Bosna ljetos (ljeto 2017)

Na moje veliko iznenađenje prije par dana mi stiže prilog od Emire. Od kako je otišla u penziju i skrasila se na Floridi, ne javlja se. Vjerojatno ima svojih zanimacija pa nema vremena da nam se javi. A siguran sam da bi imala mnogo toga interesantnog da nam ispriča. Ovako, moram biti zadovoljan da se javila makar ovaj put. A razlog javljanja je bio moj nedavni komenatar i spominjanje Ljubije, nekada lijepog gradića koji je u ovom zadnjem ratu preživio mnogo toga ružnog o čemu smo saznali mnogo kasnije. Evo šta nam Emira priča o njenom prošlogodišnjem susretu s njenim (rodnim) gradom.

Stižem u Prijedor na autobusku stanicu i izlazeći iz ograđenog staničnog prostora, privuče mi pažnju žuti minibus. Kad sam ugledala da za koji minut ide u Ljubiju,  poželih otići prošetati ulicama mog djetinjstva, vidjeti naše lijepe parkove, kuće u kojima smo stanovali, školu, možda čak nekog i prepoznam. Uskočim u autobus u zadnji čas. Samo pola sata vožnje. Usput gledam kroz prozor. Uživam u zelenilu, u plavom nebu, jutarnjoj izmaglici u daljini, obrađenim njivama, lijepo uređenim dvorištima. Nešto mi posebno drago što nema nakaradnih visokih kućerina kao na putu prema Prijedoru. Sve je nekako usćuperno , prisno, čisto, puno cvijeća. Voćke okrečenih stabala, uredna mala dvorišta. 

Usput prolazimo i kroz sela gdje su se dogodili strašni zločini u zadnjem ratu. Izgleda da i u njima ima života. Barem ljeti. Zatim prolazak kraj partizanskog groblja. Zaraslo, ali još uvjek ogrđjeno. Kraj groblja pruga, sad zapuštena, zarasla korovom, na nekim mjestima čak namjerno zasuta pijeskom. Sjećam se kako smo kao djeca, u vozu, uvjek tražili mjesto kraj prozora da bi vidjeli  to groblje, puni poštovanja prema poginulim partizanima.  Ne prolaze više vozovi, niti oni s vagonima punim rude, niti oni što su puni đaka putnika.

Prolazimo kroz Donju Ljubiju. Nešto mi neobično. Puno obnovljenih kuća, ne velikih, puno cvijeća oko njih. Ima i onih zaboravljenih i zanemarenih. Pred svakom obnovljenom, u hladovini sto i klupe da se domaćini odmore, popiju kafu s komšijama. Izgleda da se je život ovdje normalizovao. Onda se sjetih da je to vjerovatno ‘dijaspora’. Dolaze, obnavljaju kuće, provode godišnji odmor tu, a onda na jesen ponovo nazad. 

I evo, ulazimo u moju Ljubiju. Radujem se, pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put bila u Ljubiji. I onda počinjem primjecivati da ‘iako je sve isto - ništa nije isto’. Zgrade su tu, ali kako izgledaju. Na mnogim  propale fasade, nema prozora, čak ni okvira. U bolje sačuvanim se i stanuje, jer se na nekim prozorima raširilo divno njegovano cvijeće, vide se i zavjese koje lepršaju. Sve u suprotnosti sa susjednim stanom gdje nema ni prozorskih okvira, samo rupe. I to me čini još tuzžnijim. Mora biti jako teško umjesto susjeda imati praznu zapuštenu rupu. Koliko optimizma u sebi moraju imati vlasnici cvijeća, a moraju imati i snage da se bore protiv te tuge oko njih.

Sljedeća zgrada sa urušenim krovom. A ipak na drugom kraju iste  zgrade neko stanuje. Vidi se veš na štriku razapetom preko prozora. 

Nailazim na školu. Još je tu i izgleda pristojno. Ispred nje podugačka zgrada koju su nekad zvali ‘momačka’ jer su u njoj stanovali samci. Ni jednog jedinog prozora na njoj, ni okvira. 

