Uz grb... o značkama

Razmišljala sam da li da o ovoj temi napisem komentar ili prilog.
Zahvaljujući Ipod-u odlucila sam se za prilog uz slike koje je moguće poslati. Ova sahrana je bila 13 juna 1965 god. a slike smo slučajno dobili od jednog stranog novinara. Naš komšija Toše Miteševski je bio fotograf. Prepoznao ga je taj novinar i uručio ove tri slike. To je dio naše istorije i odbrane Sarajeva.

Komšija preko puta mene se zvao Branko Krstić. Bio je penzioner bivse JNA. Penziju je stekao kao dugogodišnji Nacelnik prijemnog odjeljenja u Vojnoj bolnici u Sarajevu. Bio je poznat pod nadimkom "Bata Krle". Rodom iz Srbije - Kostolac. Rano ostao bez oca, završio vojnu akademiju i službovao u Sarajevu. Oženio se rođenom Sarajkom Anom Trezner i u kasnim godinama dobili kćerku Sandru.

Imali smo korektan komšinski odnos sa povremenim druženjem. On nije imao nikakve rodbine u Srbiji, ali je vrlo često nekim svojim zemljacima "preko štele" sređivao da im sinovi slžze JNA iako nisu bili zdravstveno ok. Obično bi ih postavljali da kuhaju kafu u nekim službama, jer u tim selima je bila deviza "ko nije za vojsku, nije ni za ženidbu." Bio je pasionirani skupljač značaka. Imao je te albume sa jastučićima i pred rat je bilo blizu hiljadu komada.
Uvijek se sjetim kako je Ana na to reagovala. Kad bi god dobio novu značku, bio je sretan i odmah nam je svima pokazivao i pričao od koga je dobio i šta znači.

Pravili su vikendicu na putu prema Palama. Ana bi svaki put kad bi donjeo značku rekla " je..... te značke. Da si mjesto njih dobio po jednu ciglu do sada bi napravili vikendicu."
Umrla je od raka pluća pred rat. Kad su Srbima organizovani avioni za privremeno izmještanje u Beograd i on je poslao Sandru kod nekih od tih ljudi kojima je ranije pomogao.

Zaratilo se, on nije htjeo da ide iz Sarajeva. Ostao je s nama, mi komšije koji smo ostali u našem ulazu brinuli smo jedni o drugima.
U junu 1995. god kad je Biljani Plavšić na granici Srbije, po naredbi Slobodana Miloševića bio zabranjen ulaz u Srbiju, osjetila se odmazda prema našim komšijama rođenim u Srbiji. Oficiri RS koji su rođeni u Bosni su ostali i formirali svoju vojsku.
Znali su sve o našoj zgradi i tad je smrtno pogođen Branko. Nije se puno ni sakrivao, nije često silazio u podrum.Taj isti dan je zapaljivim metkom pogodjen stan Dzindjic Branka koji je takodje bio penzioner rodom iz Srbije.

Branko je u toku rata bio u vezi sa Sandrom preko poruka Crvenog krsta/križa .Ti ljudi kod kojih je poslao Sandru bili su užasni prema njoj (majku su joj oslovljavali sa ustaškinjom). Uspjela je da ode u Holandiju. Udala se za Bosanca iz Vareša, dobila sina i živi u Roterdamu. Stan je dala svojoj najboljoj prijateljici, koja se udala, i plaća samo režije.

Ja sam organizovala sahranu. Nismo imali novca, otišla sam u Opinu i oni su to obavili sredivši svu dokumentaciju.
Mi smo često u toku rata razgovarali i o smrti i sahranama. Svi smo odnekud došli u Sarajevo pa smo i o tome razgovarali. Mogao se dobiti i pop i hodja i fratar. Branko je rekao da se sahrani kao ateista.
Kad sam dosla u pokopno društvo oni su me pitali hoću li natpis na ćirilici ili latinici. To me obradovalo i rekla sam na ćirilici. Obzirom da je svaka sahrana bila rizik, jer groblje nije bilo zastićeno od snajperista sa obliznjih brda, sve se brzo obavljalo.
Bili smo svi iz dva haustora. U ratu je bilo više multinacionalnosti i ljudskosti nego danas kad ovi političari sve rade da se to uništi da bi oni ostali na vlasti u svojim nahijama. Zbog toga je Sarajevo i imalo mnogo prijatelja i podrške u svijetu.

Pozdrav Saima

Grb

"Ukradeno" sa 6yka.com

Nekada, kao dijete, sakupljao sam značke kao i mnogi moji vršnjaci u to doba. Kada bismo dobili neku koju smo već imali, razmjenjivali smo ih nastojeći da imamo što veću kolekciju. Pravili smo se važni pred drugima ako bi došli u posjed neke značke koju niko drugi nije imao. Posebno su mi se sviđali grbovi gradova i sjećam se kako sam na svojim putovanjima po bivšoj Jugi obavezno kupovao značku grba grada koji bi posjetio. Najčešće sam ih nalazio na kioscima na željezničkim stanicama ili kod prodavača sitnica koji su se muvali na mjestima gdje se okupljalo dosta svijeta. U sakupljanju značaka smo angažirali roditelje, prijatelje, poznanike. Ako bi neko putovao u neki drugi grad ili kojim slučajem u inostranstvo, dobio bi zadatak da nam donese grb grada ali i druge značke  koje bi im se učinile interesantne. Bila je to šansa da se dođe do novih značaka koje niko drugi nije imao što bi nam u krugu sakupljača podizalo ugled.

