Konferencija u Freiburgu

Jutros primih ovaj email od Jasmine Prpić koji je poslala na tri “adrese” i evo ga odmah objavljujem. Iz njenog emaila je vidljivo o čemu se radi pa ne bih htio da išta dodajem.

Jasmini želim puno uspjeha u njenom radu s nadom da će nam se češće javiti.

Dragi moji iz bivše nam zajedničke domovine,

u prilogu Vam dostavljam obavijest o održavanju Balkan Konferencije u Freiburgu od 2-4. novembra 2015. god.

Iako znam da mnogi od Vas i pored pokazanog interesa zbog udaljenosti nemaju priliku prisustvovati ovoj konferenciji ipak Vam šaljem obavijest o tome da znate da se ovako nešto odrzava u Njemačkoj u Freiburgu gdje živim i gdje je sjedište organizacije koju sam osnovala, Advokatice/odvjetnice bez granica.

Pokroviteljstvo nad konferencijom je preuzeo Evropski parlament, pismo predsjednika, Martina Sulca se nalazi u prilozenoj brošuri, koja je nazalost na njemačkom jeziku, ali mnogi od Vas će je moći pročitati. Program konferencije na srpsko-hrvatskom jeziku je takodjer priložen.

Ko se još zeli prijaviti ima priliku pa eto…možda još nekog od vas pozdravim ko se u zadnji čas odluči za dolazak.

Puno pozdrava svima

Vaša Jasna

Dokumenti o konferenciji

Program na srpsko-hrvatskom

Popratno pismo

Prijava

Program na njemačkom

Brošura na njemačkom

Vrijeme je da počnem

Komšilukm obasjan suncem u predvečerje

Nedavno proslavih 67. rođendan a uskoro će biti i četiri pune godine od kada sam otišao u penziju, tačnije, odlučio da ostavim odlično plaćen posao i zaplovim mirnijim penzionerskim vodama. Mnogi iz mog okruženja su se čudili zašto ostavljam lijep posao, u lijepom okruženju, s mnogim privilegijama koji neki samo poželjeti mogu ali ja sam imao svoje planove. Odavno sam govorim kako ne želim da me bolest i eventualno smrt „zateknu na poslu“ i da želim da bar nekoliko godina uživam bez stresa koji je vezan za svaki posao, bilo kako da je dobar. Govorio, i odlučio. I nisam pogriješio. Tranziciju nisam uopće osjetio i niti jednog trenutka nisam osjetio dosadu, niti sam se pokajao.

Sunce polako zalazi u parku

Kada sam odlazio u penziju pravio sam planove šta bih želio uraditi, vjerujući da će mi, sada kada svakog jutra ne ranim, biti lako da ih ostvarim. Planirao sam da putujem, da obiđem mnoga mjesta diljem svijeta koja sam oduvijek želio posjetiti ili koja bih želio obići ponovo, da se posjetim na neka stara vremena. Ti planovi se djelomično ostvaruju jer se još nisu stekli svi potrebni uvjeti za njihovo ostvarenje. Nera još uvijek radi, petnaestak radnih dana odmora koliko ima nam ne dozvoljavaju da putujemo koliko i kada želimo pa će Matchu Pitchu, Rim, Prag, Barcelona, Madrid, Rio, London, Pariz, putovanje brodom rijekom Rajnom i neka druga mjesta na nas još pričekati. I posjete prijateljima razasutim svijetom su u planu ali će također malo pričekati. Samo da bude zdravlja koje diktira sve.

Jeleni bezbrižno pasu u parku

Želja mi je bila i da konačno na papir bacim ono što nosim u sebi već duže vremena da, onima koje to bude zanimalo, ostavim istinitu priču o sudbini jedne familije koja je, kao i mnoge druge, doživjela nešto o čemu ni u snu nije mogla sanjati. Svjestan sam da nemam spisateljskih sposobnosti kao neki i da će napisano biti suhoparno, bez lijepih lingvističkih kreacija koje privlače čitaoca, ali za ono o čemu hoću da pišem one ni nisu neophodne. Bitnije mi je da ostane zapisano šta nam se u rodnom gradu desilo, ko su pojedinci iz našeg okruženja koji su se potrudili da nas pošalju na put bez povratka, kako smo preživljavali prve dane izbjeglišta, kako smo se snalazili u USA gdje smo se neplanirano obreli i još mnogo toga što bi mojim odlaskom „u vječna lovišta“ ostalo nezabilježeno. Puno se toga za ovih dvadesetak i kusur godina nakupilo i osjećam da bih pogriješio kada to ne bih zabilježio, čak i ako je broj onih koje bi to moglo zanimati zanemariv. Sada, kada je na svijet došla Famke, Emina, Roisin, nadam se da će bar ona jednog dana poželjeti da sazna od kuda joj je stigao otac i zašto su joj baka i djed završili u dalekoj Americi. Sretao sam ovdje u USA potomke naših imigranata koji nakon dvije-tri generacije nastoje da saznaju odakle im preci vuku korijene, kako i zašto su se odlučili na put preko velike bare, s kojim problemima su se borili nastojeći da u novoj domovini nađu svoje mjesto pod suncem... Zahvaljujući novim tehnologijama danas je mnogo lakše iza sebe ostaviti nekog traga nego što je to bilo nekada pa bi bilo šteta da svoju želju ne ostvarim.

Zbog toga ću, tu i tamo, na blogu objavljivati pojedine odlomke „moje knjige“, onako kako ih budem završavao, nadajući se da će me zdravlje poslužiti i da ću je uspjeti završiti. Od kako je ovaj blog ugledao svjetlost dana, mnogi su nas napustili pa čovjek nikada ne može biti sugiran šta donosi novi dan.