I tako polako, prolazim kraj kuća. Mislim na one koji su u njima stanovali nekad. Čini mi se da još uvjek čujem glasove djece kako igraju između dvije vatre, žmire. Vidim nas kako trčimo za sankama sa deda mrazom, kako pravimo snješka bijelića, kako se grudamo i sankamo, vidim nas kako sjedimo i igramo zaloga ili u divne ljetne večeri hvatamo svjetlace i stavljamo u kosu. 

Polako idem prema drugom kraju ulice, prema kući u kojoj smo stanovali prije nego smo otselili iz Ljubije. 

Ugledam bolnicu i ne mogu dalje. I bolnica kao strašilo. Bez prozora, kao bez očiju, zarasla u korov. A koliko se ljubijske djece u njoj rodilo. Koliko života spašeno.  Iza bolnice nekad je bio bazen gdje smo učili plivati. Znam da je iste sudbine kao i bolnica. Propao, uništen. Samo malo bolje izgleda bivša direkcija rudnika, bivši radnički dom gdje su se održavali svi kulturni događaji. Ograđeni, zarasli u travu, polupanih prozora polako čekaju šta će biti s njima. 

Zadnji rat je slomio moju Ljubiju. Sad izgleda kao geto.  

Skoro je podne, nije rano, ali su ulice puste. Pokoja mačka lijeno prođe pored mene. Na jednom mjestu kokoši šetkaju ispod balkona gdje stoje drva složena i ostavljena za zimu. 

Vraćam se nazad prema autobuskoj stanici. Ispred kafića prvi gosti. Bučni. Ispred parkirana dva  velika džipa, mercedes i bmw. Ne mogu vjerovati. Koji kontrast sa svim ostalim u Ljubiji.

Ostali,  koje sam srela  čutljivi, gledaju u stranu. Negdje sam pročitala da većinsko stanovništvo današnje Ljubije čine srpske izbjeglice iz Hrvatske. Ljudi koje su vladari rata otjerali s njihovog i doveli u tuđe. Bez posla, bez imanja, mnogi u godinama. Sad su se našli u procjepu i samo pokušavaju da prežive. 

I ne samo oni. Bivši stanovnici Ljubije su uglavnom vani, naravno, ako su preživjeli pogrom 92., i logore u koje su ih odvodili. Mnogi nisu. Strašni zločini su se desili u Ljubiji i okolini prve godine zadnjeg rata. Nikad se neće ni saznati koliko je ljudi tada stradalo. Njihova familija zna. 

I rudnik je u ovih 25 godina propao, a hranio je nekad hiljade i hiljade ljudi u Ljubiji, Prijedoru i okolini. 

Vraćam se na autobusko stajalište. Vidim ženu, mladu, nasmješenu. Pozdravim. Ona odgovori osmjehom. Prvi osmjeh od kako sam došla. Pođem govoriti o vremenu. Željela sam da pričam o Ljubiji, o sadašnjem životu, o svemu. Žena mi znakovima pokaže da me ne čuje. Gluhonijema.  Osmjehivale smo se jedna drugoj do dolaska autobusa pa i kad smo izlazili iz njega. Umjesto doviđenja. 

Ne znam zašto ali mi taj njen topli nemušti osmjeh nekako popravi utisak o današnjoj Ljubiji  i njenim stanovnicima. 

Emira

Biblioteka

Nastavljam sa Partizanskim dnevnikom. Prije pad dana smo gledali Partizansko groblje u Mostaru. To je bilo strašno za gledanje. Toliko devastiranje može proizvesti samo ogromna mržnja. Predsjednik SUBNOR-a je rekao “da je nova politika u Mostaru u glave mladih duboko usadila da su ustaše bili dobri momci,  a partizani loši”.

Vladimir Nazor nije imao nikakvog interesa da iz ugodnog života u Zagrebu krene u staračkim godinama u partizane. Samo ideja NOB-a bila je vodilja za tu njegovu odluku.

