Povodom neobjavljenog teksta

Smokvice moja

Zbunjuje me ova telepatija... Odem na mail i prije nego sto kliknuh na Milanovu adresu, ugledah Tvoju posiljku. Hajde rekoh si, prvo cu to procitati pa onda pisati za blog. Sve je tocno izuzev jedne stvari, a o cemu je rijec, prisapnucu Ti, nije za javnost.

A sad zaozbiljno.

Moj dragi ima obicaj reci: 'Dozvoljavam svakome reci da je volio Banju Luku kao i ja'. Iza toga bi slijedila druga recenica, izrecena prilicno teatralno: 'Ali nikome ne doozvooljavam reci da je Banju Luku volio vise od mene'. Poznavajuci ga, nisam dovodila u sumnju to sto govori. I sebe sam svrstavala u klub obozavatelja i prijatelja zelenog grada i zelene rijeke, neskromno smatrajuci da svojim nacinom zivota, radom i odgojem djece doprinosim da grad bude gradskiji. Ratno vrijeme je pokazalo da sam bila u zabludi. Trebalo je puno, puno vise.

Sta znaci voljeti svoj grad pokazujes Ti svojim radom. Ostati u tom glibu i vijoriti zastavom ponosa i cista obraza zaista je hrabro i divljenja vrijedno. Lako je nama iz daljine dijeliti savjete i davati podrsku, Tvoja ledja znaju kako je tesko breme koje nosis. Iskreno se nadam da ce Ti Banja Luka jednog dana biti zahvalna, ne zbog Tebe, nego zbog nje same.

Moram se malo i sa cisto zenske strane dotaknuti Tvog angazmana. Ovdje se osjeca jedan trend (nadam se da nece ostati smo na trendu) da mlade, atraktivne zene, obrazovane i elokventne, nastupaju u medijima i opcenito u javnosti. Pritom ne mislim na one strahobalne emisije tipa Farma, Big Brader i slicna sr...

Ja s velikim zadovoljstvom pratim jednu damu, plavusu a la Mensvild ili Monro, crvenih usana, putenu do boli, u maloj crnoj haljini kako decentno daje slagvort metuzalemima oko sebe. Pri tome, moram priznati, zlocesto uzivam u konsatataciji da joj uceni sagovornici ni u mislima ne mogu reci glupa plavusa.

Eto Smokvice moja, i ne zaboravi da arhaicno drvo smokve svojim korijenom probija i najtvrdje zidove od kamena i betona u potrazi za onim sto mu je potrebno za zivot. A da budem pomalo u dosluhu sa drugi dijelom svog teksta, podsjecam Te da nam je njen list bila prva garderoba.

Nadam se da cemo Ti i ja jednoga dana uzivati u slasnim plodovima smokve koju je posadio moj tata.

Voli Te Jabuka

Nada Š. D.

Napomena: Naslov teksta nema nikakve veze s ovim blogom.

24.4.1964.

24.4.1964. Datum koji mi se urezao u pamcenje a da i sam ne znam kako i zasto je to tako. Da se radi o godinama 1371., 1389., ili 1804., imao bih objasnjenja. Ove tri godisnjice i dogadjaje vezane za njih ne zaboravljam vec evo skoro pedesetak godina a razlog je jednostavan: o bitkama na Marici i Kosovu, te prvom srpskom ustanku sam ucio toliko puta u skoli da ih nikakvi dogadjaji u zivotu nisu mogli potisnuti u drugi plan. Iz historije se ne sjecam niceg drugog, pa me cesto zna biti sramota kada se nadjem u drustvu onih kojima je historija hobi (a mnogima je to ovih zadnjih godina) pa datume i dogadjaje sipaju k’o iz rukava. Da me sada neko pita za datume ofanziva iz drugog svjetskog rata ili pak koje je godine bila francuska revolucija, ne bih mu znao odgovoriti bez konsultiranja Interneta. Za bunu Matije Gupca (sjecam se da su mu stavili uzarenu krunu na glavu) ne bih mogao pogoditi ni stoljece a kamo li tacnu godinu. Ali sam zato za prvi srpski ustanak cak jedne godine osvojio nagradu (sjecam se , izmedju ostalog, kutije napolitanki) kada sam sa grupom skolskih kolega ljetovao u ferijalnom odmaralistu u Neumu. Jedno od pitanja na kvizu koje su domacini organizirali (a ja ucestvovao) je bilo o prvom srpskom ustanku i ja sam odgovor znao k’o iz topa.

24. aprila daleke 64. se sjecam po jednom lijepom dogadjaju iz moje mladosti. Tog dana sam prvi put u zivotu uzeo mikrofon u ruke i zapjevao pred publikom i tako zapoceo svoju ne tako dugu ‘muzicku karijeru’. Bilo je to na Brionima, Domu ferijalaca koji se nekada nalazio iznad Gornjeg Sehera, objekta u koji smo znali cesto navracati onih nasih srednjoskolsik i studentskih dana. Svirali smo za ferijalce iz Sarajeva koji su tih dana bili u posjeti Banjaluci. Sviralo se u restoranu a mi smo se, koliko se sjecam, smjestili odmah do ulaznih vrata. Publike nije bilo previse jer je restoran bio mali ali sam ja ipak imao tremu: bio je to prvi ‘javni nastup’, za razliku od proba na kojima se moglo grijesiti i sve zapocinjati iz pocetka.

Prvi nastup je prosao relativno dobro (sjecam se da sam samo jednom promasio tonalitet, cini mi se u jednoj pjesmi Crvenih Koralja) sto me je ohrabrilo da nastavim. U narednih desetak godina sam mijenjao sastave (Usamljeni, Amori, Pro at Contra, Eight Band), svirao na mnogim mjestima u Banjaluci i izvan (Kasino, Dom Kulture, basta KAB-a iza Narodnog pozorista, dvorana i basta Cajevca, hotel Bosna, basta i bar hotela Palas, Drvar, Prijedor, Nova Gradiska, Travnik, Ljubija Rudnik…), ‘stage’ dijelio sa mnogim poznatim i manje poznatim muzicarima Banjaluke (Braco Skoplje, Miro Stefanac, Ekrem Nanic – Coro, Hasko Celebic, Zeljko Kosanovic, Sreco Sain, Zlatko Skocic, Mido!, Hare, Cisko, Vojo Stajcic, Caja, Omer Popaja, Nada Barudzija, Sandra Kulijer, Ahmet i Dzedzo Kozaragic, Zoran Bicanic, Zoran Sucur, Muri, Kid, Zlaja Kujda…) ali se od svih ovih datuma sjecam samo ovog prvog nastupa. Od desetak godina provedenih na ‘daskama koje zivot znace’ sjecam se raznih dogodovstina ali ne i datuma. Cudno je to i tesko mi je naci logicno objasnjenja.

A za one godine iz davne proslosti objasnjenje je jednostavno: mladom mozgu, jos nezasicenom informacija, dovoljno je neke stvari uporno ponavljati i one ce biti zapamcene za ‘vjeke vjekova’. Tako se i dan danas sjecam molitvi koje sam naucio dok sam jos kao djete isao u crkvu. Jos uvijek mi ono “Oce nas koji jesi na nebesima…” ili “Majko Marijo, milosti puna…” odzvanja u usima iako je od mog zadnjeg odlaska na misu prosla citava vjecnost. A zasto su mi u mozgu ostale urezane upravo gore navedene tri godisnjice a ne neke druge, mogu samo nagadjati.

