In memoriam - Ibrahim Kovačević

Jutros mi stiže još jedna tužna vijest. U Zagrebu je iznenada preminuo Ibrahim Kovačević, Baja, naš kolega iz Profesionale. Vijest me jako iznenadila jer o Ibri nisam imao nikakvih vijesti već poodavno. Ne znam da li je imao zdravstvenih problema ili je nešto drugo u pitanju. Od kako smo se rasuli na sve strane svijeta neke veze su se pogubile pa nas vijesti kao ova nađu nespremne.

Radio je Ibro u Profesionali, u OOUR-u Prostorna Tehnika sve do početka devedesetih kada je doživio sudbinu mnogih sličnih njemu. Raja iz grupe Upaljača kojoj je pripadala i Nera se znala lijepo družiti o čemu svjedoče i slike koje su mi ostale u albumu kao sjećanja na ta vremena. Vjerojatno bi se  ta druženja nastavila i do današnjih dana da ne dođoše „demokratske promjene“ a sa njima na površinu ne isplivaše najgori među nama.  Ibro i Kadema su djecu odmah na početku rata skolinili u Englesku a i njih dvoje na kraju moraše napustiti rodni grad. Skrasili su se u Zagrebu gdje je dočekao penziju. Sa Ibrom sam se u ovim izbjegličkim danima čuo telefonom samo nekoliko puta. Nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da je morao napustiti rodni grad. Bio je razočaran ponašanjem nekih od njegovi bivših radnih kolega kao i mnogi koji su doživjeli istu sudbinu. Smrt ga zateče u novoj domovini kao što će se, nažalost, desiti mnogima od nas.

Ibrinoj supruzi Kademi, djeci Miriam i Diletu (pravo ime mu nikada nisam znao) i ostaloj ožalošćenoj rodbini i prijateljima izražavam iskreno saučešće.  

Još malo ljepote

Od Said iz Finske sam dobio dosta prekrasnih fotosa  koji zaslužuju da budu podijeljeni sa posjetiocima bloga. Gledajući njegove radove (i Kemine, naravno), dobio sam želju da se i ja zainteresiram da naučim nešto o fotografiji pa sam konačno počeo prelistavati uputstvo za kameru koju imam. Nakon letimičnog pregleda već sam naučio neke stvari pa se nadam da će mi to pomoći da uhvatim momente koji okom kamere nisu ostali zabilježeni jer je kvalitet snimaka bio loš. Bavljenje fotografijom je prekrasan hobi pa mi je drago primijetiti da se dosta naše raje opredijelilo za njega. Na facebook grupi Banjalučki Liman naša banjalučka raja svakodnevno objavljuje svoje radove i tamo se može naći zaista divnih fotosa.

Za danas sam iz Saidove zbirke izabrao fotografije urbane sredine. Predpostavljam da je većina fotosa snimljena u Finskoj pa je i ovo način da o Saidu i njegovom životu u novoj sredini nešto naučimo. U "zalihi" imam još Saidovih fotografija ali ću ih ostaviti za neka buduća vremena.

Pozdrav iz kišovite Bratislave

Vrijeme kišovito, ono pravo da se čovjek sjeti starih dobrih prijatelja što i činim.

Kada pogledate slike vidjet ćete moga starog prijatelja u posjeti našoj porodici kako sjedimo u našoj bašti, pomalo pijuckamo i šta drugo nego udri po sjećanjima.

Na prvoj slici u sredini je Pero Kolarevic sa svojim Kopanjom Dragom i naravno ja.

Sa Perom održavam kontakte pa moglo bi se reći cijeli život, od 1956. godine, i kako vidite na slici od tada pa do danas se ništa ili skoro ništa nije promjenio naš Pero. Divni, široki osmjeh, velike, krasne oči iz kojih izvire ona njegova ljepota, dobrota i prostodušnost. Uvijek sam ga obožavao i mnogo više nego što je on to i znao.

Pero je iz one gradske ulice Petra Kočića iza starog đackog doma a na tom mjestu je sagrađen novi Dom JNA. Ne znam kako se sada zove ta ulica ali to je ista ulica u kojoj je rođen I poznati banjalučanin Vilko Winterhalter. Jedan zajednički prijatelj, prognanik iz Švedske, kada sam mu rekao da idem da se javim našem Peri, reče: “Molim te ne zaboravi da napišeš da je Pero dečko, raja s Malte i svi će znati gdje je to i kojoj je on generaciji pripadao i naravno kojo raji”. Ja evo ispunjavam švedsku prognaničku želju.

Pero Kolarević je bio jedan od najpoznatiji atletičara u Banjaluci pa i u samom vrhu Jugoslavije te sam ga se sjetio i ovdje u Slovačkoj kada sam sreo i upoznao jednog velikog biznismena koji je bio ta generacija jugoslavenskih atletičara. Kada mu rekoh da sam iz Banjaluke odmah nastavlja sa pitanjem, “iz grada?”, te ako si, morao si poznavati te i te atletičare i naravno pomenu našeg Peru.

Pohađajuci Tehnišku školu u Banjaluci i idući na fiskulturu kod poznatog profesora, pedagoga Hamdije rahmetli Kadenića, odrediše i mene da se spremam na gimnastrijadu: neka vježba s balvanima, naravna malim. Normalno, tu je i Pero Kolarević, te Kolja Mičević, poznata knjižvna i prevodilačka evropska ličnost. Ide se u “hajvan” vagonima u Bihać. Spavanje u šatorima sa slamom a kiša pada li pada, danima. Najveći događaj je bio kada Pero prokuži dobijanje graha preko reda, onog poznatog vojničkog, te to Kolja, on i ja iskoristismo po nekoliko puta i sve preko reda.

Od tada pa do danas ljubav prema grahu je ostala trajna i draga tema za šale oko graha cijelog ovog našeg zajedničkog života.

Odlazimo i na gimnastrijadu u Zagrebu, stalno druženje, zezanje, Kolja, on i ja.

Obadvojica dobijamo stipendije i odlazimo na studije kao Čajavečki stipendisti, on na elektroniku a ja na kemiju. Za vrijeme raspusta se srećemo po igrankama u društvu budućih supruga i uvijek sam ga zezao da je dobio stipendiju po protekciji jer je njegova starija sestra Dušanka radila u kadrovskom odjeljenju našeg Čajevca dugi niz godina. Ja sam je sreo 1958 kada sam i počeo da radim.

Radimo u Čajevcu i na svim društvenim događajima Čajevca smo uvijek bili jedan uz drugog i uvjek sam uživao u njegovom laganom humoru i šarmu. Tu je povremeno i naš dragi Kolja Mičević, nevjerovatan čovjek, humanist veliki intlektualac.

Perina porodica i ja stanujemo u istom ulazu, rastu nam djeca kao vršnjaci, ja mu noćima pravim društvo u njegovoj kuhinji pomalo pijuckajući jer sin Srđan do 12 ili 1 noći ne spava. Putujemo po svijetu zajedno. Nezaboravno putovanje je s njim i Drčom u Minchen na Oktobarfest i o tome sam jednom pisao.

