Ismeta u slici i riječi

Vjenčanje sedamdeset i neke i Brana

Za vikend 5. maja dobijem poruku iz Malmea od Ismete Hamzić, pise kratko…. ako ste kući došla bih slijedeći vikend u posjetu, imamo neki praznik pa taj ekstra dan mi odgovara. Odmah nazovem, da provjerim, Brani ništa ne govorim jer bi počela panika, veliko spremanje i slično.  Poslije sat, dva nova poruka, piše .... dolazim u četvrtak 10-og ujutro, Nermin je svesrezervisao od Kopenhagena do Eelde, mali aerodrome u blizini Groningena na sjeveru Holandije, od nas samo 40 km.

Ismeta dolazi...

Pošto su se za taj ‘’duži vikend’’ najavila i dijeca, neke stvarčice sam unaprijed pripremao a u srijedu uveče kažem Brani da dolazi i Ismeta u posjetu. Za paniku i ‘’gužvu prekasno’’ ..... izvukao sam se. Osvanuo je i četvrtak, 10-ti maj, malo sviježiji dan nego prethodni jer je bilo pretoplo, za nas koji više ne podnosimo vrućinu, iscrpljujuće. Odlazimo u Eelde, avion dolazi na vrijeme i dočekujemo Ismetu poslije 11 godina. Naime, 2007-e smo išli na odmor u Švedsku, pa smo navratili u Malme do Ismete i Bedre. To nam je bio prvi susret poslije rata, pun priča i prepričavanja, vikend kratak za sve.

Ismeta u Emmenu 10. maja 2018.

I sada, mislim da sam se ismijao za 10 godina a pričama nikada kraja. Dva dana su brzo prošla. Pronašao sam i jednu sliku sa vijenčanja Hamzića, kada im je Brana bila kuma, iz godina 70- i neke. ‘’Slikovnica’’ može i početi s tom slikom.  Koristim priliku da se zahvalim Ismeti za ovu iznenadnu i prelijepu posjetu, da joj poželim dobro zdravlje i sve najljepše što se može poželjeti !!!!!

Za Branu si uradila najviše, a to i vi same znate.  Još jednom ti HVALA i nadam se da ćemo se slijedeće godine vidjeti u Keukenhofu, na festival cvijeća, jedan dan. Ćao svima i pozdrav i ponovo pretople Holandije !!

Sega

U centru Emmena

Kume

Ne može se bez digitalne tehnike

Pregled slika

Sega u sendviču

Lijep ugođaj

Ismeta i Sandro

Davor, Brana, Ismeta i Sega

Lijep dan kao naručen

Idemo dalje...

Neočekivan susret

Nera jučer radila od kuće, kao što to čini svakog utorka i četvrtka već par godina. Prednost je to novih tehnologija koje mi u naše vrijeme nismo imali. Ne moraš voziti na posao, u kući si, rješavaš probleme a usput na miru doručkuješ, za vrijeme pauze prošetaš do lokalnog parka, uradiš ponešto u kući, pripremiš ručak. Od proljeća do jeseni, kada je vrijeme lijepo, izneseš laptop na van pa, dok radiš, uživaš u pogledu na dvorište i povrtnjak. Uz to, muzika sa Sonosa svira potiho pa se čovjek upita da li je ovo stvarno kapitazam ili nešto drugo.

Negdje oko podne zazvoni telefon. Ponekad je nazovu u vezi posla, ali rijetko. Nera podiže slušalicu pa se iznenadi. Na drugoj strani osoba govori naš jezik. Izvinjava se, kaže da radi u Westinghousu, istina onom u Njemačkoj, da je poslovno u USA, da je vidjela njeno ime među zaposlenim pa odlučila da se javi. Predstavi se. Irfan Zuhrić, iz Banjaluke, od ovog zadnjeg rata živi i radi u Njemačkoj. Neri bi drago pa ga pozva da nakon što završi posao navrati na kavu. Irfan prista pa tako negdje oko 6 i 30 stiže do nas  u našu „malu kuću na kraju sokaka“, smještenu na brdu odmah pokraj našeg malog lokalnog parka.

Iz auta izađe povisok „momak“ koji je, kao i većina nas protjeranih, početkom devedesetih odlučio da „dobrovoljno“ napusti Banjaluku i svoj Mejdan, kako bi omogućio srpskom narodu da bude svoj na svome, kao što to političari na čelu s diplomiranim mesarom iz Bakinaca često ponavlja. Od njega, kao i od mnogih drugih se nenaoružan narod samo branio u već epski opjevanom odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Sudeći po onome što sam čuo kroz ugodan razgovor s neočekivanim gostom, ima Mile pravo. Opasan je bio taj Irfan, momak koji se u ona „mračna nedemokratska vremena“  bavio rukometom a onda je, kada je sranje u gradu počelo, uspio da se izvuče od mobilizacija i uz dosta teškoća (i sreće), završi u Njemačkoj.

Mogu samo zamisliti koja bi Irfanova sudbina bila da je, kojim slučajem, ostao u gradu (uz uvjet da ga Stevandićevi momci nisu propustili kroz šake). Odmorio bi se od napornih treninga rukometa jer ga u gradu već odavno nema. Slobodno vrijeme (a drugog, vjerojatno ne bi ni imao), bi ubijao po mnogobrojnim banjalučkim kafićima ispijajući kave od crkavice koju bi mu otac doturio od svoje penzije, uživajući u razgovorima tamošnje mladosti koja je prepuna ljubavi prema onim drugima, što često dokazuju na tribinama nogometnog kluba Borac, te perjanice banjalučkog sporta koja godinama tavori pri dnu bosanske Premijer lige. O poslu se ne bi morao brinuti jer tvornica nema, niti će ih biti. To su nove vlasti tako lijepo riješile pa vjerujem da im zavide vlasti mnogih evropskih zemalja, a i šire. Na televiziji bi uživao u "obrazovnom" programu RTRS-a, ni sam ne vjerujući da mu je tako dobro.