Veće se primiče

Nekih od događaja sam se na blogu već dotakao ali bit će tu i dosta toga što nikada nije ugledalo svjetlost dana. Ljudi i događaji su stvarni, istiniti, i bit će opisani onako kako ih se sjećam. Nekim osobama će, zbog određenih razloga, imena biti promijenjena, dok će oni koji su se svojski potrudili da pola Banjaluke završi na sve četiri strane svijeta biti imenovani punim imenom i prezimenom kako bi njihov doprinos u tom prljavom poslu bio zapisan za generacije koje dolaze. Bit će to moj skromni pokušaj da pomognem da se istina ne zaboravi jer, kako vrijeme prolazi, sve je više laži kojima se krivnja pokušava opravdati, ili što je još gore, prebaciti na one koji su proganjani i protjerani, da ne govorim o onima koji su izgubili svoje živote samo zato što su imali kriva imena. Postala je praksa da oni koji nisu zaboravili šta nam se desilo i koji o tome ne žele da ćute, okrivljuju za mržnju, namjerno usmjeravajući diskusiju na drugu stranu, kao da su oni koji su devedesetih uprljali svoje ruke širili ljubav. Dosta je i onih koji pokušavaju da događaje u našem gradu devedesetih opravdaju sličnim događajima u drugim krajevima bivše nam domovine, trudeći se da na taj način raspodjele krivicu na sve. Da li će u tome uspjeti zavisi od sviju nas. Činjenica je da im u tome mnogi od nas pomažu svojom ćutnjom zbog sitnih ličnih interesa a ima tu i dosta dvoličnosti onih koji svoju priču prilagođavaju okruženju u kojem se nalaze. To sigurno ne doprinosi da život krene svojim normalnim tokom jer prikrivanje činjenica ne doprinosi širenju istine i stvaranju uvjeta za bolju budućnosti. Trebamo se podsjetiti devedesetih i velikog broja naših sugrađana koji su, u danima kada je zlo hvatalo korijenje, ćutali, praveći se da se ništa neobično ne događa. Njihov doprinos zlu koje se desilo se ne može zanemariti kao što se ne može zanemariti  ni doprinos našeg ćutanja u vremenima kada su se stvorili uvjeti da se nepravda ispravi i krivci kazne. U nekim slučajevima barem moralno, jer drugi način ne postoji.

Još malo i noć će pasti u mom novom kraju

Moje pisanje, kao što sam već spomenuo, se neće ograničiti samo na prijeratna i ratna događanja i ljude, već će veliki njegov dio biti posvećen životu u novoj sredini, životu koji je za mnoge koji su ga okusili bio težak, pun izazova, ali istovremeno i nade u novi život, daleko od grada koji ih je iznevjerio. Bit će tu i istinitih priča prijatelja i poznanika s kojima smo gotovo cijelo vrijeme ostali u kontaktu i koji su opisivali šta im se događalo u rodnom gradu i novim domovinama gdje ih je život odveo. Nadam se da će oni koji navraćaju na ovaj blog naći ponešto što će privući njihovu pažnju i da će imati strpljenja da moja piskaranja pročitaju do kraja jer će neki od priloga biti mnogo duži od uobičajenih.

Uz priloge ću zakačiti po koju sliku, trudeći se da, koliko god to bude moguće,  budu vezane za napisano, kako bih zadržao osnovnu ideju bloga koja tekstove vezuje za fotografije.

Prvi prilog ide uskoro, možda već za nekoliko dana, a ostali će ići redoslijedom kako budu završavani. Koliko će  mi trebati vremena da planirani „posao“ završim, ne znam, ali ako ga ne počnem, neću ga nikada ni završiti. Bilo bi mi drago kada bi se i drugi prognanici aktivno uključili sa svojim sjećanjima jer su naši putevi ovih zadnjih dvadesetak godina bili i slični i zaslužuju da ostanu zabilježeni. Da li će se to desitit, do nas je.

A kako ovaj uvod ne bi ostao bez fotografija, zakačio sam nekolicinu iz nove domovine, gdje uživamo u lijepoj jeseni, spremajući se za zimu za koju ove godine kažu da će biti duga i oštra.

P.S.

Ovaj uvod sam pisao nekoliko dana prije Seginog javljanja sa svojom izbjegličkom pričom i sada primjećujem da nam se neke rečenice gotovo poklapaju. Kao da je predosjetio šta mi je na umu i na tom mu se najtoplije zahvaljujem. Sega je obećao nove priče iz svog izbjegličkog života pa će biti interesantno napraviti poređenje između života dvije izbjegličke familije koje su se našle na dva kraja svijeta. Kako bi bilo lijepo da se uključe još neki, da ovdje, na jednom mjestu, steknemo bolju sliku o jednom vremenu koje nikako ne bi smjelo ostati zaboravljeno. 

Uz Natašin komentar

Jesen

Tri potvrde (papirića)

Sinoć, pošto sam nešto tražio po našoj dokumentaciji, nadjem i ovo što ti šaljem tek sada.

U novembru 2008. je izašao jedan prilog o plavoj baraci kod gradskog mosta, s pitanjem šta i kakva potvrda se tamo trbala dobiti da bi mogao “normalno” da se iseli.

Ja sam i tada znao da imam te potvrde “plave barake” ali ih nisam mogao pronaći, medjutim

memorija me još ne izdaje, tako da sam ih pronašao pa možeš i da objaviš. Šaljem ti ih u originalu,

onakve kakve su i pravljene, bez prekrivanja imena, jednostavno neka se zna, ali kako je to sve

perfidno radjeno to je sasvim druga priča !!!!!

Da se vratim na početak price.  Ta potvrda se nije mogla dobiti bez svih ostalih prikupljenih  “potvdica” da si sve regulisao i da hoćes da ideš. Glavna (ova) potvrda se trebala dobiti u vojnom odsjeku.

Pošto je mnogo raje tražilo potvrde, vlast je izdavanje tih potvrda prebacila u plavu baraku kod gradskog mosta. Pred barakom je svaki dan bilo po četiri, pet redova, ukoso prema ulazu u baraku.

U redovima sve  poznata lica.  Ja sam taj dan imao nekakav lijep osjećaj, osjećaj sigurnosti i bez 

straha.