Ovaj prilog sam namjeravao objaviti tacno na godisnjicu ali mi cestitke za Uskrs poremetise planove. Od toga dana 64. proslo je mnogo vremena i mnogo se stosta promijenilo: Briona vise nema (izgorjeli su u pozaru), ferijalci su dio ‘ruzne komunisticke’ proslosti, neki od pobrojanih muzicara vec odavno svira onima na nebesima dok je vecini ostalih Banjaluka samo turisticka destinacija, a ni u snu se ne bi moglo desiti da se mladi iz Sarajeva upute u Banjaluku na zabavu i druzenje. Samo se ispiranje mladih mozgova samo jednim ‘istinama’ nije promijenila, ako je sudeci po vijestima iz rodnog grada. A datuma i godisnjica je sada mnogo vise pa se sa ‘skolovanjem’ zapocinje vec u vrtcima.

P.S. Ovu rijetku sliku Briona sam pronasao na Internetu i ukrao je bez pitanja i dozvole autora, uz nadu da mi nece previse zamjeriti.

Listajuci blog - Uskrs 2009.

Dragi blogeri, vjernici katolici i pravoslavci, "SRETAN USKRS" uz malo smjeha.

Naime, u Zagrebu u Maksimiru pored Dinamovog stadiona nalazi se veliki
spomenik - diskobolis. Pred svaki Uskrs šaljivđije mu oboje testise. Jučer sam tuda šetala i divila se prekrasnim tulipanima pa mi je za oko zapeo "ofarbani diskobolis".



Ovdje je vrijeme prekrasno, puno je stanovnika Zagreba otputovala na more da sa svojim najdražima proslave Uskrs. Nadam se da je i kod vas većine proljeće i da ćete praznik lijepo proslaviti.

Pozdrav Niskana

Nada je bila vrijedna kao obicno i poslala mi par fotografija iz njene 'kucne radinosti'. Ja sam ih 'slozio' u ovu cestitku u njeno ime.

Ove godine u nasoj kuci se po prvi put nisu farbala jaja. Djeca su porasla, razisla se, nema se za koga. Jos jedna tradicija koju smo naslijedili od mojih roditelja je tako otisla u historiju.



Zbog toga svim onima koji slave Uskrs uz iskrene cestitke saljem ovaj fotos japanske dunje iz moga backyard-a koja je ovih dana u punom cvatu.

Umjesto komentara - Cestitka

Dragi urednice,

 

malo sam se vuc'o pa kasnim  sa cestitkom za jubilej, a i Uskrsi su tu (pazi, pazi dogovorili se) pa ZIVJELI!

 

Ne brini oko cuge, snaci ce se blogeri. 

 

vjeko

Šetnja Maksimirom

Danas je u Zagrebu bio izrazito topao dan pa sam s mužem izašla u šetnju u oblžnji Maksimir. Kako učenici imaju Uskršnje praznike park je bio pun dječurlije na biciklima. To me uvijek potsjeti na Banja Luku - grad zelenila, bicikla i lijepih djevojaka. Tako se govorilo,a danas?? Bolje da ne kvarim lijep ugođaj.

A šuma ko šuma. Puna zelenila, cvijeća, ptica, koje cvrkuću i uljepšavaju dan. Moj muž je ljetos operirao kicmu pa mora svaki dan vježbati i šetati. Inace je ribić i voli šetati pored jezera i posmatrati ribe, koje se izbacuju iz vode. Po jezeru plivaju patke, labudovi i kornjače, prava idila.

U Maksimiru ima još sadržaja za zabavu djece i roditelja kao što je ZOO vrt, igrališta i slicno. To ostavljam Nadi i Nataši da nadopune komentarom. Znam samo da ta velika "pluća grada" koja su mi pred nosom slabo koristim ali obećavam da ću ćešće ići.

Šaljem vam nekoliko fotografija koje će Co lijepo složiti.

Pozdrav, Niskana

P.S. - pišem na laptopu koji sam dobila od Nataše i još jednom joj HVALA

22. april



Kristijana i Holbruk preko puta Paskuline ciglane

Nas grad, Banjaluka, je u svijetu mnogo poznatiji nego sto to mnogi od nas misle. Licno sam se u to uvjerio vise puta za ovih mojih 15-tak godina ovdje u Americi o cemu sam par puta nesto napisao. Nije li neobicno da se ime Banjaluka izgovara na svecanostima jednog univerziteta koji sa njom nema ama bas nikakve veze, pored toliko mnogo poznatijih gradova i mjesta svijeta o kojima se obicno govori u svecanim prilikama. U pocetku me je to fasciniralo, cak sam se pravio vazan, kasnije sam postao ravodusan, da bih se na kraju poceo osjecati nelagodno. Razlog zbog cega sam se u pocetku pravio vazan je lezala u cinjenici da su govornici spominjali bas moj rodni grad, iako nas na fakultetu ima iz cijelog svijeta: samo u biblioteci pravnog fakultetat ima nas is Kine, Indije, Etiopije, Ukrajine, Bosne... Moje raspolozenje se promijenilo u nelagodu kada sam shvatio da moj rodni grad nije bio pominjan zbog nekih velikih dostignuca u obrazovanju ili necem cime bi se mogao ponositi vec se uvijek spominjao po zlu. Zbog te cinjenice nisam imao razloga za ponos vec sam se, zapravo, trebao stidjeti. A losem imidju rodnog grada nisam ni najmanje doprinjeo.

Grad Banjaluka i sudbina polovine njenog stanovnistva je nasla mjesto u mnogim TV emisijama pa tako i u emisiji poznate i svjetski cijenjene reporterke i urednice Kristiane Amanpur, osobe koja je mnogo puta riskirala svoj zivot izvjestavajuci sa svih ratnih podrucja svijeta. Jos prije dvije godine na CNN-u je u udarnom terminu prikazivana dvosatna emisija "Scream Blody Murder". Emisija je obradila najvece zlocine koji su se dogodili u historiji covjecanstva, zapocinjuci s prilogom o sudbini Jevreja za vrijeme drugog svjetskog rata. Ni u snu nisam mogao pomisliti da ce se u njemu pojaviti poznate ulice kojim sam godinama bezbrizno setao, ovaj put u kontekstu koji ne sluzi na cast nikome.

Predlazem vam da pogledate ovaj 10-minutni video klip koji je u ovako kratkom vremenu prikazao sustinu onog sto se kod nas desilo. Podsjetit ce vas to na mnoge zastrasujuce trenutke iz proslog rata, sjetit ce te se vasih sudbina i sudbina mnogih koji su prezivjeli njegove strahote, shvatit ce te da je svijet dobro znao o cemu se radi ali nije reagovao. Prepoznat cete tu mnoga mjesta i dogadjaje, od kojih ste neke mozda vec zaboravili. Cucete Ricarda Holbruka kako, stojeci na trotoaru sa zadnje strane hotela "Bosna", tamo gdje smo cesto isli na girice (nadam se da se sjecate "Sokare"),  s pogledom uperenom prema "Paskulinoj ciglani" gdje sam godina parkirao auto iduci jutrom na posao, prica o onome sto je vlastitim ocima vidio: organizirano protjerivanju nevinih gradjana Banjaluke od strane tadasnje vlasti od kojih su mnogi jos uvijek na visokim polozajima danasnjih struktura vlasti.