Ovako, stigavši u neprijateljsku Njemačku (jer samo je Rusija prijateljska, eventualno Južna Osetija), Irfan je morao naći posao, na nesreću u Westinghouse, tom poznatom svjetskom proizvođaču atomskih centrala, pa zadnjih dvadeset i kusur godina radi i često službeno putuje, pa tako i u USA. U međuvremenu se oženio, stekao dva sina koja, kao i sva naša djeca u prognanstvu, završavaju škole i stiču znanja koja će staviti na raspolaganje mrskim njemačkim kapitalistima. A mogli su, kao njihovi vršnjaci u Banjaluci, završavati srednje škole i fakultete, ne razbijajući glavu gdje će se zaposliti. Dovoljno je da odvrnu TV i uvjere se koliko su srećni što su rođeni i žive u okruženju gdje su samo njihovi i gdje, od ovog zadnjeg rata, teče med i mlijeko, samo što to oni, mladi i ponekad uspavani velikim uspjesima njihovog naroda još od onog kosovskog, pa sve do bojova u ovom zadnjem ratu (posebno onom u i oko Srebrenice), ne primjećuju. Uz to, eventualne diplome im u drugim zemljama ne priznaju pa je time jedna briga manje.

Provedosmo prijatno veče s Irfanom, Nerinim radnim kolegom, istina, preko velike bare, uz dogovor da ćemo se opet družiti ako ga posao ponovo nanese u Pittsburgh. Tako je to kod nas prognanih. Ne treba nam veliki razlog da se družimo i razumijemo, ma gdje se nalazimo. Dovoljno je da smo ostali ljudi, onakvi kakvi smo nekada bili, vjerujući da su svi oni s kojima smo se nekada družili i živjeli zajedno, isto takvi. Život je pokazao da to nije bilo tako. Nažalost.

Moja draga Be i Ha, zemlja suvišnih ljudi!!!

Poodavno sam se zarekla da politika neće biti tema mojih priloga za ovaj ugledni blogg, ali sam već nekoliko puta prekršila to obećanje, koje sam samoj sebi zadala! Osjećam se kao Šveđani sa svojim "nyårslöfte", "novogodišnjim obećanjem", kojim se hvale pred početak svake Nove godine: da će trenirati više i bolje, jesti samo organsku hranu ili se više brinuti o zaštiti okoliša i boljem sortiranju otpada!

No, obećanja valjda i postoje da bi se kršila, ili blaže rečeno, pomjerila za neki drugi period ili provodila u nekoj lakšoj i lagodnijoj formi.

Da stanje u mojoj dragoj Be i Ha nikad nije bilo gore od završetka rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, slažu se skoro svi kojima je još stalo do ove zemlje. Da počnem nekim redom:

1.   U zemljama našeg izbjeglištva građani Bosne i Hercegovine masovno se ispisuju iz drzavljanstva Bosne i Hercegovine, prihvačajući državljanstvo zemlje sadašnjeg boravka. U nama susjednoj Norveškoj lani je zahtjev za ispis iz državljanstva Bosne i Hercegovine podnijelo više od 35 000 ljudi, a ako mislite da su to uradili mladi - debelo se varate. Oni samim rođenjem stiču norveško državljanstvo, sa norveškim pasošem mladi Bosanci i Hercegovci iz Norveške putuju kuda žele, pa i u Bosnu i Hercegovinu, obiđu nenu, baku ili djeda dok su živi, odu u Hrvatsku na more, koje je toplije od norveškog i u najtoplijim mjesecima, prošetaju po glavnom gradu i njegovoj opjevanoj i turistima omiljenoj Baščaršiji ili do Banja Luke na banjalučke čevape!

Ne, to rade vremešni ljudi moje dobi, jer norveška legislativa ne dozvoljava dvostruko  dravljanstvo, pa zašto se odreći svih socijalnih privilegija i penzije, posebno oni koji nikad nisu radili!

Osim toga. Kraljevina Norveška je bogata zemlja, ponajviše zahvaljujući nafti i prirodnom plinu, zemlja visoke socijalne sigurnosti, takva kakvu naši zemljaci nisu ranije poznavali, ali ni mnogi stariji Norvežani! Zamislite samo da je lanjske godine Vlada kraljevine Norveške svakom svom građaninu dodijelila preko 225.000 norveških kruna koje je plasirala u penzione fondove, za njihovu budućnost!

Bosni i Hercegovini su ovi ljudi danas balast, potrebni su joj onoliko mjeseci i dana dok ne potroše svoje krune i ne napune šest mjeseci boravka u zemlji porijekla da im sve norveške beneficije ne bi usahnule, ili, ne daj Bože, bile oduzete!! !sto kao i mi u Švedskoj!

Ispis iz bosanskog državljanstva u Švedskoj nije tako masovan kao u Norveškoj jer Kraljevina Švedska priznaje dvojno državljanstvo, no dobijanje švedskog pasoša košta 350 švedskih kruna (oko 70 KM ), pa je i to jedan od razloga, dok obnova ili novi bosanski pasoš košta 1600 švedskih kruna!  

