Radmila - "Kad utihnu melezi"

Zahvaljujuci Niskani otisla sam na promociju knjige "Cetverolisna djetelina". Danas Niskana, Nada, Radmila i ja komuniciramo i mimo bloga. Meni nasa komunikacija izgleda kao da smo se nasle, popricale, razmijenile misljenja i lijepo se rastale.

Nada i Niskana pokusavaju nesto oko promocije knjige u Zagrebu preko neke bosnjacke institucije. Ja nesto nisam optimista, to sam rekla i Seimi Visic oko njene knjige. Ovde niko nema sluha oko pozitivnih stvari. Kao da je kod najveceg broja Bosanaca iz sva tri konstitutivna naroda ukucano trajno u mozak, da najbolje prolazi teorija "zavadi pa vladaj" i onda samo "mudri", pojedinci imaju od toga korist.

Sada ti saljem zadnji mail koji mi je poslala Radmila a ja sam je pitala za dopustenje da li mogu da ga posaljem na blog. Ona mi je dozvolila.

U prilogu saljem jednu slicicu nasih novih internacionalno-bosanskih meleza sa jedne proslogodisnje dodjele paketica.

Pozdrav Saima

Draga Saima,

evo ja polako razmisljam o izdavanju drugog romana "Kad utihnu melezi."
Prebiram svaku marku koju dobijem od prodaje "Djeteline" i razmisljam koliko ce kostati izdavanje romana.

Isti nije prosao, saznala sam nedavno, na jednom knjizevnom konkursu u Hrvatskoj,
sto mi je na koncu i drago, jer bih u tom slucaju morala da se u korist novcane nagrade odreknem svih autorskih prava. I tako, koliko god sam s jedne strane zelila da se oslobodim sve frke oko izdavanja, muke oko novaca i slicno, intimno sam u sebi prizeljkivala da roman ne prodje i da svoje meleze objavim za svoj gros i za sve slicne koje volim i koji vole u ovom nasem Vilajetu.

Roman je izrazito anti-fasisticki i uzgred, rehabilituje ondasnji anti-fasisticki pokret, koji bi mnogi sad da zabasure, zaborave i osude. Bojim se da moja malenkost takvo zabasurivanje istorije i vrijednosti koje je podrzao cijeli normalan svijet ne moze tek tako dozvoliti. I tako ja kroz taj roman sebi, melezima i anti-fasizmu
dajem priliku. Toliko valjda jedna knjizevnica Bosanka moze da uradi.

Naime, melezi iz romana smo mi, Saima. Vi, vas muz Vice, ja i mnogi drugi.
I ja cu ih plasirati za sve nas. U inat nacionalistima koji ce nas morati ubijati jedno po jedno, ako zele unistiti tu nasu emociju.

A, to nece moci.

Melezi su u romanu jedna "cudna" vrsta ljudi koji su bili gotovo sasvim istrebljeni, prognani i maltene nestali s lica zemlje. Nasrtali su na njih homo-barbarusi s obe strane rijeka, gusili ih i proganjali domaci izdajnici u samom Vilajetu.
Ali, gle cuda, ispostavi se da su oni neka vrlo izdrzljiva sorta, pa se odjednom pocinju javljati sa svih strana Vilajeta.
Cine ih obespravljeni i ponizeni, gladni, opljackani i svi oni koji vole. Melezi zele da se bore protiv vraceva koji sjajno saradjuju, koji na osnovu svadje, mrznje i slicno i dalje pljackaju, vjerskih pastira koji umjesto ljubavi siju mrznju, te traze nacin za realizaciju svoje borbe uz pomoc sopstvenih partizanskih gena, kao i sjeni mrtvih drugova partizana koji izgibose za ovu zemlju onomad u cak pet ofanziva. Ukazuje im se i licno marsal Tito koji ih podsjeca na Sutjesku i na tjesnac kojem su bili izlozeni partizani s njim samim, da bi na koncu, unatoc zrtvama pronasli izlaz. Tito im kaze da im ne moze ponuditi gotovo rjesenje, ali da ih moze podsjetiti na to da se bore, da se probude, te da ne dozvole da ih krcmi kako ko hoce, da Vilajet ne bude ni po babi, ni po stricevima, vec iskljucivo njihov.

Ovako se taj roman, posvecen Vilajetu, zavrsava:

"Babo, babo, kada ce sloboda umjeti da pjeva kao sto su suznji pjevali o njoj."
Huso pomilova dijete po glavi. "Jednog dana, jednog lijepog dana sine, kada Vilajet opet probehara."
"A kad ce to biti babo."
"Kad se melezi probude, sine."
A sta sada rade melezi, babo."
"Bude se sine, bude se."

Djeca Republike

Dragi Co, listajući blog 2006 godine - novembar, vidjela sam Čankovu čestitku mojoj braći za njihov rođendan. Slike iz albuma su me podsjetile da su ta "djeca Republike", kako su ih zvali, sada šezdesetogodišnjaci. Priroda se poigrala da ih je majka rodila na isti datum 29. novembra ali sa dvije godine razlike. Kada su novinari saznali za tu slučajnost, vodili su ih u Jajce, slikali i pisali o njima kao o djeci Republike. Nakon nekog vremena, nisu više htjeli da se o njima piše u tom kontekstu. Ipak, pisalo se ali kao pokretacima teniskog sporta, o njhovim teniskim uspjesima kao igrača, kasnije trenera. I kada su počeli da uživaju plodove dugogodišnjeg rada, morali su otići ostavivši drugima da uživaju.

Moji prvi "blogovski koraci" bili su na Kafe Kajaku. Rekli su mi prijatelji da pročitam na temi TENIS, kako banjalučani rasuti po svijetu pišu hvalospjeve o Fahri i Seji. Bila sam dirnuta do suza i ponosna na njih. Najviše me dojmilo što su mnogi isticali, kako su ih naučili igrati tenis, tako da sada u svojim novim prebivalištima mogu da žive od davanja časova.

Mislim da sam dovoljno rekla o svojoj braći i da ću možda zbog ovog pojesti "jezikovu juhu", ali blogovci će razumjeti da sam samo htjela da im kažem: "Braćo sretan vam rođendan!"

Voli vas sestra Niskana.

Nedeljno jutro u H. Brkica 32

Prelistavajuci nedavno s poznanicom obiteljski album, zastanem kod ove fotke i vise za sebe promrmljam: nedelja. Na tren mi misli odose unatrag. Vidi poznanica da se ja ne mislim vratiti pa me priupita kako znam da je nedelja. Okrenem fotku, ozada pise samo B. Luka, 1978. Po detaljima, kazem joj vracajuci se u sadasnjost i pocinjem joj objasnjavati: Kcer se budila cim bi me cula da se krecem po kuhinji. Muskarci jos spavaju. Vidis na stolu jedan fildjan, mala djezva kave, iz kuhinje donesena vec upotrebljavana pepeljara. Tu su i cigarete Milde sorte. Sve ceka na mene. Ja sam sigurno otisla u kuhinju da jos jednom provjerim kako stoje stvari s pogacom u pecnici, da ne izgori ne daj boze, i da izvadim srbijanski kajmak iz frizidera, mora prije dorucka malo "otpustit". Sigurno se nenadano probudio i dragi, pa ugledavsi svoju miljenicu sa slusalicama na usima, dohvatio se Praktike. Sve se odvija u tisini da se rijecima ne remeti ugoda prvih jutarnjih trenutaka.