Počinje ovo ludilo naše kad nas bosanski pravoslavci, Srbi, progone sve redom sa radnih mjesta milom ili silom pa zatim i iz rođenog grada. Ja sa svojom porodicom u Čehoslovacku, a Pero sa svojom u Ameriku ali naravno nikad ne prekidamo onaj fini topli ljudski kontakt a posebno sada kada nam Amerikanci dadoše ovaj Skype i to onako ĐABALESKU i još sa slikom, te se siti ispričamo.

Kad je bio u Novom Zelandu u proljeće kod svoje Zane, često smo razgovarali i on mi je stalno prijetio da ce doći do Bratislave. Mome iznenađenju nije bilo kraja, a naravno i radosti. Na žalost, proveli smo samo jedan zajednički dan u krasnom druženju i divnim sjećanjima.

Ispričam mu tom prilikom priču kako sam našeg Mičevića sretavao u Banjaluci poslije Dejtona i jednom uz laganu večeru u Palasu upitah ga onako usput za stan, da li ga je vratio a on mi reče: “Znaš, ne možeš svatiti a niti se može odmjeriti šikaniranje koje doživljavam kod traženja povrata stana”. “Pa zašto da se ne naljutiš, pa i ti si njihov?”, ,a on mi odgovori “Nisam dobar Srbin, nisam ratovao a uzgred mi prebaciše da sam stanavao uz Predraga Matvejevića u Parizu a on je svašta pisao o ovim dogadjanjima”.

Teško je biti star ako nemaš uspomena i sjećanja. Posjeta našeg Pere je bila sva u laganom lijepom sjećanju na našu mladost kao i sjećanja na početne strašne dane življenja u progonstvu. Mi koji smo doživjeli progonstvo pa i ja i Pero, progonstvo iz svog doma, ulice, grada, domovine, to je jedan veliki dugi roman, jer progonstvo je teška životna škola u kojoj su prisutne stalno nostalgija, tuga i sjećanja.

Zavrašavam svoja zaista kratka sjećanja na svog dragog prijatelja na koga često mislim a i nedostaje mi.

Pozdrav svima, Ismet.

P.S. Prilog sam dobio krajem novembra pa ga s malim zakašnjenjem tek sada objavljujem. Vjerujem da u Bratislavi ovih dana kiša ne pada ali naslov nisam htio mijenjati. - Co

Uz Saimin komentar

Kod Višnje i Josipa

Sa Josipom i Višnjom

Bilo je poprilično kasno kada sam se sa Anđelkom vratio do Višnje i Josipa. Zadnji dan boravka u starom kraju se bližio kraju. Treba nam ustati sutra oko šest da bih stigao na let za Washington D.C. A priča na pretek.

Primjećujem da su Višnja i Josip zadovoljni, da su uspjeli prebroditi teškoće koje su nas prognane pratile od početka devedesetih, da se polako spremaju za penziju. Josip je već penzioner a Višnju čeka još nekoliko godina rada. Slično je kod većine onih sa kojima sam se družio u starom kraju. A onda, nema ranog ustajanja, gužve na putu do posla, nerviranja ako nešto ne ide kako treba. Bit će i putovanja, ako bude zdravlja. Oboje su pošteno radili cijeli svoj život. Višnja je, sjećam se, u godinama neposredno pred rat, uprkos nepovjerenju prema onima koji nisu bili članovi partije, svojim radnom u Profesionali zaslužila najviša priznanja, na iznenađenje pojedinaca kojima se sva sposobnost svodila na laktarenje i probijanje kroz život na osnovu veza. Nije to bilo lako u doba kada je važnije bilo čiji si i odakle si a manje kakav si, koliko znaš  i šta si napravio.

Jedna sa komšijom

Gledam Višnju i Josipa. Dobro se drže, ko bi rekao da su prevalili šezdesetu. Možda sam subjektivan ali mi se čini da se većina starih prijatelja dobro bore s godinama. Polako jedno po jedno uplovljavaju u mirne penzionerske vode relativno dobrog zdravlja. I red je. Radi se o poštenoj raji, osobama koje su od rođenja učene na red i disciplinu, poštovanje starijih, korektan odnos prema komšijama, radnim kolegama...

Uz kolač i sok, razgovor se otegnu do kasno u noć. Impresioniran sam Josipovim pamćenjem detalja iz djetinjstva. Spominje osobe koje sam već odavno zaboravio, mjesta kojima se nisam mogao sjetiti imena, događaje koji su davno izblijedili. Reče mi da se sprema da mi pošalje nekoliko priloga za blog, da ugledaju svjetlost dana, da negdje ostanu zapisani. Pade dogovor da pokušamo nešto zajedno napraviti da istoriju kraja u kojem smo rođeni i odrasli otrgnemo od zaborava. O drugim dijelovima Banjaluke je dosta napisano ali o Budžaku, Predgrađu, Delibašinom selu se malo šta može naći na Internetu (ovdje izuzimam trapiste koji su ostavili dubokog traga u istoriji grada).

Bližila se ponoć. Vrijeme da se ide u krevet jer se sutra rani.

Jedna sa Josipom

Ujutro ustasmo na vrijeme i nakon što sam doručkovao, pravac aerodrom. Josip se dobro snalazi u saobraćaju, izbjegava ceste na kojima je gužva. Zagreb je veliki grad i živi životom sličnim ostalim velikim gradovima Evrope. Na cestama je puno vozila, ljudi žure na posao. A ja, nakon skoro mjesec dana, žurim svojoj novoj kući na koju sam se odavno navikao i gdje mi je lijepo. A lijepo mi je bilo i u starom kraju jer sam se družio sa dragim ljudima, prijateljima koji su ostali onakvi kakvi su oduvijek bili. Mnogo ih je izvan Banjaluke koja je njihovim protjerivanjem izgubila neprocjenjivo bogatstvo.  Većina onih koja je ostala to ne shvata niti će ikada shvatiti. Na njihovu žalost. Mislili su da će ih, kada nas otjeraju, čekati med i mlijeko a sada, kada su lopovi i mešetari premazani svim mogućim bojama pokrali sve što se pokrasti može, kukaju nesvjesni gdje su pogriješili. Krivi su im drugi a svoju krivicu ne vide.

Josip me ispratio sve do reda za check in a onda se zaputio nazad u svoj stan na obali jezera. Da uživa u zasluženoj penziji. I da planira putovanja koja su on i Višnja oduvijek voljeli. Nadam se da ću ih jednog dana dočekati u svom novom domu da naše druženje nastavimo. 

