Strah ili glupost

Ne znam koja su od ova dva osjećanja jača  u ovoj našoj lijepoj zemlji u posljednjih 27 godina.

Danas vam šaljem dvije fotografije mog fiksnog telefona. Od kada imam ovaj telefon imam i prezentaciju broja pozivaoca propuštenog poziva. Nikad mi se još nije desilo da dobijem ovakvu informaciju. Registrovalo je sve pozive od Amerike do zadnjeg malog mjesta u regionu koji ima telefoniju. Uslikala sam da mogu kad budem u boljoj psihičkoj fazi pitati moje kolege iz Telekoma.

Nisam bila u kući, bila sam u posluzi oba ova dana, Bilo mi je čudno ali sam pomislila da je vjerovatno neko ODNEKUD zvao da izjavi saućešće.

Prošlo je skoro mjesec dana i kad je zazvonio telefon vidjela sam ovu istu obavijest. Javila sam se, a ženska osoba,  dok nisam stigla ni progovoriti rekla “to je taj Dragan” i spustila slušalicu.

Pomislila sam da je greška i da nije meni namjenjeno.

Juče mi je palo na pamet da sam pisala nekad o vilama u ulici prema Novom groblju od strane ispod Pećina  i o kućama.  Milan je previdio da ispod svake slike stoji i moj komentar. Ja sam ga mejlom obavijestila. Vrlo brzo iza teksta javio se anonimus i napao me, rekao da bi ja bila u zatvoru ili odgovarala za taj tekst. Mislim da se to odnosilo na ime Dragana Lukača kojeg ja nisam ničim optužila jer takvih imena i prezimena ima koliko hoćeš. 

Sad  sam shvatila da se ovaj blog kontroliše i zato se vjerovatno Blogeri ne javljaju.

Mislim da cijenim ovu osobu koja je sigurno u nekoj mogućnosti prikrivanja broja ali cijenim više što se sada kaže to, makar samo naslućuje, nego priče o prošlosti. Na ovom blogu ima dokumenata za još jedan Haški sud za sva vremena. Ni sada ovo nije nikakav dokaz za bilo šta ali ima ih sigurno mnogo koji svašta znaju ali šute. 

Sad ja razmišljam kakvi smo mi to ljudi da su Bosanci pravoslavci dozvolili sebi da im jedan CRNOGORAC iz  neke vukojebine  razvali, državu, prijateljstva, firme, protjerali i popljačkali sve muslimansko i hrvatsko što se moglo popljačkali, u nekad prelijepom gradu Banja Luci, propagandom o velikom srpstvu i postanku Srba, umjesto dobrih Bošnjenja kako su nas zvali za vrijeme Austrougarske, a danas Srbija i Crna Gora najveći neprijatelji. Crnogorci ga se odrekli a RS proglasi herojem na čijem djelu danas uživaju njihovi političari. Njegova tvorevina RS postade naseljena Srbima i dan danas se najveći broj drži toga ko pijan plota. Srbija im uvali svu odgovornost. A to dobro dodje, ondašnjim i današnjim SDA-ovcima i HDZ-ovcima da iskoriste svoje budale i fašiste da vladaju i uživaju 27 godina. 

A biti Bosanac i Hercegovac bilo je ponos u bivšoj YU bez obzira što su nam davali epitet glupi Bosanci. 

Danas Šešelj Hercegovac sa malom grupom ljudi razvaljuje Srbiju i 90-tih isto radio, 

i srušio ugled republike književnika, naučnika, glumaca, slikara i mnogih drugih stanovnika, kojima smo se ponosili i svi obožavali.

Kako se to desilo ostat će moj vječni odgovor  samoj sebi dok sam živa.

Da je razlog koji i danas traje kukavičluk i glupost velike većine naroda.

Pozdrav Saima

Mali Karadžići

Jučer osudiše Karadžića na doživotnu robiju nakon žalbe odbrane na onu od 40 godina! Izgleda da se neko dobro zaj.... jer s ono godina što je već proveo u Hagu, te s nekakvim pravom da se osuđeni oslobađaju nakon određenog broja godina provedenih u zatvoru, mogao je biti na slobodi za par godina. Ovako, slobodu neće dočekati a time je uskraćena nada mnogih iz manjeg blentiteta da će dočekati ga kao heroja.

