Ju
čer osudi
še Karad
ži
ća na do
životnu robiju nakon
žalbe odbrane na onu od 40 godina! Izgleda da se neko dobro zaj.... jer s ono godina
što je ve
ć proveo u Hagu, te s nekakvim pravom da se osu
đeni osloba
đaju nakon odre
đenog broja godina provedenih u zatvoru, mogao je biti na slobodi za par godina. Ovako, slobodu ne
će do
čekati a time je uskra
ćena nada mnogih iz manjeg blentiteta da
će do
čekati ga kao heroja.
Osta Karadžić u zatvoru ali njegovo djelo osta da živi. A s njim i bilo kakva šansa da narod u BiH počne živjeti normalnim životom. Presuda Karadžiću je samo još više dolila ulja na vatru i bojim se da mira u Bosni neće biti bez novog rata. Jer, činjenice govore da narod stalno bira one iste politike koje su i dovele do rata pa ne vidim nikakve nade da bi se nešto u skoroj budućnosti po tom pitanju moglo promijeniti. Istina, u manjem blentitetu na vlasti nije SDS (za razliku od Federacije gdje su na vlasti SDA i HDZ) ali ju je zamijenila Milina stranka koja je po mnogim stavovima gora od onoga što SDS nudi. Uz to su posebno prefrigani i igraju na duže staze, čekajući da se međunarodna zajednica „umori“ pa da oni iskoriste priliku i manji blentitet odvoje od BiH i pripoje ga „majci“ Srbiji. A to bi značilo novi rat s ko zna kakvim ishodom.
Kada ve
ć govorim o Karad
ži
ću, ne mogu a da me spomenem da je jedan na
š biv
ši radni kolega odigrao zna
čajnu ulogu u doga
đajima zbog kojih je Karad
ži
ć (izme
đu ostalog) osu
đen. Radi se o
Slobodanu Boškoviću koji je u po
čecima rata bio zna
čajan dio ma
šinerije koja je sijala smrt po Bosni i Hrvatskoj. Njegov telefonski razgovor s (danas) osu
đenim ratnim zlo
čincem se ne smije zaboraviti jer se iz njega dobija jasna slika
šta se radilo iza na
ših le
đa i zbog čega smo tu gdje smo. I dok Radovan trune u zatvoru, Slobodan se slobodno
šeta Banjalukom i za svoju ulogu u ratu nikada nije odgovarao niti
će odgovarati. Za one koji su zaboravili o
čemu pri
čam, evo dio transkripta telefonskog razgovora od 29. maja 1991. godine u kojoj s Karad
ži
ćem razgovara o naoru
žavanju Srba u Banjaluci i okolini, pa sami donesite zaklju
čke:
Bošković Slobodan: Halo!
Karadžić Radovan: Halo!
Bošković Slobodan: Slobodan Bošković kraj telefona.
Karadžić Radovan: E, dobar dan gospodine Boškoviću, kako ste?
Bošković Slobodan: Evo dobro, kako ste vi?
Karadžić Radovan: Šta je, kako stoji opština, vidim da radi, funkcioniše dobro?
Bošković Slobodan: Pa evo vidite da funkcioniše dosta dobro.
Karadžić Radovan: Odlično, 5 hiljada ljudi je velika stvar, to je velika stvar.
Bošković Slobodan: Evo sad se uigravamo pravo, ko pravi tim.
Karadžić Radovan: Koliko ih je već u brigadi banjalučkoj?
Bošković Slobodan: Pa da vam ka...
Karadžić Radovan: Ono što je mobilizacija obuhvatila.
Bošković Slobodan: O, mobilizacija je obuhvatila dosta veliki broj, nekoliko puta više.
Karadžić Radovan: Ima 11 hiljada, 12?
Bošković Slobodan: Ma, da.
Karadžić Radovan: Vidi, molim te, može li da ode Stevandić i, i vi, da vi i Stevandić odete tamo, da održite jedan govor, imam nekih indicija da oni nisu voljni da idu nikud iz Banja Luke, ova brigada koja je mobilisana tamo.
Bošković Slobodan: Aha, mi smo već, Vukić je bio prije neki dan, ovaj, dole je držo jedan govor, nema nikakvog problema da ja odem, da...
Karadžić Radovan: Neka ode i Stevandić, on žestoko govori, neka im kaže da se kuća ne brani na svom pragu, jer ako ti dođe do praga onda nisi odbranio kuću, kuća se mora braniti na, na njegovom pragu tamo.
Bošković Slobodan: Nema to problema, govorim i ja dobro, a Stevandića ako uspjemo pronaći, pošto mu ne možemo u trag ući već dva dana.
Karadžić Radovan: Da, da, dole je s Markovićem negde, je l'?
Bošković Slobodan: Da, on je s Markovićem i ne znamo ni gde je trenutno.
Karadžić Radovan: Dobro, neka se hitno javi.
Bošković Slobodan: Ali, neće to biti problema, bez brige, imamo mi dobrih govornika, da možemo da zapalimo, a ne da ove ljude animi...
Karadžić Radovan: Molim vas dvije stvari, treba mi, treba da se javite generalu Uzelcu, da mu kažete da ću ja njega zvati oko dva sata.