Okružuju te ljudi koji su protiv rata, okružuju te ljudi s istim osjećajem i istom sudbinom, pričalo se i

pitalo gdje će tko ?? Ali većina nije znala gdje, većina je odgovarala sa … vidjećemo u Zagrebu gdje i kako dalje ?  I  u stvarnosti tako je i bilo.

Na potvrdi piše odobrenje za putovanje u Norvešku, privatno, u peruodu od 24.08.1993. do 24.09.1993. Ono što je jos interesantno za Branu i Davora piše putovanje u Norvešku a za mene u

Sloveniju. Zašto je to tako, danas,  neznam ni ja. U svakom slučaju svi koji smo  šutnuti iz Banjaluke otišli smo privatno tako da moji dragi Banjalučani o nekakvom  “protjeravanju” nema ni riječi,  Tko može reći da smo protjerani kada smo otišli privatno, u različite zemlje, malo u turizam jer smo mi nastavili put iz Zagreba sa turističkim vizama. Životni paradoksi ali tako je to bilo u to vrijeme.

Pozdrav svima.

Sega

Veza Montreal - Banjaluka

Spomenik na Šehitlucima

Viber komunikacija:

Buba:

·         Za Tonija, a ostali nek čitaju

Buba:

·         Nekad davno, kad se Sonja rodila, došla tetka Adevija u goste da prespava na Čairama. Spavala je sa bakom i dida Ćazimom u njihovoj spavaćoj sobi, a ja i Sonja smo bile u onoj «vizitnoj» . Zlaja je bio u vojsci. (Tetka je didina najstarija sestra, prešla sedamdesetu).

Buba:

·         Predveče je tetka posmatrala Šehitluke is spavaće sobe i zovnula: "Ćazime hodi malo ovamo da vidiš nešto. Onaj spomenik je prije bio malo više na stranu a sad stoji nekako ravno. Da li su ga premještali ili nisu ja to ne znam. (ovo malo liči na slovensku antitezu iz naših narodnih pjesama)

Buba:

·         Jučer su Ana  i Zlaja isli u šetnju i penjali se na mont Royal, kroz lijepu šumu sa šarenim lišćem. Popeli su se do vidikovca i prošli pored čuvenog velikog krsta sa svjetlima, koji se vidi sa svih starna Montreala.

Buba:

·         Jutros kod nas duva vjetar, nanosi snijeg i male kuglice leda. Pričam s Anom na telefon i ona kaže, baš je dobro da smo jučer iskoristili lijep dan, bilo je prekrasno, prošli smo pokraj velikog krsta i malo se zamislili kao ono nekad tetka Adevija. Kao da su ga premještali na niže ali nismo sigurni. (Ana to su izgleda géni Kušmića i slovenska antiteza ponovo)

Toni:

·         Ha ha stručnjaci

Toni:

·         Da, vidiš, sad spomenik više nije na Šehitlucima vec na Banj brdu.

Malo se teško navići na to, tj. nemoguće

Ana: 

·         Ma premještaju kad ti kažem, na ovom brdu su stavljali novu antenu, ja sam sigurna da je krst smetao pa su ga premjestili

Ana:

·         Trenutno tražim blogove u kojima se možda nalazi pokoji razgovor o tome

Nije to spomenik, nego željezo ko slagalica može se rastaviti, to ti je kao promjeniti točkove na biciklu.

Ana:

·         Tata ima teoriju da su čak zamijenili krst  i napravili novi

Ana :

·         Nedavno premješten krst.

Procedura je zahtjevala pomoć specijalista za brdno premještanje iz BiH.

Dubravka

Mont Royal Cross

Mont Royal Cross noću

Još jedan lijep dan

Uslika nas neka gospođa, sama se ponudila

Dok ležim na ležaljki i uživam na blagom oktobarskom suncu (dio kućanskih poslova sam završio – isjeckao luk i pripremio paprike za filovanje - zadnje iz povrtnjaka, pobrane prije posljednjeg mraza) i čekam da stigne kakav novi prilog od „spoljnih suradnika“, odlučih da s blogerima podijelim par lijepih fotografija iz jučerašnje šetnje. Ovaj put smo posjetili Boyce Mayview park koji se nalazi u blizini a kojim do sada nismo šetali. Ovdje u Pittsburghu i okolini (a vjerujem da je tako u svim gradovima USA), svako naselje ima svoj park, barem jedan. Ona bogatija, u kojim živi raja s dubljim džepovina, parkovi su veći, ljepši i sa više sadržaja.

Nera mi pobježe

Boyce Mayview park se nalazi u naselju Upper St. Clear u kojem stanuju bolje stojeći i barem desetak puta je veći od našeg parka do kojeg prošetamo skoro svakog dana. Kako nam se nije vozilo 40-tak minuta do McConnels Mill State parka, odlučili smo da odemo negdje gdje do sada nismo bili i nismo se razočarali. Veliko dio parka je pokriven lijepom šumom koja u ovo doba godine izgleda zaista lijepo. Šetali smo najmanje tri sata, ja sam po običaju slikao i nekolikoslika kačim za ovaj prilog. Kako smo obišli samo manji dio parka, vjerojatno ćemo ga posjetiti još par puta.

Mostić koji vodi do malog vodopada

Na putu kući smo svratili u Traders Joe, jednu lijepu trgovinu hranom u kojoj se prodaje uglavnom organic hrana i hrana bolje kvalitete. Trgovinu posjećuju uglavnom oni koji paze kako se hrane i to je vidljivo po njihovom izgledu. Vjerujem da bi i oni koji u USA dolaze po prvi put bili iznenađeni kolike su razlike u američkom društvu jer su one vidljive na svakom koraku. Dok u Wallmartu (veliku trgovinu u kojoj se prodaje jeftina roba), uglavnom kupuju oni koji malo zarađuju ili žive na food stam-povima, i čije su korpe pretrpane bezbrojnim artiklima uglavnom instant hrane, dotle u trgovinama kao što je Traders Joe raja kupuje malo ali kvalitetno. Oni koji imaju više para vode račuan o svom izgledu dok je onima koji su siromašni najvažnije da se mogu dobro najesti, što je na prvi pogled vidljivo.