Sudbinu nas banjalucana Ricard Holbruk poredi sa sudbinom Zidova u Njemackoj, pricajuci o svom djedu koji je prosao kroz istu golgotu kroz koju su prosli mnogi banjalucani. Stvari se nazivaju pravim imenima, bez umotavanja u sareni papir kako to danas neki rade.

Dio priloga koji se odnosi na Bosnu i Banjaluku mozete vidjeti ovdje. Video link ce biti prikazan u novom prozoru. Kako biste mogli cuti o cemu Kristijana Amanpur govori, morate zatvoriti prozor bloga koji kao podlogu obicno ima neku pjesmu.

Za one kojima engleski ne ide od ruke, evo prevoda razgovora izmedju Kristiane Amanput i Ricarda Holbruka:

A - Ovdje, u gradu Banjaluka, vidio je kako bosanski Srbi prisiljavaju muslimane da potpisuju izjave da se odricu svojih nekretnina u zamjenu za zivote i put iz grada u jednom pravcu.

H – Razmisljao sam kako gledam ponavljanje u boji crno-bijelih scena iz drugog svjtskog rata kada su Zidovi pod pritiskom oruzja predavali svoje nekretnine i bili slani ko zna gdje."
A - Holdbrukov djeda je napustio Njemacku 1933 kada je Hitler dosao na vlast. "Da li te je to podsjetilo na tvoju vlastitu familiju?”

H – Ne vjerujem da moras biti Zidov da bi svatio da je ono sto vidis stvarni zlocin protiv covjecnosti.

A - Da bi se zaustavio zlocin, Holbruk je mislio da bi amerikanci morali da bombarduju srpske vojne polozaje u Bosni...

Zasto to danas spominjem, na dan oslobodjenja rodnog grada od fasizma? Na dan kada bi svi trebali slaviti a ruznu proslost ostaviti za nama. Dan, kada ce se u nasem gradu ova pobjeda proslaviti samo zbog jeftinih politickih ciljeva pojedinaca koji znaju da im to pomaze u krajnjem cilju a ne zbog toga sto je fasizam tog dana 45. stvarno pobijedjen. Jer da je bilo tako, ne bismo bili gdje smo sada i ne bismo o nasem gradu pisali po raznim forumima i blogovima vec bi sa nasim najblizima prisustvovali toj proslavili kao sto smo to nekada cinili.

U Banjaluci fasizam nikada nije pobijedjen, samo se presvlacio u drugacije ruho kako bi manje bio uocljiv. Jedno vrijeme su ga neki zvali bratstvo i jedinstvo jer im je u tom vremenu to bilo isplatnije a danas se stvari nazivaju pravim imenima iz istog razloga. Svijet i danas zna o cemu se radi ali ne cini nista kao sto to nije cinio ni onih ratnih godina kada je jedna mocna ratna masinerija radila sta je htjela. Politika je, kako to mnogi popularno kazu, kurva a rezultat te politike u Bosni su kopilad koju je ona izrodila 95: dva blentiteta koja nisu sposobna za zivot i vjestacki se odrzavaju sve ove poratne godine. Majka nije sposobna da svoju djecu odgaja kako to prilici jednoj normalnoj familiji a ocevi ne zive sa djecom vec izdaleka situaciju cine jos gorom.

U Njemackoj je, cini mi se, fasizam istinski pobijedjen 45. (istina je, uz ogromne ljudske zrtve i materijalna razaranja), za razliku od onog sto se desilo kod nas. Valjda je to zbog toga sto nas grad nije dozivio ono sto su dozivjeli njemacki gradovi cetrdesetih i mnogi bosanski gradovi devedesetih pa pojedinci zive u iluziji da im je sve dopusteno. U to su uspjeli uvjeriti vecinu koja zivi u zabludama da su konacno ostvarili dugogodisnji san: da se osjecaju svoji na svome nakon sto su protjerali sve one koji su im u tome smetali. Ali, zive u zabludama. Budjenje iz ovog sna ce biti bolno, mnogo bolnije nego da su se probudili sada vec davne 95. Istorija je puna primjera, samo je treba poznavati.

I na kraju ove price o jednom gradu koji danas slavi dan oslobodjenja a koji jos uvijek zivi u okupaciji a da toga nije svjestan, pozdravljam sve one prave banjalucane kojima je ona nekadasnja Banjaluka u srcu i koji su ostali ciste duse i obraza, razasuti na sve cetiri strane svijeta. Oni su ti koji ime rodnog grada nose s ponosom za razliku od mnogih koji niti nakon svih ovih godina jos nisu shvatili da je i njihova uloga u rusenju ugleda jednog slobodarskog grada doprinijela tom padu: bilo stavljanjem na stranu tadasnje i sadasnje vlasti, bilo nereagiranjem na zlo koje je u njihovo ime cinjeno.

Lund - grad istrazivanja i obrazovanja

Iako u prvi trenutak ne izgleda da ima veze sa Nadinim djurdjevkom ovaj prilog je posvecen Nadi, jer predpostavljam ce je zanimati gradjevine Lunda mog novog prebivalista na JUGU Svedske.

Na slikama koje sam poslao su zgrada Lund Univerziteta koja salazi u glavnom parku (Lundagård). Fontana ispred nje je omiljeno mjesto okupljanja studenata posebno u dane karnevala (koji se odrazava svake 4 godine. Lund Univerzitet je osnovan 1666 godine a izrastao je iz "studium generale" (teoloskog fakulteta) na kojem su se skolovali novi crkveni sluzbenici. Taj fakultet je pokrenut (osnovan) 1438 godine.

1900-te godine na Lund Univerzitetu studiralo je 1000 studenata da bi danas sa 47000 studenata koji studiraju tehniku, prirodne nauke, ekonomiju, pravo, drustvene nauke, medicinu, humanitarne nauke, teologiju, umjetnost, muziku i pozoriste na najvecoj Skandinavskoj instituciji za istrazivanje i obrazovanje. Univerzitet u Lundu saradjuje sa preko 600 univerziteta iz 50 zemalja iz citavog svijeta. Da vas ne bih previse davio u prilogu texta je zvanicna prezentacija Univerziteta u Lundu na engleskom jeziku, pa koga zanima moze naci jos zanimljivih detalja i slika sa Univerziteta, iz grada Lunda kao i maketu buduce svjetski poznate istrazivacke stanice ESS (European Spallation Source).

Na jednoj od slika se vide tornjevi Lund domkyrka (glavna crkva) koja je izgradjena kao romanska katedrala 1145 godine.

Pozdrav iz suncanog Lunda.

Made

Hrvatsko-Bosansko-Englesko unuce

Dragi moji blogeri

Primila sam nekoliko mailova sa molbom da stavim unuce na ovaj nas blog, pa to ovom prilikom cinim. Vicin brat nam je jos u martu donjeo 4 stabla maslina da ih posadimo u nas vrt ali posto je mart bio hladan i buran(ledila se glava) nismo to uradili. Sad smo dosli u Sibenik i pripremali se na kopanje rupa u kamenu. U martu nismo mogli nikog naci da nam to uradi pa da platimo, jer stari ne mogu, a mladima ne pada na pamet da rade takve poslove drugima. Kad smo dosli u vrt nasi susjedi Slovenac Tone i Varazdinac Julijan su to sve uradili i posadili na dan Tomasovog rodjenja 02.04.2011.