U početku sam značke čuvao u kutiji, a kada se broj povećao pa mi je postao problem da pronađem neku kojom bih se htio pohvaliti, zabadao bih ih na komade kartona i organizirao po temama: značke gradova bi zabadao na jedan karton, nogometnih klubova, na drugi, i tako dalje. Kasnije se neko dosjetio da bi mogao napraviti biznis pa je počeo praviti albume za značke sa plišanim listovima (ili onim plastičnim, s rupicama u koje bi se značke zabadale), u koje su se značke mogle lako zakačiti. To je našim kolekcijama podiglo vrijednost jer smo sada sve značke mogli staviti u album, lijepo organiziran, koji smo lako mogli nosati sa sobom. Prije smo značke nosali u džepovima što bi nas ponekad koštalo bolnih uboda kada bismo ih pokučali izvaditi a ni nosanje komada kartona sa značkama nije bilo praktično. Albumi su riješili sve probleme i svako od nas ih je imao.

S povećanjem broja sakupljača značaka povećavao se i biznis vezan za značke. Na tržištu su se pojavljivale nove, a posebno one na kojima su bili grbovi gradova. Sjećam se da su Slovenci i tada bili ispred ostalih krajeva Juge. Svako njihovo mjesto je imalo grb koji je sadržavao simbole vezane za njegovu historiju. Njihovi grbovi su bili interesantni i estetski privlačni i znam da su za nas bili posebno interesantne značke manjih mjesta do kojih nije bilo lako doći.

U to doba se ne sjećam da je Banjaluka imala grb a to znači da nije bilo ni odgovarajuće značke. Tek kasnije je raspisan konkurs za grb grada Banjaluke koji je morao sadržavati simbole koji su ga karakterisali. I tako nasta grb kojeg se svi sjećamo. Na njemu sam mogao prepoznati Vrbas, Kastel i Šehitluke. Oni koji su ga dizajnirali vjerojatno su u njega ugradili i još ponešto ali moje amatersko oko to nije moglo prepoznati. Za mene je to bilo dovoljno. Bio je, istina, malo više „arhitektonski“, s ravnim linijama i čistim konturama za razliku od, na primjer, grbovi slovenačkih mjesta i gradova ali sam to objašnjavao činjenicom da je dizajniran u novije doba. I nije mi to smetalo.

Dođe rat, Banjaluka otjera pola svog življa, dođoše na vlast ljudi koji sve oko sebe vide samo kroz jedne naočale. Naočale nacionalizma koje ne vide one druge. Ulice grada nakaradiše nekim novim imenima neprimjerenim vremenu ni mjestu. Izbrisaše historiju grada da ih ona ne bi proganjala. Baciše stari grb grada u smeće a na njegovo mjesto postaviše novi koji samo oni prepoznaju. Nesta Vrbasa, Kastela, Šehitluka. Zamijeniše ih četiri C, krst, temelji manastira, orao koji se nadvio iznad svega. Tako ja to, opet amaterski vidim. Simboli tako tipični za Banjaluku kao što su to i Srpske Toplice. I misliše da su time završili posao.

A prije nekoliko dana, iznenađenje. Ustavni sud blentiteta donese odluku da je novi grb grada neustavan. Iznenađenje i za mene i za one na vlasti, a vjerujem i za većinu onih koji su šljegli u Banjaluku.

Kako će se ovaj cirkus završiti, ne znam. I ne zanima me mnogo. Više mi je interesanta ljudska glupost koja je očigledno beskrajna.

Nekad i sad

Ovaj današnji prilog je nastao zaista nevjerovatnom slučajnošću. Danas su avionom iz Minhena stigli sin i unuk naše komšinice gospođe Mace. Vice i ja smo se ponudili da ih dočekamo na aerodromu. Kad smo ih ugledali da izlaze bez kofera, znali smo da su koferi negdje ostali. Njihov let je bio Amstredam - Minhen - Sarajevo.

Dok je Edvin tražio informacije, pored nas je bio jedan bračni par koji je upoređivao brojeve na svom koferu sa avionskom kartom: ja sam pomislila da je greškom uzet tuđi kofer (možda Edvinom). Postavila sam pitanje i čovjek je odgovorio da im fali jedan kofer iz Amerike. Tako malo razgovarajući, ja upita : " Jeste li vi iz Mostara?" On odgovori da jest. Ja ponovo pitam da niste možda Kreso Nedžad. On odgovori da jest i pita: Koja si ti?
Ja odgovorim Saima Husedžinović. Ja se bez prestanka smijem i sada dok ovo pisem, na Kresino "ista si ništa se nisi promjenila". Kako je pao zagrljaj i radost. Ubrzo se pojavila i Džana koja je takođe ganjala kofer. Kreso nas je upoznao i onda je ona rekla: "a, Sajma, čula sam o Sajmi."