Nije baš Nijagara, al nema veze

Prije povratka kući smo svratili na ručak u obližnji restoran. Hrana je bila izuzetno ukusna ali nisam siguran da bi se tako mogli hraniti svaki dan. Siguran sam da bi loši kolesterol jako brzo porastao a svi znamo šta to znači. Vjerojatno nam ni svakodnevne šetnje parkovima Pensilvanije ne bi puno pomogle.

Nakon povrtka sam pogledao utakmicu Steelers-a koju sam snimio da ne moramo žuriti kući. Na žalost, Steelers-i su igrali slabo, izgubili su i to je bila jedina stvar koja se nije uklopila u jedan lijep jesenji dan.

Pogled na adu onog istog potoka koji teče kroz
naše malo misto

Šetnja kroz šumu

Jedna za uspomenu

Boje jeseni su zaista krasne

Od Banjaluke do Holandije

Ukradeno s Interneta

Jutro, 30.septembar  1993. Sve pripreme su obavljene i sada dolazi ono najteže, pozdraviti se sa našim majkama i krenuti. Prije 8 sati smo već bili u ulici iza Crvenog krsta u Bojića Hanu. Oko desetak autobusa je čekalo na nas. Imali smo dvije torbe koje smo napravili kod moje mame, malo veće od normalnih, prepune, preteške. Tako je bilo kod svake porodice….samo po dvije torbe ili kofera.

Ukrcavanje se odvija relativno brzo, nema galame, nema buke, sve je u nekakvoj tišini s obzirom da je u autobusima oko 400 osoba. Oko 9  sati krećemo prema Bosanskoj Gradišci. Pred Savskim mostom kolona staje, dolazi naredba da svi trebaju izaći i iznijeti prtljag. Kontrola…kako lična…tako i svih stvari. Dolazimo na red, ja sve vadim, momci zagledaju, prevrću…..otvaraju jednu kesicu u kojoj su trake Bijelog Dugmeta, Crvene Jabuke, Mata Harija … ne mnogo. Davor je ponio da ima za uspomenu. Jedan od “controlora” uzima sve i baca u otvoreni kontejner. Kaže: To se ne može ponijeti !

Davor plače, ja ga tješim, šapćem mu da ćemo u Zagrebu kupiti druge, nove. Da li je shvatio, ne znam ali i to je prošlo. Oko 5 sati poslije podne prelazimo Savu. Vidimo “plave kapice”. Prate nas do Okučana gdje se svi ukrcavamo u voz za Zagreb. Na kolodvoru u Zagrebu smo oko 9 sati, upaljena svjetla, zuje auta na sve strane, tramvaji, mnogo, mnogo ‘’raje’’.  Vidi se i osjeća na sve strane pritisak iz Bosne.  Pošto smo u Banjaluci već oko 2 godine živjeli bez struje, još uvijek osjećam Davora koji se ‘’prijepio’’ uz mene i pita : Tata sta je ovo?  To nikada neću zaboraviti.

Ali kada pomislim na Sarajevo ili slično, imali smo sreće, rat je, ludulo bez granica.

Prema informacijama koje smo imali, planirali smo sutradan putovanje produžiti za Norvešku.

Medjutim, to isto veče letovi za Norvešku su stopirani tako da smo se našli u ‘’vakumu’’. Gdje dalje,

Kako, na koji način ???

To veče odlazimo kod kume i kuma koji su stanovali na, čini mi se, Pantovčaku, adresu više ne znam. Kod njih smo bili par dana, svaki dan smo bili u potrazi, gdje i kako dalje. U medjuvremenu, moj stric, koji je živio u Zagrebu, pronalazi nam jedan stan na Trešnjevci  gdje prelazimo, ne znajući koliko ćemo ostati.  Po Zagrebu srećemo mnoge iz Banjaluke. Samo se priča o tome, kako i gdje dalje ??

I napokon se ukazuje svijetlost na kraju tunela. Vijest.  Preko ‘’veze’’ mogu se kupiti vize za Njemačku a dalje… kako se snadješ.  Kažu… granica nema, dalje možeš putovati, tražiti azil gdje hoćeš. Mi želimo što prije dalje te tako i postupamo. Kupujemo vize za Njemačku, dobijemo pasoše nazad, otvaram ih i gledam, piše : turistička viza, važi mjesec dana.  Kakav paradoks, ili rubrika vjerovali ili ne … Iz rata mi idemo za Njemačku s turističkom vizom na mjesec dana.  Vadimo karte za autobus, pravac Diseldorf.

S nama, to veče, istim autobusom i istim ‘’vezama’’  putuje  još  jedna porodica, imaju sina koji je Davorov  vršnjak, 5 godina.  Poznajemo se, pa je tako lakes a imamo i istu ‘’VEZU”. Krajnje odredište je naša sadasnja HOLANDIJA.  Dolazimo na granicu Austrije. Kontrola pasoša. Svi smo malo napeti.

Imamo pasoše od zemlje gdje je rat, turističke vize, da li vize vaze ili ne, ne znamo. Kontrola prolazi brzo.

Vracaju nam pasoše. Poslije dvije sedmice života u Zagrebu, prvi puta… olakšanje, idemo dalje, nema više kontrola. Trazićemo azil o kome nemamo pojima. Ko’ telad. Bar ja sam se tako osjećao.

Ali, najjača misao je: Imamo Davora i moramo sve uraditi da odrasta u nazovi…normalnim uslovima.

Sutradan, 13 oktobra , predveče stižemo u Diseldorf. Prema  ‘’uputama VEZE’’ prelazimo na lokalni voz Diseldorf - Krefeld. Krefeld je malo selo na samoj granici Njemačke i Holandije, gdje prema dogovoru VEZA čeka na nas.

Oko  8 sati uvece stižemo u Krefeld. Mala stanica. Iz voza izlazimo samo mi i naši prijatelji. Četvoro odraslih i dvoje djece. Izbacujemo torbe. Nigdje nikoga. Duva lagano vjetar. Stojimo i čekamo.

