ručka odmarao na svojoj ležaljci, pade mi  na pamet da o njemu napišem priču. I evo danas, dok kišica polako rominja, završavam ovu priču o ljetnoj kuhinji. Još samo da se nakanim da uđem u kuću da pronađem odgovarajuće slike.

Meho baštovan

Meho je još jedan iz plejade Čajavečkih inžinjera koji je devedesetih „dobrovoljno“ ostavio posao i napustio Banjaluku. Radio je u Profesionali, u odjeljenju standardizacije, sa kojim sam često surađivao. Bio je raja, osoba s kojom je bilo lako surađivati, za razliku od nekih drugih koji su već u to doba pokazivali znake bolesti koja će kasnije dovesti do zla koje se desilo u Banjaluci.

Gdje je ko od raje s posla završio saznavao sam godinama a Mehu sam pronašao tek nedavno na facebook-u. Zadnjih dana smo par puta čatirali pa sam tako saznao malo više o njemu.

Meho se skrasio u malom danskom mjestu Thisted, na sjeverozapadu Danske, gdje je dočekao penziju. Živi u kući oko koje je napravio povrtnjak i cvijetnjak. Mislio sam da sam ja jedan od rijetkih koji se bavi zemljoradnjom kad eto ima nas još. Rad na zemlji duševno odmara a nama, protjeranim dušama toga treba, ma kako se lijepo snašli u našim novim domovinama.

Iako na brdašcu iza kuće već godinama imamo povrtnjak iz kojeg za vrijeme sezone svaki dan nešto uberemo, još nisam stigao na stranicu lokalnih novina. Ali Meho jeste. Prije par dana u njegovim lokalnim novinama Thisted Dagblad je objavljen kraći članak o Mehinom hobiju. Ispod je Mehin prevod, uz minimalne korekcije:

Thisted Dagblad / Nordjyske Stiftidende, dana 1. avgusta 2013.

Neobično lijepi ljiljani

63-godišnji Mehmed Hadžirušidović je penzionirani inžinjer. Svoje slobodno vrijeme koristi u bašti, komšije ga opisuju kao „čovjeka sa zelenim prstima“. Mehmed zna i može nešto sa biljkama. U njegovom prednjem dvorištu rastu četiri ljiljana blizu jedan drugog, a jedna od tih ljiljana sam ima 26 cvjetova i pupova. „Moji prijatelji mi kažu da je to jako neobično“, kaže on. U bašti vrvi od mrkve, šastrnaka, peršuna, jagoda, krastavaca i paradajza. To je gotovo manja povrtlarska proizvodnja.

U svojoj zatvorenoj terasi Mehmed je sam uzgojio limunovo i narandžino drvo, i pored toga urmino drvo i paragvaju breskve. On jednostavno izvadi koštice iz voćaka, kad voćke pojede ili iskoristi za hranu, i stavi ih u zemlju u manje plastične čaše. „I one najčešće počinju da rastu“ kaže on.

Ovo sa limunom i narandžom me podsjeti da moju majku. I ona je uzgajala limunove i imali smo ih nekoliko komada. Još uvijek se sjećam kako smo prije prvih mrazeva unosili velike sanduke sa limunovima u predulaz majkine kuće koji je bio u staklu. Tu bi limunovi prezimjeli a onda bismo ih u proljeće izbnosili na van. Meho je, čini mi se, to bolje riješio.

I eto tako, dvadesetak godina od našeg odlaska iz Banjaluke, ima nas koji naše inžinjerske poslove zamijenismo povrtlarstvom, a naše stanove, kućama i okućnicama diljem svijeta. U isto vrijeme u naš grad su sljegli mnogi koji su grad i asfalt viđali rijetko ali bi ih sada i puškom bilo teško otjerati nazad. Putevi su ljudski nepredvidivi i samo onaj „ozgora vidi i zna sve“. Bar tako kažu oni koji su mu bliži, a meni ostaje samo da im vjerujem.

Proljeće je otpočelo s kišom

Ideja za ovaj tekst se pojavila u maju, mjesecu sa najvise kise u cijeloj godini.

O tome kako tmurno vrijeme utice na ljude.

Bila sam tako sjedila na biciklu, okretala pedale. Prije dva dana rano ujutro, « spinning class »  prije posla, i u nekoliko trenutaka otisla daleko u mislima izasla i gledala samu sebe izvana pokusala da uhvatim trenutak . U isto vrijeme pojavila se zelja da o tome nesto napisem.

Ponedeljak je bio darezljiv , sto se tice kise. Na poslu je sve izgledalo teze nego obicno. Poslije posla dosla sam kuci, i prije vecere izmjerila nivo secera u krvi. Uvijek je ispod granice kad se vratim kuci s posla. Ujutro, prije posla je uvijek iznad granice. Ovog puta 5.6, granica je 7. Vecera je prosla u zurbi. Uz jelo ide medicina koja smanjuje nivo secera. Samo pola tablete dva puta dnevno za pocetak. Uzela sam zadnju polovicu. Treba kupiti novu dozu.

