Koncert

Carlos Santana i njegova raja

U prošli utorak smo proveli jedno prijatno veče uprkos kiši koja nam je pokušala pomrsiti račune. U gradu su gostovali Santana i Rod Stewart, malo neobična kombinacija, ali u svakom slučaju muzičari koje sam želio da vidim prije nego što i za mene a i za njih ne bude prekasno. Ovi novi, mnogobrojni, čija imena ne pamtim (iako i među njima ima onih koji zaslužuju pažnju) teško da bi zadržali moju pažnju više od par pjesama.

Koncert je održan u novoj sportskoj dvorani Consol Enegry Center koja prima oko 18.000 gledalaca. 
Dvorana se nalazi u centru grada, u neposrednoj blizini Duquesne univerziteta gdje sam radio pa je to bila prilika da se posjetim na mjesto gdje sam proveo petnaestak lijepih godina. Kampus je bio pust, (studenti su za ovu godinu otišli kućama) a dosadna kiša nije nam dozvoljavala da se prošetamo prije koncerta kako smo planirali. Morali smo se požuriti niz brdo, sakrivajući se od kiše koja je na trotoarima i ulicama stvarala male potoke. Pittsburgh je sav u brdima i svaka kiša vrlo brzo stvori bujice koje nekada mogu biti veoma opasne. Podsjeti me to na nesreću koja je zatekla Bosnu gdje se nedavno nebo otvorilo i potopilo i „naše i njihovo“ ne praveći razlike i ne vodeći računa o granicama stvorenim u usijanim glavama.

Negdje u daljini

Dvorana nije bila dupke puna. Po mojoj procjeni okupilo se oko 15-tak hiljada ljubitelja dobre muzike, uglavnom naše dobi iako je bilo i onih mlađih koji se nisu ni rodili kada su Santana i Rod bili na vrhuncu popularnosti. Razlog za manju posjetu su vjerojatno cijene ulaznica koje nabijaju razni preprodavači, kupujući ih prije nego što je to nama običnim smrtnicima moguće. Vjerujem da su neki ovaj put ostali kratkih rukava ali ne vjerujem da će ih to opametiti.

Koncert je počeo tačno u sedam i trideset. Na interesantno uređenu pozornicu prepunoj instrumenata izašao je Carlos Santana sa svojim muzičarima i odmah oduševio prisutne. Svirali su većinu svojih najvećih hitova, osim nježne instrumentalne numere Samba pa ti, kojom je grupa postala poznata. I Nera i ja volimo tu pjesmu, posebno zbog toga što nas podsjeća na naše zabavljanje i šetnje ulicama rodnog grada u lijepe ljetnje večeri. Jedna o naših češćih „ruta“ je bila i ona alejom koja prolazi ispred sportske dvorane Borik. Ljeti je ispred dvorane radila bašta a iz zvučnika je gotovo po pravilu dopirala ova pjesma upravo u momentu kada bi nas dvoje tuda prolazili.

Carlos Santana je prašio svoju muziku kao u mladim danima bez obzira što je navršio šezdesetsedmu. Radi se o staroj školi kod koje, kako reče, nema foliranja, zijevanja i pjevanja na playback, nema ništa virtuelno, sve je realno, misleći pri tom na neke „novokomponirane“ zvijezde kojima je pjevanje najmanje važna stvar. Ispraćen je uz velike aplauze a onda se, nakon pauze za vrijeme koje se jedna oprema razmontirala i odnijela a druga postavila, na pozornicu popeo Rod Stewart.

Rod i njegova raja

Za razliku od Santanine pozornice pune instrumenata, Stewart-ova je bila gotovo prazna. Osim bubnjeva i harfe, te nekih povisokih kutija u pozadini koje su istovremeno imale ulogu velikih ekrana, nije bilo ništa. Svi instrumenti i mikrifoni su koristili bežičnu vezu tako da je pozornica izgledala potpuno drugačije od svega što smo da tada vidjeli. I prateća grupa je bila drugačija.Uz nekoliko „momaka“, većinu su činile djevojke obučenih u minice koje su često mijenjale. I Rod je mijenjao garderobu nekoliko puta, pri čemu su se isticale uske hlaće, onakve kakve sam nosao sredinom šezdesetih, jedva se uvlačeći u njih. Ni on, iako mu samo nekoliko mjeseci nedostaje do sedamdesete, nije pokazivao teret godina. Kao i Mick Jagger, koji u sedamdesetoj skače po pozornici kao mladić, Rod je na pozornici neumoran. Hodao je od jedne strane pozornice do druge, skakao, ritao se, pravio iznenadne pokrete kao da ne osjeća godine i artritis. Pred kraj šoa je bacao nogometne lopte sa autogramom, često šutirajući ih daleko u publiku kao da se radi o profesionalnom fudbaleru u najboljim godinama. Raja je bila oduševljena, pjevala njegove pjesme zajedno s njim, zabavljala se. Pokazao se kao pravi profesionalac, odrađujući svoj posao onako kako to treba.