Stanica zatvorena, ravnica, nigdje kuća, pustara. Prodjemo ispred stanice, vidimo mali parking i stoji jedno auto, Wolkswagen  -Polo.  Gdje je naša VEZA? Čekaćemo.  Odjednom čujemo naš jezik: Gdje ste Banjalučani?, dobro došli  itd.  VEZA je malo pravila šalu, sakrila se i gledala našu reakciju.

U to vrijeme, poslije svega nam je trebalo malo humora i šale a VEZA je bila baš takva osoba.

I sada možete misliti kako ide prevoz za Holandiju: Wolkswagen - Polo u koji se ukrcava 5 odraslih, dvoje djece, a na prtljažniku krova, 4 velike, ogromne ručni-rad torbe.  Sve mimo propisa, bojimo se ponovo kontrole i policije, medjutim naš domaćin kaže: Sjedaj i ne brini, idemo sporednim putevima a ovdje policije nema dok ne napraviš neko ‘’sranje’’.  Tako je i bilo. Poslije 1-2 sata vožnje stignemo u Oosterhout, gdje je domaćin stanovao sa suprugom i dvoje djece već pune 3 godine. Tu prespavamo ‘’a kuća nije tijesna ako čeljad nisu bijesna’’… kaže domaćin. Svaka mu čast i zahvalan sam mu čitav život.  

Sutradan, odemo u policiju prijaviti se i tražiti azil a oni nas upute u jedan, tek novootvoreni centar za izbjeglice u selu Gilze-Rijn, desetak kilometara prema Bredi.

Prema dokumentima naš dolazak i boravak u Holandiji se vodi od 13-og oktobra 1993.

Centar se nalazio u blizini sela, u šumi, gdje je prije bila vojna baza. Mi smo bili jedni od prvih koji su se prijavili a u roku sedam dana sve je bilo puno…  1.500 osoba  !!!!!  Izbjeglice iz Bosne, Somalije, Arapskih zemalja, iz Afrike… više i ne znam koje zemlje, iz Albanije, sa Kosova itd.

Vi, koji ste otišli za Ameriku i Kanadu sigurno ne znate šta je traženje azila i život u azil-centru ??

Na primjer, u svim WC-ima i kupatilima šeme i slike kao uputstvo za upotrebu. Mnogi iz Afričkih zemalja dolaskom u Evropu prvi puta se susreću s WC-om.  Sve je to život, ali ja ih ne krivim za to. Običan čovjek je samo to,  i ništa više.

Medjutim i u tim centrima svako sebi nadje društvo, ko’ kome odgovara s njim se i druži.  I tako smo ‘’upali’’  u  azil-proceduru.

U februaru 1994. nas premještaju u Den Bosch a mjesec dana kasnije selimo na otok

Terschelling. U Den Boschu smo dobili status a na otoku smo bili u proceduri čekanja za stan.

Na tom prelijepom holandskom otoku prvi puta živimo ‘’normalno’’. U malom motelu na sjevernoj strani otoka, u 12 apartmana je živjelo 12 porodica. Tu smo se zadržali skoro pola godine. Davor je posao u školu, naučio voziti bicikl (veoma važno), tu smo upoznali malo bolje volontere koji su nam pomagali da sto brže upoznamo kako-šta-gdje ???  Vremena je bilo na pretek i moj prvi volonterski rad počinje na otoku Terschelling ali o tome drugi puta.

Naši najbolji prijatelji Holandjani su i dan danas iz tog perioda kada smo ih upoznali dolaskom na otok. Ali i o njima ću da pišem jednom drugom prilikom.

Na otoku stupam u vezu s jednom nastavnicom fizičkog vaspitanja.  Kroz priču sam joj spomenuo da sam se u mladosti bavio rukometom koji je u Holandiji, mi bi rekli druga liga u rangiranju sportova.

U augustu dobijemo ponudu da selimo za Emmen, gdje i sada zivimo, vec  21 godinu. Usput saznajem da je to malo mjesto (70.000 stanovnika) ali jedno od tri u Holandiji gdje je rukomet najjači i najmasovnoji. Tako je nekako sport bio i put-vodilja gdje ćemo ovdje živjeti.

Početkom septembra 1994. godine selimo za Emmen gdje Davor nastavlja sa školom. Odvodim ga odmah i u rukometni klub gdje počinje trenirati. 

Dali su nam i stan na korištenje, odlazimo u opštinu gdje nam daju novac (kredit) za opremanje stana,

ali je tako proračunato da možeš sve kupiti, sve osnovne stvari za život ali ne u skupim prodavnicama.

Prvo smo obavili krecenje i farbanje (gdje je potrebno), na spratu u sobama stavili itison a u prizemlju su već  bile postavljene pločice (od pluta) 30x30 i još lakirane, tako da tu nismo investirali.

I sada se sjećam da smo za taj novac kupili: krevet za dvoje sa dušecima, Davoru krevet s dušekom,

posteljine, prekrivače, sto + četiri stolice u trpezariji, štednjak s rernom na struju (kuvanje na plin koji je razveden po svim stanovima i za grijanje), frižider s dijelom za duboko zamrzavanje, mašinu za pranje veša, TV,  peglu, sto za peglanje, Davoru bicikl, ja za sebe kupujem polovan,  dvokrilni ormar za Davora a trokrilni za našu sobu. U Holandiji u svakom mjestu imate prodavnice, kako reći, gdje se prodaje roba iz druge ruke, polovna.  Odlazim tamo i kupujem za dnevni boravak, trosjed s niskim stolom, i jedan mali niski ormarić na kome je stajao TV.

Uglavnom sve što je trebalo mogli smo da kupimo. Tako smo počeli. Kredit koji smo dobili, bio je bez kamate, a vraćali smo ga mjesečnim ratama. Sjećam se da smo poslije par godina dobili obavijest od opštine da, pošto uredeno vraćamo kredit…ostatak od 30-40% nam otpisuju. A i moja logika je bila, da ako ziviš pošteno, negdje ti se mora vratiti.