Bosanci i Hercegovci iz Švedske, kao i skoro 1,5 miliona ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu, svoju privatnu nostalgiju i žal za rodnom grudom (zvala se ona Mostar, Prijedor, Čajniče, Sarajevo ili Banja Luka i Trebinje!) utažuju i liječe također prepunim avionima  niskotarifnih letova, ali da su i oni suvišni, dokazuju njihove povratne karte! Mnogi, pak, u narodnim nošnjama i sitnim koracima, plaču za zemljom u kojoj više nikad neće zivjeti! Zašto? Prvo, iz gore navedenih razloga, a drugo i ostalo je:

Povratnicima na rodnu grudu pale se kuće, truje se stoka, fizički se napadaju! Dejtonskim sporazumom, kojim je prestao rat u nasoj Be i Ha, garantiran je povratak izbjeglica, a dokaz koliko je od toga ostvareno nakon skoro četvrt stoljeća su suvišni ljudi, građani Bosne i Hercegovine, mnogi od njih još u aktivnoj dobi, koji se iz rodbinskih ili pak religioznih razloga rodnoj grudi vraćaju na smrtnom času, tj. kada ih Džebrail ili Lucifer pozovu sebi!!

Ova moja lamentacija vrijedi i za druge evropske zemlje, koje su nas primile kao ratne izbjeglice, kao i one preko "velike bare", a najmanji broj ratnih izbjeglica je primila Turska, koja danas prostire crveni tepih i postrojava Počasnu gardu pred posjet predsjednika Srbije A. Vučića!

To je samo dokaz da je "kašika vlasti slađa od kante masti", te da su i naši kleronacionalistički vlastodršci u toj okrutnoj pohlepi izgubili i zdrav razum - ali još ne odustaju, njegujući drzavnička kvazi-prijateljstva, bez ikakve državničke mudrosti, koja izgleda, više i ne postoji!

2.    Našu domovinu, našu Be i Ha, koja ni do današnjih dana nema svoju himnu kao svaka ozbiljna država (pa zar i to ne govori o ozbiljnosti vlasti i poimanja državnost?!), od početka 2018. god. napustilo je preko 5 600 građana, što su najsvježiji podaci "Unije za održivi povratak", koja bi se

po mom sudu trebala zvati "Unija za održivi odlazak". Ti suvišni ljudi, kao i preko 170 000 onih koji su to uradili u zadnje tri godine, napuštaju domovinu prvenstveno iz ekonomskih razloga ("iz prazne se ne puca"), a onda, prema vlastitim izjavama, bez ikakve nade u bolju budućnost u državi koja ne brine o svojim građanima i u kojoj iz dana u dan raste kriminal, korupcija sa najviših nivoa vlasti, nepotizam, tako da i supruge i ljubavnice, te djeca i rođaci BeHa nacionalista treba da okuse tu opojnu magiju koja se zove vlast, a koja tako samaritanski puni i njihove novčanike i uvećava i onako nezakonito stečeno bogatstvo? O tome koliko su oni suvišni niko ne govori, iako su građani svjesni da i najbeznačajniji skup ili sastanak, da ne govorimo o sada modernim nazivima kao Konvencija ili Kongres i sl., se finansira iz njihovih džepova.

Velikoj plejadi građana koji napuštaju Be i Ha, a koji su još mladi i u radno sposobnoj dobi, pridružuju se u najnovije vrijeme i vjerski slubenici!

Novinarske kamere zabilježile su desetine mlađih imama i svećenika, koji također kreču na put bez povratka, i prema vlastitim izjavama, skidaju ahmedije i svečenicke halje, da bi se u Evropi okušali kao građevinci, konobari, ili pak kao pomoćno osoblje u zdravstvu novih zemalja! Novi dokaz da su i oni "suvišni" te da su i njihove "mukabele" ili mise također "suvišne", jer su slabo plaćene, a i pastva se baš ne zalijeće sa milodarima!

3.    Mnogo je "suvišnih ljudi" u našoj domovini, a da je to tako govore i razni skandali kojima bi  i nova američka vlast mogla pozavidjeti!

9. maj je dan pobjede nad fašizmom, istovremeno Dan Evrope, te je obilježen skoro u svim demokratskim društvima, ali vrlo stidljivo u Be i Ha, a lanjske godine, aktuelni gradonačelnik Sarajeva, valjda po oficijelnoj dužnosti, pred Vječnom vatrom u srcu Sarajeva, uzvikuje"Smrt antifašizmu!"

Kasnije, tog istog gradonačelnika Svjetski savez dijaspore poziva da održi predavanje i u zvaničnu posjetu, a sam gradonačelnik se poslije "posipa pepelom" te iz gradske kase šalje 20 000 KM za obnovu Partizanskog groblja u Mostaru i šalje sarajevske mlade volontere i komunalce da očiste korov i pristup tom znamenju!

Na tom istom groblju, simbolu antifašizma, djelu svjetski poznatog arhitekte i umjetnika Bogdana Bogdanovića, ne pokloni se niko od državne vlsti !!!

Možda su shvatili da su na tom mjestu "suvišni" !? Ne znam!

4.    6. april je dan Grada Sarajeva, dan kada je Sarajevo oslobođeno od fašisticke okupacije i koji  istinski rodoljubi i antifašisti obilježavaju na dostojanstven način, bar do sada. Gradsko vijeće grada Sarajeva u povodu tog velikog dana za prijestolnicu Be i Ha, dodjeljuje Plaketu počasnog građanina grada, kojom su se do sada podičili ozbiljni državnici kao i umjetnici i kulturni radnici iz raznih zemalja, kao i osvjedočeni prijatelji Bosne i Hercegovine!

Ove godine prvobitni prijedlog Gradskog vijeća je bio da se Plaketa počasnog građanina Sarajeva dodijeli nobelovcu turskog porijekla, čuvenom piscu Orhanu Pamuku!