Osta Karadžić u zatvoru ali njegovo djelo osta da živi. A s njim i bilo kakva šansa da narod u BiH počne živjeti normalnim životom. Presuda Karadžiću je samo još više dolila ulja na vatru i bojim se da mira u Bosni neće biti bez novog rata.  Jer, činjenice govore da narod stalno bira one iste politike koje su i dovele do rata pa ne vidim nikakve nade da bi se nešto u skoroj budućnosti po tom pitanju moglo promijeniti. Istina, u manjem blentitetu na vlasti nije SDS (za razliku od Federacije gdje su na vlasti SDA i HDZ) ali ju je zamijenila Milina stranka koja je po mnogim stavovima gora od onoga što SDS nudi. Uz to su posebno prefrigani i igraju na duže staze, čekajući da se međunarodna zajednica „umori“ pa da oni iskoriste priliku i manji blentitet odvoje od BiH i pripoje ga „majci“ Srbiji. A to bi značilo novi rat s ko zna kakvim ishodom.

Kada već govorim o Karadžiću, ne mogu a da me spomenem da je jedan naš bivši radni kolega odigrao značajnu ulogu u događajima zbog kojih je Karadžić (između ostalog) osuđen. Radi se o Slobodanu Boškoviću koji je u počecima rata bio značajan dio mašinerije koja je sijala smrt po Bosni i Hrvatskoj. Njegov telefonski razgovor s (danas) osuđenim ratnim zločincem se ne smije zaboraviti jer se iz njega dobija jasna slika šta se radilo iza naših leđa i zbog čega smo tu gdje smo. I dok Radovan trune u zatvoru, Slobodan se slobodno šeta Banjalukom i za svoju ulogu u ratu nikada nije odgovarao niti će odgovarati. Za one koji su zaboravili o čemu pričam, evo dio transkripta telefonskog razgovora od 29. maja 1991. godine u kojoj s Karadžićem razgovara o naoružavanju Srba u Banjaluci i okolini, pa sami donesite zaključke:

Bošković Slobodan: Halo!

Karadžić Radovan: Halo!

Bošković Slobodan: Slobodan Bošković kraj telefona.

Karadžić Radovan: E, dobar dan gospodine Boškoviću, kako ste?

Bošković Slobodan: Evo dobro, kako ste vi?

Karadžić Radovan: Šta je, kako stoji opština, vidim da radi, funkcioniše dobro?

Bošković Slobodan: Pa evo vidite da funkcioniše dosta dobro.

Karadžić Radovan: Odlično, 5 hiljada ljudi je velika stvar, to je velika stvar.

Bošković Slobodan: Evo sad se uigravamo pravo, ko pravi tim.

Karadžić Radovan: Koliko ih je već u brigadi banjalučkoj?

Bošković Slobodan: Pa da vam ka...

Karadžić Radovan: Ono što je mobilizacija obuhvatila.

Bošković Slobodan: O, mobilizacija je obuhvatila dosta veliki broj, nekoliko puta više.

Karadžić Radovan: Ima 11 hiljada, 12?

Bošković Slobodan: Ma, da.

Karadžić Radovan: Vidi, molim te, može li da ode Stevandić i, i vi, da vi i Stevandić odete tamo, da održite jedan govor, imam nekih indicija da oni nisu voljni da idu nikud iz Banja Luke, ova brigada koja je mobilisana tamo.

Bošković Slobodan: Aha, mi smo već, Vukić je bio prije neki dan, ovaj, dole je držo jedan govor, nema nikakvog problema da ja odem, da... 

Karadžić Radovan: Neka ode i Stevandić, on žestoko govori, neka im kaže da se kuća ne brani na svom pragu, jer ako ti dođe do praga onda nisi odbranio kuću, kuća se mora braniti na, na njegovom pragu tamo.

Bošković Slobodan: Nema to problema, govorim i ja dobro, a Stevandića ako uspjemo pronaći, pošto mu ne možemo u trag ući već dva dana.

Karadžić Radovan: Da, da, dole je s Markovićem negde, je l'?

Bošković Slobodan: Da, on je s Markovićem i ne znamo ni gde je trenutno.

Karadžić Radovan: Dobro, neka se hitno javi.

Bošković Slobodan: Ali, neće to biti problema, bez brige, imamo mi dobrih govornika, da možemo da zapalimo, a ne da ove ljude animi...

Karadžić Radovan: Molim vas dvije stvari, treba mi, treba da se javite generalu Uzelcu, da mu kažete da ću ja njega zvati oko dva sata.

Bošković Slobodan: Dobro, evo Vukića, dolazi on.

Karadžić Radovan: E, dobro, da ću se ja njemu javiti oko dva sata, a drugo, treba da odete u tu brigadu koja je već mobilisana i da, da, da ih malo, da im malo moral podignete i da im objasnite šta se brani, brani se ono što ostaje Jugoslavija.