Kod kumova

Kumovi

Stigla je i nedelje, zadnji dan boravka u starom kraju. Na putu sam već skoro mjesec dana i došlo je vrijeme da se vratim kući. Koferi su spakovani, ostale su još samo dvije posjete. Polijećem rano ujutro u ponedeljak a od sestrine kuće do aerodroma nije lako stići. Obično veče ranije naručim taxi a onda cijelu noć strijepim da se vozač neće pojaviti. Ovaj put mogu mirno spavati. Josip se ponudio da prespavam kod njih a onda će me on ujutro odbaciti do aerodroma. S zadovoljstvom pristajem. Još prije polaska iz USA smo se dogovorili da se vidimo a ovako sam jednim udarcem ubio dvije muhe.

Moj kum Andjelko

Josip je stigao u Ježdovec poslije podne, nakon što sam završio ručak. Od sestrine kuće do Josipovog novog stana na Jarunu nam je trebalo dvadesetak minuta. Uz priču nisam ni primijetio da smo stigli. Na Jarunu sam bio nekoliko puta prije dvadesetak godina kada sam devedeset treće stigao sa familijom u Zagreb. Tu je stanovao moj nesuđeni gazda Marton, osoba zanimljive prošlosti, kod kojeg sam dobio posao direktora novoformirane firme. Na kraju od toga nije bilo ništa (dobio sam prve dvije plate i ni kune više) ali sam tih nekoliko mjeseci radeći u NT Computing-u upoznao različite dijelove Zagreba koje kao izbjeglica vjerojatno ne bih posjetio.

Stigosmo u lijepo uređeni stan u koji su se Višnja i Josip uselili prije par godina. Stan se nalazi na lijepom mjestu, u blizini jezera. Idealno za penzionere. Šta može biti ljepše nego svakodnevna šetnja uz jezero. Manje sretni moraju sjesti u auto da stignu do jezera a njima je jezero pred nosom.

Iz kontakata sa Josipom sam znao da u njegovom novom komšiluku stanuje moj kum Anđelko kojeg nisam vidio godinama. Pred sam polazak na put uspostavio sam kontakt sa Anđelkom pa smo se dogovorili da se vidimo kada stignem u Zagreb. Nakon što sam se pozdravio sa Višnjom, zamolih Josipa da me prvo odvede do Anđelka a onda ćemo nas troje malo posjediti. Iznenadih se kada shvatih da Anđelko zapravo stanujeu istoj zgradi, samo nekoliko ulaza dalje. A Josip mi reče da malo dalje žive i Čabrići,  još jedna banjalučka familija sa kojima se Matoševići druže. Kada pomislim da je slična situacija i u drugim dijelovima Zagreba ponovo pomislim o razmjerima etničkog čišćenja sprovedenog u našem gradu a o kojem se vrlo malo govori .

Anđelko i Vlasta su me očekivali. Nismo se vidjeli godinama, više se ni sjećam kada je to zadnji put bilo. Vjerojatno onog dana kada sam pomagao u tovarenju namještaja i ostalih stvari kada su, još na početku rata, zamijenili kuću za stan u Zagrebu.

Anđelko i ja smo odrasli u istom komšiluku i često smo se družili. Bio je tri godine stariji od mene ali to nam nije predstavljalu prepreku da se dosta vremena provodimo zajedno. Često smo igrali nogomet iako je Anđelko češće igrao u ekipi „starih“ kada bi nedeljom ujutro „mladi i stari“ zakuvali na male u dvorištu dida Marka. On me je vodio u Trapiste na „korzo“ uz Vrbas ispred internata u kojem su stanovali učenici Trgovačke škole koja je u to doba bila smještena u jednom od mnogobrojnih objekata oduzetih od Trapista. U internatu je stanovalo mnogo djevojaka pa su momci iz okolnih mjesta subotom i nedeljom navraćali u Trapiste da se „bacaju“. Mi mlađi smo se ponekad priključili starijim učeći tako „zanat“. Siguran sam da se Josip sjeća tog doba koje je meni ostalo kao u nekakvoj magli pa ponekadne znam da li je bilo baš tako ili ja to samo zamišljam.

Anđelko je u ta vremena bio glavni uzgajivač štiglica u našem komšiluku. Zbog njega sam se i ja jedno vrijeme bavio štiglicima, hvatajući ih pomoću slamki od metle umaljanih u melu, postavljenih na stabljike čička koje smo zabadali po baštama komšiluka. Melu smo sakupljali u šumi u Trapistima, kuhali ih kod kuće na otvorenoj vatri i onda umaljali slamke u nju. Bio je to pipkav posao jer se mela lijepila za sve živo. Svoj hobi sam brzo napustio ali mu je Anđelko ostao vjeran i nakon što se oženio s Vlastom.

Dok sam pričao sa domaćinima na um su mi dolazile mnoge slike iz djetinjstva: Male kuće u kojoj su Jelčići stanovali, gdje sam znao dolaziti na probe hlaća ili košulje koje mi je šio Anđelkov otac Tonči, Dalmatinac koji se poslije drugog svjetskog rata obreo u Banjaluci i tu skrasio, ženeći Jelu, najstariju kćerku bake Ruže Kezić. Prvog odlaska na more u Biograd na moru na koje me je poveo Tonči, čija je familija živjela u kamenoj kući u centru mjesta, uz samo pristanište. Proslave krizme, kada mi je upravo Tonči bio krizmani kum. Sjetio sam se i dana kada sam istovarao elemente za kuću koju su Anđelko i Vlasta pravili na zemlji Kezića uz ulicu Vlade Vitjuka, u neposrednoj blizini imanja časnih sestara.

Sjećali smo se Anđelko i ja tih dana i mezili a vrijeme je brzo prolazilo. Morao sam se vratiti do Matoševića jer sutra je trebalo raniti. Anđelko me je dopratio do stana a onda smo opet nastavili s istim: sjećanjima na stara vremena i komšiluk u kojem smo proživjeli lijepe dane bezbrižnog djetinjstva, ne sluteći da će se jednog dana sve promijeniti.

Korijeni

Komentar gospodina Saida mi je dao inspiraciju da napišem ovaj prilog.

Moj otac je poslije završene Gimnazije poceo raditi kao pripravnik Opštine Banja Luka ili kako se to  već zvalo u Kraljevini Jugoslaviji. 

Dolazak na vlast NDH ga je zatekao na istom mjestu. Obzirom da je imao predivan krasnopis (ono tintom, perom i držalom, debela, tanka itd.), ostao je na istom mjestu. U to vrijeme moj dajdža/ujak je već bio u Rusiji, član Kominterne a stric već u partizanima, ali je o tome znao mali broj ljudi. Mislim da je otac zbog tog lijepog rukopisa ostao na poslu, trebao im je.

Naša baka je imala sestru, Kadenić Hafizu (majka gimnazijskog profesora fiskulture Hamdije).
Njoj je pripala manja kućica u našem dvorištu. U njoj je stanovala gospodja Čelar.