No, ubrzo zatim, nakon što je vlast "začepila gubicu" Gradskom vijeću i vjećnicima, pokazalo se da je i Orhan Pamuk "suvišan" i nije dostojan titule počasnog građanina, jer je u nemilosti sadašnje turske vlasti, najvise zbog pisanja o pogromu Turske nad 30 000 Armenaca (Jermena) u 20. stoljeću!

Nakon nekoliko dana to isto Vijeće kao alternativu predlaže, u stilu "Staško, popravi se!", da se plaketa dodijeli bivšem predsjedniku susjedne Hrvatske, gosp. Stjepanu Mesiću!

Shvativši da je "suvišan", u stilu velikog gospodina, predsjednik Mesić je odgovorio : "Zahvaljujem se na počasti, ne mogu prihvatiti tu Povelju, ali i dalje ostajem iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine!" ("Suvišno" je napomenuti da sam veliki poklonik djela Orhana Pamuka, da sam pročitala sve što je napisao i što je prevedeno na švedski i na naš jezik, da njegov govor na dodjeli Nobelove nagrade za književnost u Štokholmu znam skoro napamet, a posebno zadnju rečenicu tog govora u kojem spominje svog oca koji mu je rekao, podstičući njegovo pisanje: "Jednog dana ćeš Ti biti moj paša!" Da je i ovaj put Orhan Pamuk ispao veći paša i od samog sultana "suvišno" je napominjati i vezano je za moju osobnu subjektivnost! )

5.    Da u obrazovnom sistemu i Nastavnim planovima i programima po kojima se školovala moja generacija i mnoge druge i mlađe, nije bilo "suvišnih" ni pisaca , ni pjenika, ni znanstvenika zvali se oni Lav Tolstoj, Gustav Krklec, Ruđer Bošković, Vladimir Prelog ili Heinrich Heine i Jovan Jovanović Zmaj! Da nije bilo "suvišno" i učenje napamet evo primjera koji je možda "suvišan " u današnje vrijeme, a koji nije "suvišan" da njime završim ovaj moj prilog!

Jovan Jovanović Zmaj, srpski pisac i liječnik, autor je dvije poeme "Đulici" i "Đulici uveoci", koje je posvetio svojoj voljenoj i na smrt bolesnoj ženi Ruži ( Đula na turskom").

"Suvišno" je napomenuti da ih i nakon skoro 60 godina znam napamet i koji ulijevaju nadu u ozdravljenje i nikako, i ne daj Bože, da zvuče kao epitaf!

"Idem, šetam, zastajkujem,

Šetalicu satu zadržavam,

i sve vičem, kó očajnik kleti,

Ne, ne sme nam umreti!"

Saida Bahtijarević‑ Bekić

UZ DUBRAVKIN KOMENTAR

Mešihat - nastavak

Jedno veče zazvoni telefon. Nije se to u našem stanu često dešavalo jer većina naših prijatelja i poznanika koji su u Zagreb stigli zbog istog razloga kao mi, nisu imali telefon i nisu nas mogli zvati. Nera podiže slušalicu. Na drugom kraju linije je bila Velida. Znala je u kakvoj smo situaciji i htjela je čuti kako se snalazimo. Nakon odlaska iz NT Computinga, zaposlila se u zagrebačkom Mešihatu, uz pomoć svog zeta, koji je bio visoko pozicionirana ličnost u Islamskoj Zajednici Hrvatske. Reče da radi na projektu organiziranja dostave pomoći Bosni koja je iz raznih država svijeta stizala u Zagreb. Projekat je povjeren Islamskoj zajednici a pomoć je bila namijenjena svim ugroženim, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Sam projekat je vodio mlađi, obrazovan čovjek, reče ime, ali ga se ne sjećam. Posao nije bio težak a plaća je bila redovita i solidna. Kada je čula kakva je situacija kod nas obeća da će sutra, kada ode u Mešihat, razgovarati s voditeljem programa da vidi da li bi se našlo kakvo mjesto za Neru. Javiti će nam sutra uveče, kada se vrati s posla.

Sutra uveče Velida, sva vesela, javlja da su joj rekli da Nera dođe i da imaju posao za nju. Unosit će podatke u računar. Obradovasmo se. Bilo kakav dodatni prihod je za nas značio jako puno a posao u Mešihatu se činio obečavajući. Velida nam je rekla da je solidno plaćena i da očekuje da će slično biti i s Nerom.

Velidina vijest o poslu nam uli novu nadu. Pošto nam reče da Mešihat dobro i na vrijeme plaća to bi nam mogao biti siguran izvor prihoda za jedan duži period. Situacija u Bosni se nije smirivala, izbjeglica u samoj Bosni je svakim danom bilo sve više i moglo se očekivati da će posao oko organiziranja pomoći trajati dugo. Uz ono što bih ja zaradio kod Ize i od prodaje svojih programa moglo bi se skupiti dovoljno novca da skromno živimo tako da nam pomoć u hrani ne bi bila potrebna. Uostalom, znali smo da, ako Nera počne redovito odlaziti na posao, neće biti u mogućnosti da ide po pomoć. A s vrata bi si skinuli i taj osjećaj sramote da nas, radno sposobne, neko drugi hrani.