Dosta godina poslije vrijeme je restrikcija. Kad netko vikne. struja ! sve se pali: od stednjaka, usisavaca, perilice rublja do radija i TV-a. Grmi na sve strane. Djeca gledaju uzasne slike s okolnih ratista ili glamurozne americke serije, ovisno sta je na programu, a ja i ne prilazim...i onako nemam vremena. Ali kad se potrefi da struje ima u jutarnjim satima, sjedam pred TV i gledam Zeljku Fatorini kraj stola na kome je najcesce kosara sa pecivom i bokal do pola napunjen sokom od narance. Njen barsunasti glas kao da podcrtava atmosveru mira i spokoja. Boze, mislila sam, hocu li ja to ikad vise imati ?

Danas kod mene "ni sveca ni petka", kako bi to rekla moja mama. Svako jutro je isto; ustajanje prije svitanja, sto zbog nesanice, sto zbog posla, i druzenje s kompjutorom.

Ipak ponekad i meni osvane svetac. To je onda kad moji unuci dodju za vikend. Isto kao nekad ustanem rano, samo sada ne pecem pogacu nego kuham slatku rizu, tako oni zovu sutliju. Onda se vratim u sobu i gledam ih kako spavaju. Prvo se probudi Filip. Malo se meskolji, smjeska se, gleda me, ali ne progovaramo, ni on, ni ja. Nakon nekog vremena prvo sto izgovori je: "Baka, ja bi slatke rize". Odmah za njim se javlja Dominik: "I ja bi slatku lizu". Baka zaboravi sve ono s cim je drilala svoju djecu:prvo jutarnja toaleta, pa oblacenje, pa sjedanje za stol...Ne, ne, zdjelice slatke rize stizu direkt u krevet. Naravno to tajimo pred njihovom mamom.

Nada Š. D.

UMJESTO KOMENTARA

Nisam mogao odoliti a da se ne zakacim za ovaj Nadim prilog jer me slika podsjeti na slican dogadjaj iz Djede Kecmanovica 27, vjerojatno negdje oko 81-ve. Kod nas je u kuci muzika svirala po cijeli dan (a i danas je tako, jer od momenta kada ustanemo, 'pristavi' se radio) tako da su i nasa djeca naslijedila tu ljubav prema muzici. Jednog dana sam tako usao u dnevni boravak i zatekao Davora sa suncanim naocalima i slusalicama na usima pa tako nasta ovaj snimak koji na brzaka skenirah.

A kako tada, tako i danas. I Sanja i Davor uzivaju u muzici ali danas se umjesto klasicnih slusalica koriste iPodovi. Ja se jos uvijek drzim onog starog pravila: sto veci zvucnici, bolji zvuk.

Ivica i Marica

Prelistavajuci nedavno albume starih slika naletih na nekoliko snimljenih davne 56-te u hodniku osnovne skole “Ivan Goran Kovacic” u Budzaku (Lazarevu!!!), koji je tog dana bio pretvoren u malo skolsko pozoriste. Kada sam na ovim stranicama spominjao glumce i ostale umjetnike (u skrivanju vlastite licnosti, a tu moram ubrojati i plivace, one koji se uvijek odrzavaju na povrsini, makar nikada nisu naucili plivati, vec se sluze drugim tehnikama), nisam se sjetio da sam jednom davno i ja pripadao toj bransi, istina vrlo kratko. Cudi me kako sam tu bitnu (sada se pokazalo) ljudsku sposobnost tokom godina zanemario pa se sada kao nesto ljutim na one koji su se ovim ‘pozivom’ bavili cijeli svoj zivot (a cine to u velikoj mjeri i danas) i time sebi priustili dobrobiti koje uz to idu.

Dakle, te tamo davne 56-te, kao osnovac, nadjoh se sticajem okolnosti na ‘daskama koje zivot znace’. U stvari nije to nista neobicno jer oni iz moje generacije vjerovatno znaju kako je to bilo tih godina u onom nasem socijalistickom obrazovnom sistemu: ako si dobar djak (a ja sam to nekad davno bio), guraju te svuda: pjevao sam u skolskom horu, recitirao na priredbama, nosio stafetu kao prvi nosilac sa svecane bine, cak igrao balet sa kcerkom direktora skole (srecom nikada nismo javno nastupili inace ne bih mogao ostati ziv od zajebancije). Tako me, kao odlikasa i najboljeg djaka u razredu, zapade uloga Ivice u poznatoj prici (bajci) za djecu Ivica i Marica brace Grim, koju smo svi u to doba znali (ko su junaci ove danasnje generacije u nasim krajevima ne znam, ali sumnjam da su pricice kao ova o Ivici i Marici jos aktuelne jer su sada popularni neki drugi ‘junaci’). Scenografiju za predstavu je uradio nas (pokojni) nastavnik likovnog Dusko Simic a u sjecanju mi je posebno ostala brvrnara ‘napravljena od kolaca’ u kojoj je zivjela opaka vjestica. Pored nacrtanih, bilo je tu i pravih kolaca (cak i onih sa licitarskim srcima), koje smo na kraju predstave podijelili i pojeli.

Igrao sam ja, tako, Ivicu, koji se sa sestrom Maricom nadje u sumi u kojoj su ih siromasni roditelji ostavili jer ih nisu mogli hraniti (!) pa tako lutajuci nabasase na zlu vjesticu (a i kakva bi vjestica mogla biti nego zla). Zavrsih ja u nekakvom kavezu (vjestica je imala specijane planove za mene) ali se sve nekako srecno okonca: vjestica zavrsi u peci koju je bila pripremila za mene a nas dvoje se nadjosmo sa roditeljima i jos nekim prijateljima (bio je tu i nekakav lovac) na kraju balade.

Gledajuci slike sa predstave, sjetih se tih bezbriznih djecackih vremena i mojih prvih (i jedinih) koraka na pozornici (ako za trenutak zanemarimo muzicku). Na kraju predstave sam dobijao pohvale sto bi trebalo znaciti da kao glumac nisam bio los. Razmisljajuci o tim vremena sada s ove vremenske distance, bi mi zao sto ovu sansu (svoj talent za glumu) nisam bolje iskoristio jer sada vjerojatno ne bih bio gdje jesam. Kasnije sam shvatio da je glumaca, mnogo boljih od mene, bilo jako puno jer to nase sudbine pokazuju. Bilo ih je svih zanimanja, fela, porijekla. Vecina ih nikad nije zavrsila nikakvu glumacku skolu, pa cak ni tecaj ali su opet glumili odlicno i to godinama. Mnogi su u glumi daleko premasili one nase glumacke zvijezde kojima smo se godinama divili. Glumili su tako dobro da vecina nas nismo znali s kim zivimo. Glumili su oni uloge velikih komunista, perspektivnih SKOJ-evaca, partijskih sekretara, boraca za bratstvo i jedinstvo, dobrih komsija, da nabrojim samo neke. Sretali smo ih svuda: na poslu, proslavama posvecenih pobjedama izvojevanim nad fasizmom, rodjendanima, docecima novih godina,u kavanama… Glumili su odlicno, bez greske, inace bi prepoznali da se radi o glumi. Glumili su godinama a da nikada nisu ni nogu stavili na ‘daske koje zivot znace’ a mnogi cak nikada nisu nogom krocili u Talijih hram. Neki od njih glume jos i danas, kada ih sretnemo pri dolascima u stari kraj, zaboravljajuci da vise ne trebaju glumiti jer je predstava zavrsena.

Ovu moju ‘pricu’ o Ivici i Marici sam protkao s nekoliko fotografija pa se mozda poneko prepozna. Imena starijih glumaca sam zaboravio a od mladjih se dobro sjecam da je Maricu igrala jedna Maca (bila je godinu dana starija od mene, stanovala u kuci odmah do skole, kasnije radila u Cajaveca, dozivjela porodicnu tragediju za vrijeme ovog zadnjeg rata). Tu su i dvije kolegice iz razreda istog prezimena, Kezic: Janja (cujem da je otisla u casne sestre) a drugoj se bas ne sjecam imena (cini mi se da se zvala Mirjana). Ovaj djecak u pionirskoj uniformi je iz familije Nanuta, koji je ubrzo odselio u Njemacku i nisam ga nakon toga dugo vidio. Zeljko bi mi ovdje mogao pomoci: i on je na kraju stigao u Ameriku i ponekad posjeti blog pa bi se mogao prisjetiti ovih dana. Proslo je od toga doba jako puno vremena i nije ni cudo da sam mnogo toga pozaboravljao ali ove glumce iz zivotnog pozorista cu tesko zaboraviti.