Po završetku svih radova u posjetu nam dolaze Jan i Tineke s Terschellinga. Pošto sam ja i tamo radio volonterski, popravljao, farbao i slično Jan mi donosi na poklon kojekakvog alata, bor-mašinu, mašinicu za rezanje, klip-klap sto...  uglavnom sve da možeš štošta praviti sam.  U jesen iste godine.  po sistemu ‘’uradi sam’’ pravim sve ostale potrebne sitnice po stanu: Davoru radni sto, ormariž i police za knjige, dodatak za kompjuter i štampač, u predsoblju vješalice i ormarić za cipele.

Holandiju ne bih želio idealizirati, ali živeći ovdje  vec  22 godine nekako sam sve prihvatio bez problema jer su mnoge stvari uredjene po ‘’mjeri čovjeka’’. Ljubav prema Holandiji se rodila i ostaje.

Ono što posebno cijenim ovdje… to je kako je uredjen PORESKI SISTEM. To je nešto što je neprikosnoveno, tko ne plati porez … taj je  je.. mačku mater (našim  ‘’književnim’’  rečeno).

Sigurno stoji komentar da je jedna država jaka koliko joj je jak poreski sistem !!

Priča je kratka, malo suhoparna, možda dosadna, ali kada pročitate možete uporediti  sa svojim uspomenama na tadašnja ‘’putovanja’’.

Ali bez obzira gdje je tko, pozivam vas u ovu  zemlju ravnica, tulipana, klompi (tradicionalna drvena

obuća, vjetrenjača, kanala... i   futbala iako ne idemo na EK slijedece godine.

Naravno pite i baklave (novi holandski proizvodi… haha… ha… ha ) možete uvijek naći na adresi : H.de Langestraat 22, 7815 EE, Emmen (telefon 0591-675017)

Dobro došli, pozdrav svima !!!!!!!   Sega  

"Kulturno uzdizanje"

Dame se uredile

Jesen stiže a s njom i kraći dani, niže temperature, više vremena provedenog u kući. Vanjski radovi se uglavnom privode kraju iako me još uvijek lijepo vrijeme izvlači napolje. Treba uživati na suncu sve dok se može jer kada stigne zima i temperature padnu ispod nule, najviše vremena ću provoditi ispred kompjutera i televizora, čekajući da stigne proljeće.

U ovo vrijeme obično češće posjećujemo kulturne događaje. A ovdje ih ima na pretek, samo se čovjek mora odlučiti da uveče iziđe iz kuće.

Ispred ulaza u Benedum

U zadnjih desetak dana dva lijepa događaja. Posjeta Benedum centru i uživanje u odličnoj postavci poznate Verdijeve opere Nabuko. Odlični pjevači, bogati kostimi i prelijep ambijent. Svaki put kada posjetimo Benedum centar, jednu od nekoliko koncertnih dvorana u Pittsburghu, osjećam se lijepo. Ovaj put je i publika uglavnom bila lijepo obučena kao što i priliči kulturnim manifestacijama. Inače se na koncertima može vidjeti svašta. Raja dolazi u šlapama, farmerkama, kratkim hlaćama koje više liče na gaće nego na hlaće... Naše dame (išli smo zajedno s Tufekčićima) su, na naše čuđenje, dobile kompliment od jedne gospođe za toalete pa sam uz prilog zakačio jedini, istina ne baš najboljeg kvaliteta.

U halu Carnegie Music Hall-a

Nekoliko dana kasnije prva postjeta Carnegie Music Hallu u Oacklandu, dijelu Pittsburgha u kojem su smešteni University of Pittsburgh, Carnegie Mellon University i mnogobrojne svjetski poznate bolnice. I ponovo jedno izuzetno lijepo veče uz Norah Jones i njenu muziku. U Americi je broj onih koji se profesionalno bave muzikom ogroman i veoma je teško isplivati na površinu. Norah Jones, kćerka popularnog indijskog muzičara i kompozitora Ravi Shankara, koji je šezdesetih surađivao s George Harrisonom iz Beatlesa,  je to uspjela svojim specifičnim stilom koji je odmah privukao i moju pažnju. Njena muzika, kombinacija đeza, popa i kantri muzike, je veoma ugodna uhu. U interesantnoj dvorani Carnegie Music Hall, u kojoj do sada nismo bili, su se u velikom broju okupili njeni obožavaoci, i mladi i stari, a ona se odužila lijepim nastupom i odličnom svirkom. Za koncert smo saznali slučajno, na radiju, i odmah se odlučili da idemo jer Norah Jones spada u malu grupu muzičara koje sam želio vidjeti a ranije nisam bio u prilici. Većina najvećih svjetskih muzičkih zvijezda me uopće ne privlače,  jer u njihovim nastupima je sve drugo važnije osim muzike. Norah pripada onoj drugoj grupi kod koje do izražaja dolazi muzički talent i kojoj pirotehnika i skakanje po pozornici u provokativnoj odjeći nije potrebno.

Norah Jones u akciji

Pogled na pozornicu - publika tek pristiže

Naše „kulturno uzdizanje“ se nastavlja slijedeće nedelje odlaskom na predstavu u Bayham Theater gdje nastupa plesna grupa iz Indije koja će nam približiti ovu za nas daleku i još uvijek pomalo mističnu zemlju. Grupa plesača koja je svjetsku slavu stekla spektaklom pod nazivom Mystic India u Pittsburgh donosi duh indijskih pokrajina Rajahtsan, Tamil Nadu, Maharahstra, Punjab, Uttar Pradesh i Gujarat. Ako je suditi po kritikama, očekuje nas spektakl u kojem bi trebali uživati.