U to vrijeme u Zagrebu su bile smještene razne humanitarne organizacije koje su pomagale izbjeglice. Bilo ih je nekoliko iz islamskih zemalja i prema onom što smo čuli, pomoć koju su dijelili nije bila loša. Istina, izgleda da je svako uglavnom pomagao „svoje“. Tako su humanitarne organizacije iz islamskih zemalja pomagale uglavnom muslimanima. Nekim našim poznanicima su plaćale iznajmljene stanove, uz redovitu mjesečnu novčanu pomoć koja je bila dovoljna za solidan život. Neke su čak i zaposlili, što je u to doba bilo pravo bogatstvo. Jedini uvjet je bio da si „njihov“. I to smo osjetili na vlastitoj koži jer su Nerina nastojanja da dobije bilo kakvu novčanu pomoć od par arapskih humanitarnih organizacija bila neuspješna. Nije nam bilo jasno zbog čega se to dešava jer nikome na čelu nije pisalo koje je nacije ili vjere. Kada bi čuli njeno ime i prezime, zaposleni bi pronalazili načina da joj kažu da novca trenutno nema i da dođe za mjesec dana. Na osnovu reakcije zaposlenih bilo je očigledno da ne treba ponovo dolaziti i da novca neće biti ni slijedeći mjesec, niti bilo koji nakon toga.

Iako se radilo o projektu koji je imao međunarodni karakter, znajući da je dodijeljen Mešihatu Islamske zajednice u Zagrebu, Nera upita Velidu da li mora voditi računa o oblačenju. Velida joj odgovori da oko toga ne treba posebno brinuti, jedino što mora paziti da ne nosi ništa kratko kako neko od zaposlenih ne bi eventualno imao primjedbi.

Sutradan se Nera zaputi na posao. Zgrada u kojoj su bili smješteni oni koji su radili na projektu se nalazila u blizini nekadašnje džamije u centru grada i putovanje na posao i nazad je trajalo prilično dugo. Od naše zgrade do autobuske stranice za Trešnjevku je trebalo pješačiti desetak minuta. Poslijed vožnje autobusom se hvatao tramvaj pa ponekad ponovno pješačenje. Uveče nazad istim putem. Nije bilo blizu, ali ni posebno teško. Bilo je, u svakom slučaju, mnogo lakše nego ići po pomoć. Sama pomisao na plastične kese s hranom i njihovo tegljenje autobusima je odagnavala bilo kakvu pomisao o teškoćama. Nerin budući posao u Merhametu je za nas u tim danima značio puno i bili smo neizmjerno zahvalni Velidi. Bez njene pomoći čekali su nas veoma neizvjesni dani.

Prvi utisci s posla su bili neodređeni. Rekli su joj da će u računar unositi informacije o donacijama ali prvi dan je malo šta radila. U uredu je radilo samo par osoba: jedan mlađi momak, koji je nije gledao previše prijateljski, te još par žena. Primijetila je da sve žene,  osim Velide, nose marame. Čistačica je preko farmerki navukla suknju. Izgledala je neobično, posebno za nas iz Banjaluke, koji smo odrasli u sredini u kojoj je većina prihvatila zapadnu kulturu i gdje se vjera nije posebno upražnjavala. Videći to, Nera upita Velidu da li bi bilo dobro da i ona sutradan ponese maramu. Velida joj reče da ne brine, da je ni ona ne nosi. To je malo umiri ali u sebi je osjećala da nešto nije u redu. Očekivala je da će je već prvi dan zatrpati poslom ali se to ne desi. Možda nisu bili spremni za njen dolazak, pomisli.

Sutradan Nera ponese računarski program koji sam nedavno dobio od Izinog gazde s namjerom da ga koristi da bolje organizira podatke koje će unositi. Na računaru u Mešihatu nisu imali pogodnog programa kojim bi to mogla uraditi pa joj se učini da bi joj program koji sam dobio mogao pomoći. Kada je stigla na posao prvo što je uradila je bilo da instalira program. Nekako u isto vrijeme joj donesoše nekakve papire na kojoima su se nalazili podaci koje je trebala unositi i ona se baci na posao. Htjela je da od samog početka ostavi dobar utisak jer se nadala da će joj to pomoći da, u nesigurna vremena, iskoristi šansu koja joj se pružila. Nešto kasnije priđe joj Velidin zet, pozdravi je i pozva je u omanju kancelariju. U njoj se nalazio mlađi čovjek koji je vodio projekat. Prilikom predstavljanja, Nera reče ime i prezime na što joj Velidin zet reče: „Komljenović nije muslimansko prezime, čini mi se!“

Neru ta opska uhvati nespremnu, iznenadi se. Nije je očekivala. Nikada joj niko do sada nije tako nešto rekao jer u sredini u kojoj smo rođeni i odrasli nacionalna i vjerska pripadnost nisu bili bitni, bar smo imali takav osjećaj. Iako iznenađena pitanjem, na brzinu se snađe i reče da je njeno djevojačko prezime Porić a da je njen muž Hrvat. Razgovor se završi na tom.

Izašla je razočarana, ubijena u pojam. Nije znala, zapravo, šta da učini. Ta primjedba Velidinog zeta ju je strahovito potresla da je skoro zaplakala. Znala je šta to znači. Iz Banjaluke je pobjegla jer nije valjala jednima, sada ne valja ni drugima. Nekako se smirila i nastavila s radom. Kada je mlađi čovjek koji je bio direktor projekta nešto kasnije naišao, zaustavi ga i upita da li je problem što nije udata za muslimana. On se nasmija i reče da njemu to ne smeta i da je njegova supruga Hrvatica. Taj njegov odgovor je malo umiri ali je u ustima osta gorak okus.