Zaista nema veze gdje se covjek nadje, bitno je samo da se u tvom okruzenju nadju divni, radni i cestiti ljudi.

Predivan je osjecaj, ali ja sam najsretnija radi njih dvoje, da budu zdravi i sretni i da za citav zivot uzivaju u svojoj porodici. Da svaku srecu i nesrecu prozivljavaju u svojoj ljubavi i uzajamnom postivanju. To zelim svakoj porodici na svijetu.

Pozdrav Saima

Pismo Madi

Evo ga Made, procvjetao! Cekala sam ga sa zeljom da ga posaljem Tebi i Tvojoj najdrazoj za malo veselja. Djurdjevak miriseeee...i Tebi.

Povod ovom pismu je ona recenica u kojoj kazes da si uvijek zelio zivjeti negdje na jugu, a sad zivis na jugu Svedske.

Svedska, za mene pojam prelijepe zemlje jos iz vremena najranijeg djetinjstva kad je na nasu banjalucku adresu stigla razglednica iz Stokholma puna crvenih fasada na obali jezera. Nekoliko dana poslie posilatelj te razglednice, ciko Koharic, pricao mi je da su boje u stvarnosti iste kao na slici, da je sve lijepo uredjeno... dovoljno da se zaljubim na prvi pogled. Pricao mi je i o sumovitom i snjeznom sjeveru u koji sam ja u svojoj masti smjestila dom Snjezne kraljice i zamisljala malog Kaya nemocnog da se odupre ledu koji mu okiva srce. Poslije, odrastajuci, zaljubih se u svedsku knjizevnicu Selmu Lagerfeld koja mi tu zemlju ucini jos bajkovitijom.

A onda rat. Nasavsi se u Zagrebu, jedinom gradu koji me htio primiti, a i to na jedvite jade (valjda za to sto su me moji prerano istjerali), trazila sam nacin da se maknem sto dalje od rata. I odjednom Svedska za mene nije bila interesantna. Ja sam zena od sunca, svjetla i vode (rak po horoskopu ), i mislim da bi me brzo ubio taj manjak sunca i topline. Cak mi se i Albanija tada cinila privlacnijom, a o Tunisu i Maroku da i ne
pricam. Medjutim veze sa Svedskom se iz godine u godinu intenziviraju.

Vise je Banje Luke tamo nego u BL.

Prije nekog vremena javio mi se moj seherski prijatelj, sada zivi u Malmeu, kaze bio je na koncertu ozbiljne muzike pa ima potrebu dojmove podijeliti sa mnom. Dobar je osjecaj kad muzika nekog asocira na tebe.
Javila se i prijateljica iz djetnjstva i za cas smo se nasle u svijetu igara i djecijih marifetluka. Slatko smo se smijale zaboravljenoj rijeci 'kokano' (prevedeno kobajagi). Ipak najcesce se sjetim moje, tada male BL susjedice Amele, curice sa najveselijim plavim ocima i najnemirnijim kovrcama na svijetu. Blagodati sredjenog svedskog zivota nisu na zalost bile dostatne da potru posljedice rata i njen se duh jos uvijek bori sa avetima zla.

Cesto se sjetim recenice moga profesora Kutlese koji je hvaleci u to vrijeme dobre svedske putove, a trazeci opravdanje za nase lose, znao reci: 'Ali oni nisu ratovali vec sto godina'.

Srdacan pozdrav.

Nada Š. D.

Programirani lopovluk

Pozdano znam da prilican broj onih koji posjecuju ovaj blog ima neke veze sa nekad uspjesnim preduzecem “Rudi Cajavec – Profesionalna elektronika”. U godinama kada nam nije bilo vazno koji smo i koji su nasi, ovo preduzece je imalo desetak OOUR-a, zaposljavalo oko 3,5 hiljade radnika, od kojih je oko 300 bilo sa visokom strucnom spremom. Profesionalna elektronika je u svoje zlatno doba zaposljavala gotovo sve diplomce sa Elektrotehnickog fakulteta pa je zavrsetak fakulteta u to doba znacio i osiguran posao.

Sirila se Profesionala, razvijala nove proizvode za namjensku industriju (sto bi se prostijim rijecima reklo armiju ili vojsku), njeni magistri i inzinjeri sticali nova znanja diljem svijeta, a proizvodnja bila prodata unaprijed. Plate su bile dobre, radni uvjeti takodjer. Nova zgrada NIC-a (naucno istrazivackog centra) je skoncentrisala znanje na jednom mjestu kao vjerojatno niti jedna druga zgrada u gradu. Radili smo na vrhunskoj opremi, usavrsavali se u inostranstvu, primjenjivali najnovije tehnologije, proizvodili za cijeli svijet. Krize nije bilo.

Zahvaljujuci Profesionali stekao sam znanja koja su mi pomogla da mi zivot u prognanstvu ne bude tezak, cak naprotiv. Znanje i iskustvo steceno 15-godisnjim radom mi je pomoglo da se niti u jednom trenutku nisam nasao u neravnopravnoj poziciju u odnosu na amere. Nacin na koji smo bili organizirani i kako smo obavljali poslove se mogao porediti sa boljim firmama na zapadu. Isti je slucaj sa velikom vecinom bivsih radnika ove firme koji su lako dobijali poslove jer su kroz dugogodisnji rad stekli iskustva koja su i u novim domovinama trazena. U kontaktu sam sa mnogim bivsim Cajevcanima ovdje u Americi a i u Evropi. Ljudi rade poslove za koje su se skolovali i koje su radili nekada davno: ima tu profesora univerziteta (cak dekana), vlasnika vlastitih firmi, vodecih inzinjera, menadzera, cijenjenih radnika. Zaradjuje se solidno a pojedinci su cak stekli mala bogatsvta. Koliko puta sam bio zahvalan cinjenici da mi je Cajavec omogucio pristojan zivot u novoj sredini u kojoj mnogi drugi jedva sastavljaju kraj s krajem.

Nije sve bilo idealno ni u toj Profesionali ali je ona bila dovoljno velika da je za sviju bilo mjesta. Navala ‘strucnjaka’ iz Glamoca, Drvara, Sipova, zaposljavanje preko veze, borba za rukovodece pozicije onih kojima je to bio jedini cilj u zivotu, raspodjela stanova prema ‘posebnim zaslugama’ itd, sve su to bili sastavni dio naseg zivota ali se i pored toga solidno zivjelo. Onima kojima uspjeh pod svaku cijenu nije bio primarni cilj u zivotu su se povlacili u stranu, zadovoljavajuci se lijepim poslom i pristojnim primanjima.

Tokom devedesetih su oni kojima su karijere bile najvaznija stvar na svijetu dosli na svoje. Bivsi veliki komunisti su preko noci (da li je to zaista bilo tako veliko je pitanje – o tome cu jednom drugom prilikom) postadose stjegonose nacionalizma. Nase radne kolege nama iza ledja skovase planove kako da nas se rijese. Ljudski odpad ispliva na vrh i zagadi sve oko sebe. Uz pomoc one iste armije za koju smo svi nekada svojski radili protjera se pola grada. Medju njima bi i veliki broj radnika Profesionale. Ljudska pokvarenost, zloba i pohlepa pobjedise dobro: onaj mali broj postenih se morao povuci pred mocnijima koji su u toj svojoj moci postali slijepi i gluhi za patnje drugih. Najvazniji cilj im je bio kako prigrabiti za sebe sto vise bez obzira koje se metode koriste.