Uzela sam mostarski broj telefona, dogovorili se, da kad pođemo u Šibenik, obavezno navratimo u Mostar i mislim da će se prijateljstvo nastaviti.

Emira, kao uvijek spremna pomoći, naučiti i razmišljati o drugima.
Napisala mi, poslije saznanja da nosim slike na skeniranje kod fotografa, uputstvo kako mogu sa ovog Ipoda sama to raditi i evo rezultata.

Prva slika je napravljena petog januara 1971 god. Devet dana nakon poroda sa prvim sinom. Preživjela je rat od tri i pol godine u podrumu u mojoj zgradi, i evo sada umnožena na sve moguće načine.

Druga je napravljena kamerom Ipoda prije desetak dana i dokazuje "da smo isti"

Pozdrav Saima (čudni su putevi gospodnji.

Krese u posjeti Americi

Prošlo je više od dvadeset godina od početka rata u Bosni i moja generacija polako ali sigurno korača ka zasluženoj mirovini (evo upotrijebih ovu varijantu za penziju jer mi se učini nekako prikladnija za vode u koje polako uplivavamo). Bilo nas je svukuda, radilo smo svašta, preturili mnogo toga preko glave pa je red i da se sada odmaramo. A gdje i kako ćemo provoditi godine koje dolaze zavisi od mnogo stvari.

Jučer me nazvaše Džindići, skype-om. U posjetu im stigle Krese, Džana i Nedžad. Kažu, skoknuli malo u Ameriku iz Mostara. Nedžad je prošle godine otišao u penziju pa su se odlučili na povratak u njihov Mostar. Žive u kući i uživaju plodove iz vlastitog povrtnjaka. Nedžad često provodi vrijeme u jednoj umjetničkoj radnji u starom gradu gdje odmara živce obrađujući bakar (neke od njegovih radova sam predstavio na blogu prije par godina). Ako je suditi po osmjesima na njihovim licima, mirovina im prija.

I Džindići su blizu mirovine i kako sada stvari stoje, muviraju se u Floridu. Kažu, odgovara im toplo vrijeme a toga dole u Floridi ima na pretek. Još samo da srede neke stvari i eto ih dole.

Mi još nismo napravili plan gdje se skrasiti kada za to dođe vrijeme. Pošto nas i jedni i drugi zovu u posjetu, možda napravimo neku kombinaciju: par mjeseci ljeti u Mostar a onda par mjeseci zimi u Floridu. A kako prijatelja imamo na sve strane svijeta, možda nam vlastita kuća neće ni trebati.

Krese se za par dana vraćaju u stari kraj pa im ovim putem želim sretan put, uz napomenu da ne zaborave šta su nam za obećali. Jer, planovi se prave...

UK: Slija sa igrališta

Prvo se ispričavam Caji što sam 'zlouporabila' njegov naziv za fotografiju.
Druga isprika je sto na sliji nema Teksasa, ali ima fiskulturna dvorana, doduše muškima malo manje draga od igrališta, ali će mnoge svejedno obradovati.
Treća isprika je za to što, osim ovog uljeza iz Ekonomske škole, nikoga ne prepoznajem, pa vama ostavljam tu mogućnost slatkog prisjećanja.
Četvrta isprika je što na ovaj ozbiljan članak ja odgovaram njeznim prisjećanjem na dane kad mi je u TS bilo najljepše.

I na kraju ovog uvoda sitna i nebitna ispravka, ali ipak: ured direktora je bio na prvom katu, kao i zbornica. Potsjeti me ovo i na sekretaricu Radu, koja je bila prava raja.

Odluku da ćemo četvrti razred odraditi u Teksasu mi smo dočekali s velikim zadovoljstvom. Značilo je to da ćemo koliko toliko izbjeći kontroli strogih profesora. Ne znam je li zato što smo mi tada već bili 'veliki', ili zbog ambijenta, ali i neki profesori, posebno oni mlađi, ponašali su se opuštenije.Jedino profesoricu Nadu Dejan (matematika) ništa nije moglo izbaciti iz zadanih kanona, osim možda drskih pogleda naših drugara u kojima se tek budila muškost. Crvenila se jadna kao bulka. Bila je vrlo lijepa žena. Meni su uspomene na taj period najviše vezane upravo za naše dečke. Jesu oni postajali muškarci, ali u njima je još bila ona dječija razigranost. Tako su oni za lijepa vremena, a u vrijeme velikog odmora, iskakali kroz prozor i igrali lopte ( nogomet ). Mi, njihove drugarice smo im javljale kad je zvonilo. Ako je iza odmora slijedio npr. sat profesora Kutleše svi su na vrijeme bili na svojim mjestima, ali ako je slijedilo projektiranje uskakali su, opet kroz prozor, dok ih je profesorica Pakiza s osmjehom čekala da se smjeste u klupe. Ponekad bi im i prigovorila, čini mi se više reda radi. Pakiza nam je bila i razrednica, ali mi smo je više doživljavali kao raju. Išla je s nama u kazalište, a bogme je i predvodila grupu obožavatelja (to se sada zovu fanovi ) na Gitarijadi, naravno kao podršku Usamljenima.