Tetka je poslije rata prodala tu kućicu Kovačević Gojku i njegovoj porodici. Oni su došli  iz nekog sela ali se ne sjećam odakle. Uslov da im moja tetka proda kuću je bio da se gospođa Ljubica, koju smo svi u komšiluku zvali Dada, ne može istjerati iz te jedne sobe do njene smrti. Ona je bila učiteljica u penziji. To se prihvatilo i tako se ispoštovalo do kraja njenog zivota. Ona je imala dva sina. Strahinju i Jovana? - nisam baš sigurna u ime).
Jovan? je bio u Kraljevoj vojsci u Beogradu a Strahinja, student treće godine prava u Beogradu, je ubrzo pobjegao u partizane.
Prvi se nikad nije javio iz Londona gdje je pobjegao kad i kralj a drugi je cjeli rat proveo u partizanima. Kao nagradu je dobio čin majora. Nepismenost, bahatost i nekultura nadređenih ga je opredijelila da to napusti (što mi je to danas nešto poznato na ovim prostorima). Završio je Pravo u Beogradu i tamo se oženio. 

Dada je bila  majka Tereza naše ulice. Kad bi neko od roditelja smatrao da su "batine izišle iz raja" mi djeca smo iz sve snage vikali "Daaaada". Ona bi se u sekundi stvorila i spašavala nas sa odmjerenim i  blagim razgovorom sa roditeljima.

Čika Strahinja je u toku rata jednom bio u bio u životnoj opasnosti. Došao je tajno u posjet majci, ali je neko to dojavio NDH vlastima. Moj je otac to saznao  i obavijestio Strahinju. Pošto nije bilo vremena za bijeg, uletio je u našu kuću. Majka-nana -baka je bila hadžinica, sjedila u krevetu okružena jastucima. On je bio mršav , smotao se njoj oko leđa. Ustaše su pretražile sve i nisu ga našli.

On je svakog ljeta kad bi dolazio iz Beograda na ljetna ferija, donosio nani veliki paket cigareta, jer je bila veliki pušač. Rijetkost u to vrijeme, ali muftijska djeca i drugih bogatijih slojeva su uvijek mogli da rade sve što sirotinji nije bilo dozvoljeno. O tome se pričalo u našoj kući i ja sam voljela slušati priče iz prošlosti.

Strahinja je poslije prebačen u Sarajevo i tu je dočekao penziju kao pravnik u vladi.
Supruga mu je umrla a on je sa dvije kćerke i dvije unuke početkom ovog našeg rata otišao preko Beograda u Dansku jer je starijoj kćerki, koja je bila razvedena, stan bio na okupiranoj Grbavici. Ovog ljeta, Vice i ja smo sjedili u bašti jednog restorančića na Baščaršiji, kad sam ugledala Milu, njegovu mlađu neudata kćerku. Starija se zvala Slavica. Njena starija kćerka se udala za Makaranina i danas žive u Makarskoj. Povratnici u Hrvatsku .

Strahinja je umro u Danskoj, a Mila je prilikom našeg susreta sa nama bila nekoliko puta i po nekoliko sati. Sve me je ispitivala. O baki, o ocu, o njenim sjećanjima i uspomenama iz Banja Luke. I zapisivala. 

Možda sam ovo odužila, možda nije zanimljivo za pisanje, a možda sam već i pisala. Ne znam. Rijetki su mladi ljudi koji se baš puno interesuje za prošlost. Oni žive za budućnost, a to je po meni normalno. A onda kad dođu u ove naše godine, to nevjerovatno postaje bitno. Sigurno će tako biti i sa Noorom .

Zbog toga ja učestvujemo na ovom blogu, jer je koncepcija i smisao bloga nešto što je meni blisko. To je jedino mjesto na koje odlazim, a možda danas nema vrijednost koju će možda imati jednog dana. Ne znam Co hoće li tvoja knjiga biti sastavljanja od priloga s bloga ili novi tekstovi? 

Razmišljala sam šta da od slika stavim uz prilog i onda odlučila da pošaljem dokument iz moje porodične arhive. To je moj otac dobio od NDH vlasti kad je trebao da se ženi.
Nisam to nikad iskoristila, da lako dobijem hrvatsku putovnicu . Niti sam željela plaćati silne novce da je dobijem iz Mostara, bez ikakvih dokaza. Samo za novac. Naplatila  sam se mnogo puta, čekajući u redovima pred njemačkom ili holandskom ambasadom kao stoka u toru za odlazak sinu u Holandiju prije ovog novog pasoša. Ostala sam Bosanka slijedeći svoje korijene i ostala vjerna ovoj prelijepoj i pretužnoj zemlji .

Pozdrav Saima

Posjeta Nadi i Davoru

Nakon što sam se rastao sa Enisom i Natašom, put me je vodio u Dubec, Nadi u posjetu. Zadnji put kada sam na okretištu izašao iz tramvaja, na stanici me je čekao Miro. Ovaj put sam znao da ga neće biti. Zlokobna bolest, koja je u zadnjih par godina odnijela nekoliko prijatelja, je bila jača. Svi napori, sva borba je bila uzaludna. Miro je otišao tamo gdje ćemo i mi svi jednog dana završiti svoj put. Samo je pitanje na kojem se mjestu u redu, u kojem se niko ne gura, nalazimo.

Na stanici me je čekao Davor. Pozdravi smo se i sjedosmo u lokalni bus koji je vodio pokraj naselja gdje Štefanci žive zadnjih petnaestak godina. Kada smo devedeset treće stigli u Zagreb kao izbjeglice, tamo smo zatekli Miru koji je istim putem otišao prije nas. Kako smo ga pronašli, ne sjećam se, ali se sjećam jedne večeri kada smo do kasno u noć Nera i ja sjedili u stanu, čini mi se u Susedgradu, gdje se Miro privremeno smjestio sa djecom, pijuckajući i pričajući. Nada je u to doba bila u Njemačkoj pokušavajući da zaradi nešto novaca za život. Miro je ostao sa djecom u Zagrebu radeći poslove koje smo mi izbjeglice mogli dobiti. Sjedili smo u dnevnoj sobi i pričali dok se na televizoru vrtio nekakav nezanimljiv program koji niko od nas nije pratio. Djeca su u međuvremenu otišla spavati a mi smo se nazad u naš iznajmljeni stan u Prečkom zaputili pješice dobrano poslije ponoći.

Jednog dana krajem jula devedeset četvrte stigao je Miro u Ježdovec kod moje sestre, gdje smo se morali preseliti jer od mog posla nije bilo ništa a ostali smo i bez para, da nas svojim kombijem prebaci na parking kod Autobuskog kolodvora, na naš put preko velike bare. Na istom mjestu smo se sreli zadnji put prije tri godine, nekoliko dana prije moje prve posjete familiji u njihovom novom prebivalištu. Otišli smo taj dan do Kvatrića na čevape i pivo a onda je pao dogovor da dođem kod njih na ručak . A evo danas, umjesto njega me dočekao Davor. Život je pun iznenađenja, i lijepih i ružnih, i moramo se s tim pomiriti jer često neko drugi poteže konce a ne mi.

Nada me je opet dočekala s jelom i pićem kao prošli put. I opet se razvezla priča. Pričala mi je o njihovoj borbi s opakom bolešću, o Mirinoj sreći kada je Davor napokon dobio posao, o danima nakon što ih je napustio. Ne mogu ni zamisliti kroz šta su prolazili. Svi napori nisu urodili plodom. Opaka bolest je bila jača.