Danas, nakon petnaestak godina od zavrsetka rata vijest u tkz “Nezavisnim novinama”: “Vojni dio Cajavca ide u programirani stecaj”. Pisac clanka pismen koliko su “Nezavisne novine” nezavisne, ali to je u ovom trenutku manje vazno od same vijesti. Citam i razmisljam koliko sada moraju biti ponosni veliki ‘patrioti’ i ‘strucnjaci’ koji su nas otjerali tamo pocetkom devedesetih s planovima za bolju buducnost. Nekadasnji ponos grada koji je zaposljavao 3,5 hiljade ljudi bi, prema ovoj vijesti, u prvom periodu nakon ‘reorganizacije’ mogao zaposliti citavih 60! Impresivna cifra, da covjek ne povjeruje. Citavih 1.7% od bivseg broja zaposlenih. Masala, sto bi rekao nas narod. ‘Patriote’ su posao odlicno odradile, sada je samo na onim ostalim da uzivaju u plodovima njihovog rada.

Znam da ce biti pojedinaca koji ce reci da ova vijest nije toliko bitna, da je najbitnije da su oni sada svoji na svojem i da ja ovdje mogu laprdati sto god hocu ali oni su ostvarili svoj naum. Citam takve izjave na pojedinim portalima i razmisljam koliko covjek mora biti glup pa da moze tako razmisljati. Ali ima nas svakakvih, nismo svi isti, pa je to i razumljivo. Meni jedino ostaje da se zahvalim bogu (kud bas nadjoh njega) sto sam jednom davno radio u preduzecu koje je nesto znacilo na prostorima bivse Juge a i sire, i sto sam stekao iskustvo koje mi je pomoglo da jedan teski zivotni perioda preguram lakse preko glave, ciste duse i obraza. A onima koji su u neka gadna vremena ostajali nijemi na sve nase patnje porucujem da jos nije kasno da svoje grijehe iskaju. Oni koji su njima nanijeli mozda vise zla nego nama prognanima su jos uvijek na vlasti i uzivaju u bogatstvu koje su pokrali od nas sviju. Jos uvijek nije kasno da se dugovi poravnaju i da svako plati prema svojim ‘zaslugama’. Izbor je vas.

U to ime...

Rekoh  poodavno, odgovarajuci na jedan komentar, da sam ja pomalo vjestica. Uskomentirala se ovih dana, ne znam stati. Istinabog "kriv " je Saimin zadnji tekst, ali "krivih" tekstova bilo je jos, a ja sam se ipak susprezala.

Najcesci razlog tomu je sto mrzim vidjeti svoje ime na prvom mjestu komentatora, pogotovo kad stoji po nekoliko dana. Draz komentiranja za mene se pomalo gubi i za to sto na blogu nema vise one zaj....cije koju mnogi nisu razumjeli, a poneki bili zavidni jer su bili izostavljeni. Nije to boljka samo ovog bloga. Za to sam se malo proskitala. Za mene nema bezuvjetne ljubavi, osim prema djeci.

 Da sam malcice ubrzala ovaj jubilej reci ce vam tekst koji prilazem, a koji nije bio namjenjen blogu nego je predvidjen kao predgovor eventualnoj knjizi sastavljenoj od priloga i komentara s bloga.

U njemu ne pise, ali jesam, napravila sam i fotoalbum sa fotografijama svih blogera, njihove djece i unuka. Neki na zalost nisu poslali ( na ovaj blog ) svoje fotke iz njima poznatih razloga.

Sretno !

Nada Š. D.

P.S. Nada je uz ovaj komentar poslala i muzicki klip ali ga nisam mogao uklopiti zbog pjesme koje se sada vrti. Znam da joj je zelja bila da oboje ide zajedno ali mi bi zao Djoke. Klip ostaje u arhivi i bit ce upotrijebljen u pravom trenutku.

Jubilej - 1,000.000

Kada sam jos tamo jako davno odlucio da, koristeci nove tehnologije, povezem one koji kroz ova teska vremena ostadose ono sto su uvijek bili (ponosni i posteni gradjani jednog grada koji je izgubio svoj obraz i svoju dusu), nisam razmisljao koliko ce to druzenje trajati, a jos manje da cu jednog dana pisati ovaj prilog nakon milion pregledanih stranica. Ideju sam dobio prelistavajuci albume slika koje sam uspio sacuvati sve ove godine, albume, iz kojih su me gledala poznata lica iznenada razasuta diljem svijeta. Pocelo je skromno, s prilozima o susretima nakon godina izbjeglistva, da bi kasnije prilozi postajali raznovrsniji, duzi, narocito nakon ukljucivanja sve veceg broja 'vanjskih suradnika'. 

Blog je tokom vremena mijenjao svoju fizionomiju i od mjesta na kojem su se uglavnom mogle procitati lijepe price iz proslosti i sadasnjosti (o druzenjima, vjenjcanjima, proslavama, diplomama, putovanjima...) onih koje protjerase iz njihovog grada i onih koji u njemu ostadose, postajao sve angaziraniji, sa sve vise priloga koji su govorili i o onoj ruznoj strani nasih sudbina. Nastojao sam da se pise i o tim ruznim stvarima jer su i one dio nasih zivota i jer ih je nemoguce potisnuti u stranu kao da se nikada nisu desile. Lijepe price sam sve vise prepustao drugim medijima (facebook) koji su prikladniji za takve vrste komuniciranja. Sa ruznim pricama su, medjutim, nastali i prvi nesporazumi, valjda zbog toga sto nekima nikako ne odgovara da se o tome razgovara.

Istina je da sam par puta u ovo godina kako blog postoji donosio odluke da odustanem, (zadnji put sam cak sam vjerovao da je to zaista kraj), ali svaki put bi me javljanje nekolicine vjernih posjetilaca pokolebalo u odluci. I nastavljao sam.

Zadnji put je razlog zbog kojeg sam odlucio da sate provedene pred kompjuterom ne zamijenim citanjem neke lijepe knjige ili radom u 'backyard-u' bio drugaciji: kada sam shvatio da postoje osobe kojima je jako stalo (zbog meni tesko razumljivih razloga) da se ovaj blog ugasi i da se o dogadjajima i (ne)ljudima u nasem gradu ne pise i ne prica, shvatio sam da moram nastaviti. Bilo mi je jasno da, u moru onih koji sire lazi o nasim sudbinama, mora postojati i ona druga strana koja ce govoriti istinu zbog onih koji dolaze iza nas.

Zalosna je cinjenica da onih koji sire lazi ima mnogo vise od onih koji se trude da ne bude tako, ali tako je to od vajkada. Uvijek su pojedinci koji se bore protiv nepravdi u manjini i uvijek su oni ti koji od toga najmanje profitiraju. Mnogo je lakse (a i isplatnije) drzati stranu onih na vlasti ili se drzati po strani. U to smo se mnogo puta uvjerili a uvjeravamo se i danas. Rat devedesetih i uloge nekih nasih ‘uglednih’ i manje 'uglednih' sugradjana su potvrda za to. Moj komentar na sve to je: svako bira svoju sudbinu i svako zna koliko mu u obraz moze stati.