Bošković Slobodan: Dobro, evo Vukića, dolazi on.
Karadžić Radovan: E, dobro, da ću se ja njemu javiti oko dva sata, a drugo, treba da odete u tu brigadu koja je već mobilisana i da, da, da ih malo, da im malo moral podignete i da im objasnite šta se brani, brani se ono što ostaje Jugoslavija.
Bošković Slobodan: Ja.
Karadžić Radovan: Prema tome, ne možemo čekati u Banja Luci da ustaše prođu preko, ne smije ptica proći preko Bosanske Krajine.
Bošković Slobodan: Jasno
Karadžić Radovan: Žika, Žika gore ima 2-3 hiljade ljudi (zovite mi Žiku molim – obraća se nekome u prostoriji) ovaj, i da malo, da malo im govorite, tim ljudima koji su tamo mobilisani.
Bošković Slobodan: Dobro
Karadžić Radovan: A drugo, ovo što ste sad digli 4-5 hiljada ljudi, dajte Uzelcu neka naoruža, neka dio uzme sebi, neka dio ostavi, neka se rasporedi tamo gdje bi eventualno ustaše mogle napasti sela.
Bošković Slobodan: Dobro
Karadžić Radovan: Je l' to dogovoreno?
Bošković Slobodan: Dogovoreno
Karadžić Radovan: Molim vas, svakih sat vremena, ja sam u sjedištu i biću večeras čitavu noć, dežurat, svaki sat mi se javljajte.
Bošković Slobodan: Dobro, dogovoreno.
Karadžić Radovan: Evo, dajte mi...
Bošković Slobodan: Evo vam Vukića.
Karadžić Radovan: Dajte.
Bošković Slobodan: Ajte, prijatno.
Karadžić Radovan: Prijatno, doviđenja.
Vukić–Karadžić (Vukić preuzima liniju od Boškovića)
Dakle, bilo je to u maju 1991. kada smo mi hodali za mir a naš radni kolega je naoružavao, palio naivne svojim govorima i slao ih u rat (često i u smrt). „Evo sad se uigravamo pravo, ko pravi tim“, reče naš kolega, kao da se radi o pripremama za Elektrijade na koje smo, dok smo bili studenti Elektrotehničkog fakulteta, redovito išli svake godine a ne o odlasku u rat i eventualnu smrt. A ljudi su ginuli (na obe strane), viđali smo to po smrtovnicama koje su u to doba u sve većem broju „krasile“ banjalučke aleje. Boškovića sada neke naše kolege sreću kada dolaze u stari kraj i nikome ne pada na pamet da ga upita šta je to on radio devedesetprve da ga ne bi, nedaj Bože, uvrijedio. A on je, vjerojatno ponosan na ulogu koju je odigrao jer nigdje nisam pročitao da se javno pokajao što je ko zna koliko onih koji nisu htjeli ići iz Banjaluke svojim vatrenim govorima praktično otjerao u smrt.
Jedan od naših problema je da, kada govorimo o ratu, napadamo cijele narode a ne spominjemo pojedince i na taj način doprinosimo da se raskol među narodima produbljuje. A pojedinci, oni koji su u to doba bili na vlasti i koji su svojim postupcma i aktivnostima uticali da se narodi zavade i šalju s oružjem jedan na drugog sada uživaju u plodovima svoga „rada“ a samo manji broj, i to onih na najvišim pozicijama, plaćaju zasluženu kaznu (mada, za ono što su učinili, nikakva kazna nije dovoljna). Svakome ko malo razmisli bi trebalo biti jasno da onaj ko je organizirao doturanje oružja i svojim vatrenim govorima slao naivne u rat snosi daleko veću odgovornost od onoga ko je to oružje uzeo u ruke i otišao tamo gdje su ga poslali (ili možda natjerali). A mi smo spremni da više osuđujemo one koji su možda bili i natjerani da idu od rat od onih koji su ga u taj rat poslali.
Uz jučerašnju presudu obavezno treba spomenuti i Nenada Stevandića koji je, što je iz istog transkripta vidljivo, igrao značajnu ulogu u zlu koje je činjeno u Banjaluci i okolini. Znaju to svi oni koji su imali nesreću da ih pokupi crveni kombi, i ne samo oni, ali ni on, kao ni Bošković, za svoje uloge nisu nikada odgovarali. Stevandić je čak dio sadašnje vlasti u gradu koja kroji njegovu budućnost. Pitam se kakva ta budućnost može biti kada je kroji osoba ljudskih i moralnih vrijednosti kao što je Stevandić.
Jučer je konačno stavljena tačka na sudbinu Karadžića a „mali Karadžići“, kao što su Bošković i Stevandić, šetaju slobodno i o njima gotovo niko ne govori. A dok svi oni ne budu uklonjeni iz javnog života i dok ne budu osuđeni za ono što su početkom devedesetih činili, neće biti mira na onim našim prostorima. Mi ćemo se i dalje „klati“ među sobom i okrivljavati cijele narode ne shvaćajući da su nas pojedinci zavadili i da ti isti i dalje rade isto što su radili prije dvadeset i kusur godina.