Dinja

Subota ujutro je za mene uvijek bila najljepsi dio vikenda, osim one jedne subote u mjesecu, kad se radilo. Poranim, okrenem zenu da se ne ulezi, pa na plac. Tamo uvijek nekog sretnem, radnog kolegu, druga iz skole, bivsu simpatiju i ispricam se. Tri sata kasnije, sa najmanje cetiri cekera, a jos pola stvari sa spiska mi nisu mogle stati, dodjem kuci. Taman da skuvam kafu, napravim dorucak i onda probudim zenu. Znam, ovo zvuci ko reklama za idealnog muza, ali ja sam u stvari u tome uzivao. Banjalucka pijaca nije za mene bila samo obicna pijaca; Ona me je podsjecala na djetinjstvo i vrijeme dok sam stanovao u Palati.

Bilo je to u vrijeme kad smo kaldrmisanu nizbrdicu od Titove ulice do pijace, na lijevoj obali Crkvene (radnja Tehnometal) jos zvali Bezistan iako je on bio srusen nekoliko godina ranije, Crkvena bila nepokrivena na mjestu koji ce se kasnije zvati Bulevar, a ja mislio da je prava stvar biti u drustvu Nacija, Djoke Kinga, Cacana-Bajbage, Zebija-Guzare, Suleta-Londonca ko zna jos koga ko je prolazio kroz nase dvoriste. U stvari nisam ja tada nista mislio, nego je meni i mojim drugovima iz Palate: Misi, Brani, Dusku, Mikiju, Ilki, Eni, Emiru, Zlatku B bilo vazno ucestvovati.

Sa Nacijem smo ja i Miso isli u kradju somova. Ribarnica je tada bila u Gospodskoj, otprilike na mjestu Pivnice. Koristili smo guzvu, kad prodavacica ne gleda, zavukli ruku u bazen pun somica, zgrabili jednog i bjez’. Vani nas je cekao Naci, sa kanticom punom vode. Te somice smo kasnije pusatli u fontanu u Gradskom parku. Radili smo i jos puno drugih stvari koje jesu i nisu bile za djecu.

Ne znam koliko smo puta isli u kradju dinja i lubenica, ali se dobro sjecam zadnji put kad sam ja ucestvovao. Bilo nas je otprilike desetak, ko sve, ne znam. Jedino znam da je medju nama bio Djoko King. Tada su bostan prodavali seljaci a ne nakupci kao sto je to bilo kasnije. Bili su poredjani na lijevoj strani Crkvene, na travi, a pred njima dinje i lubenice, na gomili. Taktika je bila da se gomila opkoli, svako zgrabi po jednu dinju ili lubenicu deruci se: “Posto je ova?” Normalno seljak nije mogao sve da prati i u pogodnom momentu se dinja ili lubenica proturala kroz noge, iza ledja, gdje smo mi mali spremno cekali. Tog dana se predamnom iznenada stvorila dinja, koju sam zgrabio i poceo da bjezim. Neko je povikao:”Ukrade ti mali dinju!” Seljak je potrcao, dok su se ostali razbjezali i naravno stigao me, u par koraka. Oteo mi je dinju a onda pogledao na dole u noge. Kroz nogavicu kratkih hlaca, niz nogu se cijedio potocic koji se pretvarao u lokvicu na kaldrmi. Ja sam poceo da placem. Seljak se okrenuo i proderao: “Lopovi, majku vam j….., djete ste nasli!” Zatim se okrenuo meni, stavio mi dinju u ruke i rekao: “Uzmi sine nosi kuci.” Za onaj prvi dio nisam siguran, ali ovo “Uzmi sine nosi kuci” mi se kasnije godinama motalo po glavi, pa mora da je tacno. To je bio moj zadnji put. Nekih drugih posljedica, kao sto je nadimak, nije ostalo. Jedino me je Djoko King jos mnogo godina kasnije presretao na korzu i bez zlobe veselo pozdravljao: “Gdje si upisanko?”

A jos kasnije, kad bi na pijaci kupovao dinju, ne znam sta mi je bilo teze, da mi se ucini da cujem ono: “Uzmi sine, nosi kuci” ili da je pronesem onom uzbrdicom kod Bezistana, na putu kuci na Laus. Svaki put bi negdje nasred uzbrdice zastao, pogledom trazeci “ono” mjesto.

Abu

Put bez povratka

Danas je u nasem gradu sahranjena Dilheta Ferizovic majka Faruka, nesudjenog banjaluckog tenora.

Ona nije bila umjetnik o kojem se puno pise nego jedna od onih obicnih malih ljudi koji su cinili nas grad i omogucavali mu da dise ljudskoscu i ljepotom.

Odrasla je u Banja Luci pod “pecinama”, kao jedinica u majke Magbule i oca kojega nije ni zapamtila. Zavrsivsi Ekonomski fakultet u Beogradu nastavila da radi u Elektricnom preduzecu odakle je i otisla u penziju prekinuta nacionalizmom koji je unistio dusu nasega grada.

Svoje slobodno vrijeme posvetila je sinu Faruku u cijem je odgoju i odrastanju znacajnu ulogu odigrala njena majka Magbula, jedna divna tiha zena koja ni mrava ne bi zgazila. Nakon srednje skole Faruk je u poceo studije Ekonomije i pjevanja na Muzickom fakultetu u Zagrebu. Zavrsivsi Ekonomski fakultet, nastavio je usavrsavanje pjevanja kod poznate profesorice, koja je preminula prije dvije godine. Nazalost morao je prekiniti studije jer nije imao Hrvatsko drzavljanstvo i kao “stranac” je trebao da plati skolarinu sto si nije mogao priustiti.

Oboje dolaze u USA, drzava New York, grad Rochester, gdje su kao i mnogi nasi Bosnjaci uspjeli da nastave zivot dostojan covjeka i da dostojanstveno predstavljaju BiH na svakom koraku.

Otisla je sa sinom na godisnji odmor u nas grad neznajuci da se vise nikada nece vratiti iz njega. Nakon nesretne povrede kicme slijedila su dva udara koji su joj prekinuli zivot.

Zivot jednog malog ali postenog bica, koje je neizmjerno volilo nas grad i proklinjalo one koji nas protjerase zavrsi se u gradu koji je volila, a sahranjena je u harem kod Pecinske dzamije, u djelu grada gdje je odrasla i nastavila svoj radni vijek.

Mnogi su je poznavali i ovo je nacin da im kazem o njenom odlasku, a meni ce zauvjek zivjeti njen glas kad kaze “Braco”, bas si me obradovao sa svojim pozivom. Neka joj je laka crna zemlja.

Aljosa Mujagic

Iz porodicnog albuma

Kada smo 1995. godine odlazili iz Banja Luke slike i albumi nisu mi pali na pamet. Obradovala sam se kada sam u tatinom neseseru ugledala pedesetak slika od kojih se nije odvajao i svaki dan ih pregledavao. Kada je iz tatinog stana izašao GAD ipak je na hrpi ostavio razbacane slike i nekoliko albuma. Kada neko dođe u goste obavezno se pregledaju albumi i prizivaju sjećanja na daleke bezbrižne dane. Braći sam nešto slika skenirala i stavila u 2 mala albuma, jer oni žive u Njemačkoj. Iz našeg porodičnog albuma mobitelom sam preslikala nešto slika starih 50 i više godina. Na slikama su naši roditelji: Raska i Fikret te nas troje djece Fahro, Sejo i ja (najstarija).