Došla je kući razočarana. Osjećala je da se našla u sredini u kojoj nije dobro došla. Nije se osjećala prijatno. Htjela je da nazove Velidu, da joj kaže da odustaje od posla ali smo se ipak dogovorili da sutra ode na posao. Nismo imali puno izbora i u ovom trenutku nije bilo vremena za ponos. Morali smo prihvatiti stvarnost onakvom kakva je, nadajući se da će naredni dani donijeti više sreće. Moj „posao“ nije donosio veliku zaradu i bilo je samo pitanje dana kada ću prestati odlaziti u Voćarsku. U to doba sam počeo raditi na knjizi za koju sam se nadao da bi nam mogla donijeti nešto para. Dorađivao sam i programe za financijsko poslovanje nadajući se da ću naći još mušterija. Ali, sve je to bilo nesigurno. Jedino se posao u Mešihatu činio realnim izvorom prihoda jer je u to vrijeme pomoć, i ona novčana, u Mešihat stizala od sponzora iz cijelog svijeta. Tih dana nam je jedino bilo važno da zaradimo nešto para kako bi se na stolu svaki dan mogla naći hrana za nas četvoro.

Sutra uveče Nera dođe s posla još više neraspoložena. Reče mi da je na kompjuteru na kojem je radila zatekla poruke koju su je uznemirile. Mladić koji je radio u uredu i kojeg je vidjela prvi dan je na desktopu postavio tekstove koju su po njenom shvatanju bili radikalni. Bili su to tekstovi koji su veličali alaha i borbu islama protiv nevjernika. Imala je osjećaj da je to urađeno namjerno ali nije mogla biti sigurna. Za osobu koje je odrasla u drugačijoj sredini, ovaj prvi susret s vjerskim radikalizmom je bio uznemiravajući. Vjera je nije zanimala a vjerski fanatizam užasavao. Da je bila u drugačijoj poziciji sigurno bi reagirala. Ali, u situaciji u kakvoj smo bili, nije imala izbora. Pravila se da ništa nije primijetila i nastavila raditi kao da se ništa nije desilo.

Uz to se iznenadi da je i Velida taj dan na glavi imala maramu. Jedino ona od ženskog svijeta koji se vrzmao uredom nije nosila maramu. U zraku je osjećala da nešto nije u redu. Niko joj nije ništa govorio ali je bilo očigledno da na tom mjestu nije dobro došla.

Kada sam to veče stigao u stan predveče, ispriča mi šta se desilo. Rekoh joj da se ne uzbuđuje, da zbog nas mora prihvatiti stvari onakve kakve su i da pokuša da ignorira sve što je nervira. Za nas je sada najvažnije da radi a kasnije ćemo pokušati da nađemo neko drugo rješenje.

To veče Velida ponovo nazva. Imala je lošu vijest.

„Rekli su mi da ti kažem da sutra ne dolaziš na posao. U stvari, rekli su mi da uopšte više ne dolaziš. I poslali su po meni stotinu maraka za ova tri dana što si radila“, reče tužnim glasom Velida.

Bilo joj je jako žao što je sve tako ispalo ali ona tu nije mogla ništa učiniti. Odluka je donešena na višoj istanci, onoj koja priznaje samo „svoje“. A Nera nije spadala u tu grupu. Nije spadala nigdje. Svojom udajom za osobu druge nacije je izgubila pravo pripadanja bilo kojoj od grupa koje su u to vrijeme jedine bile priznate. Čovjek za njih nije postojao. Morao si biti musliman, Srbin ili Hrvat, i to čistokrvni. Ostalo za njih nije imalo nikakog smisla niti vrijednosti.

Slutili smo da je to tako zbog iskustva iz rodnog grada ali taj osjećaj još nije bio tako jak zbog toga što smo dijelili istu sudbinu i sa onima koji su pripadali samo svojima ali nisu pripadali „odabranoj naciji“ koja nas se nastojala riješiti. A sada, ovdje, u Zagrebu, gdje nije bilo onih koji su nas prognali, ta spoznaja se konačno potvrdila, dajući nam do znanja da za nas nigdje nema mjesta. Ni u Bosni, ni u Hrvatskoj, ni bilo gdje drugdje na prostorima bivše Jugoslavije. Bilo nam je jasno da svoju sreću moramo tražiti negdje drugdje, negdje gdje nam neće prebrojavati krvna zrnca. Ali gdje, to u tom trenutku nismo znali.

Mešihat

Iz knjige koja se piše, a nikako da se završi.

Posao kod Martona nije napredovao. Firma NT Computing, onako kako je zamišljena, nije mogla uspjeti i svakim danom sam bio svjesniji da od nje neće biti ništa. Bilo je očigledno da gazda Marton nije imao namjeru da se ozbiljno bavi bilo kakvim poslom vezanim za kompjutere već je tražio načina da zaradi novac na brzaka, koristeći situaciju u kojoj se Hrvatska nalazila, te veze u vrhovima vlasti koje su mu omogućile povratak nakon dugogodišnjeg izbjeglištva. Živeći godinama u USA dobro je ispekao zanat. Veze s onima koji su na vlasti su uvijek otvarale kanale za bogaćenje a u državi koja je bila u ratu to je bilo još lakše.  

Od gazde sam primio samo prve dvije plaće, a nakon toga je nastupilo zatišje. Novca više nije bilo i narednih mjeseci sam odlazio u ured osjećajući da se nada da sam riješio naš izbjeglički status polako gubi. Početno uzbuđenje je splasnulo a nesigurnost za našu budućnost se vratila. Trebalo je naći neki novi izvor prihoda jer svaki dan se moralo jesti a trebalo je zaraditi i za kiriju koja je bila plaćena za šest mjeseci.  A vrijeme je brzo prolazilo.