“Da sam ja NETKO” ja bih ovu knjigu štampala za sve predstavnike vlasti u svim bivšim republikama, samo za podsjećanje od koga i kako su dobili, oni i njihovi roditelji,  dolazak u gradove, školovanje, poslove, lijep suživot i slobodu kretanja po cijelom svijetu, samo sa jednim crvenim pasošem. 

PS.

Čula sam jedno “zezanje” od prijateljice da je ovo samo tvoj i moj blog. Ja sam rezolutno rekla da je samo tvoj, tvoje pameti i truda rezultat . Meni je samo zadovoljstvo da je jedino mjesto da se ja mogu boriti za pravdu i Bosnu do kraja života. 

Pozdrav Saima

Srbska (ne) čast

Siguran sam da je većina koja navraća na ovaj blog čula za ove „humanitarce“ iz Srbije koji su prošetali ulicama našeg grada početkom januara, tačnije na dan kada je proslavljano stvaranje manjeg blentiteta, te crne mrlje svakog poštenog čovjeka. Internet je bio preplavljen vijestima o ovim „divnim, plemenitim“ momcima koji su oduševljeno dočekani u našem gradu, naročito od strane mladih. Na facebook-u sam vidio na desetine fotografija današnje omladine Banjaluke jer su se mnogi utrkivali da se uslikaju sa ovim „humanitarcima“, vjerojatno jer im je humanost najvažnija stvar u životu pa, bar na ovaj način, žele da daju svoj doprinost.

Šetnja srbske (ne) časti Gospodskom, ulicom koja je mnogim
prognanima ostala u posebnom sjećanju

Omladina grada sa svojim idolom

Sa facebook stranice "humanitaraca"

„Humanitarci“ su nešto ranije (u decembru) bili gosti narodne skupštine manjeg blentiteta a primio ih je i Mile iz Mrčajevaca, diplomirani mesar nekadašnje Poljoprivredne škole u našem gradu, nekadašnji SKOJ-evac i Reformista, a zadnjih godina glavni zaštitnik srpskog naroda, koji se, prema pisanjima nekih koji situaciju bolje poznaju, posebno istakao u ovom zadnjem ratu trgujući naftom i cigaretama (istina, s pristojne udaljenosti od ratnih događaja) dok su drugi ginuli u „odbrambeno-otadžbinskom“ ratu, toj velikoj borbi „nenaoružanog naroda“ (nedaj bože da neko spomene avione, tenkove, minobacače, mitraljeze, borbena vozila i slične „igračke“ bivše JNA) , koji se samo branio da ostane „svoj na svome“ (pri tom učinivši brojne zločine koji su procesuirani od „političkog i pristrasnog“ suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hag-u). Dakle, da sumiram, naš grad je bio počašćen dolaskom „humanitaraca“ iz Srbije, kojima su se priključili njihovi članovi iz manjeg blentiteta, a neprijatelji srpskog naroda oko toga digoše nepotrebnu buku, kao da se radi o, nedaj (opet) bože, nekakvim paravojnim formacijama.

"Humanitarci", gosti narodne skupštine manjeg blentiteta

I Mile je dao svoj doprinos značaju ove posjete

Kome bi moglo pasti napamet da nabildane, istetovirane mladiće u maskirnim uniformama nazove paravojnim formacijama. Zar bi neko mogao pomisliti da je Bojan Stojković, vođa i osnivač „humanitaraca“, momak čija fotografija s automatom plastično iskazuje njegovu ljubav da pomogne drugome, pripadnik bilo kakve paramilitarne formacije. Kako je moguće u tu grupu strpati nekoga koga njegovi sljedbenici i simpatizeri nazivaju komandantom? ...

Bojan, spreman za "humanitarni rad"

Pa kako neko može reći a se ne radi o "humanitarcu"?