Norah svira nekoliko instrumenata

Za blog sam pripremio par fotografija snimljenih u Carnegie Music Hallu, dvorani koja nas je iznenadila ljepotom i prisnom atmosferom. Nadam se da nam ovo neće biti jedina posjeta ovom lijepom zdanju koje se nalazi u sklopu kompleksa koji je izgradio poznati bogataš Andrew Carnegie a kojeg čine dvorana, muzej i biblioteka. I u našem malom mjestu koje je dobilo ime po istoj osobi se nalazi lijepa biblioteka i koncertna dvorana koju je Andrew Carnegie izgradio ali još niti jednom nismo prekoračili njen prag. Nadam se da ćemo ove zime i to ispraviti jer smo stigli u godine kada se ima više vremena i za neke druge stvari u životu osim borbe za goli život.

Pogled na predulaz s balkona, uz čašu vina

Norah još jednom

Pogled na plafon predulaza

Za one koji požele poslušati jednu Norinu pjesmu, evo je:

Stalaža

U prošlu subotu najaviše prvi ovogodišnji mraz što je za nas bio znak da je vrijeme da se saksije s cvijećem unesu u garažu iako znamo da će nakon par dana ponovo zatopliti. U garaži, u kojoj se, pored Nerine Elantre, nalazi puno drugih stvari, potrebnih i nepotrebnih, treba  napraviti mjesta da se saksije smjeste.

Ove godine sam odlučio da mali stolarski stol, koji sam kupio par mjeseci nakon našeg useljenja u kuću, premjestim u šupu na brdašcu jer ga već par godina gotovo ne koristim. Tako ću u garaži dobiti dosta slobodnog mjesta za cvijeće koje se tokom zime mora zalijevati a istovremeno će mi biti lakše da svoje stolarske radove obavljam na stolu koji lako mogu izvuću u prostor ispred šupe. Zadnjih par godina umjesto stola koristim betonski zidić iza šupe i snalazim se na razne načine. Cijelo ljeto je prošlo a stol nisam prebacio u šupu. Sada je šansa, cvijeće se mora unijeti i ako stol ne prebacim sada ko zna da li ću ikad.

Nera pristade da stol prebacimo i nakon desetak minuta, uz dosta napora, ubacismo ga u šupu koja je već bila prilično puna.

 „Gdje ćeš ga postaviti?, šupa je prepuna“, reče Nera.
„Izbacit ću stalažu“, odgovorih, pokazujući na staru stalažu s dvije police na kojoj sam držao nešto alata i još neke stvari.
„Je li to stalaža koju smo dobili kada smo se uselili u stan u 820 Capital Drive? Nećeš je valjda izbaciti! Pa ona je dio naše historije ovdje!?“, nastavi Nera, gledajući staru stalažu koja je stojala prislonjena uz zid šupe s desne strane vrata.

Ove njene riječi me vratiše dvadeset  godina u prošlost u dane kada smo se obreli u stanu u Carnegieu, dvadesetak dana po našem dolasku u Ameriku. Otac Alex se potrudio da nam nabavi nešto od namještaja koji je pokupio kod osoba koje je okupio oko Consolate Misionaries, uglavnom potomaka imigranata iz Italije, i mi smo mu bili jako zahvalni. Komadi namještaja (dva bolnička kreveta za Davora i Sanju i jedan istrošeni madrac  s metalnim postoljem za nas dvoje, mali rasklimani stol s četiri različite stolice presvučene skajem na kojem smo jeli, trosjed presvu;en istro[enom tkaninom ulegnut u sredini, stara fotelja napravljena od kombinacije drveta i skaja, dva noćna stolića i stolić za dnevni boravak napravljeni od punog drveta, element s ladicama koje su se teško izvlačile, veliki kolor televizor čija je slika davno izgubila oštrinu i vukla na zeleno) su odavno odslužili svoje i kod nas ih, osim možda noćnih stolića i stolića za dnevni boravak, niko ne bi ni pogledao a kamo li držao u stanu. Za nas je taj namještaj u tom trenutku bio pravo bogatstvo. Imali smo na što sjesti, na čemu jesti, gdje odspavati. Za novi početak je to bilo dovoljno.

Par dana nakon što smo se uselili, oglasi se zvono s ulaznih vrata zgrade u kojoj smo stanovali. Na televizoru, na kojem smo mogli vidjeti ko zvoni, ugledasmo nepoznatu ženu srednjih godina. Predstavi se. Časna sestra iz obližnje crkve. Reče da su ih obavijestili da smo stigli iz Bosne i da je došla da nas posjeti. Otvorismo joj ulazna vrata zgrade i nakon par minuta  se začu kucanje na vratima našeg stana. U stan uđe žena koja ni po čemu nije ličila na naše časne sestre. Bila je obučena u normanu, civilnu odjeću i izgledala kao i sve druge žene koje smo sretali ovdje u Americi. Sestra, kojoj sam zaboravio ime, reče da dolazi iz jedne od crkava u Carnegieu, da zna da smo nedavno stigli kao izbjeglice i da želi da nam pomogne. Upita nas da li nam nešto treba a ona će se potruditi da nam to pribavi.

Nera i ja se sjetismo da bi nam dobro došao kakav komad namještaja s policama. U stanu, osim klozeta u koje smo složili ono malo odjeće koje smo imali, nismo imali ništa drugo gdje bi mogli smjestiti neke stvari kao, na primjer, dječije knjige. Također nam je trebao stolić na kojem bi djeca mogla pisati domaće zadaće kada pođu u školu. Rekosmo to sestri i ona nam obeća da će nam naći nešto što bi nam pomoglo. Pred sam odlazak nam dade 50 dolara, da nam se nađe. Bio je to lijep gest od ljudi koje nismo poznavali i koji su se trudili da nam pomognu u prvim danima u novoj domovini, gdje nismo poznavali nikoga i gdje nam je svaka pomoć mnogo značila.

Zahvalismo se sestri i ona ode s obećanjem da će nam za par dana poslato ono što smo tražili.

Par dana kasnije ponovo se oglasi zvono ispred zgrade. Ovog puta pred vratima ugledasmo dva momka koji rekoše da su nam donijeli stvari koje nam je sestra obećala. Nakon par minuta u dnevnom boravku se nađoše „element s policama“ i dvije školske stolice. Momci se nisu zadržavali nego se pozdraviše i odoše svojim poslom.