Možda će se neki tamo u daljini preko okeana sjetiti veterinara Fikreta, nasmijanog, uvijek sa nekim vicem, da ga u hodu ispriča (čobanice tjeraj ovce toru evo ide ovan na motoru - vezano za umjetno osjemenjivanje). Znali su ga seljaci oko Banja Luke gdje im je štrojio krmke, telio Zorave i Rumenke, i sl. Od milja su ga zvali Virket, a dolazili su mu i kad je trebalo nekog zaposliti ili smjestiti u bolnicu. Bio je pravi narodni čovjek. Obožavao je našu majku i imali su divan brak. Kada je umrla iznenada u 64. godini od plučne embolije (nakon loma noge) svi smo bili u šoku a pogotovo tata. Već je malo bio posenilio, pa je dugo poslije plakao i pričao o mami. Kad je počeo rat i snašle nas nove nevolje i brige i ta tuga je bila potisnuta. Naša majka bila je prava ljepotica. O njoj se pričalo u gradu (ja nisam slića njoj). To se može vidjeti i na slikama.

Nažalost rano nas je napustila, pa nam je život bez nje bio užasno tužan i pust. Dok imaš roditelje nisi svjestan kako je teško bez njih. Tata je umro ovdje u Zagrebu poslije 3 godine a da nije ni znao gdje je. Obadvoje pocivaju u zajedno u istom grobu u Banja Luci u Stupnici. To mi je jedina veza sa Banja Lukom.

Niskana

Ps. čestitamo vam blogeri Dan zahvalnosti!

Enisa i Nada

I ovo je Amerika ili gazda Lazo i ja

O Lazi Delicu ili gazda Lazi kako su ga mnogi zvali, vec smo ‘culi’ na ovim stranicama. Za one mladje, gazda Lazo je bio legenda kao sto je to i Ale, a mozda bih u to drustvo mogao ubrojati i ludo Jozu i Direktora. Svi su oni ostavili pecat u nasem gradu, svako na svoj nacin.

A otkud meni (danas) pade na pamet gazda Lazo? (Novembra 7-og, ljeta gospodnjeg 2009.)
Dan prekrasan, suncan, kako to znaju biti dani u jesen ovdje u zapadnoj Pensilvaniji. Cijeli dan sam u dvoristu, skupljam lisce, cistim povrtnjak, podkracujem zbunje. Treba se pripremiti za zimu. S vremena na vrijeme svratim u kucu da nesto na brzinu pregrizem ili da provjerim ima li novih komentara koje treba objaviti: zao mi da ‘publika’ ceka.

Izlazim tako iz kuce a moje ‘radne’ patike obasjalo sunce. Taj pogled na njih me vrati u djetinjstvo i dane na Predgradju: sjetih se gazda Laze. Sjecam ga se u dugackim gacama koje je nosio umjesto hlaca, ogrnut u nekakav kaput povezan spagom, u onim dubokim gumenim cizmana, cak i u dane kada je temperatura vise bila za japanke. Hodao je gazda Lazo u cizmama, ponekad gurao tacke, i prkosio onima koji su mu oteli sve jer je pripadao gospodskoj klasi a takvi se u ona poslijeratna vremena nisu uklapali u novonastalo drustvo. Imao je gazda Lazo para (bar su tako govorili) da se ljepse obuce, ali nije htio. Kaznjavao je sebe misleci da tako kaznjava tadasnju vlast.

Gledam ja svoje patike, u posljednjim fazama raspadanja, povezane zicom umjesto pertli i tako se sjetih Laze i njegovih cizama i spage umjesto kaisa. Podsjetise me one i na ratne dane u nasem gradu kada smo se iznenada vratili godinama unazad. Sjetih se bicikla cije sam gume vezao zicom (bile su u istoj fazi raspadanja kao moje americke patike) kako bih ga mogao korisiti za svakodnevni prevoz na relaciji Starcevica - Predgradje. Dok su oni privilegovani jos uvijek vozali auta, mi, ostali smo se snalazili svako na svoj nacin.

Imam ja i drugih patika ali mi ove nekako drage, prve koje sam kupio u Americi. Stigle su one i u stari kraj, obisle novi komsiluk nebrojeno puta, a zadnjih godina imaju posebnu ulogu: koristim ih ekskluzivno za radove u dvoristu. Od silne upotrebe se poderale a ja nikako da ih se rijesim. Nera me napada sto ih jos cuvam, spominje prijatelja iz starog kraja koji je uvijek bio upicanjen (i dan danas je takav), ma sta da je radio, a ja hodam okolo k’o Lazo.

I moj komsija Geri zna pricu o gazda Lazi jer sam mu objasnjavao zasto nosim patike koje ni oni najsiromasniji ovdje u Americi ne bi htjeli pogledati (ovdje se moze biti bez mnogo toga ali patike moraju biti ‘prave’). Znam da je komsiji cudno sto ih i dalje nosim oko kuce, sada kada bih svaki dan mogao nositi drugi par, ali meni se nekako ne odvaja od njih. Dodju mi kao nekakva veza sa starim krajem, sa danima kojih odavno nema.

Sada kada sam ih ovako ‘ovjekovjecio’ odlucio sam da ih ipak posaljem u historiju. Zasluzile su. Srijeda je dan kada nam odvoze smece pa ce patike konacno otici tamo gdje im je mjesto. A i red je da se pomogne ekonomiji jer treba Ameriku izvuci iz krize. Vrijeme je.

Umjesto komentara (2)

Prije petnaestak dana u Sarajevu je boravio veliki pisac Mirko Kovac. Govorio je na tribini Foruma Bosnjackog instituta Fondacije Adil Zulfikarpasic o temi "Lijepa knjizevnost, izmedju citatelja, politike i trzista". Imao je sta kazati. Pomno je slusan od istaknutih domacih pisaca i gradjana. Rekao je kako treba pisati i pricati o nasim povijesnim, prelomnim devedesetim godinama. Ljudi koji su citali njegove knjige kazu da su njegove stranice o tome brilijantna.

Mene su njegova razmisljanja blokirala. Ja sam pronasla ovaj nas blog u mnogo detalja. On nije ni politicki niti je proizvod trzista. U njega ulaze malobrojni i onda pomisao da Mirka Kovaca, Bogdana Bogdanovica, gospodju Biserko, Natasu Kandic i prije rata prelijepog i pametnog a davno pokojnog Beogradjanina Ivana Djurica, normalni ljudi nikad nece zaboraviti.

Danasnja knjiga "Cetverolisna djetalina" iz nase domovine je usamljeni jahac.

I onda shvatis da nikad nije ni bilo puno hrabrih nego samo poslusnih i ravnodusnih.
Nacin na koji sam ja shvatila pisanje o ratu je upravo ono sto je na blogu. Ne brojanje mrtvih, ne raspirivanje mrznje, ne optuzivanje ko je vise a ko manje kriv, nego ispreplitanje vremena u kojem smo zivjeli od 45-te sa vremenom poslije 90-tih. Svako licno sa svojim sjecanjima i svojim iskustvima.

Mene je to blokiralo, nestalo inspiracije i nisam bila sposobna zapoceti ni o cemu.
Do danasnjeg dana izdesavale su se divne stvari. Da sam se javila bilo bi mi krivo jer bi mozda bilo napada, ili bi neki mislili da pametujem. Javila se Dubravka sa predivnim prilogom. Odnijela dio Bosne u daleku Kanadu. Pronasla Suzan. Ovde dolazi mnogo osoba slicnih Suzan i tek kad dodju u Bosnu, postanu trajni zaljubljenic.(Pozivam i Suzan i Dubravku u goste kod mene). Dubravka i Emira vratile iz zaborava Diku Berber majku svjetski poznatog umjetnika Mersada i manje poznatog brata Omera).
Javila se Natasa iz daleke Australije. Tako dalek put zbog prijatelja. Mnoge sam prepoznala na slikama iz vremena mog cetvorogodisnjeg rada u Rudi Cajavecu. Divne cestitke, divni komentari. (Nada, Niskana). Javio se Grof sa tjeranjem na duboka razmisljanja. Javili se mnogi anonimni.