Set laganih numera

Program se završio negdje iza jedanaest. Čekala nas je vožnja kući ali smo usput ponovo morali otrpiti dosadnu kišu koja nije prestajala. Stigli smo kući oko ponoći mokri i umorni ali zadovoljni što smo prisustvovali koncertu za koji se vrijedilo malo žrtvovati.

Štikleci iz starog Zagreba (kratke priče)

Iz knjige Branimira Špoljarića, Stari Zagreb od vugla do vugla i iz drugih izvora.

Naselja, slobodni kraljevski grad Gradec (1242. Zlatna bula Bele IV)
i Kaptol (1094.)

U prošlosti je između njih tekao potok Medveščak, povezivao ih je most, koji je zbog učestalih sukoba stanovnika ta dva naselja nazvan Krvavi most. Danas je iznad potoka čuvena Tkalčićeva ulica, a na lokaciji mosta nastala je uličica istog imena.

Gornji grad i Kaptol po svojim znamenitostima, specifičnostima i očuvanosti neprocjenjivo su kulturno blago, plijene pažnju brojnih turista, a domaći, kao ja, vrlo često navratimo, nahraniti oči i dušu.

Skica Gornjeg grada (Gradeca)

Skica Gornjeg grada je tu da vas podsjeti ili potakne da ga posjetite.

Svaka palača, svaka kuća ima svoju bogatu povijest.

Od sjevernih vrata grada i najstarije očuvane kule – Popov toranj, danas zvjezdarnica do južne kule - Lotrščak ima 500m, a od istočnih zidina do zapadnih 350m. Malen je to bio grad, ali ako se želi upoznati sve njegove kutke, ući u njegove priče, onda je prebogat.

Bit će o Gradecu i Kaptolu još štikleca, naravno ako vas budu zanimali.

1.

ANDAUTONIJA

Prije Gradeca i Kaptola, bilo je na širem prostoru Zagreba rimsko naselje Andautonija i naselja domaćeg stanovništva sve do Laške Vesi, otuda naziv za Vlašku ulicu. Kod gradnje neorenesansne palače podbana Živkovića, 1876. na Trgu bana Jelačića, (danas je u njoj prodavaonica Kraš) pronađeni su rimski novčići cara Dioklecijana i mramorna glava cara Hadrijana, a ostaci rimskih vila pronađeni su na Zrinjevcu.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Andautonia

2.

Prvi popis stanovnika

1368.g.  proveden je prvi poznati popis kuća i stanovnika na Gornjem gradu. Popisano je 300 kuća i 2810 žitelja, a spominju se, 41 postolar, 11 kovača, 3 pekara, 3 zlatara, 4 slikara, 7 trgovaca, 8 ribara, 1 tkalac, 8 tesara i klesara, 2 ciglara, te po jedan urar i gumbar. Svaki stanovnik nije bio i građanin. Građanin je mogao biti samo onaj koji je bio obrtnik, uključen u ceh i posjednik kuće.

Popisi stanovnika Zagreba, za one koji iz ovakvih podataka mogu izvuči zanimljive zaključke:

1742.                 5 600 stanovnika, 560 kuća

1807.                  7 706 stanovnika

1817.                  9 055 stanovnika

1842.                15 952 stanovnika

1857.                16 657 stanovnika

1869.                19 857 stanovnika

1880.                30 830 stanovnika

1914.                83 000 stanovnika

1921.              108 674 stanovnika

1931.              185 581 stanovnika

1941.              260 000 stanovnika

1961.              430 802 stanovnika

1971.              566 244 stanovnika

1981.              649 586 stanovnika

1991.              706 770 stanovnika – uže područje Zagreba

2011.              790 017 stanovnika – uže područje grada

2.