Čestitka na facebook-u povodom rođendana komandatna,
pardon, glavnog "humanitarca

Mogao bih ovako nastaviti u nedogled. U svemu rečenom je najžalosnije da se naš grad ponosi prisustvom osoba kao što su Bojan i njegovi pajdaši. Riječi osude “normalnih” iz našeg grada su rijetke, tihe, ne čuju se. Slično kao početkom devedesetih kada smo bili prisiljeni da ga (dobrovoljno) napustimo.

Čini mi se da su ovakve pojave, nakon godina indoktrinacije, postale normalne, da se prihvaćaju bez otpora, da su mozgovi isprani i više ne prepoznaju zlo. Da li će to donijeti sreću većini koja sada živi u našem gradu, pokazat će vrijeme. Srećom, nisam tamo i lično me sve puno ne tangira ali nisam mogao a da se ne osvrnem na još jedan moralni pad grada u kojem sam rođen i gdje sam proživio lijepih četrdesetak godina. A taj pad je započeo prije više od 25 godina i ne zaustavlja se. Nažalost.

Haarlem

Zima se ove godine kod nas baš neda. Temperature se drže ispod nule još od prije Nove godine, snijeg je padao u par navrata a i groundhog (rođak onih s kojima se svake godine borim da sačuvam povrtnjak) je predvidjeo da proljeća neće biti do kraja aprila. Vrijeme uglavnom provodim u kući, prisjećajući se lijepih trenutaka od prošle godine, nadajući se da će ih biti još. Jedan od njih je i druženje s kumovima u Nizozemskoj, gdje smo obilazili njene lijepe gradove pune historije, one iste koju kod nas uklanjaju i izvrću mnogi, pokušavajući da nađu opravdanja za ono što su u nedavnoj prošlosti radili.

Bicikli, zaštitni znak svih Nizozemskih gradova

„Baza“ našeg kratkog obilaska Nizozemske je bio hotel Ambassador u Haarlemu, gradu 15-tak minuta vožnje vozom od Amsterdama. Grad smo obilazili zadnjeg dana druženja jer smo još ranije planirali da prvo obiđemo Amsterdam i Amersfoort. Vremenska prognoza je najavljivala kišu dan prije povratka za Ameriku pa smo računali da nam je bolje ako smo blizu hotela u slučaju da vrijeme bude jako loše, nego da smo u drugom gradu gdje bi bilo teže da se sklonimo ako zatreba. Srećom, kišilo je samo na momente pa smo mogli švrljati gradom bez većih problema.

Ogromna crkva preko puta našeg hotela

Hotel Ambassador je smješten odmah do glavnog trga, preko puta ogromne crkve, Grote Kerk, koja je nekada davno izgrađena kao katolička ali su je u 16. stoljeću preoteli protestanti. Gledajući tu impresivnu građevinu pitao sam se odakle su stigli novci za njenu izgradnju jer je grad u doba njene izgradnje bio mnogo manji nego danas. Uz to, u gradu postoji još nekoliko prilično velikih crkava što pokazuje koliko je crkva kao institucija nekada bila moćna. Danas ih je priličan broj pretvoreno u muzeje i neke druge kulturne institucije jer su Nizozemci sve manje religiozni. Kod nas u Bosni služenja Bogu je uhvatilo maha u danima demokratski promjena, bogomolje su se počele graditi i još uvijek se grade na sve strane pa se pitam hoće li buduće generacije postavljati ista pitanja kao ja. To vrijedi i za Banjaluku u kojoj njeni sadašnji stanovnici imaju priliku da se pomole za svoje grijehe na svakom čošku. Crkava, dakle, ne manjka ali sam čuo da su prilično prazne. Valjda je to zbog toga što je malo onih koji misle da su griješnici i ne osjećaju potrebu da se iskupe za ono što su prije dvadeset i kusur godina učinili svojim nekadašnjim sugrađanima. Šta će se dogoditi kada zakucaju na vrata svetog Petra, nadajući se da će ih on poslati u raj, ne znam, ali im ja ne bih bio u koži.