Drago mi je bilo čuti za Davora jer znam kako je svima nama prognanima bilo teško u novim domovinama. Posao, bilo kakav, daje nadu za bolje sutra. Ni u rodnom gradu situacija nije bolja ali je nama koji smo morali otići bilo mnogo teže uklopiti se u novu sredinu ma kako se ko snašao. Znam da Davoru ni sada nije lako jer mora rano ustajati da bi stigao na posao na drugom kraju grada ali i to će jednom proći. Vrijedan je to i pošten momak koji na kraju mora dočekati svojih pet minuta.

Vrijeme je prošlo brzo. Morao sam nazad u Ježdovec koji je na drugom kraju grada. Pozdravio sam se sa Nadom a Davor me je odveo do tramvajske stanice meni nepoznatim ulicama. Sjećam se da sam prošli put prošao istim putem sa Mirom. Noć je bila hladna i na ulicama nije bilo skoro nikoga. Kada smo stigli do stanice , molio sam Davora da se vrati kući ali me on nije htio slušati. Ostao je sa mnog dok tramvaj nije stigao a onda se zaputio nazad istim putem. Mene je čekalo dugo klackanje ulicama Zagreba u gotovo praznom tramvaju. Bilo je toplo pa sam do Savskog mosta gotovo zaspao. A onda me dočekala hladna noć na stanici na kojoj je pored mene bilo još samo nekoliko osoba koje su, kao i ja, žurile svojim kućama u predgrađe velikog grada. Hodao sam stanicom da se zagrijem a u glavi su mi se ponovo počele vrtjeti misli i pitanja na koja ponekad nemam odgovor. Otkud ja ovdje? I zašto? Žašto nam se sve ovo desilo? Zašto je nekima toliko važno pripadati nekoj naciji a biti čovjek za njih ne znači ništa? Da li su oni, koji su godinama planirali sve ovo što nam se dogodilo, sada zadovoljni postignutim ili ima i onih koji su se pokajali? Da li će nepravda učinjena nama koji ju nismo ničim zaslužili biti ispravljena? 

Odgovore  na neka pitanja znam a neka će mi zauvijek ostati nepoznanica.

Moj autobus je stigao nakon tridesetak minuta, negdje oko ponoći. Predamnom je bio još jedan dan u starom kraju a onda, pravac Amerika. Do nekog novog puta i novih dragih susreta.

Kratki susret sa Enisom i Natašom

Nakon što sam u Banjaluci završio većinu planiranih poslova, zaputio sam se u Zagreb, odakle sam  imao let za USA. Kada sam planirao posjetu rodnom kraju mislio sam da ću u Zagrebu provesti više dana, da ću uspjeti skoknuti i do Ljubljane ali mi problemi s administracijom u Banjaluci pokvariše planove. Od devedeset druge u Zagrebu živi veliki broj osoba koje poznajem ili sa kojima sam se družio pa je to mjesto gdje je vjerojatnoća da sretnem nekog koga poznajem jednaka ako ne i veća nego u Banjaluci. To je samo još jedna potvrda o razmjerama etničkom čišćenja koje je planski sprovedeno u sada glavnom gradu manjeg blentiteta.

U Zagreb sam stigao u petak popodne. Smjestio sam se kod sestre koja je isto tako morala napustiti Banjaluku i sada živi u njegovom predgrađu. Grad se u zadnjih dvadesetak godina jako proširio tako da je prebacivanje s jednog kraja na drugi za nekoga bez auta prava mora. Da bih od sestrine kuće stigao do centra grada moram uzeti lokalni autobus a onda tramvaj a za to mi treba najmanje sat vremena.  Odlazak u neki drugi dio grada zahtijeva dodatno vrijeme tako da sam ono malo vremena što sam imao na raspolaganju morao dobro isplanirati.

Prvi dan po dolasku sam odvojio za kratki susret sa Enisom i Natašom, redovitim posjetiocima i autoricama na blogu. Enisu sam prvi put u životu sreo prije dvije godine kada sam dolazio u stari kraj da posjetim bolesnog brata i kuma a sa Natašom nikada u životu nisam razmijenio niti jednu riječ uživo iako smo nekoliko godina radili u istoj firmi. Sa obe sam u kontaktu evo već desetu godinu i čini mi se kao da se poznajemo godinama. Kako obje stanuju u blizini Dinamovog stadiona dogovorili smo se da me sačekaju na tramvajskoj stanici preko puta ulaza u Maksimirski park. Do Trga bana Jelačića me je doveo sestrin sin, nakon što smo njegovu kćer odveli do mjesta s kojeg se njena raja s faksa spremala za odlazak na Sljeme. Usput sam, po prvi puta, vidio dijelove Zagreba gdje stanuju oni dubljeg džepa. Prošli smo pokraj rezidencije predsjednika države na Pantovčaku, provezli se kroz Mlinove...  Lijepi su to predjeli. Eh, samo da je love...

Enisa

Vrijeme do susreta sa Enisom i Natašom sam proveo s nećakom u jednom kafiću u blizini Trga, prošetao do Kvatrića a onda uhvatio tramvaj do Maksimira. Stigao sam tačno na vrijeme a Enisa se pojavila nakon par minuta. I Nataša je bila tu u blizini ali je nismo odmah primijetili. Pozdravismo se i zaputismo u obližnji kafić. Dan je bio prohladan i toplota kafića mi je prijala. Našli smo slobodan stol blizu prozora, naručili piće, krenula je priča. Teme, razne. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Spomenuli smo i blog. Da ga nije vjerojatno ne bi bilo ni ovog našeg susreta. Naravno, bilo je i trača. Onako malo kakoje to kod nas uobičajeno.

Konobara smo zamolili da nas uslika. Za uspomenu i za blog. Samo par slika.

Ostali smo oko sat vremena. Prekratko da se ispričamo. Nataša je imala obaveza a i ja sam morao u još jednu posjetu. Enisa i ja smo se pozdravili sa Natašom a onda smo nas dvoje prešli na drugu stranu Maksimirske do moje tramvajske stanice. Tramvaj se uskoro pojavio i ja sam nastavio dalje. Četvorkom do zadnje stanice.

Nataša

Dok sam se truckao u tramvaju razmišljao sam o našem susretu. Ko zna da li bi se ikada ovako sastali da ne bi devedesetih. I „demokratskih“ promjena koje nas rastjeraše na sve strane. Ovako, stekao sam dva nova prijatelja iako sam u isto vrijeme od drugih sa kojim sam se često družio sada razdvojen hiljadama kilometara.