Bošković Slobodan: Ja.

Karadžić Radovan: Prema tome, ne možemo čekati u Banja Luci da ustaše prođu preko, ne smije ptica proći preko Bosanske Krajine.

Bošković Slobodan: Jasno

Karadžić Radovan: Žika, Žika gore ima 2-3 hiljade ljudi (zovite mi Žiku molim – obraća se nekome u prostoriji) ovaj, i da malo, da malo im govorite, tim ljudima koji su tamo mobilisani.

Bošković Slobodan: Dobro

Karadžić Radovan: A drugo, ovo što ste sad digli 4-5 hiljada ljudi, dajte Uzelcu neka naoruža, neka dio uzme sebi, neka dio ostavi, neka se rasporedi tamo gdje bi eventualno ustaše mogle napasti sela.

Bošković Slobodan: Dobro

Karadžić Radovan: Je l' to dogovoreno?

Bošković Slobodan: Dogovoreno

Karadžić Radovan: Molim vas, svakih sat vremena, ja sam u sjedištu i biću večeras čitavu noć, dežurat, svaki sat mi se javljajte.

Bošković Slobodan: Dobro, dogovoreno.

Karadžić Radovan: Evo, dajte mi...

Bošković Slobodan: Evo vam Vukića.

Karadžić Radovan: Dajte.

Bošković Slobodan: Ajte, prijatno.

Karadžić Radovan: Prijatno, doviđenja.

Vukić–Karadžić (Vukić preuzima liniju od Boškovića)

Dakle, bilo je to u maju 1991. kada smo mi hodali za mir a naš radni kolega je naoružavao, palio naivne svojim govorima i slao ih u rat (često i u smrt). „Evo sad se uigravamo pravo, ko pravi tim“, reče naš kolega, kao da se radi o pripremama za Elektrijade na koje smo, dok smo bili studenti Elektrotehničkog fakulteta, redovito išli svake godine a ne o odlasku u rat i eventualnu smrt. A ljudi su ginuli (na obe strane), viđali smo to po smrtovnicama koje su u to doba u sve većem broju „krasile“ banjalučke aleje. Boškovića sada neke naše kolege sreću kada dolaze u stari kraj i nikome ne pada na pamet da ga upita šta je to on radio devedesetprve da ga ne bi, nedaj Bože, uvrijedio. A on je, vjerojatno ponosan na ulogu koju je odigrao jer nigdje nisam pročitao da se javno pokajao što je ko zna koliko onih koji nisu htjeli ići iz Banjaluke svojim vatrenim govorima praktično otjerao u smrt.

Jedan od naših problema je da, kada govorimo o ratu, napadamo cijele narode a ne spominjemo pojedince i na taj način doprinosimo da se raskol među narodima produbljuje. A pojedinci, oni koji su u to doba bili na vlasti i koji su svojim postupcma i aktivnostima uticali da se narodi zavade i šalju s oružjem jedan na drugog sada uživaju u plodovima svoga „rada“ a samo manji broj, i to onih na najvišim pozicijama, plaćaju zasluženu kaznu (mada, za ono što su učinili, nikakva kazna nije dovoljna). Svakome ko malo razmisli bi trebalo biti jasno da onaj ko je organizirao doturanje oružja i svojim vatrenim govorima slao naivne u rat snosi daleko veću odgovornost od onoga ko je to oružje uzeo u ruke i otišao tamo gdje su ga poslali (ili možda natjerali). A mi smo spremni da više osuđujemo one koji su možda bili i natjerani da idu od rat od onih koji su ga u taj rat poslali.

Uz jučerašnju presudu obavezno treba spomenuti i Nenada Stevandića koji je, što je iz istog transkripta vidljivo, igrao značajnu ulogu u zlu koje je činjeno u Banjaluci i okolini. Znaju to svi oni koji su imali nesreću da ih pokupi crveni kombi, i ne samo oni, ali ni on, kao ni Bošković, za svoje uloge nisu nikada odgovarali. Stevandić je čak dio sadašnje vlasti u gradu koja kroji njegovu budućnost. Pitam se kakva ta budućnost može biti kada je kroji osoba ljudskih i moralnih vrijednosti kao što je Stevandić.