PRVI DIMNJAČAR NA GRADECU

1624.g. udar groma zapalio je drveni krov stolne crkve, a požar se brzo proširio na susjedni biskupski dvor i veći broj kuća. Katastrofalni požari uništavali su naselje 1645. i 1674. kada je izgorio gotovo cijeli Gornji grad. Naslage zapaljene čađe u dimnjaku kamina u kući gradskog suca Mije Pucaka izazvale su požar. Isusovci su tada odlučili namjestiti posebnog čovjeka koji bi čistio dimnjake. Ugovor je sklopljen 12. svibnja 1683. s Bartolom Maniharom, koji je tako postao prvi službeni dimnjačar u Gradecu – Gornjem gradu. Donji grad tada još nije ni postojao. Nažalost, niti ta mjera opreza nije bila dovoljna, 1706. i 1731. požari su opustošili grad.

Tek će postupna gradnja kuća od opeke (samostani, plemićke i građanske palače, kanoničke kurije) s vremenom ograničiti razornu moć čestih velikih požara.

Katedrala je mnogo puta stradavala i mnogo puta je obnavljana, ova s renesansnim zvonikom, stradala je u katastrofalnom zemljetresu 1880, a za današnji izgled katedrale, u neogotičkom stilu, zaslužan je Herman Bolle. Građena je od 1880. - 1902. godine.

Gradnja katedrale 1895.

Nataša

Enisa - Umjesto komentara

Enisa i Nataša su se u četvrtak 4. juna prošetale Gornjim gradom i maksus prošle Basarićekovom da naprave par snimaka da me podsjete na moja lijepa sjećanja iz djetinjstva.

Nataša u ulici P. Radića

Guadalajara

Vratila sam se s dosta slika , suvenira i lijepih utisaka. Pocetak puta je bio neprijatan, nevrijeme u Hjustonu i nakon nekoliko odgadjanja otkazan let. Izgubila sam jedan dan, i nakon kratkog odmora zaboravila sam sve one duge sate sjedenja i drijemanja na aerodromu. Ostale dane smo radili po planu i navecer obilazili centar grada i mali gradic Tlaquepaque. U centru grada umjetnici nastupaju na ulici, pjevaci, sviraci, akrobati. Puno je ljudi, turista i domacih setaca. Aleje od hibiskusa i neke vrste bagrema sa divnim narandzastim cvjetovima. U centru narandze i limunovi. Vecere u restoranima pocinju poslije osam navecer. Guadalajara je kolijevka tekile i marijaci sviraca. Marijaci se mogu naruciti da sviraju pored stola, gdje se vecera. Svirka je toliko glasna da niko od ostalih gostiju  ne moze razgovarati.

U malom umjetnickom centru koji se zove Tlaquepaque, nasla sam dvije prodavnice sa poznatim meksickim tkanjem. Impresionirao me je  nacin na koji su rucno tkani komadi bili predstavljeni sa puno ukusa i mjere, jarke boje , sve lijepo slozeno. Pitala sam mogu li uslikati. Rekli su ne. U mojoj masti sam nasla objasnjenje da se mozda ovdje pere novac od droge pa vise vole da se puno ne vidi sta ima unutra. Ovakva masta je  posljedica mog velikog straha od ulicnih sukoba izmedju kartela. Svake godine jedan ili vise kanadjana bude ubijeno na odmoru u Meksiku. Izgleda da sam boravila na dobrom mjestu i ostala postedjena bilo kakvog stresa.

Grad je pun bronzanih skulptura. Kazu da je ovaj grad raj za skulpture. Svuda u restoranima, u hotelu, u prodavnicama, ljudi su jako diskretni i ponekad pretjerano ljubazni.

Guadalajara je takodje veliki centar elektronike. Vec 20 godina velike firme kao sto su HP, Jabil, Flextronics odrzavaju proizvodnju u prilicno velikim  fabrikama. To je razlog mog putovanja. Moja firma pokusava da se priblizi kupcima.

Zanimljivo je da me ovo putovanje nije umorilo iako je Guadalajara na visini od 1500 m.

Nadam se da ce vam se dopasti slike.

Dubravka

Šta bi bilo...