Osmjeh na lice mi je navukla Milanova opaska o strogom direktoru dig. Bori Došenu. Meni je ta njegova strogoća uvijek bila pomalo smiješna, valjda zato što sam ga poznavala i prije nego što je došao na TS. Predavao mi je konstrukcije i projektiranje1. Njegova malicioznost i moj neobuzdani jezik nisu bili dobra kombinacija. Poslije, u profesionalnom životu, rado smo se oboje prisjećali tih dana.

Jednom je u toj teksaškoj učionici za mnom poletila rajšina (t-lenjir) i to iz ruku meni dragog, najdražeg profesora Kutleše. Bas sam bila zločesta prema njemu. Znam da mi nećete vjerovati, ali tako sam prikrivala svoju ljubav i respekt prema njemu. Koliko je samo puta stajao iznad moje glave jedva se suzdržavajući da me ne počupa za kosu, zbog neke moje britke primjedbe. Mislim da sam mu upravo zbog toga bila donekle simpatična, ali to ga nije priječilo da mi upiše jedinicu iz putova kad sam to zaslužila. A to je bilo počesto. Zato sam ga još više cijenila, jer ništa mi nije bilo mrže od profesora koji su svoju antipatiju ili simpatiju prema nekom učeniku / učenici mjerili visinom ocjene u dnevniku. A bilo je i toga.

Budim se iz ovog slatkog sna, čekaju me svakodnevne obaveze. Atačiraću jos jos jedan bonbončić za vase uspomene; amblem TS iz onog vremena.

Nada
Zagreb, 08. 02. 2013.
PS. ono UK je skračenica za 'umjesto komentara'.

Teksas

U prednjem redu, s lijeva na desno: Amira (Švedska), Kićo (Novi Sad), Faki  (Banjaluka), Zeza (Švedska), Saima (Sarajevo), Emira (USA), pok. Jasna, pok. Boro, Co (USA).
Gore Vinka (Banjaluka), Majci (Slovenija), Slavica (Banjaluka)

Neću danas pisati o Teksasu, američkoj saveznoj državi iz koje dolaze čudni političari i gdje je većina građana naoružana do zuba kao da će sutra izbiti rat. George Bush, predsjednik kojem ne bih dao da čuva ni dvije nacrtane ovce, nas je toliko unazadio da posljedice jos uvijek osjećamo a i posljednji kandidat za predsjednika iz redova republikanske stranke Perry iz ove savezne države nije bio puno bolji od njega. Srećom izbori su za nama i sada mogu malo mirnije spavati.

Danas ću o Teksasu u našem gradu, montažnoj baraci koja je bila naš drugi dom tokom zadnje dvije godine školovanja. Kako se broj učenikaTehničke škole povećavao, ponestajalo je prostora pa je neko odlučio da sagradi baraku pored školskog igrališta. I u tu baraku su smjestili starije razrede pa smo, i mi, IVR, većinu časova imali tu. Ko je baraci nadio ime ne znam ali vjerovanje je bilo da je tako nazvana jer su u njoj vrijedila neka druga pravila. Država Teksas je za nas bila poznata po kaubojima, pucnjavama, bezvlašću pa su ti atributi vjerojatno uticali na odluku o imenu. Zamislite kako bi to bezveze bilo da je baraka bila nazvana Mejn, ili na primjer, Konektiket.

Kako je baraka bila prilično daleko od kancelarije direktora (trebalo se spustiti sa drugog sprata, preći dugački hodnik, izići na zadnja vrata škole, spustiti se niz stepenice, proći dio dvorište pa tek onda ući u baraku) osjećali smo nekakvu sigurnost  i na osnovu toga usvajali neka nova pravila ponašanja. U školskoj zgradi je bilo obavezno nošenje papuča u razredu a u Teksasu su pojedinci  samovoljno odlučili da se toga ne pridržavaju. Posebno je to bilo vidljivo u danima kada smo imali fizičko vaspitanje. Tada se broj papuča smanjivao jer su neki mislili da ih mogu zamijeniti patikama.

I bilo je to tako sve dok jednog dana na čas profesora Dragutina Boškovića  (koji nam je predavao Radarsku Tehniku) u učionicu iznenada ne banu direktor Došen, strah i trepet naše škole, i zađe između klupa zagledajući se u našu obuću. Izdvoji sve one koji su na nogama umjesto papuča imali patike i zaprijeti im da istog momenta idu kući i donesu papuče. Inače, neka se ne vraćaju nazad. A odgovarajuće kazne će slijediti. Profesor Bošković dobi zadatak da popise prekršitelje 'zakona'. U toj pometnji, svi osim mog komšije Šukija se pokupiše i napustiše učionicu. Jedino se Šuki vrati na svoje mjesto i poče nešto tražiti u školskoj torbi, očigledno vidno uzbuđen. Profesor Bošković, kojem je bilo nezgodno zbog incidenta, ga upita zašto i on nije poslušao direktorovu naredbu a Šuki mu, gotovo kroz plač, reče da će od kuće donijeti pištolj i da će ubiti direktora. Mi smo se svi našli u čudu a i profesor je bio zbunjen. Poče ga ubjeđivati da se smiri, da ga on neće zapisati, neka ostane na času.