Javio se Abu sa beskrajno toplim prilogom o nasem Ali. Gotovo nevjerovatan Brujin komentar.100 % tacan.

I sad kad sam sjela da pisem, zadnji Rajin komentar me odblokirao i saljem prilog. Citiram Raju: "G-djo Nado za vas znam da ste gospodja, pa neka vam stoji da je vukojebina mentalni pojam a ne geografski.
G-djo Saima vasa vukojebina je vas izbor, pa zato sada zivite u Sarajevu, jer vam je tako lijepo zivjeti u vukojebini, ali ne duze od jednog odmora". Utvrdi to i napisa a ne trepnu. Ocito ne pamti beznacajne priloge, pa ne zna da pola godine zivim u "Vukojebini" a pola u Sarajevu. Dao je sebi anonimni naziv "raja". U tursko doba to je bila sirotinja, neuki ljudi. Danas u SA i BIH "RAJA " je neko koga svi vole, dobar covjek. Milan napisa nedajte da nam se provokatori i dalje sluze onim "zavadi pa vladaj".

Zato vam saljem dvije fotografije. Prva je snimljena danas a druga u aprilu. Snimila je moja snaha Engleskinja poslije iznosenja kutije u kojoj se nalaze svi ostatci oruzje upalog u nas stan. Ja sam sretna sto je moja vukojebina bila moj izbor. I sve moje odluke u zivotu moj izbor.
Moj izbor nije bio da ove slike postoje. Prva je snimljena danas. Zgrada u kojoj sam provela rat. Sve gdje se vide dozidane cigle su upadale tenkovske granate. Moj izbor nije bio covjek kojem se sad sudi u Hagu. Dosao je iz vukojebine. Tri godine smrti, gladi i........

Ovde se ipak najvise cjeni bivsi profesor, sekspirolog, Banjalucanin. Kad je shvatio da je zaveden. Sam se ubio. Nije cekao niciju presudu. Kaze se da ponekad "principi vode u nazadak" ili "samo budala ne mjenja misljenje".
Renata polako opisuje svoj licni strah i oslobadja se, a po mom komentar "sta ti hoces od ovih ljudi" nikako ne mogu da skontam.
Osjecam se olaksano i zadovoljno, a to sam nekako shvatila slusajuci VELIKOG GOSPODINA I COVJEKA MIRKA KOVACA.

Uzivajte sto vise u zivotu, ma gdje bili.

Pozdrav Saima

Nasa Asicka

Vec dugo zelim napisati nesto o Azri Medic mladoj pijanistici, rodjenoj u BL. Zamolila sam njenu mamu za isjecke iz novina, pa sam mislila malo popricati i s Azrom, ali nasi mladi danas zive sto na sat, a posebno ona, stalno na relaciji Sarajevo-Zagreb- Zapadna Evropa, i tako se sve oteglo.

Sutra nastupa u Lisinskom i eto meni prilike da joj postavim tri pitanja.

Prvo je bilo: kad je vani i pitaju je odakle je, kakav je njen odgovor?
"Pa iz Bosne", kaze.
"A Banja Luka ?", pitam.
"Oni (stranci) tesko smjestaju i Bosnu na karti, pa Banju Luku i ne spominjem."
"Kakav je Tvoj odnos naspram Banje Luke"? insistiram.
"Svirala sam tamo prije tri, cetiri godini. Nitko poznat. Nisam otisla ni do naseg stana, tamo su sad drugi ljudi. Nemam lutku ni medu iz Banje Luke. Nista. Nemam ni odnos s njom. Nista," ponovi Azra, cini mi se s malo tuge u glasu.

Njene roditelje Feridu i Isaka i starijeg brata Senada upoznala sam polovinom osamdesetih kad je ona imala tri godine. Radeci na nekim poslovima uspostavili smo i privatne veze.

Asicka, tako smo je od milja zvali, je bila crnooko, crnokoso, lijepo i umiljato dijete. Ne pamtim je drukcije nego nasmijanu. U ratnim godinama je dosla u Zapresic da zavrsi osnovnu skolu i jos i osnovnu glazbenu. Onako krhka, nije odavala borca. A bila je. Dokazuje to svojim velikim radom i velikim uspjesima. Ostao joj je onaj djeciji osmijeh kojim plijeni.
Sretno Ti Asicka i nadalje !

Uz prilog sam zaheftala fotku, biografiju i isjecke iz novina.

Nada Š. D.


ŽIVOTOPIS

Azra Medić rođena je u Banjaluci 1983.godine.
Osnovnu glazbenu školu “Zlatko Baloković” završila je u Zagrebu.
Srednju glazbenu školu završava 2002.godine u Sarajevu u klasi profesorice Ranke Cecić-Jovanović.
Školovanje nastavlja u Sarajevu na Muzičkoj akademiji u klasi profesorice Nede Stanković i asistenta Dragana Opančića, a završava 2006.u klasi profesora Borisa Kraljevića kao najbolji student Univerziteta u Sarajevu.
U listopadu 2006.upisuje usavršavanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Đure Tikvice koje zavrašava u listopadu 2007.

Trenutno je studentica druge godine postdiplomskog studija na Muzičkoj akademiji u Kasselu (Njemačka) u klasi profesora Ivana Urvalova.


NATJECANJA

U toku školovanja osvojila je nagrade na sljedećim natjecanjima:

1997. 35.hrvatsko natjecanje učenika glazbe - I.zona, Zagreb - II nagrada
1998. Federalno natjecanje, Bugojno, klavir – I nagrada
1999. Federalno natjecanje, Sarajevo, kamerna muzika – I nagrada
2000. Federalno natjecanje, Mostar, klavir – specijalna nagrada
2002. Federalno natjecanje, Bihać, klavir – specijalna nagrada
2002. 6eme Concours International de Piano „Nikolei Rubinstein“, Pariz – II nagrada
2002. 2.Concorso Pianistico Internazionale „Cittŕ di Gorizia“, Gorizia – I nagrada
2004. 15th International Piano Competition „Roma 2004“ – III nagrada
2007. 3.EPTA Međunarodno pijanističko natjecanje „Svetislav Stančić“ - učešće
2007 „Concorso Internationale di Musica – Pietro Argento“ Italy - učešće
2009 Otvoreno međunarodno natjecanje pijanista i klavirskih ansambala „F. Chopin, E.Grieg, F.Mendelssohn” - klavirski duo (sa Domagojem Guščićem) – I nagrada

Godine 2001. nastupala na „Balkan Youth Festival“ u Grčkoj.


KURSEVI

Bila je aktivni učesnik majstorskih kurseva čiji su predavači bili pijanisti i profesori Neda Stanković, Rudolf Kehrer, Igor Khudolei, Diane Anderson, Neola Floresa, Martina Hughesa, Boris Kraljević, Đuro Tikvica i Peter Feuchtwanger.

Održala niz koncerata u Hrvatskoj, BiH, Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Austriji, Njemačkoj.

Dodatak:

youtube 1
youtube 2
youtube 3

Bonbon

Slijedeca prica je o covjeku koji je sa nama zivio u istom gradu ali u sasvim drugom svijetu; Iako je uporno pokusavao da premosti dva svijeta hodajuci po ogradi Gradskog mosta i gradeci za nas Adu na Vrbasu mi njegov svijet nikad nismo shvatili i ruku mu pruzili. Siguran sam da ce spominjanje njegovog imena izmamiti mnoge osmjehe i uzdahe: “Eh nas Ale”.