Blog, dakle, nastavlja svoj zivot, do nekog novog jubileja. Priloga ce biti, i lijepih, i ‘ruznih’, jer su i nase sudbine takve. A citat ce ga oni kojima on nesto znaci. Oni kojima je i namijenjen. Onima koji su kroz svo ovo vrijeme ostali isti i za koje vrijedi ona poznata "Covjek, kako to gordo zvuci".

U to ime zivjeli!

In memoriam - Dragan Georgijevic

Preneseno sa kajaka:

Beograd je, kažu, najljepši u aprilu. Za mene će od sada i biti lijepo tužan.

U petak 8. aprila, tačno mjesec dana od 50. rodjendana Meteora, prvog banjalučkog rokenrol sastava, „nebeskom kamenju“ se pridružio i Dragan Georgijević, jedan od pionira banjaučkog rokenrola, drugi po hronologiji, naslijedio je pokojnog Branu Ljiljka, po mnogima bio je prvi i najbolji gitarista grada na Vrbasu.

Za sebe je volio da kaže da je „prvi bluzer doline divljih kestenova“. Rodjen u Novom Sadu 1947. Dječaštvo i najnježnije godine mladosti proveo je u Banjaluci koju je smatrao zavičajem i o njoj je do poslednjeg dana govorio s posebnom ljubavlju i poštovanjem. Od kraja šezdesetih

Beogradjanin, „sjedi dječak u godinama“ koji se nikada, bez obzira na cijenu, nije odrekao prve ljubavi, rokenrola i gitare.

Otišao je još jedan banjalučki Titanik, tiho i bez najave kao i istoimena zgrada koja je bila na mjestu današnje Boske u kojoj je legendarni Dragan Georgijević odrastao i naučio prve akorde. Otišao je da se pridruži drugarima iz Meteora Brani Ljiljku i Ljubomiru Gaši Gaguli, koji će, vjerujem, gore u nebeskim visinama zasvirati ko nekad šezdesetih u Banjaluci.

Neka Ti je laka zemlja, prijatelju!

Žika

Vijest o Draganovoj preranoj smrti me zatekla na poslu, upravo kada sam zavrsavao 'lunch break'. Javila se Emira, kratkim emailom i slikom:

Co, evo upravo procitah jednu jako tuznu vijest na Kajaku. Pise da je umro nas drugar Dragan Georgijevic.

Mi smo zahvaljujuci Mici (Zlatku Maricic) nedavno uspostavili kontakt sa Draganom. Razmjenili nekoliko e-mail i pokusali pricati na Skype. Veze bile slabe. Samo malo je rekao o sebi. Najvaznije je bilo da pogledamo na Youtube njegove priloge i da unuka voli da svira s njim kad dodje u posjetu.

Gitara i Dragan, nerazdvojni, cak i kad ga je bolest koju nam on nije htio ni spomenuti vec uhvatila.

Odlaze nam prijatelji, a mi daleko, ne mozemo ni jedan cvijet na grob stavimo.

Emira

Dragan je bio raja, isli smo zajedno u razred (Tehnicka skola, radio odsjek), ponekad se druzili, poneka bili na suprotnim stranama (prva gitarijad u Banjaluci, Dragan i Meteori, ja i Usamljeni). Sjecam se kada se nakon gitarijade osisao na nulu (on i jos poneko) kao opkladu za izgubljeno prvo mjesto. Bio je pravi drug, malo drugaciji od ostalih, valjda zbog toga sto je bio zaljubljen u gitaru i sto je jako puno vremena proveo svirajuci je, cak i onda kada se trebalo uciti. Sjecam se kada sam jednom dosao kod njega u stan u Titaniku da nesto zajedno ucimo. Malo, malo, Dragan bi uzeo gitaru.

Zadnji put sam ga vidio prilicno davno, kada je sluzbeno dosao u posjetu Profesionali. Od tog vremena se mnogo toga promijenilo pa sada nije cudno sto ovakve vijesti stizu preko ovih novih medija.

Istina je sto Emira govori: raja odlazi a nas nigdje u blizini. Takva nam sudbine.

Draganovoj familiji i prijateljima upucujem moje iskreno saucesce.

Banjaluko i ta tvoja sela...

Konacno se umiri tempo, poslova u kuci, posjeta i poziva pa rijesih da vam malo opisem banjalucke impresije za ovih 8 dana.

Na prvo mjesto stavljam susret sa svajcarskim sredovjecnim parom ispred Kastela.

Malo prije povratka u Sarajevo otisla sam da kupim jos malo pelcera, da stavim u bastu, pa ako uspije, uspije, a ako, ne bar sam pokusala. Na svakom cosku gajbe i gajbe svih vrsta cvijeca. Cjena od 0,50 pf pa do 5 KM. U Sarajevu tri puta skuplje. Ljudi su vrijedni i siromasni, a Banja Luka uvijek, bila cvjetna i zelena.

Jedan od rijetkih gradova u zemljama tranzicije u kojem se "neurbani dio stanovnistva" pokusava uklopiti u urbani, da se ne prepoznaju. Grad nevjerovatno cist u centru, a malo dalje, necemo sada o tome. Vracajuci se kuci pridju mi svajcarci i pitaju govorim li engleski. Nazalost ne, i onako usput kao uvijek pitam govore li oni njemacki, ocekujuci uobicajen odgovor "ne". Medjutim gospodja je iz njemackog podrucja a on iz francuskog. Onda pocne prica, prvo me i najvise pitala o bivsem muzeju revolucije to jest glavnoj zgradi u Kastelu.

"Zasto je rusevina?". Onda ja objasnim da se 90-tih godina ovde pojavio Hitlerosevic i odlucijo da se proslost nekih naroda izbrise iz istorije a ti narodi "trecina raseli, trecina pobije a trecina asimilira". A komsije vjekovima, a lijep zivot u Titovoj Jugoslaviji, a mnoge komsije i najblize i malo dalje, krenuse za njim kao ovce.

Shvatili su koliko normalan, zapadni covjek moze shvatiti.

Slikali su me 'kao pravu Bosanku', tako sam se predstavila.

Pitali, gdje mogu kupiti turisticki vodic (vjerovatno ima - ali meni nikad nije trebao) i sta jos ima znacajno da se obidje. Nisam znala prvi odgovor, a ni drugi. Dosli su u Sarajevo avionom i uzeli rentacar pa bili u Mostaru i dosli u Banjaluku. Ulice i zgrade ih ne interesuju, a ja ne znam vise nikakve spomenike, osim onog na Sehitlucima.

Saljem vam slike crkve na mjestu Safikadinog parka, na pocetku moje ulice. Umjesto parka betoniran plato na kojem nevidjeh nikad otkad je gotova (kad sam ja bila tamo), naroda, a spomenik Safikadi sa vodom iz ibrika uklonjen.To je bio spomenik ljubavi, a tu rijec divljaci koji su ovo sve uradili ne poznaju.

Sliku crkve saljem sa napomenom da je svaka slicnost sa dzamijom na Grbavici "SLUCAJNA".

Ali na raskrsnici pred crkvom i dalje stoji Ale, cist i uredan i regulise saobracaj. Jedan dan Vice i ja se vracamo iz Male Carsije, lizemo sladoled, a Ale kaze "prijatno". I potapse mog Vicu po ramenu i kaze "dusa". To je za mene banjalucka istorija koju niko osim nas ne moze razumjeti.