Šuki se nekako smiri i tako se ovaj nemio događaj završi. Da je Šuki ostao pri svojoj namjeri, možda smo i mi još u ono doba krajem šezdesetih mogli imati prvu pucnjavu u školi, ko zna. Možda smo mogli postati poznati u svijetu kao preteča onoga što se u Americi počelo događati mnogo kasnije. Srećom, za mog školovanja sve se završilo na ovom, sa ove distance, šaljivom događaju, ali smo dvadesetak godina kasnije pokazali da nam u Evropi nema ravnih, bar kad je u pitanju baratanje vatrenim oružjem.

A kao uspomena na naš Teksas ostade mi ova fotografija na kojoj su mnoga draga lica, od kojih neka, nažalost nisu više među živima.

Lamento, 13.

Lamento, 13.

...ostavise me

dvije Jadranke

dvije Slavice

pa Meliha

a i Rada.

Djevojke, pametne,

i jednostavno skontale,

da se zbog mene

ne isplati biti Safikada...

Grof

CCIT

Prevrčući stara pisma i čestitke, naletih na kartu koja me podsjeti na moju prvu Cristmas Party u Americi. Mjesec dana prije Nove 1994. godine počeo sam raditi u računarskom odjeljenju na Duquesne University kao Computer Technician. Za mene i moju familiju taj je posao značio početak normalnog života u zemlji gdje gotovo svi doseljenici po pravilu počinju sa najmanje plaćenim poslovima, radeći u supermarketima na slaganju hrane u kese ili popunjavanje polica tokom noćne smjene, u hotelima kao čistaćice, perući suđe u restoranima... Dobiti posao u struci je značilo da si se izvukao sa dna, da imaš šansu da jednog dana napreduješ do pozicije koju si imao u staroj domovini. Odnos američkih vlasti prema useljenicima se jako razlikuje od istog u nekim zemljama Evope, na primjer, skandinavskim zemljama. To mi je postalo jasno upravo čitajući pisma prijatelja koji su u usto vrijeme tražili svoje mjesto u tim evropskim zemljama sa gotovo najvećim životnim standardom. Dok je u tim zemljama bilo forsirano učenje, prvenstveno jezika, u USA su se useljenici veoma brzo zapošljavali, čak i ako im jezik bio problem.

I još jedna bitna razlika. Meni u USA nikada nisu tražili diplomu i uzimali su moju riječ zdravo za gotovo. Zvuči nevjerojatno ali je tako.

Raja u CCIT-u (skraćeni naziv računarskog odjeljenje) me je lijepo primila. U grupi sam se osjećao prijatno, kao da sam tu već godinama. Brzo sam se uklopio i učestvovao u svemu ravnopravno, kao da sam godinama tu.

Te prve Christmas Party se sjećam po jednoj igri. Svi smo morali donijeti po jednu sliku iz djetinjstva koja je onda zakačena na jednu oglasnu ploču sa slikama svih zaposlenih. Za pripremu oglasne ploče je bila zadužena jedna osoba tako da ostali nisu znali kome slika pripada. Mi smo onda, cijelo odjeljenje, pogađali ko je na slici. Ja sam pronašao jednu kada sam imao manje od dvije godine za koju sam vjerovao da će biti teško da me neko prepozna. Da nisam znao da sam ja na toj slici, sumnjam da bih se i sam prepoznao. Međutim, bio sam jako iznenađen kada su me odmah prepoznali, da li zbog toga što je slika bila drugačije od onih izrađenih u Americi, ili možda zbog ambijenta u kojem je snimljena. A na slici sam više ličio na djevojčicu s dugom plavom kosom koju sam nosio sve do svoje pete godine kada me je Mijo Bajić, konobar u birtiji na uglu Braće Podgornika i Vlade Vitjuka, uz moj plač, ošišao.

Za vrijeme rada na Duquesne University prisustvovao sam velikom broju zabava ali mi je ova prva ostala u posebnom sjećanju jer sam tada shvatio da sam u novoj sredini prihvaćen i da se neću osjećati strancem, kao što je to bio slučaj s mojim prijateljima koji su završili u Skandinaviji gdje je odnos prema useljenicima bio drugačiji.

Zbog toga se sada osjećam strancem pri rijetkim posjetama Banjaluci kada znam cijeli dan šetati gradom a da ne sretnem niti jedno poznato lice. Žalosno je to ali je tako. I neće se taj osjećaj promijeniti jer se broj onih koje bi eventualno mogao sresti svakodnevno smanjuje sve dok jednog dana ista sudbina ne stigne i mene.