Na poslu (nekad bilo)

Proljeće je, vrijeme se proljepšalo, sve više vremena provodim na vani. Nema više ranog ustajanja i pripreme za posao, vožnje do fakulteta sporednim ulicama da se izbjegnu gužve, odrađivanje radnog vremena i vožnje nazad kući obično istim putem, praćenja novosti u oblasti informatike jer se morao držati korak s tehnologijama koje su se sve brže razvijale a ipak dani prolaze li prolaze. Evo već nešto duže od dvije godine uživam u penziji koja je stigla nešto ranije nego što sam planirao a dani prolaze brzo i nemam osjećaj da sam prestao raditi. Kada imaš kuću, obavezama nikad kraja. Iako više nema odlaska na posao  kako je to bilo ovih osamnaestak godina od kako sam silom prilika preletio Atlantik u potrazi za mjestom gdje ću moći živjeti mirno, ne strepeći da će mi neko naveče pokucati na vrata i odvesti u noć da se nikada ne vratim,  vrijeme naprosto leti.  Dobro je da je tako jer me ne muči dosada kao neke od penzionera koji ne znaju šta će sa sobom. Poznajem nekolicinu s bivšeg posla koji nemaju namjeru da odu u penziju jer se boje da će im biti dosadno a ja se čudim kako sam na sve stizao kada sam radio. Evo moj bivši direktor, Liu, Kinez, ima više od sedamdeset dvije a zamjenik direktora Rao, Indijac, s kojim se viđam često, ove godine puni sedamdeset ali ni jedan ni drugi ne misle o penziji. Rao mi kaže da ne zna šta će sa sobom kada prestane ići na posao i odluku stalno odlaže.

Amerika me lijepo prihvatila, mnogo bolje nego sam to mogao zamisliti. Osim prve četiri nedelje rada u Parma Sausage Company, kada sam se upoznao sa kapitalizmom onakvim kako smo to učili u školi, ostalo vrijeme mi je ostalo u lijepim sjećanjima. Da li sam imao sreću kada sam dobio posao na fakultetu ili u svemu ima nešto i do mene, ne znam, ali na osamnaest godina rada se ne mogu požaliti. Sredina u kojoj sam radio me lijepo primila, gotovo kao člana familije, trudeći se da ružne događaje u gradu u kojem sam rođen i u kojem sam proživio četrdesetak lijepih godina potisnem u zapećak, da ih gotovo zaboravim. Radeći i družeći se sa ljudima koji su u USA stigli sa raznih strana svijeta, uglavnom iz ekonomskih razloga, ružne slike s početka devedesetih su blijedile ali nikada se nisu potpuno izbrisale. I tako će biti sve dok se ne zaputim na onaj svijet u kojem me, kako kažu oni što vjeruju, čeka život vječni onakav kakav sam zaslužio.

Sunce je već odavno ugrijalo

Dok u jutro ležim na ležaljki i čitam Pittsburgh Post-Gazette, obasjan zrakama sunca koje se probijaju kroz krošnje komšijskih hrastova, ili se predveče odmaram u hladovini visterije u hladnjaku na brdašcu u backyard-u, ponekad pomislim šta bi bilo da nas jednog lijepog junskog jutra devedesettreće autobus pun onih kojih se njihov grad odrekao nije odvezao na put pun neizvjesnosti i nade u bolje sutra. Da li bih dočekao penziju radeći posao za koji sam se školovao i koji sam volio? Šta bi bilo sa Nerom i njenim poslom? Šta bi bilo s djecom? Kako bi se osjećali u sredini koja nas se željela riješiti? Kako bi preživjeli najezdu došljaka koja je u grad donijela svoje primitivne navike i način života? 

Pitanja mnogo. Odgovore mogu samo nagađati. Pa da pokušam.

U ljeto devedeset druge Nera je ostala bez posla iz istog razloga kao većina u to vrijeme: nisam se odazvao na poziv za mobilizaciju jer nisam htio da idem u rat koji su isplanirali i vodili oni koji su mrzili druge i drugačije, vrlo brzo zaboravljajući ono u šta su se godinama kleli. U jesen devedesetdruge sam morao zatvoriti firmu koja je odlično startovala i s kojom sam imao velike planove. Kompjuteri više nisu trebali nikome a samim tim ni oni koji su ih prodavali, razvijali programe, servisirali. Oružje je bila roba na cijeni. A nije više bilo ni sigurno raditi dok su bradate, naoružane spodobe šetale gradom pod zaštitom vlasti i nekada nam svima drage JNA. Život je za nas stao. Ono malo novca što se uštedjelo je nestajalo. Zadnje njemačke marke su pokupovali šverceri čija je centrala bila u Beogradu. Svaki novi dan je bio neizvjesniji od prošlog. Budućnost nam je izmicala iz ruku. Nismo više bili krojači naših sudbina. Sve naše znanje i sposobnosti nisu imali nikakvih vrijednosti. Bili smo prepušteni na milost i nemilost onima koji nam nisu željeli dobro. Morali smo otići, sretni što bar imamo izbor za razliku od mnogih čije se kosti još uvijek iskopavaju.