U subotu 27.03 krenula da predam papire za prijavu imovine (31. mart bio zadnji dan). Dan suncan, vrijeme 11:30, grad prazan. Kad sam se vratila pitam moje u frizeraju, gdje je raja. U Sarajevu u ovo doba od carsije do Marin dvora sve puno ko sipak. Kazu gradska raja nema para za kafane (visok datum) a ovi drugi vikendom nestanu iz grada (kopaju, oru, siju i vode borbu za prezivljavanje.)

Mi u basti kosimo, uredjujemo, cistimo, drugim rijecima uzivamo. Na pamet mi nije palo da pomislim da sam u Republici Srpskoj i da mi to smeta. Ja sam samo osjecala da sam na mjestu gdje je hodao moj pradjed, moj djed, moj otac a sad smo moj brat, sestra i ja. To su nasi korjeni, ostaju moja djeca i niko nam to ne moze oduzeti.

Zato razumijem protjerane sugradjane. Zato razumijem Co-a, Niskanu, Nadu, Madu, Grofa, Seimu i ... mnoge koji se ne javljaju, da nikad nece prestati i ne trebaju prestati pisati o tome sta im se desilo, jer te su emocije snaznije od ikakvih drugih, na "pravdi boga, bez ikakve krivnje, - istjerani". Radilo se to na svim stranama, ali "posljedice su bile uzrok" a valjda ce za 20-tak godina svako preispitivati sam sebe, gdje je bio i u cemu je ucestvovao, koga je obozavao i za koga je bio budala. Priznajem samo "teritorijalce". Braniti svoje ognjiste je cast, a ne pobjeci negdje gdje te ne zele, a nisi morao. Postoje dokumenti o okupaciji sarajevskog aerodroma i bjega hiljada gradjana u majcicu Srbiju u kojoj ih sada ne mogu smisliti.

Ali nikad necu moci razumjeti ni one koji im i to zabranjuju, napadaju i pljuju po ovom blogu. Ali narodna kaze da "svak svoj kriz nosi sa sobom".

U sljedecoj sedmici se spremam za Rakovo selo a dotle vas sve skupa pozdravlja Saima

Stairway to heaven

April je mjesec, proljece je vec odavno sluzbeno pocelo (groundhog iz susjedstva prognozirao rano proljece) ali mu se nekako ne da. Sunca, istina, ima, ponekad: jednom se cak temperatura digla do 70 ovih nasih prekobarskih stepeni, ali se ponovo vrati na dole. Ponekad malo zasnijezi, pa tako u krug. Ako je suditi po ovih nekoliko zadnjih priloga vidim da je u starom kraju vec odavno otoplilo pa sam postao pomalo ljubomoran na sve ove fotografije cvijeca i ljepote. Istina, ‘proljetnih’ slika iz mog dvorista iz predhodnih godina imam na pretek (spremam se da jedan album ‘bacim’ na facebook) ali nije to to: htio sam i ja da se malo pohvalim mojim cvijece ali nista ne moze na silu. Treba biti strpljiv i cekati.

Da ne bih potpuno ostao izvan trenda (proljece, cvijece, ptice i ostale lijepe stvari) pade mi na um da napisem par rijeci o betonskim stepenicama iz mog backyard-a. Vise je to zbog ove lijepe pjesme Led Zeppelin-a nego zbog samih stepenica ali i da se malo odmorim od priloga koje nekima nisu po volji (kojih ce, naravo, biti jos).

Prvih dana (i godina) kada smo se uselili u nasu kucu (od toga dana je proslo vec vise od petnaest godina), na stepenice iz ove price nismo obracali paznju. Bile su tu, u backyadu, vodile na nase ‘privatno brdo’ koje onog dana kada smo isli da gledamo kucu gotovo nismo ni primijetili. Dvoriste nam se svidjelo, biloje lijepo odrzavano, s njegovanom travom: kasnije smo saznali da ga je odrzavao prvi komsija Geri. Padina do terase na brdu je bila zasadjena cvijecem (koje nije zahtijevalo puno rada), a bilo je tu i ukrasnog siblja, istina posadjenog u redove, kao da se radi o nekakvim vojnicima. Prema Gerijevom pricanju, bivsi vlasnici su rijetko izlazili iz kuce i dvoriste ih nije posebno zanimalo. On ga je redovito odrzavao (to mu je posao) tako da je sve bilo uredno, kako to vec zna biti u naseljima u kojima zivi americka srednja klasa: to su oni koji nisu ni siromasni, ni bogati i zive u pristojnim kucama sa uredjenim dvoristima koja samo ponekad koriste. Kod nasih bivsih vlasnika sve je bilo ‘po redu i zakonu’, uredno, ali je ocigledno da u lijepom dvoriste nisu uzivali a ‘stepenicama u nebo’ se vjerojatno nikada nisu popeli. Bile su tu jer je to tako trebalo biti.

S nasim dolaskom, stvari su se pocele mijenjati. Mnogo smo toga premjestili, dosadili, napravlili. Istina, postepeno i s nekakvim osjecajem krivice jer je dugogodisnji izgled backyarda nekoliko susjednih kuca, koji je izgledao kao jedna cjelina, nasim aktivnostima poceo mijenjati. Backyard je mijenjao izgled, samo su stepenice godinama ostale iste. Napravljene od betonskih blokova i teskih kamenih ploca, tokom vremena su gubile prvobitni izgled. Ploce su se pomjerale od silnog koristenja, betonski blokovi takodje. Svako njihovo koristenje je bilo popraceno lupom betona na beton. Koristili smo ih svakodnevno: da sam brojao koliko sam puta isao gore, dole, i da sam za svako koristenje dobio po jedan dolar sada bih vec bio bogatas. i vjerojatno bih bio negdje drugdje, tamo gdje bogatasi vec idu kad imaju dovoljno para pa ne moraju misliti na stepenice koje su svaka vodile svoju politiku. A one su bile tu, onako krive i neugledne, i nisu mogle izbjeci pogledu kada se odmaralo ili rucavalo na nasem patiju ispod nastresnice.

Nera mi godinama prebacuje sto nesto ne ucinim po pitanju stepenica a ja, zauzet drugim poslovima, stalno pronalazim opravdanje. A, zapravo, nije mi se radilo. A znao sam i da nece biti lako ukloniti sve te betonske blokove, ili ih, ako nista drugo, ono bar malo dovesti u red. U glavi sam pravio razne kombinacije kako da ih zamijenim necim drugim. Cak sam vec bio donio odluku daumjesto njih napravim drvene stepenice koje bih napravio od tretiranog drveta ali mi se ni to rjesenje nije cinilo najboljim: problem je bio kako ukloniti one teske ploce i betonske blokove im gdje ih ostaviti a da se ne narusi ljepota dvorista.

Jednog dana, kako mi se to obicno desava, sinu ideja: zamijeniti betonske blokove na kojima su ploce postavljene ciglama i tako rijesiti problem. Visak blokova mogu uvijek iskoristiti za nesto drugo, a teske ploce cu morati samo pomjeriti u stranu da mi ne smetaju a onda ih vratiti na isto mjesto.

