Susret sa Bahtijarevićima
Kada se spomenu
Fahro i Sejo Bahtijarević odmah se sjetimo teniskih terena u parku Mladen
Stojanović i banjalučkog tenisa u čijem su razvoju braća Bahtijarević imala ogroman
doprinos. Fahro i Sejo su cijeli život vezani za tenis, pa čak i danas, u
godinama kada naša generacija već uveliko muči muku s zglobovima i bolovima
koji nam otežavaju svakodnevni život.
Sa starom rajom iz grada |
Sa Sejom sam studirao na banjalučkom Elektrotehničkom fakultetu. Među rajom je bio omiljen, uvijek kulturan, zabavan, lijepog ponašanja. Po završetku fakulteta svako se zabavio svojim poslom pa ga nisam često viđao ali sam znao da se i dalje bavi tenisom koji mu je prirastao srcu i koji je bio dio njegovog života. Tenis mu je kasnije omogućio da se snađe u vremenima kada su mnogi morali napustiti rodni grad. Završio je u Njemačkoj u kojoj je i prije rata aktivno učestvovao u zbivanjima vezanim za tenis, o čemu se može pročitati iz njegovih, i sjećanja nekih drugih zaljubljenika u taj sport.
Evo nas malo više na okupu |
Znao sam da Sejo svake godine navraća u stari kraj, posebno na Jadran, a Istra je u tim njegovim posjetama imala posebno mjesto. Tu je organizirao škole tenisa za mnoge buduće tenisere pa me njegovo nedavno javljanje da će navratiti u Rovinj obradovalo. Bila je to šansa da se nakon mnogo, mnogo godina ponovo sretnemo ja to u ovim našim godinama ima posebnu vrijednost jer niko od nas ne može predvidjeti kada će se ukazati nova šansa.
Baja, Nera i Nijaz |
Kada smo stigli u Rovinj, u poznatoj slastičarnici smo zatekli poveću grupu bivših Banjalučana u živom razgovoru. Bili su tu Sejo i Fahro, Sejina supruga, te još nekoliko od mlađih Bahtijarevića čijih se imena više ne sjećam, te još jedan Banjalučanin sa suprugom Slovenkom. Bio je tu i moj kolega s fakulteta Nijaz Alagić sa suprugom Bajom, koji od rata žive u Rovinju. Tako se u poznatom turističkom mjestu Istre okupila poveća grupa bivših stanovnika Banja Luke, veća nego što bi se zadnjih godina mogla okupiti u Banja Luci. Bio je to susret starih prijatelja i poznanika, onakav kakvih se svi sjećamo iz vremena kada smo svi živjeli u gradu iz kojega smo pod pritiskom srpskog nacionalizma protjerani.
Proveli smo
nekoliko sati u prijatnom razgovoru, sjećajući se nekadašnjih vremena ali je
bilo priče i o vremenu provedenom u novim domovinama gdje smo se svi uspjeli
snaći i živjeti životima dostojnim čovjeku, na muku onima koji su nam
namijenili drugačiju sudbinu.
Bilo je to jedno
lijepo poslijepodne u lijepom ambijentu kojeg ćemo se sjećati kao što se
sjećamo nekadašnjeg života u našem gradu. Bahtijarevići i ekipa je otišla
svojim putem a mi smo se zaputili nazad u naše „malo misto“ da u miru provedemo
ono što nam je od ovog života ostalo.