Evo kako ga ja pamtim.

Ne znam tacno kad sam prvi put zapazio Alu, ali je to svakako bilo jos pedesetih godina, kad sam stanovao u Vakufskoj palati a on kao golobradi petnestogodisnjak sa majkom prolazio pored nase zgrade. Izbliza sam ga prvi put sreo kad je dosao do nasih vrata i moj otac mu dao sivu vojnicku kosulju i cizme. Njegova majka je pricala a on je samo gledao u zid i sutio. Kasnije je dolazio cesce u nase dvoriste koje je bilo, izmedju dvije palate, Djinica i Vakufske sa jedne strane a sa druge su bile Incelova i Francuska zgrada, kasnije Hotel Slavija. (Francuska zgrada smo je zvali po Francuzima koji su tu zivjeli dok se gradio Incel.) U dvoristu je bilo drvo pod cijim krosnjama smo od starih gajbi sagradili kucicu za pse lutalice koje bi lovili pored Crkvene i vezali za drvo. Ale bi se odnekud pojavio i bez rijeci odvezao psa i pustio ga. Mi se nismo bunili, kao sto bi to cinili da je bio neko drugi. Prema Ali smo osjecali neko posebno postovanje, ne toliko sto je bio stariji ili sto smo ga se bojali, mozda vise sto smo osjecali da se iza tog cutljivog momka krije nesto posebno, nesto sto nismo znali objasniti. U ostalom on je vec tada, a imao je svega petnestak godina, gradio svoju adu na Vrbasu, dok smo ga mi djeca sa divljenjem gledali kako gazi nabujalu rijeku, noseci ogromno kamenje.

U to vrijeme sam znao cesto odlutati, preko pijace i Dolca, cak do obale Vrbasa. Tog dana Vrbas je bio mutan i nosio grane, tako da na uscu Crkvene nije bilo ni uobicajenih ribara. Jedino je Ale, samo u gacama, hrabro gazio u nabujalu vodu izvlaceci grane na obalu. Ja sam sjedio i posmatrao ga. Ni jednog momenta nije pokazivao da me primjecuje. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, kad je iznenada otisao do svoje odjece i uzeo nesto. Prisao mi je gledajuci negdje u stranu i rekao nesto sto nisam zapamtio, pruzajuci mi nezamotanu “svilenu” bonbonu.

Godinama kasnije sam vidjao Alu u gradu i slusao kako mu djeca uzvikuju broj a on njima ime zivotinje iz Zivotinjskog Carstva. Nikad mu nisam prisao ili mu se obratio, ali sam se uvijek sjecao “svilene” bombone. Poslije potresa smo obadvojica stanovali u Boriku, gdje sam ga gledao sa prozora kako na ogradi Begoviceve kafane, dascicama od gajbi, ispisuje ogledalski “Zivio Tito”. Otac mi je pricao da kad god se sretnu Ale mu se na svoj nacin, u prolazu i ne gledajuci ga, obrati sa: “Oficir mi dao cizme”

Jedne kasne veceri osamdesetih godina, vracajuci se sa prijateljem iz grada, negdje u Boriku, naletim na Alu. Kao i obicno bio je zanesen u svoje misli i nije obracao paznju na nas. Da bi se zabavio prijatelj mu je rekao ime zivotinje a Ale njemu broj…i jos nesto? Pitam ga: “Sta je rek’o?” “ Mali oficircic”, rece mi prijatelj.

Bio sam siguran, onda na obali Vrbasa, dajuci mi svilenu bombonu, Ale je rekao: “ Mali oficircic”.

Manje poznati pojmovi:

Svileni bonboni – bonboni moga djetinjstva

Alijino ostrvo – simbol koji spaja dva svijeta

Abu

Socioloski aspekt zooloske filogeneze, implicite Ratnih zbivanja

Imam posebno dragu vijest, uzimajuci za nepravedno da radosnu vijest cuvam samo za sebe jer bi u takvom slucaju iznevjerio vlastitu tezu o porijeklu a hipotezu o Juznjackoj sklonosti prema asimilaciji nenamjerno potencirao.
...helem, kao ucesnik Intermultikulturalne tribine o „Fenomenu socijalne drame u modernom dobu“ bio sam u prilici predlagati eventualne teme za dokumentarni fil u produkciji „Art-EU“ i Njemacke podvladine grupe „Kunst ohne Grenz“ uz potporu Bundes Kultur-Referat-a.
Vecina ucesnika zahvacena fenomen brze asimilicije zbog lagodnosti drzavljanstva nastojala je kao i Domacin provuci Teme sklone lobiranju Germana, kratko, neinventivni akademski, tipizirani Geverbizam.
Poslije mog prvog prijedloga ,“Katolicka crkva i pedofilija“, odredjena je pauza. I na moj drugi prijedlog „Vatikan i kraj Drugog svjetskog rata“ opet je bila pauza.
Malo duza...a obzirom da su ostale Teme isle u pravcu stereotipa „Deutschland i solidarnost“, „Deutschland, zemlja gradjanske pravde“ , „Tali-li-banani“ opet se ziri okrenuo meni. Nije dao pauzu nego na moj prijedlog o temi “Socioloski aspekt zooloske filogeneze implicite Ratnih zbivanja“ prosuo se aplauz. Normalno uz molbu da obrazlozim bar expoziciju do razradnog dijela imajuci u vidu sarolikost i raznolikost ucesnika i publike...
...ukratko, usljed „Gradjanskog rata“ (oficijelni Evropski pojam za Agresiju) a zarad osobne sigurnosti Obitelj/Porodica/Familija je u situaciji da napusti rodnu grudu. Potrebne dvadeset i cetiri potvrde Porodica obezbjedjuje na razne nacine, medjutim socioloska drama nastaje u momentu kada Pozitivni Svijetski zakoni dozvoljavaju normalno uz potrebene papire humano preseljenje kera/psa Gare za razliku od krave Zorave koja ne moze da dobije Proputovnicu kroz Mladu demokraciju, jer krave kao subjekta nema u Zakonu, osim u Podravkinim proizvodima...vezanost Obitelji i rasne motofonke je vecini znana, osim moderne mame, zagrebacke kolegice Tine koja na upit malog Jana o kravi ispred i tko je to, ? odgovori ..medo...
Dramu prate aktivnosti Deutsche –TV koja u isto vrijeme kada Sarajevo „brdjani“ ravnaju sa brda kao udarnu temu Dnevnih vijesti iznose podatke o pregazenim jezevima na Autobanovima Njemacke. Njemackih jezeva...
...i onda je islo brzo. Ziri je od 27 krava koje su usle u uzi izbor izabrao 4 i nakon iscrpne analize glavnu ulogu dodijelio Zoravi iz Petrovca, podrijetlom iz Banjaluke. Obrazlozenja su bila jasna. Medjutim i pored strucnosti i relativne objektivnosti Zirija, Ziri je od „Zemlje iz Tranzicije“ nazvan „visoko sjedecim konju u trticu gledajucim Gospodinom“ kratko kocijasem...
Simentalka iz Jesenica je odustala sama uz napomenu da je greska jer nije imala informaciju da se radi o kravi sa Balkana.
Krava iz susjedsva je isuvise koketirala, ziri je dobio utisak da je i vime, vjestacki povecano a da je i poprilicno iz´andrita.
Krava iz komsiluka je riknula tri puta i ta doza agresije je nju licno kostala uloge.
Zorava svjesno i sudbinski individualna a naucena na sposobnost prezivljavanja u potpunosti „echt“ orginal prava i sisama i rogovima ispunila je uvjete strogog Zirija.
Ocekuje se Scenario i Knjiga snimanja...reziser koji bi scenario prenio na platno.
Mene vise niko nista nije ni pitao jer Civilizacija Zapada i pociva na ukradenim idejama...
...ja cutim i necu nikoga upozoriti...jer neki dan mi je Tetka iz Petrovca javila da se cuvaju...bilo ko...
glumci, glumice, raditelji, reziseri...jer, prvi ko Zoravu uhvati za sise uz glumacku namjeru da je pomuze, ostat ce bez zuba...Zorava hoce i da cifne...