Nera i Aida čekaju da i nas dvojica stignemo

Grad Haarlem je pun historije kao, uostalom, većina nizozemskih gradova. Lutali smo gradom nasumice, nepripremljeni, ali smo vidjeli dosta interesantnih građevina, ponekad u veoma uskim ulicama kao što su one u našoj Dalmaciji, s zanimljivim fasadama, šetali uz njegove kanale, ispijali odličnu kavu u malim baštama kafića smještenim u stoljećima starim objektima. Prvi dan smo za večeru jeli odličnu picu u obližnjoj piceriji, a zadnju večeru smo ostavili za posjetu restoranu Dubrovnik u neposrednoj blizini glavnog trga. Restoran je krajem devedesetih otvorila familija iz Hrvatske a sadašnji vlasnik je Španac. Zidove restorana ukrašavaju slike naših naivaca i fotografije dalmatinskih gradova, poneki instrument iz istih krajeva, a prijatnu atmosferu upotpunjuje naša muzika. Kada smo ulazili, pjevao je Oliver, iza njega je na red došla Tereza, a onda je Toše zapjevao „Trešnju“. Ta pjesma za mene ima posebno značenje a, kako sam primijetio, i kuma Aida je odmah reagirala na njene prve taktove. Lijepo složene rime u nekoliko riječi govore o onome što nam se dogodilo. Izgubili smo svoje trešnje, morali smo otići, a sada se njima slade neki drugi. Kada god čujem tu pjesmu sjetim se trešnje u porodičnog dvorišta na Predgrađu, lijepog djetinjstva i dvorišta koje više ne postaje. Slične sudbine su doživjeli mnogi koji sada lutaju svijetom tražeći izgubljeno djetinjstvo i sigurnost koju su nekada davno imali u svom rodnom gradu.

Čeka se večera u restoranu Dubrovnik

Posjeta Haarlemu i Nizozemskoj nas je, bar za trenutak, odvojila od svakodnevice. Opet smo uživali lutajući gradovima lijepo uređene države gdje ljudi ne jure za novcem, brzim autima, bogatstvom. Mnogobrojni biciklisti ne nose zaštitne šljemove kao kod nas u USA, kava se ne pije u autu dok se stoji u gužvi na putu za posao, u restoranu možeš zasjesti koliko ti je volja... Evropa je ipak Evropa, ma koliko Amerikanci hvalili Ameriku i njene mogućnosti.

Dvadesetak dana odmora je prošlo kao tren. Nadam se da će ovakvih posjeta biti još, bar dok nas zdravlje služi. Jer, u svijetu se ima toliko toga vidjeti pa to treba činiti kada 

Prilog na komentar

Jutros pročitah Sejin komentar. To što je došlo do zabune imena umjesto Esad, Sead nije u našim godinama nikakvo čudo. Na ovom čudu klikneš jedno, iziđe drugo, a pored vlastite kontrole i pregleda ode drugo slovo i izmjeni riječ potpuno. I to je vjerovatno zbog naših godina.

Kad sam pročitala tekst početak mi je bio super, jer sam saznala o stricu koji je uložio silno vrijeme u stvaranje ove famili story kako je nazva Saida. 

Čitajući dalje  sve sam se više razočaravala u kontradiktornosti Sejini stavova. Ne znam na koga se odnosi ova kritika o našoj prošlosti, mene ili Saidu. Nikad ni u jednom momentu nije bilo u nama ni isticanje nacionalnosti, ni imovinskog porijekla. Bilo je samo iznošenje činjenica koje je utvrđivao tvoj stric, Seidine lične istorije i dokumenata, kao i moje i dokumenata.

Mi smo odgajani da se ponašamo skromno u prošlom sistemu, da ne vrijeđamo nikoga i da pomažemo koliko god možemo.

Ja sad moram da ispričam samo jedan detalj u mojoj firmi neposredno prije rata. 

Zaposlena je nova čistačica Rosa iz okoline Sarajeva (Vojkovići). Kad je prvi put počela da pere prozore dobila je sav potreban materijal i pribor. Počela je od dna prozora, pa malo u sredinu, pa malo gore. Pa jedno čisti, drugo prlja. Ja sam se digla i fino polako uzela i pokazivala joj kako se peru prozori.