Rat je prošao. Svjetski močnici su odlučili kada je dosta ubijanja. Državu su podijelili tako da više nikada ne može normalno funkcionirati. Ratni zločini su nagrađeni. Nacionalisti su ostvarili ono što su planirali. Za normalan svijet nikoga nije bilo briga.

Šta bi bilo sa nama da smo kojim slučajem ostali u gradu uz predpostavku da nam se ništa loše nije dogodilo? Nagađam. Nera više nikada ne bi dobila posao u struci a mala je vjerojatnoća da bi našla bilo kakav. Profesionala je uglavnom propala a samo nekolicina bez obraza, koja je na vrijeme odabrala pravu stranu, se obogatila. Ostali, čak i mnogi „podobni“, su se našli na ulici. Za mene i moju firmu tamo ne bi bilo mjesta. Drugi igrači su ušli u igru. Znanje, stručnost i poštenje tamo nemaju nikakvu vrijednost. Sve je u rukama nekolicine koja drži sve u svojim rukama, predvođena diplomiranim mesarom iz okoline Laktaša. A niti ona niti ja ne bi mogli prihvatiti bilo kakav posao u vladinim institucijama, ako bi nam ga kojim slučajem, zbog ispunjavanja zakonskih odredbi nametnutih od međunarodne zajednice o nacionalnom sastav, neko ponudio. Ne bi nam to dopustio naš obraz. A živjeti bi se moralo. Kako? Samo onaj gore ima odgovor na to.

Kada posmislim da bih morao živjeti u istoj zgradi i šetati istim ulicama sa onima koji su prodali svoj obraz nadajući se svojoj koristi, sva ljepota oko mene za trenutak isčezne. Ne znam kako se osjećaju oni koji su sticajem okolnosti ostali u gradu ali za mene bi to bio strahovit psihički pritisak. Mora. Gledati face onih koji su me izdali i slušati njihova pravdanja „Ma ko nam ovo uradi?“ i slične bi me još više dotukle. Ovako, pri rijetkim posjetama Banjaluci trudim se da ih ne sretnem a ako se to slučajni i desi, pravim se da ih ne vidim. Lakše mi je. A možda bih se trebao poslužiti pristupom mog bivšeg radnog kolege Sinca. Kada mu neko od onih koji su „pomogli“ da završi u Švedskoj, raširenih ruku i s osmjehom na licu pođu u susret, on ih na vrijeme upozori sa „odbij, ne prilazi, nećemo se grliti i ljubiti!“ A na njihov upit „Šta sam ti učinio?“ on im odgovori „sve si mi učinio i molim te nemoj mi prilaziti.“

A djeca. Šta bi bilo s njima? Kako bi ona preživjela šovinističke ispade svojih drugara? Kojem bogu bi se morali moliti, koje slave slaviti? Da li bi završila fakultete? Kako bi dobila posao kada ne pripadaju niti jednom od „konstitutivnih naroda“? Kako bi reagirala na poklike „Nož, žica, Srebrenica“ na utakmicama Borca? Da li bi i za njih Ceca bila idol?

Srećom, daleko su od sredine gdje 40% obilazi zavode za zapošljavanje nadajući se da će se zaposliti kod novih „biznismena“ koji bi da im neko radi ali da za rad ne traži ništa, gdje pametna, ambiciozna, mladost nema budućnosti, gdje bi svoje diplome mogli objesiti mačku o rep, gdje je neka buduća penzija misaona imenica... Srećom, žive i rade u sredinama gdje se njihovo znanje, stručnost i predani rad cijeni, gdje imaju šansu da biraju posao koji im se sviđa, gdje ih niko ne pita ko su, čiji su i odakle su, gdje im niko ne prebrojava krva zrnca, i gdje o Ceci niko nikada čuo nije .