Grof

(slicnost sa bilo kojom Ustanovom , licnoscu/osobom/personom i fotosom je slucajna i nije namjerna)

Vjencanje u Melbourne-u

Otici na vjencanje u Melbourn, Australiju rijetkima se ukaze.

Vjencavao se sin mojih dragih prijatelja Karmen i Ostoje Skakic, mnogi od vas ih poznajete, pa vjerujem da ce vas ova informacija obradovati.

Lijepo je bilo ucestvovati u radosti, sreci i ljubavi mladenaca, kao i njihovih sestara i roditelja. Vjencanje je odrzano na privatnom posjedu, koji se iznajmljuje za takve prigode, nekih pedesetak km od grada. Boravili smo tamo tri dana uzivajuci u ljepotama australske sume eukaliptusa, raznoraznih cvjetnih grmova, jezeru, raspjevanosti ptica u suncanim i vrlo toplim danima, 30C, sto je dodatno doprinjelo da taj dan bude osim svoje posebnosti zapamcen i po ljepoti okruzenja.

Kakav kontrast u usporedbi sa Zagrebom gdje je trenutno, kisovito, sivo i hladno.

Susrela sam i nekoliko dragih ljudi iz Rudi Cajaveca. Vama ostavljam da ih prepoznate.

Fotografije ce najbolje docarati ljepotu i radost dogadjaja.

Natasa

Ne mogu a da ne dopisem par rijeci.

Uz cestitke mladencima i familiji, pozdravljam i moje prijatelje i poznanike iz starog kraja. S nekima sam pravio planove o odlasku, s nekima dijelio odusevljenje promjenama nastalim u doba Ante Markovica, s vecinom proveo godine radeci u sada vec nepostojecoj Profesionali... Ako bude srece (i zdravlja) mozda se jednog dana ponovo sretnemo: nije ni Australija preko svijeta.

Imena ne spominjem, iako sam prepoznao vecinu. Ostavljam to drugima, kao sto Natasa predlozi.

Co

Neka lipog svita

Petak ujutro, ja sam kod kuce. U mojoj firmi slabo ide pa ne radimo petkom. Svejedno ne bi isla jer me je uhvatila gripa. Pregledala sam blog i nove komentare.
Ponekad nam se desi da pustimo misli i osjecaje na slobodu i hvala blogu da nas trpi. Kazem nas jer sam i ja u toj grupi.

Poslije bloga sam pogledala moj e-mail i nasla poruku moje drugarice iz tkalackog kluba,koja me je ponukala da napisem ovaj prilog. ( pala mi je napamet ona stara nena is Sehera o kojo sam pisala,kad je rekla :”neka lipog svita”
Vec dugo razmisljam da posaljem na blog nesto vise o tkanju kao hobiju i prilici za razmjenu iskustava i druzenju. O tome kako ovdje u mojoj okolini funkcionise mjesna zajednica (community center).
Htjela sam da to bude lijepo predstavljeno ali nikako da to uradim. Zato pisem sad ovako direktno,skidajuci slike sa nekog starog CD od prije dvije ili tri godine.

Evo ovdje je e-mail

from Suzanne

thought it might interest you too.

Big hug

Suzanne

Ona je nasla clanak u lokalnim novinama o izlasku Biljane Plavsic iz zatvora.
Zasto bi to nju bilo briga.

Prije nekih desetak i vise godina otisli smo da vidimo neku izlozbu u lokalnom kulturnom centru, najvise zbog nekoliko Aninih crteza. Ana je tad isla u sedmi razred osnovne skole. Na izlozbi je bilo i nekoliko rucno tkanih komada platna, salveta i stoljnjaka. To me je zaineteresiralo, malo sam porazgovarala sa osobom koja je bila tamo. Rekla mi je da se na jesen mogu uclaniti i oni ce mi pokazati kako se to radi.

U to doba sam ucila francuski u vecernjim satima, puno drugih obaveza ali sam odlucila da probam. Klub se zove Dorval Weavers’Guild (La guilde des tisserands de Dorval). U zgradi culturnog centra imaju jednu veliku salu sa desetak tkalackih stanova. Svaki mjesec, treci utorak odrzava se sastanak gdje se odlucuje sta ce se praviti, materijal, boje i slicno. Obicno se pripremi osnova za vise osoba, koje tkaju jedna poslije druge. Na tim prvim sastancime ja sam razumjela mozda tri rijeci od onih hiljadu koje se izgovore u toku dva sata. Francuski koji se govori u narodu nije isti kao onaj sto se uci u skoli. Vremenom sam sve naucila i upoznala clanice kluba.
To su vecinom penzioneri, obicno zene, jednom smo imali jednog mladog gospodina koji bio pravi majstor.
Tu sam upoznala i Suzanne koja je bolovala od raka proje dvadeset godina, nekako se izlijecila i od tada uziva svaki trenutak svog zivota. Zeljela je da zna onako iz prve ruke kako je to kod nas u Bosni bilo. Ja sam joj malo ispricala jer sam smatrala da je to vise iz neke naucene ljubaznosti, nego sto nekog zaista zanima sta je bilo Bosni od 4 miliona ljudi koliko ih zivi samo u Montrealu na ostrvu.
Ona je meni pricala kako je njen otac bio vojnik u Evropi u drugom svejtskom ratu.

U Kanadi, u vrijeme kad je ona zavrsila osnovnu skolu, djevoka je imala tri stvari da bira. Da se uda i bude domacica, ili ako hoce da ide dalje u skolu moze da bira izmedju uciteljice ili medicinske sestre. Nista od toga se njoj nije svidjalo pa je otisla u americku mornaricu i radila na comunikacijama.

Pocele smo ponekad odlaziti na kafu i razgovor u obliznji kafic. Jednom mi je rekla da ima iznenadjenje za mene. Poklonila mi je srebreni novcic sa vuckom koji je nabavila u vrijeme Sarajevske olimipjade. Voli sport, voli knjige , u penziji je ali jos uvijek prevodi engleski-francuski i obartno za advokatske kuce. Radi dobrovoljno u starackom domu, bacanje lopte u pijesku, organizovanje koncerata i slicno.
Ovaj e-mail me je stvarno dirnuo. Sadrzaj clanka i sjecanje. Ona ipak razumije sta je tamo bilo.
A nama ostaje kako je receno u zadnjim komentarima na blogu da nadjemo mir tu gdje jesmo, da se sjetimo lijepih stvari, a one ruzne i onako same dodju i moramo se i s njima botiti svako na svoj nacin.
Posto nemam lijepo sredjen prilog saljem malo slika na temu tkanja. Na jednoj slici cete vidjeti mene u drugom redu na desnom kraju. Suzanne je druga desno od mene.
Za slikanje smo nosile svaka svoj rucno tkani sal. Zena u sredini koja nosi sal sa cvjeticima je zrtva drugog svjetskog rata. Dosla je s roditeljima iz Poljske kao mala djevojcica. Od silnih strahota koje je prosla ostala je gluhonijema. S njom se komunicira pisuci na komadicima papira. Dosta je gruba kad tka, tako da joj uvijek ostavimo zadnji dio jer pokida dosta konaca. Ali eto nasao se nacin da joj se omoguci da uziva u tkanju i druzenju

U ovoj grupi dijelimo ljubav prema lijepim stvarima, ljubav prema tekstilu, raznoraznim vlaknima, radoznalost kako se vlakna proizvode, kako se boje.
Na karju smo ponosne s malim komadom tekstila u kojem je ulozeno puno strpljenja i puno sati rada.