Pozitivna geografija

Komentari naših blogera i pitanja urednika bloga daju mi pravo da na tekst Das ist Valter, dodam nastavak.

Morate priznati da odavno niste vidjeli sliku sličnu onoj iz naših udžbenika istorije. I ovdje su antifašisti samo na -10 stepeni Celzijusa, toplo obučeni, mladi, i sa malom djecom, koja imaju šansu da nauče o humanosti i hrabrosti .

Obzirom da slike govore više od riječi, u ovoj prvoj slici, koja najviše podsjeća na poneku davnu sliku pravog Igmanskog marša, možete na trenutak staviti znak jednakosti na prizore iz davne 1944 godine.

Malo "geografije" o podjeli grada Sarajeva uz nekoliko fotografija.

Veđ i ptice na grani znaju da su u Karađorđevu Tuđman i Milošević na salveti, poslije bogatog ručka, nacrtali jedinu zemlju na svijetu koje ima oblik srca. To više nije nikakva tajna. Vjernici bi rekli da je taj oblik Bosne, Božje davanje.

Sta su o njoj znali, pitanje je. Ali crtu koja označava polovinu su povukli. Tri i pol godine bosanski patrioti i trpljenja građana Sarajeva to nisu dopustili. A borba za državu Bosnu i Hercegovinu i danas nakon 20 god. traje. Akteri su oni isti koji nisu ni htjeli ni znali da se ljudski dogovaraju i spriječe najgoru tragediju u Evropi poslije II svjetskog rata. Rezultati njihove pameti je - nema pobjednika, samo gubitnici, a ovo ruglo se najbolje vidi na granicama između dva entiteta u Sarajevu.

Ko poznaje Sarajevo znat će, a ko ne poznaje mođda će mu nešto biti jasno.

Ako idete sa Stupa prema Lukavici, možda jedno 800 metara od ulaza na sarajevski aerodrom su one table iz prethodnog priloga. Put dalje nastavlja prema Goraždu i Fčci. Dugo vremena sa Igmana se išlo prokopanim makadamskim putem ( preko Grepka), jer je do Goražda ( bosanska enklava u RS-u), bilo nesigurno i opasno putovati.

U prilogu su slike iz tog dijela grada.

Ovo je ulaz u grad Istočno Sarajevo

Ovo su neke od " velelepnih" vila u "gradu". Večih i ljepših od ovih  u Banjaluci i Sarajevu ima na hiljade. Sve zarađeno  od poštenog rada, "poljoprivrede", "rudarstva", "rada u tvornicama", itd.

Još jedna turistička razglednic grada. Naselja sa trećinom Dobrinje koja je pripala RS ne šaljem. To su one zgrade od Olimpijade 1984 god.  i to su samo spavaonica. Nove zgrade su izgrađene ali prazne jer nema ko da ih kupuje. Ako neko iz dijaspore želi stan koji je jeftin, a nadam se da će to jednog dana sve biti Sarajevo, nek' izvoli. Jeftino je.

Već nekoliko godina predsjednik opštine Istočno Sarajevo i naša opština Novi Grad uspješno sarađuju i pripremaju se za Zimske olimpijske igre mladih do 18 godina, koje ce se održati 2017 god.
Centar Istočnog Sarajeva je oko bivše kasarne Lukavica. Mnogo je mladića iz bivše Jugoslavije služilo vojsku u tim kasarnama.
Danas su u tom djelu najveći objekti supermarketi. Prvi je bio, TOM vlasnik neki Tomić (valjda bosanski pravoslavac), koji ga je prodao hrvatskom Konzumu. Drugi je slovenački TUS, a treći beogradski TEMPO. Tamo se snabdjevaju i Sarajlije jer je jeftinije, ali sav novac ide u "bratske" Republike.
Naravoučenije skontajte sami.

Put za Trebević preko Grbavice je drugi put za RS, počinje na raskršću, desno za Trebević a lijevo za Lukavicu preko Tilave. Tabla dobrodošlice u RS je ista i oznaka da počinje GRAD Istočno Sarajevo, a od grada ni korova. Definitivno najviše tih stanovnika "mrze" Banja Luku. Toliko im je "blizu" a tako daleko.

Treći put je preko Baščaršije prema Palima i Jahorini. Tu se ne osjeti više nikakva granica. Skijaši, turisti iz cijele bivše domovine a i Evrope, stanovnici Pala i Sarajeva neprestano razmjenjuju pravce ovog puta.
Obzirom da je ogroman broj Sarajlija rasut po bjelom svijetu, mnogo toga nigdje ne mogu saznati, ja sam odlučila da malo budem "glas istine" o našoj današnjici i svakodnevnici. Ta svakodnevnica, od 1992 do 1995 godine je prošlost, a događaji i uspomene iz tog vremena još dugo neće biti.

Pozdrav Saima

Das ist Valter

26 januar 2013. U Sarajevu je do jutra kišilo a onda do podne napadalo oko 10-tak cm snijega.