Još jedan park u blizini

Ma koliko se trudio, ne mogu zamisliti šta bi se zapravo sa nama desilo i kako bi preživjeli sve ove godine. Zbog toga sam srećam što me život odnio preko velike bare, daleko od zla koje i dalje raste i buja i ne vidi mu se kraj. Zbog toga uživam u jutarnjem suncu dok još mogu, sa zanimanjem pratim razvoj grada koji me prihvatio, radujem se i tugujem s Pingvinima i Stilersima, uživam u nastupima poznatih svjetskih pop zvijezda kad god mi se pruži prilika, šetam parkovima prepunih potoka i vodopada, odmaram dušu u povrtnjaku na brdašcu iza kuće... Ne znam kako se drugi koje je zadesila ista sudbina osjećaju ali znam da onima koji su nas otjerali iz grada ni malo ne zavidim. Jer sve ono što sada imaju mogu zahvaliti onoj poznatoj partizanskoj: „ovo nam je naša borba dala“. I neka je tako.

Humanitarna kafica za poplavljene

Poplave u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj već nekoliko dana su udarne vijesti na svim medijima. Pojavom mobilnih telefona, digitalnih kamera i web aplikacija kao što su facebook, slike i video klipovi iz poplavljenih područja su preplavili svijet. Štete su ogromne. Trebat će godine dok se život vrati u normalne tokove.

Naša raja razbacana po cijelom svijetu se organizira i prikuplja pomoć. Šalju se lijekovi, hrana, odjeća i obuća, novac… Lijepo je to čuti i za svaku je pohvalu.

I naši prognanici u Pittsburgh-u su se uključili. Akcija koju se odvija u Fredo’s Deli marketu, vlasništvo Medihe Ćehić organizirala je Venesa Moro. U Panera Bread na South Hills-u prikupljanje novčane pomoći u okviru akcije „Humanitarna kafica“, ovaj put namjenski namijenje osobama pogođenim poplavom, organizirala je naša banjalučanka, vrijedna Nana Jurišić. Nera je ponovo bila zadužena da ovo humanitarno okupljanje zabilježi kamerom. Na par slika koje sam izdvojio možete prepoznati još nekoliko naših mladih sugrađanki.

Sve učesnice u ovoj lijepoj humanitarnoj akciji zaslužuju našu zahvalnost. Prikupljeni iznos, koji je znatno premašio iznose prikupljene u prethodnim akcijama, će biti upućen na odgovarajuću adresu odakle će biti raspoređen onima kojima je najpotrebniji.

Organizator akcije Nana Jurišić

Nera i Nana

Aida Habul i Maja Kreso

Prostorija rezervirana za akciju

Dado, Nanin suprug

East End Food Coop

Nera bira čajeve

Nedavno nam se Emira javila prilogom o trgovini u njenom mjestu u kojem se može naći svega i svačega a danas vam predstavljam jednu pitsburšku trgovinu u kojoj se snabdijevamo speijaliziranim namirnicama i u koju Nera navrati par puta godišnje. East End Food Coop je omanja trgovina smještena na samom rubu dijela grada koji nije na najboljem glasu i nije nam usput ali kako se radi o jedinoj takvoj trgovini u Pittsburgh-u i okolini drugog izbora nema.

Prošlonedeljni odlazak na humanitarnu šetnju ekipa je iskoristila da skokne do trgovine i snabdije se čajevima, prirodnim medom, organik rižom, grahom i ostalim namirnicama i mirodžijama koje se ne mogu naći na drugim mjestima. Iskoristio sam priliku da, čekajući dok Aida, Jasna i Nera obave kupovinu, napravim par snimaka „ekskluzivno“ za blog.

Nedavno sam u lokalnim novinama pročitao vijest da postoji mogućnost da se ista trgovina otvori u mom "selu" što bi nas posebno obradovalo. Tada bi u kupovinu mogli ići češće a uštdedjeli bi najmanje sat vremena vožnje u jednom i drugom smjeru.

Uzmi koliko ti volja

Aida pronašla "pravu" rižu

Svako traži šta mu paše

Moj novi hobi

26. je april, rano poslijepodne.

Sjedimo mama i ja za kuhinjskim stolom obasjane zalazećim suncem, i ja izgovorih neobičnu rečenicu - Portretirat ću te mama, sad, ovog trenutka.

Kopka me već nekoliko tjedana želja da probam crtati. Potaknuli su me svi slikari čije sam izložbe u zadnje vrijeme posjetila, ali najviše Nermina sa svojim slikama.

Zar ja, baš nikad da probam nešto nacrtati? Otkuda ta uvjerenost da nemam nikakav slikarski talent?  A nisam crtala od osmoljetke, iako sam uvijek govorila da mogu gotovo sve što vidim nacrtati, ali da nemam onu osobnu umjetničku crtu u sebi.