 I bi tako. Prije dvije nedelje, kada se temperatura nije dizala iznad 45 stepeni farenhajta (istina, cijeli dan je bio suncan pa je vrijeme bilo veoma pogodan za ‘teze zemljane radove’), prihvatih se posla. Pomjerih teske ploce na stranu, povadih betonske blokove, vecinu iskoristih kao osnovu na koju ce se ploce oslanjati, a ispred blokova poredah cigle. Potrudih se da stepenice budu istih dimenzija i da su vodoravne. I nakon cijelog dana napornog rada rezultat nije izostao. Obnovljene i ‘ispravljene’ stepenice su tu, uz nadu da se nece pomjerati ili srusiti od silnog koristenja. Uradjene su na moj poznati bosanski nacin, ne vodeci racuna o americkim standardima i pravilima gradjenja. Srecom, kosmija Geri nije izlazio iz kuce cijeli dan pa nije mogao komentarisati moj rad. A da je dosao da vidim sta to radim, ja bih mu odgovorio na moj poznati nacin: tako to mi u Bosni radimo makar to ne bilo istinito. Geri nikad nije bio u Bosni a vjerojatno nikada nece ni ici, pa se ne trebam bojati da ce saznati da li govorim istinu ili ne.

Evo napisah cijelu pricu o stepenicama a neba nigdje. A naslov priloga je “stepenice do neba”.  Nebo je, cini mi se, prilicno nedefiniran pojam. Za neke je to mjesto gdje se nadaju da ce otici nakon ovozemaljskog zivot. Mnogi se tome nadaju ali malo ih je koji ma ce to uspjeti. Bit ce to tesko, narocito onima koji su se boga prihvatili dolaskom ‘demokratskih promjena’. Jer prije nego se dobije ulaznica za nebo treba doci bogu na ispovijed (tako bar ‘pravednik’ Corba pjeva). A bog  zna (i vidi) sve. A kako bi uz to trebao biti strog i pravedan, sanse da stignu na ovu zeljenu odrednicu za mnoge nisu bas sjajne. Mozda ih, u najbolju ruku, zapadne cistiliste, ako se bas prije ‘osvjescenja’ nisu previse ogrijesili. Neki pokusavaju da se ‘ociste’ evo vec neko vrijeme pa misle da je to dovoljno. Ali zive u laznoj nadi.

A ja, da budem iskren, o nebu ni ne razmisljam. Ja se zadovoljavam ovim svojim brdascem i hladnjakom kojeg sam napravio pri vrhu brda. To je moje nebo i moje cistiliste. Narocito za toplih ljetnjih dana kada zvizgan uprzi a erkondisni prorade punom parom. Gore, na brdu, gdje vjetric pirka po cijeli dan, osjecam se kao da sam na nekom drugom mjestu, daleko od buke svakodnevnog zivota. Tamo gore citam novine, ponekad knjigu (ne bas tako cesto), pijuckam popodnevnu kavu, ili samo odmaram i razmisljam o zivotu. I sklapam slicice iz proslosti pokusavajuci ih povezati u neku logicnu cjelinu kako bih mogao shvatiti sta se to svima nama dogodilo. I pri tome nastojim da ne budem opterecen pripadanju jednoj naciji, da ne  upadnem u kandje nacionalizma i da u svom vidjenju budem pravedan koliko se to u mojoj situaciji moze biti. A slicica ima mnogo, samo ih treba pazljivo posloziti kako bi se dobila prava slika koju treba sacuvati za mlada pokoljenja kao protutezu onima koji cijelo vrijeme proturaju mitove i lazi, prodavajuci ih pod ciste istine.

Eto, ovo je moja prica o mojim stepenicama u nebu. Ako vam se nije svidjela, mozete je zaboraviti. Ali se barem nadam da ste uzivali u zvucima ove prekrasne pjesme i da ce vam ona ostati u glavi.

Dubravkin komentar

Bilo je tako lijepo gledati Nadin valcer cvijeca.( Co mogao si staviti Cajkovskog da svira) Jos ljepse citati vijesti o prinovi u Saiminoj familiji.

Draga Saima saljem ti najsrdacnije cestitke i najljepse zelje za dobro zdravlje i puno zajednickih trenutaka cijeloj familiji. Djeca brzo rastu, uzivajte svaki trenutak.

Saima dobro dosla u nas klub baka (ili babuskara kako nas je neko nazvao na blogu).

Kad je dijete zlocesto ne ponasa se lijepo svi kazu da je baka za to kriva. I ja sam tako govorila kad sam bila mama. Sad meni to govore.

Posto je kod nas sve jos uvijek zaledjeno saljem vam sliku mog omiljenog lana od prosle godine.

Puno pozdrava svima od Dubravke

Kardinal i Proljece - Enisin dodatak

Da su golubovi najomiljenije ptice ljudi od najranijeg doba života pokazuju ove dvije slike.

Na jednoj je moj sin Zlatko, koji je tek prohodao, sa dedom Fikretom ganja golubove u putiću između naše kuće i komšija Bjelajca i Vukića. Uvijek je golubova bilo puno,jer ih je deda hranio starim kruhom.

Na drugoj slici sam uslikala jato golubova na jednoj livadi kod bolnice Rebro.



Kada sam pisala o proljeću tek su se nazirali pupoljci magnolije i kestena.

Za dva dana posmatrala sam kako ovojnica puca i izlaze prekrasni cvjetovi. Cvjetovi kestena su još uvijek mali, a vi si docarajte banjalučku aleju gdje će se uskoro spojiti krošnje u prekrasni tunel. Ne budite tužni, to su samo cvijetovi, a najljepše cvijeće je na cijeloj zemljinoj kugli.

Pozdrav svima a narocito "bratu od REČENICE"

Niskana

Usamljena, maslacak i ostalo cvijece

Umorna i dekoncentrirana, odlucih se na kratki djir izmedju potoka i basci. Nigdje se ne odmorim kao tu.

Ruta je uvijek ista, a slika uvijek drukcija. Potok, nekad pomahnitao od voda sa Medvednice, nekad lijen i trom od ljetne zege, nekad nastanjen bucnim zabljim svijetom, danas je bistar, skakutav, nekako djecackirazdragan. Zapadna obala mu se zlati od maslacka rasutog na zelenom tepihu od trave.

S druge strane moga puta basce. Vecina ih je s vec uredjenim i zasijanim gredicama. Tek u ponekima vlasnici dovrsavaju svoje poslove. U svakoj od tih basci uredjen je kutak s cvijecem. Mirisu zumbuli, narcisi se dive sami sebi, tulipani upijaju sunce u svoje casice, pomaljaju se prvi nezaboravci. Grmovi forzicije sepure se u svojim haljinama od sitnih zutih cvijetova, a marelice tek stidljivo otvaraju svoje njezne pupove.

Tisinu tek skladno popunjava cvrkut ptica i zvuk zvona iz neke udaljene, ocito sirotinjske zupe.

Sjedoh na panj nedavno odrezanog oraha, okrenuh lice suncu, zatvorih oci. U mislima prelistavam listove nenapisanog pisma. Hocu, necu...dvojba koju danima vucem. I na kraju uvijek pobijedi necu. Nekad je razumno biti kukavica, tjesim samu sebe. Iz misli me trze zujanje bumbara. Kruzi oko mene, kao da se dvoumi bi li sletio ili ne. O mali moj, ti si se zabunio.

Na povratku kuci ugledah ljubicu, jednu jedinu, samu na travnjaku. Gdje li si ti odlutala mila moja ? Je li ti tesko bez svojih ? Dadoh joj ime Usamljena.

Nada Š. D.