Poslije vecere sastanak tkalackog kluba. Pocinju odmori, planira se nova sezona. Odabiru se projekti, tehnike i materijal. Lijepi dijelovi odjece, salovi. Oni koji su po mom ukusu bili najljepsi, odbaceni su iz jednostavnog razloga: lan i merino vuna su skupi. Nije mi drago, lan je moje omiljeno vlakno. Nazalost vecina pobjedjuje.

Vratila sam se kuci u pola deset  navecer, i telefonom narucila novu dozu lijeka za secer.

Medicina nije jedino oruzje protiv secera. Tu je i dijeta i intenzivna fizicka aktivnost. Ja sam od onih koji iskreno vjeruju da se vjezbama moze pobijediti poviseni secer kao i mnoge druge disfunkcije tijela. Da li je to iluzija vrijeme ce pokazati.

Vjezbe pocinju rano ujutro, u sest i trideset. Poslije toga imam 40 minuta da se istusiram i stignem na posao oko osam. Svaki dan u osam i petnaest na poslu je redovni sastanak o dnevnim problemima. Moja prisutnost na tom sastanku je pozeljna.

Ustajem u pet i trideset i nemam puno vremena. Sve mora biti spremno i uradjeno po odredjenom redu. Pakovanje rucka, pakovanje peskira, japanki , odjeca za posao. i patike za vjezbe. Za dorucak ,jedna mala snita kruha sa kikiriki puterom. To se pojede prije vjezbi, kod kuce. Drugu sniticu nosim na posao da pojedem poslije vjezbi. Izlazim oko sest i petnaest, provjeravam da li imama sve sto treba.

Kisa lije kao iz kabla.

Dolazim u poznati montrealski gym Energie Cardio, na bulevaru St-Charles. Lokacija mi odgovara jer je na putu prema poslu. Oblacim patike, slusajuci  zivahni razgovor vremesnih zena mojih godina, koje su vec spremne za vjezbe. Prica se o tome kako je prosao vikend, da li je cvijece posadjeno, gdje je bilo snizenja. Cini mi se kao da sam slucajno pâla s neba na to mjesto.

Smrdljiva svlacionica sa dodatkom zenskih glasova.  

 Idemo svi u salu sa biciklima, cas pocinje. Mladi instruktor pun elana navija muziku, pocinje razgovor o vremenu da malo probudi one koji jos drijemaju. Pocinje zagrijavanje. Dvojezicne instrukcije.

« La résistance douze, go as fast as you can. » 

Metabolizam se budi, zlijezde pocinju da luce . Znoj je neprijatan ispocetka, curi niz lice,  oci suze , kosa pocinje biti mokra. Poslije desetak minuta prestaje biti neprijatno, covjek se na sve navikne. Instruktor se znoji mnogo vise, znoj kaplje na pod.  Vjerovatno zato sto je mlad.  Svi vrtimo pedale, zamisljamo da idemo uz brdo, pa niz brdo, pa sprint, sve us muziku i uz malo smrada iz svlacionice, koja nije ni tako blizu.

I ne znam kako taj smrad dogura tako daleko, valjda je veliki pritisak napolju.

Uskoro ce kraj vjezbi, mislim kako trebam pozuriti da zauzmem moj tus, i onda bljesne slika. U jednom beskonacno kratkom trenutku odvio se film unazad, i nigdje nije bilo dijela gdje sam stavila probor za tusiranje u torbu. Znaci : zaboravila sam ga ponijeti.

Dosao je kraj vjezbama. Instruktor nam se zahvalio sto smo se se odvazili da dodjemo tako rano. Uzimamo maramice natopljene lizolom, brisemo dijelove bicikla koje smo dirali, da ne bi ostavili kakvu zarazu slijedecoj ekipi. Moram se pomiriti s tim da nemam moj sapun, sampon za kosu, kremu za lice niti cesalj. Tusiranje je bilo improvizirano, susenje kose bez ceslja.

Svlaciona i dalje smrdi, veliki pritisak i kisa napolju.

Ja se osjecam lagana, monitor na biciklu je pokazao da sam potrosila  prilicno kalorija. Kosa nije ispala tako lose, nakon susenja. Dan je izgledao isti kao i mnogi dani prije i poslije njega.

Kisa i dalje lije.

Vozim se na posao. Brisaci lupaju, navikavam se na njihov ritam, slusam radio. Moje misli lutaju : « Proljece je otpocelo s kisom » .  Otkud dodjose ove rijeci i melodija ? Cudna je ljudska glava. Memorija je najcesce vezana sa osjecajima. To je naucno dokazano.

Zatvorena u autu, kisne kapi lupaju po krovu,  brisaci lupaju, svaki put kad stignu na kraj putanje. Osjecaj tjeskobe i neke neobjasnjive tuge koja dolazi s kisom. Ne mozes nigdje pobjeci. Oduvijek sam bila malo klaustrofiobicna. I onda dodje pjesma is nekih davnih dana «iz naftalina » .  Zahvaljujuci modernoj tehnologiji i Google, zaokruzila sam ovaj  « slucaj ». Nasla sam pjesmu, imaju dvije verzije. Ksenija Erker i Arsen Dedic. Po mom ukusu Ksenija je daleko bolja, iako je Arsen autor .

Dubravka Kusmic,  juli 2013