Kada posjetioci odoše,  bolje pogledasmo šta smo dobili. Umjesto stolića za djecu dobili smo dvije stare školske stolice, metalne konstrukcije, s drvenom površinom za pisanje koja je bila zakačena za lijevi naslon stolica i mogla se podignuti da bi se moglo sjesti u stolicu. A komad namještaja s policama! Bila je to stalaža napravljena od presovane piljvine, s dvije police od istog materijala. Nije bila ofarbana već je presovana piljevina bila vidljiva, kao i šarafi kojima su police bile pričvršćene za vertikalne daske. Zadnji dio stalaže je bio zatvoren smeđom pločom s rupicama koja se koristila za takve namjene. Stalaža je bila nova. Činilo se kao da je specijalno napravljena za nas. Odavala je čvrstoću ali nikako nije pristajala u dnevni boravak, već više za garažu, šupu ili ostavu. Kako se poklonima ne gleda pod rep, stalažu smo prislonili uz zid dnevne sobe, između televizora i prozora, Izgledala je jadno, jadnije od svega što smo ranije dobili ali je iz pristojnosti nismo mogli baciti. Nismo željeli da povrijedimo naše dobročinitelje ma koliko nam se niti jedan komad namještaja nije sviđao. Sve je to bilo staro, skupljeno s brda, s dola, i ništa nije išlo jedno s drugim. Ali, drugog izbora nismo imali. Tako nam je grah pao i morali smo s tim biti zadovoljni.

Kasnije, kada smo nakon godinu i pol kupili kuću, većinu stvari smo prenijeli (osim televizora koji je zaista bio loš) jer u međuvremenu nismo kupili ništa novo. Niti je bilo mjesta u stanu, niti smo imali novaca za novi namještaj. Kada sam dovezao kamiončić s „namještajem“, pritjerao sam ga do samog ulaza u garažu kako nove komšije ne bi vidjele šta unosimo u kuću. Kasnije smo se počeli polako kućiti i jedan po jedan komad „namještaja“ je odlazio u smeće. Samo je stalaža od presovane piljevine ostala do današnjeg dana, služeći svojoj svrsi u garaži a kasnije u šupi na brdašcu. 

Čini mi se da je i za nju došao kraj, da će i ona otići putem kojim su otišli svi ostali komadi namještaja koji su nam pomogli da započnemo novi život u novoj domovini. A s njom će u zaborav padati i događaji na te dane. Ako ne budu ostali zabilježeni na papir za neke nove generacije koje će doći poslije nas.

Baklava

NE  LAJE  KUCA  RADI  SELA ……..

Ne svaki puta, ali često kada nam dolaze djeca ja pravim baklavu po Kobinom (Kobašlić – radio u Čajevcu) receptu koji sam prije par godina našao na jednom od blogova. Napisan u detalje, sa crtežima i svim objašnjenjima. Naravno, odmah sam pronasao ‘’grešku’’ zašto do tada moje baklave nisu bile kao po Kobinom receptu ili kao od naših mama.  A greška je bila jednostavna, poslije pečenja….vrijeme zalijevanja.

Za sve  Holandjane sa kojima  imamo kontakte (posjete), nasi slatkiši sa mnogo šećera su uglavnom nepoznati  ali većina ih voli probaati  uz kometar da je veoma ukusno.  Medjutim, pošto kuhinja traži mnogo vremena  ovdje u Holandiji  većina uzima gotove ili polugotove proizvode, malo se to dokuha, prokuha, zapeče ili podgrije i gotovo.

Mi se još “borimo” sa našim običajima što se tiče svakodnevnog kuhanja, ili pravljena bilo kakvih vrsta slatkiša.

Tako već  četiri godine  Davorova djevojka Lieke pita uvijek isto: "Sega kako postigneš to da je i ovaj put baklava ista kao i prošli puta ?? "   Medjutim, meni je veoma drago da voli baklavu  ( i sve naše druge “djakonije”) tako ta to sve pripremam sa pravim zadovoljstvom,  uživam.

S druge strane, moja Brana ima komentar : Ne laje kuca radi sela, nego radi sebe.

Davor, Lieke i Sandro uz "rođendansku" baklavu

Lieke studira politologiju i u posljednjih 1,5 godinu (vezano za  par  projekata)  bila je nekoliko puta u Beogradu, na Divčibarama, Kopaoniku, Skoplju, Ohridu i uvijek pri povratku bi komentarisala:

"Sega, bila sam u slastičarna ali baklava kao  tvoje  nema nigdje."

Pošto je Lieke u završnoj godini studija, sada je na praksi u Zagrebu  u Holandskoj ambasadi (od 30-tog augusta do 30-tog januara slijedeće godine).  Prošli vikend je Davor bio u Zagrebu, pa su išli i na

Krk…odakle dobijamo poruku sa slikom…..ispred  slastičarne.

Lieke pred slastičarnom na Krku

Sega.

Ponedeljak, 12. oktobar 2015.

Lake Superior

Neradni ponedeljak, cisto plavo nebo i priroda u najljepsim bojama. 

Iskoristili smo taj dan da odemo na Mont Tremblant, obliznju planinu u lancu Laurentides. Ne mora se biti veliki majstor fotografije kad je sve tako lijepo.

Vec slijedeci dan su dosli vjetar i kisa, lisce je palo na tlo u velikim kolicinama, na radost gljivica i bakterija, koje ce uraditi svoj dio posla u tom beskonacnom prirodnom lancu.

Priroda ostaje velicanstvena i perfektna sa ili bez ljudske vrste.

Zavisi koliko ljudska vrsta krsi prirodni red.

Pozdrav svima od Dubravke

Lake at Casino

Plavo nebo

Pogled iz kabine

Poslije podne na putu

Ptičija perspektiva: selo Mont Tremblant i jezero

Selo Mont Tremblant

Vjerovatno zadnji dan za lađe