Nakon nekog vremena ona je sjedila u prostoriji u kojoj se pila kafa i plela neki šal. Ja sam joj prišla i obzirom da nisam nikad naučila plesti (čitale se knjige u svakom slobodnom trenutku) ja sam je zamolila da mi pokaže. Brzo sam ukopirala i kupila igle i vunu. Nakon dva dana donjela sam da joj pokažem. Ona je uzela, pogledala sa strane i vidjela da mi ovčice sa strane nemaju pravilan red nego su malo "spetljane".

Od riječi do riječi  prenosim njenu reakciju. "Kako si ovo završavala glupačo glupa. Ja sam ti pokazalo kako se radi?“ Meni je to tada bilo smiješno pa sam pričala raji i smijali se. 

Danas, poslije velike misli Josipa Pejakovića "da su ovi koji su nam ovo učinili došli iz nekih vukojebina. Prvo kad su progledali ugledali su poskoka na svom pragu. A poskok je opasna životinja", kada razmišljam o tom trenutku, shvatam da je naš život i naše ponašanje i, ustvari, naš odgoj, bio pogrešan. 

Prvih trideset civila muslimana (to smo bili do rata) u tim Vojkovićima su pohapšeni, odvedeni u strašni zatvor Kula na srpskoj teritoriji, i pobijeni. I dan danas se pokušava saznati ko je to učinio. Tako je počelo.

Mislim da je zavist i zloba prema našoj kulturi i merhametu napravila toliko silnu mržnju prema nama. 

Drugi primjer

Kad sam prije 45 godina došla u Rakovo selo, zatekla sam Vicinu rodnu kuću u stanju na prvoj slici.

On je sa 5 godina odveden u Beograd, otac prvoboraca, majka poginula na Sutjesci. 

Mene su stari ljudi dočekivali, molili da s njima pričam, satima. Cjelo selo je bilo partizansko. Čini mi se da sam im bila milija od Vice. 

Ja sam polako svake godine donosila pelcere cvijeća iz Banja Luke i majkinog cvjetnjaka iz Gornjeg Šehera. 

Tako sam ja napravila svoj "park" koji je svake godine sve ljepši. Mnogima sam djelila pelcere. 

Kad je prije pet godina donesen kontejner u selo, nikad nije ni opran ni zamjenjen. Ja sam pretprošle godine uspjela da u komunalnom preduzecu dobijemo novi. Nikom nisam rekla da sam ja to uradila i Vice je finim tehničkim slovima ispisao da se smeće pakuje u kese. O tome sam pisala u nekom prilogu. 

Kad sam došla prošle godine, kontejner opet smrdio, traka je skinuta. Pitala sam rodicu ko je to uradio, rekla je Danica (i o njoj sam tad pisala ), u z riječi "Neće nam jedna Bosančura uvoditi red". Pitala sam otkud zna da sam ja. Neki mještanin radi u tom preduzeca, ona pitala, on istražio i eto to je to.

Od septembra ove godine počela je predizborna kampanja koja svakim danom u Bosni podsjeća na aparthejd, a nigdje Mendele ni od korova.

Svi koji su vani u najvećem broju se predstavljaju kao Bosanci a briga ih za Bosnu ko za lanjski snijeg. 

Dolaze, sad se "hase" izgledom, napucanom  garderobom, sa ženama i djecom. Nemam ništa protiv toga. Uvijek mi je drago da su uspjeli. I ja se sada hvalim "našim" mojim vrtom u selu. Trebala sam malo tako da radim i od djetinjstva u svom životu u Banja Luci. 

Ovako sam imala zlobe i zavisti i od najbližeg roda i okoline.

Sad bi samo Seju upitala, gdje su mu ta raja, gdje su mu ti prijatelji, imena i mješani meni ništa ne znače. Znače mi samo kakvi su ljudi.

Ja sam u Banja Luci čula da je Milanov blog opasan. Ali najviše od Bošnjaka i Hrvata. Neki su i u vladi i ministarstvima, ulaguju se i čuvaju svoje " gu..ce" .