Jučer je konačno stavljena tačka na sudbinu Karadžića a „mali Karadžići“, kao što su Bošković i Stevandić, šetaju slobodno i o njima gotovo niko ne govori. A dok svi oni ne budu uklonjeni iz javnog života i dok ne budu osuđeni za ono što su početkom devedesetih činili, neće biti mira na onim našim prostorima. Mi ćemo se i dalje „klati“ među sobom i okrivljavati cijele narode ne shvaćajući da su nas pojedinci zavadili i da ti isti i dalje rade isto što su radili prije dvadeset i kusur godina.

In memoriam - Meliha Sarafin (Ćejvan)

Čini mi se da tužne vijesti stižu sve češće. Jutros mi stiže poruka od Majde Martinović iz Zagreba. Umrla je njena mama Meliha Sarafin, djevojačko Ćejvan, nakon kraće bolesti. Umrla je 6. marta, u 64. godini, prerano, u godinama kada se većina naše generacije tek dočepala zaslužene mirovine nakon svega kroz što smo prošli od početka devedesetih pa do sada.

Meliha je s familijom morala ostaviti rodni grad u danima kada je ludilo i zlo zahvatilo Banjaluku. Skrasila se u Zagrebu, koji je postao utočište velikog broja Banjalučana. Vjerujem da su se mnogi nadali da će se brzo vratiti u rodni grad ali je to za većinu ostala samo nada. Neki se, istina je, vraćaju, ali na vječni počinak. I Meliha će se vratiti u grad svog rođenja gdje će biti sahranjena. Majda me obavjestila da će se sahrana obaviti 12. marta u 14 sati na Novom groblju na Pobrđu. Siguran sam da će se na njenoj sahrani okupiti prijatelji i poznanici koji su ostali u gradu jer groblja su mjesta gdje se zadnjih godina, nažalost, najčešće sreću.

Majdi, Sjaki (Zdravku) i ostaloj ožalošćenoj familiji upućujem naše iskreno saučešće.

In memoriam - Asim Sačić

Jučer iznenada u Švedskoj  u 71-oj godini napustio nas je naš Asim Sačić, suprug naše Nadire, Jasnine sestre. Asim je bio u dobroj fizičkoj kondiciji ali fatalni moždani udar je bio isuviše težak da bi ga mogao preživjeti. Otišao je tiho onako kako je i živio. Bio je izuzetno pozitivna osoba, znao je svakoga utješiti i dati mu nade da izdrži dalje. Imao je ogromno srce i dušu, njegov neizbježni osmijeh pri svakom susretu je otvarao svaka vrata.

Plitvice - Nadira i Asim

Volio je ljude, družiti se i razgovor sa njima. Sjećam se da šetajući sa njim sretnemo bezbroj osoba koje ja nisam ni znao a on bi sa svakim znao da kratko popriča i o svakome bi imao lijepu riječ.

Kažem nevjerovatno pozitivna osoba koja je uvijek duhovno stavljala ispred materijalnog.

Volio sam da sa njim pričam, jednostavno je bio kao mehlem.

Plitvice 2018.
Izet, Asim i Nadira

A volio je Bosnu, posebno Banjaluku u kojoj je rodjen i kojoj se vraćao svake godine.

Znao je reći da je rodjeni grad najdraži grad. Prije rata živio je u Zagrebačkoj ulici blizu Arnaudije. Bio je jako sretan kad je čuo da se Arnaudija obnavlja i molio je rodjake da mu pošalju slike kako trenutni radovi napreduju.

Rastoke (Slunj)
Jasna, Nadira i Asim

Imali smo planove da obidjemo Bosnu ove godine. Znao mi je pričati priče o malim mjestima, kao što su Tešanj, Jajce, Travnik.... Radovao se malim stvarima.

Znao je satima hodati i razgledati neki grad, vidjeti ljepote zgrada, ulica, parkova.

Zadnji put smo bili prošle godine zajedno kada smo se družili u Hrvatskoj i Bosni.

Dogovor je bio da nastavimo ove godine i planove smo uveliko pravili.

Nažalost bez njega sve će to sada biti drugačije.

Dragi naš Asime, nek ti je rahmet veliki. Nedostajaćeš nam svima, svojoj Nadiri koju si neizmjerno volio, a i ona tebe, Jasni, meni, našoj Suniti i Aidi sa kojom si satima znao plivati na Jadranu, svojim sestrama Maidi i Asimi, svojoj braći Kemi i Irfani, njihovoj djeci i bezbrojnim prijateljima.

Par slika sam stavio kao lijepo sjećanje na ovog divnog plemenitog čovjeka, tetka, prijatelja i supruga.

Izet i Jasna

Sarajevo - Nadira, Asim, Hanna, Izeta, Amela, Izet, Jasna, Sanela

Sarajevo 2018.
Nadira i Asim