Velida, koju sam zaposlio na gazdin prijedlog, nakon što je shvatila da od posla i plaće neće biti ništa, je odlučila da potraži drugi posao a ja sam još neko vrijeme živio u nadi da će se stvari promijeniti na bolje i da će firma konačno iznenada profunkcionirati. Svaki dan sam odlazio u Voćarsku, pokušavao nešto raditi, ali pravog posla nije bilo. Ponekad bi me gazda zamolio da uradim ponešto za druge biznise koje je imao, radio na prospektu za Hrvatsku kuću, gazdinu ideju o robnim kućama po većim gradovima u svijetu gdje bi se prodavala hrvatska roba, išao s njim na otvaranja novih banaka gdje bi me predstavljao kao direktora njegove nove kompanije kojoj će trebati krediti za pokretanje biznisa... Sve je to bila šuplja priča, od pravog bizisa nije bilo ništa. Iako je ambijent u kojem je firma smeštena bio lijep, tu ljepotu nisam osjećao jer sam znao da ovako neće moći dugo. Prije ili kasnije ću morati nešto poduzeti. Bez stalnih primanja nećemo moći dugo izdržati. A plaća nije stizala niti sam je mogao tražiti jer je nisam zarađivao.

Nakon par mjeseci, kada sam vidio da od firme nema ništa, sa školskim kolegom Izom sam dogovorio da mu pomognem oko organiziranja tečajeve za kompjutere u njegovoj firmi. Izo je u blizini Kvatrića iznajmio i adaptirao prizemlje vile u kojoj je, u jednoj povelikoj prostoriji, smjestio dvadesetak kompjutera. Na oglas u Večernjaku za tečaj za Windowse se javilo desetak kandidata i ja sam prihvatio da budem prvi trener. Bila je to šansa da nešto zaradim iako sam osjećao izjesnu dozu nelagode zbog situacije u kojoj sam se nalazio. Nisam imao onaj poznati zagrebački naglasak i pomalo sam se bojao kako će to „učenici“ prihvatiti. Bilo mi je jasno da će, po mom govoru, prepoznati da sam iz Bosne a takvih kao ja je u to doba bio pun Zagreb. Izbjeglice iz Bosne su preplavile grad, bile su ih puni tramvaji, na Trgu bana Jelačića se na svakom čošku čuo bosanski naglasak i moglo se osjetiti da mnogi domaćini nisu bili sretni zbog toga. Pored jezika, osjećao sam nelagodu zbog pomisli da kradem nečiji posao jer u to ratno doba u Hrvatskoj ni mnogi domaćini ga nisu imali. Međutim, moji „đaci“ su me dobro prihvatili i svakim danom sam postajao sve pouzdaniji. Za predavanja sam se temeljito pripremao i, uz dugogodišnje iskustvo u korištenju kompjutera i obučavanju drugih kako da ih koriste, bio sam siguran da će im se novac koji su uložili u obuku isplatiti. Par dana nedeljno bi se, poslije „posla“ u NT Computingu, spuštao do Vlaške, prošetao do Izine firme i održao časove, za što sam bio redovito plaćen. Kući sam veoma često dolazio kasno uveče, umoran, sve više postajući svjestan da će se u Zagrebu teško preživjeti i da su pred nama dani puni neizvjesnosti.

Nekako u isto vrijeme sam počeo s prodajom programa za financijsko poslovanje koje sam razvio još u Banjaluci i koje sam uspio prenijeti u Hrvatsku. Bili su na disketama koje je srpski vojnik u Bosanskoj Gradišci prevrtao u svojim rukama, gledajući me sumnjivo kada sam mu objašnjavao da se na njima nalaze kompjuterske igrice koje nosim zbog djece. Srećom, povjerovao je u moju priču i sada su mi ti programi pomagali da, s vremena na vrijeme, donosem nešto para u Baranovićevu 10. Bio je to teško zarađen novac jer sam programe često morao mijenjati prema zahtjevima kupaca, što je oduzimalo jako puno vremena. Ali, nisam imao izbora. Novaca je bilo sve manje i bilo je samo pitanje dana kada će izvori potpuno presušiti. Stan smo imali plaćen još za nekoliko mjeseci i dan kada će gazda doći po kiriju za slijedećih šest mjeseci se neumitno približavao. Bilo nam je jasno da ćemo se morati seliti nazad sestri, ako nešto drugo ne iskrsne. A sestrina kuća je bila puna i dolazak nas četvoro bi stvorio mnoge probleme. Privremeno rješenje je bilo nezavršeno potkrovlje sestrine kuće, koje nije imalo ni prozora, ni vrata, niti zidova. Ljeti bi tu nekako mogli preživjeti a o zimi nisam htio ni razmišljati.

Od novca koji sam dobijao od Ize za tečajeve i onog zarađenog od prodaje programa smo pokrivali osnovne potrebe. Ali, sve je to bilo skromno i nesigurno.

Nera je, u isto vrijeme, redovito odlazila u Crveni Križ po pomoć. Kao registrirane izbjeglice iz Bosne dobijali smo pomoć u hrani koja je u Hrvatsku stizala s raznih strana svijeta. Bili su to za nas ponižavajući dani. Nismo navikli živjeti od tuđe pomoći ali nismo imali izbora. U situaciji u kojoj smo se nalazili svaka pomoć je bila dobrodošla.

Sam odlazak po pomoć je bio posao za sebe i Nera bi, na dan kada bi išla po pomoć, obično izilazila iz stana negdje oko devet ujutro, da bi se vratila u kasno popodne. Bila je to prava mala avantura. Pomoć se dijelila u jednoj ovećoj kući u naselju Lučko. Da bi se iz naselja Prečko stiglo do nje, prvo je morala hvatati autobus koji je sa Trešnjevke vozio do Ježdovca. Odatle je hvatala drugi autobus za Lučko. Autobus za Ježdovec je stajao na autoputu za Ljubljanju, poprilično daleko od naše zgrade. Nije joj bilo lako a avatura bi nastala kada bi, kako bi uhvatila autobus, pretrčavala autoput.