A mrze ga i oni za koje Milan uvijek kaže ime i prezime, oni iz vukojebina koji su ga zbog uspješnosti, pameti i postizanje u životu u Banja Luci mrzili, a mrze ga i sad zbog uspjeha u Americi, opet sve sam sa svojom takvom porodicom.

Želim sreću svima vani koji obožavaju Bosnu a kad dođu u Banja Luku i u Sarajevo, pokazuju tu svoju vanjsku uspješnost?

Puno pozdrava od Saime koja će sada biti žešća u borbi protiv aparthejda nego u ratu. 

U očekivanju da će se neko od Sejine raje javiti na ovaj blog i pitati se gdje su ta raja bila kad ste istjerivani . Umrijeću sretna sa saznanjem da sam uvijek nesto pokušavala da učinim za Bosnu koju obožavam.

Saima

Prvi dolazak u Rakovo selo, august 1971. godine

I ovo je moja istorija. Već je prošlo 25 godina od ovog trenutka. Franin izlazak iz bolnice. Prvo su mjesec dana bile obe noge u gipsu. Pa onda jedan fiksator i jedan gips, pa onda obe fiksator, pa onda skinuto sve. Pa onda borba za izmještanje na Hvar, završetak četvrtog razreda gimnazije (opet borba), pa odlazak u Berlin i 1997. povratak u Sarajevo. U reportaži DW-televizije „istoriska izjava", „ja sebe ne vidim nigdje osim u Sarajevu".

Sliku snimio pokojni Toše Miteševski, Makedonac sa nama u zgradi i ratu. Prije rata bio fotoreporter amater. U ratu nije imao materijala, pa čuvao za izuzetne dogadjaje. Volio Franu i prije rata, tako je ostala jedina slika. Često nošena u podrum u kutijama, ubacivanja u brzini prilikom ranatiranja. Napravio izložbu "Soba njenih uspomena". Naša lijepa djevojka Dragana Ristić u svojoj izgorenog sobi, zajedno u stubištu i ratu. Umro mlad a izložba "šeta" svijetom. Organizuje njegov veliki prijatelj umjetnik Milomira Strašni.

Nakon par godina sagrađeno kupatilo i još jedan WC, 1977 g. Prvi u selu u kući. Prije toga iza kuće bio mali (žene) i veliki ( muškarci). Krug ograđen kamenjem do visine čovjeka u čučnju.
Mi ugradili i bide. Sve i danas postoji, sa YU proizvodnjom i kvalitetom. Seljaci ulazili i govorili: "Onaj Vice je lud. Pravi dvije šolje, jednu kraj druge“. Neki od tih su danas u hrvatskom saboru. 
Kod nas bio obrnut sistem sve do 2010 "okolo belaj a unutra kalaj" .

Početak mog cvijeća ispred našeg dijela

Frane ispred stričeve konobe

Početak Vicini radova

2010. na tom mjestu napravljena još jedna soba i hodnik. WC i kupatilo ostali unutra isti i dan danas. 
Keramika Jugina nije ni ogrebana. Frane 8 godina radio za američku firmu u  Sarajevu ( ( Živjela Amerika).
Radio u Rusiji  Armeniji i sad u Gruziji za istu firmu.

Ko u Bosni zelenilo

Franin drug iz Sarajeva Alen, (ima kafić u Sa), autobusom za Šibenik poslao reklamni suncobran

Pomogla i stričevoj snahi da uredi svoje stepenište. Odlično se slažemo i kad je bila podjela imovine sa stričevima , nas dvije prozvali UNOROFOR jer smo se trudile da se ne svadjaju.

Prošlo ljeto uživanje sa sinovima i unučadi. I u selu velike promjene, sad se vodi kao općina Šibenik. Asfaltiran put do kuće, voda je bila i 1971. Gradsko osvjetljenje pred kućama, na brdu Orlovacč svijetle vjetrenjače za proizvodnju struje.