Vozio sam se tramvajem ka Dubcu a u rukama sam držao kesu s poklonima koje sam dobio. Nataša mi je poklonila jednu svoju sliku, lijepi akvarel na platnu a Enisa knjigu Amira Osmančevića „Banja Luka, vrijeme nestajanja“ i nekoliko razglednica s motivima Banjaluke onakve kakve je se mi sjećamo. Oni će me podsjećati na jedno lijepo druženje sa prijateljima sa kojom dijelim sličnu sudbinu. I naravno, vrijednosti koje su nam vodilje kroz život.  

Kroz Banjaluku slikom i riječju - 3.

Nakon još jednog Josipovog zanimljivog priloga, nastavljam sa svojom šetnjom gradom.

Dom bivše JNA i vojne komande grada

Dom JNA, izgrađen nakon zemljotresa. Znao sam tamo ponekad navratiti u restoran, ali ne baš često. Za vrijeme ovog zadnjeg rata tu se nalazila glavna vojna komanda koja je planirala i rukovodila ratnim aktivnostima još od početka rata u Hrvatskoj. Neki od njenih „stanara“ su završili u Hagu zbog aktivne uloge u „odbrambeno-oslobodilačkom ratu“ koji je, između ostalog, Banjaluku "oslobodio" od nekoliko desetina hiljada njenih građana. Poslije rata je jedno vrijeme u njemu bila smještena vlada a šta je sada tamo, ne znam. 

Narodno pozorište Bosanske krajine

Narodno pozirište Bosanske krajine, poslije rata preimenovano u Narodno pozorište manjeg blentiteta. Većina nas je, bar za vrijeme srednje škole, odlazila na pozorišne predstave u ovaj hram umjetnosti a meni je ostao u sjećanju i zbog zabava na kojima smo mi, VIS Usamljeni, svirali, zabavljajući glumce i goste poslije premijera. Svirke nam je „naštimao“ otac našeg bubnjara Mire Štefanca, Zlatko, koji je bio dugogodišnji član glumačkog ansambla. U posebnom sjećanju mi je ostalo jedno veče kada je gostovalo Narodno kazalište iz Splita. Zdravka Krstulović, prvakinja splitskog kazališta i naš Adem Čejvan, su cijelo veče neumorno plesali uz pjesme Beatlesa, Rolling Stonesa i drugih u to vrijeme popularnih grupa a mi smo se trudili da ih dobro zamorimo birajući uglavnom pjesme brzog ritma.

Ulaz u Dom kulture

Dom kulture, mjesto za koje me vežu lijepa sjećanja, kao i mnoge iz moje generacije. Tu su se godinama održavale popularne i najposjećenije igranke u gradu i vjerujem da nema osobe iz moje generacije koja bar jednom nije prošla kroz ova vrata, ulateći u hram zabave našeg grada. Igranke su se održavale sve do godinu iza katastrofalnog zemljotresa a nakon toga su se za kratko preselile u šator razapet ispred ulaza u tvrđavu Kastel. Drago mi je da sam imao čast da bude aktivni učesnik tih događaja koje do kraja života neću zaboraviti.

Gospodska ulica

Gospodska ulica, još jedna od institucija grada. Lijepo sređena, s mnogim ukusno uređenim prodavnicama, godinama je bila mjesto okupljanja banjalučke mladosti. Provodilo smo tu sate i sate svako veće, na korzu kojeg već odavno nema. Današnjim generacijama je vjerojatno smiješno kada im pričamo šta smo na korzu radili. Stajali sa strane ili šetali. Od jednog kraja korza do drugog. I tako do kasno u noć. A onda kući, pa slijedeći dan ponovo. Šetale su banjalučkim korzom mnoge ljepotice a mi smo s trotoara, svako na svom mjestu, kibicovali, dobacivali, "bacali se", kako se to u naše vrijeme "stručno" govorilo. Danas su popularne neke druge "tehnike" a korzo će ostati samo u našim sjećanjima.

Don Gvido Del Mestri

Crkva na Petričevcu srušena 1995. godine

Drago mi je da sam zaokupio pažnju čitalaca bloga svojim posljednjim prilogom. Posebno mi je drago da sam obradovao gospodju Felicitas Winkler-Hodžić, koja je kao dijete dolazila kod časnih sestara u Budžaku.

Opet ću je obradovati, sa jednim prilogom od prije mjesec dana objavljenom u Banjalučkom Glasu a djelo je Banjalučkog publiciste Slavka Podgoreleca koji je ovih dana umro. 

Ali prvo nekoliko mojih sjećanja.

Obitelj Winkler-Del Mestri često je dolazila u Trapiste, i bili su rado vidjeni gosti u samostanu Trapista. Sjećam se grofice Del Mestri koja je za ruku vodila jednu malu djevojčicu, i povremeno joj govorila nešto na njemačkom. Siguran sam da je to bila Felicitas.

Slavko Podgorelec je u ovom opusu lijepo obuhvatio povijest ove Banjalučke aristokratske obitelji, a gospodja Felicitas kao njen direktni potomak, pomenuta je u tekstu.

Josip

Don Gvido

Piše: Slavko Podgorelec 

LJudima rođenim na ovim prostorima vjerojatno je već u gensku šifru usađena klica sindroma kratkog pamćenja…Ili se film istorijskih događaja prebrzo odmotava da bi se pojedine sekvence (ličnosti i događaji) registrovale, odnosno memorisale. Biće da je tako, barem na temelju blic-ankete (ispitivao sam isključivo banjalučke i sarajevske intelektualce), a pitanje je glasilo "Ko je prvi banjalučki odnosno bh-kardinal?" Svi odreda su rekli "Vinko Puljić", ali… 

Na žalost, nisu pogodili. Naime prvi banjalučki (i bosanskohercegovački) kardinal je rođeni Banjalučanin grof Don Guido Del Mestri… 

Rođen je na banjalučkom Petrićevcu 1911. kao najmlađe od petoro djece grofa Gianvita i supruge mu, takođe grofice Marianne Von Degrazia udane Del Mestri. Mladi Guido je na Petrićevcu kršten i nakon školovanja zaređen u crkvi franjevačkog samostana Petrićevac. Pučku školu polazio je u Banjoj Luci, gimnaziju u Kalksburgu kod Beča, a bogoslovlje studirao u sjemeništu Capranica u Rimu. Godine 1937. kratko je djelovao u sjemeništu i katedrali u Gorici, a onda upisao papinsku diplomatsku akademiju. U diplomatskoj službi Vatikana djelovao je pune 44 godine, od 1940. do 1984, tj. do svoga penzionisanja, najprije kao savjetnik, a onda kao (pro)nuncij u Beogradu, Bukureštu, Vatikanu, Damasku, DŽakarti, Bad Godesbergu, Najrobiju, Meksiku, Kanadi, Bonu… Za biskupa je posvećen 31. decembra 1961. u Najrobiju u Keniji, a uzdignut na kardinalsku čast 28. juna 1991. 