Ni u povrtaku joj nije bilo lako. Posebno je bilo teško mijenjati autobuse s punim kesama u rukama a i od autobuske stanice do stana je trebala dobro pješačiti natovarena kesama napunjenim, vrlo često, hranom koju nismo mogli jesti. Kada bi došla na red da dobije sljedovanje za nas, nije mogla reći da nešto nećemo. Bila je to pomoć koju su drugi slali i bilo ju je sramota reći da nešto neće uzeti. Ono što nismo mogli jesti smo bacali u smeće osjećajući krivicu što to činimo jer se radilo o pomoći koju su nam drugi slali s najboljim namjerama.

Uz sve probleme s kesama, trebalo je otrpjeti poglede ostalih putnika u autobusu koji su na izbjeglice gledali sa sve više prezira. Osjetila je to Nera još ranije, još dok smo stanovali kod sestre po izlasku iz Banjaluke, kada joj je, dok su čekale autobus, jedna sestrina komšinica veoma ružno pričala o Bosancima, ne znajući da je i Nera jedna od njih.

nastavit će se...

Slike i događaji

Evo smo već 10 dan u Šibeniku. U vrtu nas je zatekla prašuma od trave i grmlja svake vrste. Prvo proljetno cvijeće se nije ni vidjelo od korova.

Ovo je prvi susret s dvorištem gdje smo ostavili travu i cvijeće

Radovi traju bez prestanka jer je ovo proljeće bilo čas kiša, čas sunce. 

Ali Segin prilog i slike koje su postavljene na blog, meni su bile tablete za spavanje. Bili smo tri puta tamo. Zahvaljujem Co-na dugom držanju.  Prvi put su nas vodili Zlatkovi susjedi, profesori u penziji. Dopali smo im se a i Zlatko. Nisu imali odmah komunikaciju s njim jer on, zbog silnih patnji koje je doživljavao od dolaska u Holandiju, nije imao želje da sam (tamo je bi baš “Pale sam na svijetu”), insistira na kontaktu sa susjedima. Nije puno boravio u stanu, najviše je bio u biblioteci i učio holandski. Nije stavio ni ime na postansko sanduče, jer je bio rat, a komunikacija s nama je bila samo ponekad telefonom, zahvaljujući mom radu u Telekomu (ranije PTT). Onda je jednog dana vidio susjeda da na njegov sandučić stavlja natpis “Mister X”. Zlatko se nasmijao i tako je počeo jedan fin odnos pun poštovanja.

Ja ću sad shodno natpisu našeg bloga, poslati nešto slika i opisa dogadjaja u ovih 10 dana.

Pozdrav Saima

Ovo je sninljeno jutros

Ovo se "nasmijalo" kada je ugledalo sunce i
zahvalilo se u punom cvatu

Ružmarin i čuvarkuća čekaju i kuhanje i moje uho

Lavanda i mirisna loza u punom cvatu.
Za koji dan opojni miris će se širiti cijelim dvorištem.
Kaktus odradio svoje. Vicu par mjeseci bolio palac i zglob
na desnoj ruci. Koristio silne kreme i gelove.
Kaktus pomogao odmah
(Hvala Emira Grofice, srce si).

Ova ruža donešena iz ružičnjaka moje majke u Gornjem Šeheru.
Bori se ali opstaje.

Svi me ubjeđivali da se ovaj olijalnder ispred kapije smrzao
i da ga trebam posjeći. Ja nisam poslušala nego sam odrezala
gornje grane i mladi listovi se pojavili.

Bršljan i oliander u dvorištu zazelenili

Susjed preko puta sve zelenilo posjekao, betonirao i napravio parking

Mi smo u dvorištu posadili stono grožđe i lani imali desetak plodova

Smokva raste iz kamena. Vice obrađuje.
Sega, dokle je tvoja holandska stigla?

A ova slika je ko "biber po pilavu".
Čudo!
Ispod ovog šljunka je postavljen lim od stare metalne fuste (bureta).
Služio je da se ispred kapije na to sstavlja pijesak i šljunak za građevinske radove.
Stavljeno prije četrdesetak godina.
Lim je vjerojatno istruo, vidi mu se čošak (crno) u desnom uglu.
A mak je probio šljunak i procvjetao.
Ovo pišem jer pisana riječ ostaje za sva vremena a ovaj blog će mnogo toga zapamtiti.
Sinoć sam slušala Mišu i "Dalmacija u mom oku".
I ovaj prilog odgovara toj pjesmi.
Srdačni pozdravi od Bosanaca.
Tako uvijek o našem dolasku govore među sobom.
"Stigli Bosanci".

UZ SAIMIN KOMENTAR

Ova velika smokva je cvijet a ove male ispod su plodovi. Ova je ona tamno ljubičasta slatka i daje prve plodove krajem augusta.

Kaktusovo cvijet prelijep žut ali ubere li se vrištanje traje cijeli dan od sitnih mali bodlji. Vjerovatno sluzi za razne vrste bolesti i zato mu je cvijet zaštićen da se ne iskorijeni, jer ko ga jednom dotakne nikad vise a od djece do pet godina štitimo plahtom

Srdačan pozdrav iz vruće Dalmacije u ugodnih 24 stepena mora. Mene Vrbas odgojio na 19- 20 pa mi je ovo  uvijek toplo i po mojoj mjeri.