Uvijek sam dobivala petice iz likovnog odgoja, ali nikad posebnu pohvalu, nikakav poticaj.

I tako nisam crtala!

Otkuda takvo razmišljanje – pitam se? Ne postaje se slikar preko noći, talent je važan, ali bez učenja i velikog rada talent nije dovoljan.

Oni, koji me dobro poznaju, pogotovo kolege/ice s posla, znaju da sam uvijek za vrijeme  telefoniranja nešto crtala na svakom papiriću koji mi se našao pri ruci ili dok su se održavali sastanci, uglavnom kocke i kvadrate, slagala zidove i kuće, crtala strelice, violinske ključeve, more, otočić, palme i galebove, ali bi se tu uvijek našlo i ljudsko oko. Oči su me privlačile, do dana današnjeg.

Prvo zapazim oči, nije mi bitna boja, gustoća i dužina trepavica, već u očima u trenutku vidim bistrinu, dobrotu, zloću, tugu, radost, ljubav, toplinu, pakost, ljutnju, bol, bolest, ..... Sposobnost da vidim vrlo je bitna.

Bile bi moje crtarije zanimljive psiholozima. Tko zna što bi oni sve iz njih mogli zaključiti?  -J

I tako ja tog poslijepodneva odlučih portretirati mamu, ali pronaći papir, olovku i gumicu nije bilo jednostavno u maminom stanu. Srećom mi gumica nije puno trebala, manje korekcije sam ispravila gumicom za staklenke. Treba se znati snaći.

I na naše čuđenje za nekih 20-tak minuta prepoznajemo mamu, bez obzira što crtež nije bio potpuno završen niti dobar.

Nedjelju i ponedjeljak provedem u svom stanu i opskrbim se osnovnim crtaćim priborom.

I tako nakon dva dana nastavljam sa crtanjem, koristeći fotografije za predloške.

Nacrtam sebe iz gimnazijskih dana, nije mi smetalo što je nos i lice izduženo, sva moja pažnja je bila usmjerena na oči i osmijeh, pa crtam sebe od prije pet godina, pa redom ...

Nacrtano uslikam i šaljem e-mailom Miljenku na uvid, pa bratu i supruzi mu, koja je pohađala tečaj slikarstva i svi od reda iznenađeni. Gotovo da ne vjeruju da sam to ja nacrtala. Nikad nisam spominjala da znam crtati, već uvijek suprotno, jasno je onda zašto im je bilo teško povjerovati. Mora da sam si postavljala previsoke kriterije?

Čudim se i ja sama. Koliko sam se obradovala teško je opisati.

Mogu zamisliti koliko će se iznenaditi moja Karmen, a posjećuje ona blog, jer nikad nisam izrazila želju za crtanjem i sjela za njen štafelaj za boravka u Australiji.

Počela onda svakodnevno crtati, pa u prodavaonicu po prave papire i suhe pastele, jer je s njima najlakše započeti, iako moram priznati da mi to ne ide najbolje.

Kako odmiču dani, tako ja svaki dan nešto nacrtam i crtajući učim.

Zadovoljna sam, iako svjesna da još mnogo toga moram savladati, da su to tek počeci novog hobija. Slijedi mi prvo tečaj najesen.

Ipak, hrabra sam kad sam za predloške uzela Rembrantovu Djevojku s naušnicom, Kupačicu E. Dega i moju fotografiju njegove skulpture balerine.

Evo dragi blogeri čime sam se bavila prethodih 20-tak dana.

Pišem vam o tome da razmislite što se sve krije u nama čega nismo svjesni, da ne zaboravljamo istraživati naše unutarnje neotkrivene prostore, i da vjerujemo u sebe.

Posljednji crtež, urađen jučer nije u potpunosti vjeran originalu, iako je svaki dio lica njen, ali nisam uspjela uhvatiti karakterističan izraz moje prijateljice.  Pogled ove lijepe djevojke me osvojio i nisam ga htjela ispravljati. Moju prijateljicu ću ponoviti za izvjesno vrijeme i sigurna sam da ću uhvatiti njen izraz lica.

Uostalom tko kaže da je Da Vinčijeva Mona Liza upravo takva kakvu je naslikao? -J, -J

Moji crteži redoslijedom kako su nastajali:

Nataša