Znali smo da je na Igmanu cjelu noć padao snijeg i da mora biti predivno. Tako je uvijek kad snijeg padne prvi dan. Sve je svijetlo, bjelo, nevino čisto.
Krenuli smo oko 10 sati, sa ciljem da provedemo dan u našem planinarskom domu.

Put je već bio očiščen i za 40 minuta bili smo na odredištu.

Ono što mene najviše raduje i oku čini ugodnost je snijeg na listopadnom drvecu (inače zima nije moje omiljeno godišnje doba). Vice je napravio jednu fotografiju i dok smo uživali u zimskoj čaroliji, iz neposredne blizine začula se pjesma "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne".

Sjetila sam se da je 27. januara godišnjica Igmanskog marša. Moram priznati da nisam pročitala obavijest o tome u gradu a ne gledam puno ni televiziju pa nisam bila obaviještena. Poslije su mi rekli da nije puno bilo o tome ni u medijima.

Kolona je došla do nas i na jednom mjestu je bila malo veća gužva i vidjela sam da su to bili većinom mladji ucesnici koji su zeljeli da se slikaju sa kako ga zovu "naš čika Jovo". To je gosp. Divjak koji vodu najbolju organizaciju u BIH, " Udruženje gradjana Obrazovanje gradi BIH". Stipendira dajecu bez roditelja iz svih konfesija koji žive u Federaciji.

Obzirom da spomenik učesnicima nije bilo daleko, krenuli smo i mi. Kantonalna organizacija Subnor-a je organizovala obilježavanje godišnjice a sve propratila Kantonalna televizija. 
Nikad toliko mladog svijeta nije bilo na nekoj godišnjici bilo kojeg dogadjaja iz Drugog svijetskog rata. Gostiju je bilo iz Hrvatske  i Srbije i cijele Bosne i Hercegovine.
Učesnik iz Srbije - Kragujevca je kratko održao govor u kojem je samo potencirao dolazak smrznutih partizana na Igman ( sa - 35 step. celz), i dolazak Bosanaca sa hranom, toplom odjećom i čebadima koje ni oni nisu imali u izobilju.

Poslije njega je isto rekao i učesnik koji je došao iz Splita

Nije bilo nikakve ikonografije u stilu pionirskih marama, zvjezda petokraka. Samo je na spomeniku bila jedna slika druga Tita i zastava Prve proleterske koja je bila akter tih dogadjaja.

Poslije toga se otišlo na vojnički grah, za koji  su duhoviti. Bosanci rekli da se djeli grah sa pasuljem, zbog večeg broja učesnika iz Srbije. Bilo je hladno - 10 stepeni celzijusa a mnogi mladi roditelji su doveli i dosta djece.

Mi ovde imamo državnih ministara, entitetskih ministara, kantonalnih ministara ali niko iz tog sloja nije došao ni na pet minuta.
Gledajući taj svijet, meni je sinula ideja u glavi da se mi ovde djelimo na fašiste i antifašiste, a ovaj dogadjaj da nazovem gornjim naslovom.
Sigurna sam da Bosanci nikad neće izići ni na kakve demonstracije i rušenje, jer nam je toga bilo i previše kroz istoriju i ratove.  Bosna naša  poharana " je stradavala u svim ratovima najviše i najteže, odnosno bosanski narodi.
Ja mislim da je ovaj način obilježavanja bio odredjeni inat gradjana da ovima na vlasti pokvare bar jedan dan raspoloženje. Njima sve sto podsjćca na antifašizam, multikulturalnost multinacionalnost diže kosu na glavi.

Ulaz u grad "Istočno Sarajevo "

A sad, spektakl

Da bi se došlo do Igmana, svaki posjetilac mora proći kroz Sarajevo ako dolazi iz Federacije.  Onda,kao što na Igmanu postoji spomenik dogadjaju koji se desio prije 71 kao oličenje humanosti i hrabrosti u borbi protiv fašizma, tako na ovom putu postoji i spomenik 20-to godišnjoj ljudskoj gluposti vodećih nacionalnih stranaka.
Na ovim slikama gdje prestaje Kanton Sarajevo ", počinje "Grad Istocno Sarajevo " ranije Srpsko Sarajevo ali po naredbi OHR-a, sve što je imalo prefiks "srpsko" je moralo biti ukinuto

Komentar vlasnika servisa - Natpisi na latinici jer prolaze turisti iz evropskih zemalja

Obzirom da se ovde u Federaciji  vodi akcija izjašnjavanja o nacionalnosti prilikom popisa, poslije osnivanja Bosnjačkog kongresa, po čaršiji već kruži priča da je ovo Država Bosna i Hercegovina, država tri konstitutivna naroda, ludog (vodje stranaka i aktualni političar), zbunjenog ( Bošnjaci, bosanski Srbi i bosanski Hrvati) i normalni ( Bosanci i Hercegovci)
Ovde je omiljena humoristička serija, koja se gleda i u regionu sa Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi, a naslov joj je simptomatican.  LUD, ZBUNJEN, NORMALAN.