Za ovog Banjalučanina vezana je i jedna (za crkvene krugove gotovo nevjerojatna) epizoda: Don Guido je, naime, dva puta odbio kardinalsku čast koju su mu nudili papa Ivan 23. i papa Pavle 6. Treći put to nije mogao odbiti jer je ponuda došla od njegovog velikog prijatelja Vojtile, odnosno Pape Ivana Pavla II…… 

Diplomatsku karijeru Don Guido započinje u Beogradu 1941. godine gdje, u aprilu, doživljava bombardovanje. Karijeru završava 1984. kao nuncij i doajen diplomatskog kora u Bonu. Trostruki je doktor nauka – filozofije, teologije i kanonskog prava. Službovao je pod petoricom papa (od Pia XII do Ivana Pavla II… ). Nakon umirovljenja (1984) Don Guido (na zahtjev Pape Ivana Pavla II) nastavlja rad u Vatikanu, i to u Kongregaciji za imenovanje biskupa. A to je, upućeni znaju, zapravo "inkubator" budućih kardinala. Kao diplomata od karijere i rođeni Bosanac, don Guido je stručnjak za pitanja ovog dijela Balkana pa također djeluje kao –’neslužbeni’ savjetnik svetog Oca. Iz službe se definitivno povlači 1991. godine i postaje kućni kapelan bolnice u Nirnbergu koju vode časne sestre. Kardinal don Guido posljednje godine života provodi sa najužom porodicom u Nirnbergu (sestrom Felicitas, očevim unukom Herbertom Winklerom-Kiniem, njegovom kćerkom Felicitas i unucima). 

Neobično je don Guido volio, reklo bi se čak obožavao Banja Luku i Petrićevac, a posljednja njegova želja bila je da ga pokopaju na petrićevačkom groblju. Umro je 1993. godine, a zbog rata u Bosni želja Don Guida Del Mestri (da počiva zajedno sa svojom majkom Marianom na petrićevačkom groblju) nije ispunjena. Sahranjen je u kripti kapele u Medei, kraj oca Đanvita i predaka. 

Don Guido je, unatoč porijeklu i počastima, bio izuzetno osvjedočeni humanista i ekumenista, a povrh toga – i izuzetno skroman. O tome govori istinita anegdota. Naime, kao ambasador (nuncij) isključivo je putovao vozom i to vagonima druge klase. Dolazeći u jedan njemački grad, Don Guido je izazvao konsternaciju zvanične delegacije koja ga je dočekala na željezničkom kolodvoru i očekivala pred vagonom prve klase. "Ekselencijo, uz dužno poštovanje, ali zašto putujete drugom klasom?" zapita ga preneraženi šef protokola. "Zato jer nema treće!" – uz osmijeh je kazao kardinal Guido Del Mestri. 

Kada je odlazio u penziju, priređen mu je u Bonu službeni ispraćaj na najvišem državnom nivou kome su prisustvovali, osim cjelokupnog diplomatskog kora i tadašnji njemački kancelar Hans Ditrih Genšer i svi ministri. Don Guido unaprijed je oglasio da se, umjesto tradicionalnih poklona, daju novčani prilozi od kojih je, potkraj osamdesetih godina prošloga vijeka sagrađen monumentalni zvonik crkve na Petrićevcu, koji je porušen maja 1995. godine. Svu svoju imovinu Kardinal je oporučno zavještao Banjaluci odnosno Biskupiji. Don Guido je bio neobično cijenjen kao osvjedočeni humanista i ekumenista, i kao takav rado priman od strane velikodostojnika drugih crkava i vjera.

I još nešto: Guido Del Mestri je obožavao i izvanredno lijepo pjevao stare bosanske sevdalinke (!). O tome je, nedavno, mojoj malenkosti posvjedočio i banjalučki biskup Franjo Komarica. Naime, čim bi Komarica stupio u Vatikan dočekala bi ga poruka kardinala Del Mestria da se "obavezno moraju sastati". Događalo bi se to uglavnom s večeri, a tada bi kardinal, sav ushićen, kazao: "Franjo, a sad ćemo pjevati one naše, stare…". A bijahu to pjesme: Haj otkako je Banja Luka postala, Vrbas voda nosila jablana, Vino piju age Sarajlije, Emina, Uzmi ovu rumen-ružu, Put putuje Latif-aga… "Imao je predivan glas, pjevao kao rođeni sevdalija, a ja sam ponekad samo mrmljao jer nisam znao riječi pjesama koje je Don Guido upamtio…" sjeća se prvoga banjalučkog kardinala biskup banjalučki Franjo Komarica. 

Vijesti iz iste rubrike

Kroz Banjaluku slikom i riječju - 2.

Nastavljam svoju šetnju kroz Banjaluku, tamo gdje sam jučer stao.

Miletovi tornjevi

Miletovi tornjevi, uporišta njegove vlasti, sagrađeni parama od prodaje Telekoma na mjestu gdje se nekada nalazila vojna kasarna. U zgradi vlade radi par hiljada ljudi, dijelovi birokratskog aparata koji jedu i ono malo para što ga privreda (bolje rečeno, ono što je od nje ostalo) zaradi. A iza zgrade vlade je zgrada televizije, objekat u kojem su se smjestili oni koji već ionako zaluđeni narod još više zaluđuju ubjeđujući ih kako im je dobro. Dobro zamišnjeno i sprovedeno u djelo, nema šta. Nešto slično je radio jedan brko još tamo krajem tridesetih i početkom četrdesetih. Svi znamo kako se to završilo.

Zgrada u blizini Titovog druma

Zanimljiva zgrada u blizini zgrade vlade, u ulici koja od Titivog druma ide trakama bivše željezniče pruge. Ovaj dio grada je doživio veliku promjenu, najvjerojatnije zbog toga što je u blizini zgrada vlade jer ne bi bilo lijepo da njeni posjetioci nalete na rugla kakva se mogu vidjeti u nekim drugim dijelovima grada.

Zgrada KUD-a "Vaso Pelagić"

Objekat kulturno-umjetničkog društva Vaso Pelagić. Osim što je ofarbana u ružnu crvenu boju, s vana ne ostavlja dojam da se o njoj neko posebno brine. Tu sam na jednoj priredbi prvi puta vidio nastup jednog vokalno-instrumentalnih sastava kako su se popularno zvale grupe momaka koji su svirali na električnim gitarama. Bili su to Amori i u glavi mi je još uvijek urezana slika Ahmeta i Đeđe, i ostalih članova grupe. Kasnije sam i ja jedno vrijeme nastupao sa njima, u doba kada sam, na nagovor moga školskog kolege i prijatelja Željka Kosanovića čak zasvirao u narodnom orkestru Pelagića. Još i sada se sjećam kako smo jednog predvečerja u dvorištu društva uvježbavali pjesmu Dubrovačkih trubadura „Jedan dan“. Pjevali smo Zoran Bićanić i ja, uz podršku ostalih članova sastava, što je izvedbi davalo posebnu draž. Ahmet i Đeđo su sada u Švedskoj, Zoran je u Zagrebu a samo je Željo ostao u Banjaluci.

Biskupova crkva

Nova Biskupova crkva, igrađena poslije zemljotresa. Moram priznati da mi se ona stara, u koju sam nekada kao dijete išao na vjeronauk i gdje sam krizman,  više sviđala. Ne pamtim kada sam zadnji puta ušao u njeno dvorište. Bilo je to vjerojatno negdje pred kraj osnovne škole. Ako je suditi na osnovu onoga što se u gradu dešavalo za vrijeme ovog zadnjeg rata, mali je broj vjernika koji ovdje navraćaju jer ih u gradu i okolici više gotovo i nema.

Kroz Banjaluku slikom i riječju - 1

Šetajući gradom bez žurbe, po prvi puta otkako sam iz njega izišao ljeta devedeset druge, gledajući neke objekte i mjesta počeše se javljati sjećanja na neka vremena, ljude i događaje koje sam pomalo počeo zaboravljati. Nekada bi to bila šetnja ujutro, kada bih se od kuće mog brata i snahe u Rosuljama zaputio prema gradu, nekada bih se na šetnju odlučio oko podneva između dvije obaveze, a najčešće sam nakon obavljenih poslova predveče obilazio dijelove grada u koje me obaveze nisu vodile. Ponekad bih potegao kameru i napravio pokoji snimak. Pregledajući snimljeni materijal pade mi na pamet da bi ih mogao iskoristi za par priloga i tako nastade ova mala serija pod zajedničkim naslovom „Kroz Banjaluku slikom i riječju“.  

Vila familije Lipovac

Odmah do parka Mladen Stojanović, idući od Malte prema gradu, nalazi se vila familije Lipovac. Tu je stanovao Pero Lipovac, Nerin i moj prijatelj i radni kolega, koji je, kao i većina muslimana i Hrvata „dobrovoljno“ napustio Banjaluku početkom devedesetih. Pero se skrasio u Zagrebu kao i mnogi bivši Banjalučani dok u njihovim kućama i stanovima sada stanuju neki drugi ljudi. Pero, po zanimanju magistar elektronike, odrastao je u cijenjenoj familiji čija je jedina mana bila da nisu pripadali odabranoj naciji. U Dotinoj knjizi "Orfej", sam naišao na jedan odlomak u kojoj Dota opisuje proslavu Perine magistrature, kada smo se u kancelariji u kojoj je radio okupili svi iz razvojnog odjeljenja OOUR-a Telekomunikacioni uređaji. Ko bi tada mogao zamisliti šta će se desiti samo nekoliko godina kasnije. Ako je suditi po događajima koji su kasnije slijedili, neki među nama su već tada znali kakva nam se sudbina sprema. 

Ulica Ilije Garašanina

Nekada  su na ovom mjestu bile bašte, povrtnjaci, a sada se preko njih „prostrla“ ulica nazvana po jednom od mnogih „srpskih junaka i ličnosti koje su bile značajne za grad Banjaluku  i njenu okolinu“. Baš na ovom  mjestu je graničilo naše imanje s imanjem časnih sestara. Na ovom dijelu ulice Ilije Garašanina, autora poznatog „Načertanija“ sam nekada davno brao voće koje je moj najstariji brat s ljubavlju i znanjem sadio. Od nekada lijepog voćnjaka nije ostalo ništa a imanje časnih sestara je sada stiješnjeno izeđu novih objekata koji su izgrađeni poslije rata.

Zgrada Crvenog krsta

Zgrada Crvenog krsta u Rosuljama, mjesto s kojeg sam ljeta devedeset treće pošao na put u jednom smjeru. Tu sam, kao i mnogi, uplatio zadnje pare da bih „dobrovoljno“ izašao iz grada. Tu su nas, jednog lijepog junskog dana, potrpali u autobuse koji su odvozili one kojih se njihov grad odrekao. Tu  je za većinu prognanih započinjao novi život, pun nepoznanica i borbe za preživljavanje. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju riječi moga sina, koji je ćutao sve do trenutka dok autobus sa nesrećnicima nije krenuo na svoj put u neizvjesnost. "Nikada se više ovdje neću vratiti", bile su njegove riječi. Čini mi se da je sa svojih trinaest godina bolje shvatio o čemu se radi nego mnogi koji su naivno vjerovali da odlaze samo privremeno, dok se situacija ne smiri.

Vila u kojoj je živjela moja kolegica iz djetinjstva

Vila na Titovom drumu u kojoj je jedno vrijeme živjela moja kolegica iz djetinjstva Jožica. Dobila ju je kao ostavštinu od jedne starije gospođe o kojoj se starala do njene smrti. Svraćao sam kod Jožice ponekad kada bih se vraćao iz grada. U ta predratna vremena, bila je to vila koja je polako propadala jer je za njenu obnovu trebalo dosta novaca. Kada sam prvi puta poslije odlaska došao u rodni grad, iznenadio sam se kada sam ugledao staru kuću adaptiranu, s lijepom željeznom ogradom. Ko u njoj sada stanuje, ne znam, kao što ništa ne znam ni o događajima koji su Jožicu i njenu familiju natjerali da napuste rodni grad. Moja kolegica iz djetinjstva sada živi u Torontu u Kanadi i ponekad me na facebook-u obraduju njene fotografije iz nove domovine u kojoj su se skrasile mnoge banjalučke familije.

Još jednom sa starom rajom

Ponovo zajedno

Par dana prije odlaska iz Banjaluke smo se našli u gradu: Srđo, Mario, Vinko i ja. Raja iz škole i s posla. Dan, prekrasan, grad pun raje. Većina izašla da uhvati malo sunca pred nadolazeću zimu. Nas četvorica smo, nakon kraćeg zadržavanja na Kastelovom čošku, svratili u slastičarnu Pingvin  u Boski. Slastičarna je lijepo uređena, atmosfera prijatna. Kava i kapučino, dobri. Za susret starih prijatelja, dovoljno.

Ostali smo u razgovoru dobrih sat vremena. Tema za razgovor kada se nađe stara raja nikad nije nedostajalo. Bilo je tu i zeze, kao u neka davna vremena.

U jednom trenutku nam je prišla jedna meni, na prvi pogled, nepoznata osoba. Reče da me je prepoznala pa došla da se pozdravi. Nisam se odmah mogao sjetiti o kome se radi ali kada mi reče svoje ime, sjećanja se vratiše. Bila je to Mirjana Škondrić, radna kolegica iz Profesionale koju nisam mogao odmah prepoznati zbog naočala i drugačije frizure. Viđali smo se svakodnevno u doba kada je moje odjeljenje postalo dio grupe koju je vodio Ivo Agatić.

Došlo je i vrijeme rastanka. Srđo i Vinko su otišli na jednu stranu a Mario i ja na drugu. Bio je to još jedan lijep susret u gradu gdje sam, do početka devedesetih, proživio mnogo lijepih godina prije nego što sam „kupio“ kartu u jednom smjeru. 

Ova je malo više službena

Mario i Vinko živoj diskusiji

Srđa i Co, specijalno za blog

Mirjana Škondrić došla da se pozdravi

Mario hvata pravi ugao

Još jedan snimak prije rastanka