Ne znam jesam li vam naporna ili ne, ali danas sam posebno inspirisana za pisanje o stvarima o kojima se u našim medijima jako malo može saznati. Ovo ne znaju ni mnogi koji ovde žive, ako su siromašni i nemaju auta, nego prožive život samo u svom dvorištu i svom siromaštvu, a kamoli negdje dalje.

Puno pozdrava - Saima

Čekajući ljeto

Dok se kod nas u Pittsburgh-u izmjenjuju veoma hladni dani sa snijegom s danima kada se temperatura diže na 10, 15 stepeni Celzijusa, maštam o lijepim, toplim, ljetnjim danima. Prošle godine sam od prvog dana penzije gotovo svaki dan provodio po par sati napolju pripremajući dvorište i povrtnjak za novu sezonu. Radio sam to polako, bez žurbe, jer više nisam morao svako jutro paliti auto pa na posao. Umjesto dva dana u nedelji imao sam svih sedam na raspolaganju. Ove godine me, pored nekih zdravstvenih problema, hladno vrijeme uglavnom drži u kući. Taj osjećaj da sam ograničen na stotinjak kvadratnih metara prostora me sve više čini nervoznim. Iako ima mnogo toga što se u kući ima uraditi, nemogućnost izlaska na svježi zrak mi nedostaje. Provodim previše vremena na računaru čitajući gluposti koje inače ne bih ni pogledao.

Srećom, počeo sam raditi na knjizi i ponekad provedem sedam, osam sati kucajući na tastaturi, prepravljajući napisano, ubacujući nova sjećanja koja svakim danom sve više naviru. Interesantno je kako mi se neki dogadjaji odjednom pojave u sjećanju, iznenada se sjetim imena osoba koje već odavno nisam vidio, stvari se počinju slagati kao kada igramo domina. Čudan je taj ljudski mozak. Neke stvari potisne u neke udaljene čelije, čuva ih tu da se ne izbrišu, a onda ih iznenada izvuče na svjetlo dana. Podsjeća me to na kompjuter kod kojeg su najnovije stvari pohranjene u radnoj memoriji a neke su sačuvane na nekoj magnetnoj traci ili disketi i samo se treba potruditi da se pronađu.

Izgleda da nisam jedini kojemu se to događa. Evo ovih dana čitam kako se neki Srbin, zatvorenik logora Silos, nedavno prisjetio kako ga je mučila, ni manje, ni više, nego Hanka Paldum. Nakon toga se neki prisjetiše kako je ta ista Hanka za vrijeme rata organizirala kupleraj u kojem je na silu dovodila Srpkinje iz Sarajeva, čak djevojčice. Da ne bi tih moždanih čelija za koje ponekad ne znamo da postoje, nikada ne bismo saznali kakav je ratni žločinac ta Hanka. Ovako, ja sam cijelo ovo vrijeme živio u ubjeđenju kako je Hankino glavno zanimanje pjevanje sevdalinki, kad, vidi vraga...

Vidim da ima još takvih, kao na primjer onaj stučnjak za eksploziovne naprave koji danas, dvadeset godina kasnije, pronalazi nove dokaze o pokolju na Tuzlanskoj kapiji za koje je osuđen neki oficir bivše JNA a pokolj su, naravno napravili sami Tuzlaci da bi za to optužili drugu stranu. A o Sarajevu i njegovom bombardovanju da ne pričam. Po svjedočenju srpskih oficira na suđenju Karadžiću, oni nikada nisu ispalili niti jednu granatu na grad. Već sam ozbiljno počeo da sumnjam na moju školsku kolegicu Saimu i njenu priču o granatiranju zgrade u kojoj je živjela. Bio bi red da nam ona objasni kako su to ona i njene komšije radili i gdje su naučili sve te trikove.

O Banjaluci, istina, nema novih prisjećanja. Istina o rušenju Ferhadije, Arnaudije i ostalij džamije je odavno obznanjena, samo muslimani nikako da priznaju da su to ni uradili da bi optužili svije nevine sugrađane. Ako je suditi po gore navedenim primjerima, očekujem da nas izbjegle optuže za samoprotjerivanje jer smo to uradili da navučemo bijes na naše nevine poznanike, komšije radne kolege, a krajnji cilj nam je bio da banjalučku privredu dovedemo na prosjački štap kako bi napakostili onima koji su ostali. Ne bi me iznenadilo da se i takve vijesti pojave na naslovnim stranicama banjalučkih "nezavisnih" medija.

Ne znam da li ću i ja u svom prisjećanju doći do novih, dosad nepoznatih, događaja, vrijednih medijske pažnje. Ko zna šta se u mojim sekundarnim memorijskim čelijama krije, možda i sam budem na kraju iznenađen. A dobro sam se pripremio. Na mom privatnom brdašcu, odmah do hladnjaka sam napravio sanduk za jastuke tako da ne moram gubiti vrijeme donoseći ih iz kuće. A nabavio sam si i laptop kojem baterija traje 6, 7 sati pa jedva čekam da dođe lijepo vrijeme a ja zalegnem u hladovinu, upalim laptop i počnem kucati.

A do tada mi ostaje da iz tople kuće virkam kroz prozor, nadajući se da će uskoro otopliti.