Puno pozdrava svima od dubravke

P.S. - Link na web stranicu kluba

Umjesto komentara

Nekako s' jeseni prosle godine Co je razmisljao o prestanku postojanja bloga, zbog nedostatka priloga - komentara.
Nekako s' jeseni ove godine puno odlicnih priloga, blog vrvi komentarima.
Mene to licno raduje.
Prvo: jer postoji mnogo ljudi koji nisu ravnodusni
Drugo: upoznasmo se medjusobno
Trece: kroz priloge i komentare otkrije se dosta i o ljudima bili sa potpisom ili anonimni
Cetvrto: aferim Vjeki na zadnjem prilogu a Nadi i Emiri na komentarima. Zahvalna sam vam sto u zapadnom (bezvremenskom svijetu) i u stalnoj egzistencijalnoj borbi na ovim prostorima, sjednete i napisete ovakve tekstove.
Sjecanja su jos svjeza a vasa su licna iskustva.

Odlucih se da ne komentarisem nego da napisem prilog.

Posebno razmisljam o Raji. Sta njega muci. Ne zamjeram mu nista, samo bih voljela da se predstavi i da kaze o cemu da pisemo sto bi se njemu dopalo. On na svoj nacin vidi tete iz Maksimira. Ja na svoj. Tri lijepe gospodje vec odavno "lete im lete pedesete", na mjestu gdje nikad sanjale nisu da ce biti. Nasmijesene, nasle ljepotu u druzenju. Natasa, Enisa, Nada. A uvijek s pitanjem "zasto su tu".
Ako mu se ne svidjaju prilozu o morskim vukojebinama ja u ovom prilogu saljem panoramu Rakovog sela snimljenu sa male visine. Kamen. Zelenilo i sunce. Visoko u brdu koje se zove Orlovaca asfaltiran put. Prica se da napusteno selo kupuju Englezi i Italijani i pravice eko selo. Samo za njih. Bit ce ogradjeno. Svi stranci iz bjelog svijeta kad su jednom dosli u nase selo, zaljube se na mah i dolaze ponovo. Nekad nam je svima i Raji, to bila domovina, u kojoj smo bili skoro svi sa bloga rodjeni.
Iz njegovih komentara se osjeti da je nesretan covjek. Meni ga zao. Ne znam zasto, cega ili koga se boji.

Velika je stvar kad se covjek ne boji. Kad mi je Bruja dao odobrenje da objavim njegovu pjesmu na TV stanici koja se gleda u cjeloj BIH, i kad je rekao da je Banjalucanin, ja sam odustala. Bruja se nije bojao ali ja jesam za njega. Doci ce nekad tamo, a dovoljna je jedna budala pa da dozivi neprijatnost, jer biti Bosanac i javno to reci na tim prostorima nije bas pametno. Kad pocnu nasi prijatelji, komsije, sugradjani da se javljaju, onda se necu bojati za Bruju.

Zao mi je sto nema Abu-a i Grofa. Opet, moje misljenje je da imaju pravo da se ne javljaju. Meni se cini da je njihova intelektualna snaga i tekstovi daleko u vrhu. Drago bi mi bilo da se bar jave da su zdravi i sretni. Sigurna sam da mnogo blogera razmislja o njima.

Pozdravljam vas iz kisnog i tmurnog (trenutno u svakom pogledu) Sarajeva.

Saima

nacionalno oNEsvjescen (2) ili RECLINER

contains - adult themes
- course language
- sex scenes
- etc.

... jebi ga... citam ti ja onaj moj prilog bez rednog broja, nisam planirao pisati nastavak. Citam duboko zavaljen u ovu zapadnjacku fotelju sto je recliner zovu, cisto zbog objektivnosti... Koja razlika, drasticana, odmah ti ja primijetim...”Lako je tebi vjeko da seres, kad si izvuk’o dupe od rata”...

Sto jest, jest. Prije nego skroz zakuhase u Bosni (drugi me nisu cekali), zakuh’o ja sam sebi. Ono necim razocaran (normalno, mora da postoji izgovor), oslonim ti se malo jace na najcvrsci oslonac u zivotu (sank - da ne spominjem poker aparate) i zabrnam, te potrazim izlaz na trulom Zapadu sto se Njemacka zove. Dok sam trazio izlaz, zatvorise ulaz, te ti ja propusti ”moj rat”.

Dobro, mogao sam ja probati i prihajat’ nazaj. Recimo preko onih mojih kojima se moje ime ne svidja. Dok bih ja njima pokus’o objasniti da ime ne cini covjeka, bojim se da bih bio svrstan u one ekstremne emigrante koji su se tih dana masovno vracali - onima sto vole moje ime - da zavrse onaj svoj rat. A jos da znaju da i ja volim svoje ime... Hm, ne bih...

A preko onih sto vole moje ime. Is’o sam. Linija BLuka????>>>>Minhen, mozda. Krenu ti bus, a majstor ce: “Kojim putem”. Saban ce (a ko drugi): “Na Dubicu, juce islo”. Jest’ juce, al’ danas ni na Dubicu, ni na… ne sjecam se vise kojim redom, tek preko treceg mosta. A na mostu u autobus ulaze branitelji. Kalasnjikov njemu na ramenu, meni pod nosom, gleda u moj pasos pa ce: “Vjekoslav (s velikim V, ozbiljnije zvuci) lijepo ime”. Odgovorih: “Da mi kakva treba to kaze”. On nista. Ili ne zna ko je treba, il’ se zbuni sto ja uopste odgovorih. Nije navik’o, drugi sute. Saputnik me gura nogom, k’o: “Daj ne seri”. Sta cu, taki sam.

Is’o sam ja opet, ali bez mostova. Shvatile rijeke da im mostovi ne trebaju, pa ih zbacile. Samo im kvare ljepotu. Nema ni Maslenickog, trajekt: kopno - Pag - kopno, Zadarsko zaledje, mrak, voznja bez svjetala. Svima sem moga privatnog sofera (do Bugojna) ugasio farove, a upalio bozic drvce light show, i kaze: “ Da vide ovi s brda da ide gasterbajter kuci za bozicne praznike… valjda nece”. “Ma nece, nego ce sic’ da te pitaju koji Bozic slavis”- rekoh mu. “A ti samo pazi da ispravno odgovoris”. “Ne moras tacno samo ispravno” - nastavih. Ugasi. Kako drugima tako i nama, potpuni mrak. Jest’, svako malo baterijska svjetla te zovu da se predstavis braniteljima. Kako ovima sto mi ime vole, tako i onima sto ga bas i ne vole. Sve branitelj do branitelja. Ovaj zadnji od ovih ljubitelja mog imena, prije nego mu izadjoh iz reona rece: “Za Banjaluku(?), imas li ikakvog oruzja”. “Nemam” - odgovorih. “Da ti damo, trebace ti”- ljubazno ponudi. “Nece, nije mi trebalo ni dosad”- naivno, kako god da okrenes. Jel’ se on poslije pit’o koji sam? Jesam li jedan od onih sto je pohrlio kod tih sto mi ime ne vole (kriminalno – udbaski elemenat), jer meni s mojim imenom ne treba oruzje u BLuci, ne znam... Al’ ja opet, ne bih...

A i da sam htio, preko onih trecih branitelja nisam mogao. U to doba jos se nisu uozbiljili. S njima bih najlakse pros’o. Ono, hoces u BLuku, idi kad si lud. Pa normalno, izas’o relativno sam, pa se sad vraca da ga isprate (…kao da ja volim rastanke).

Doduse, moglo bi to i drukcije. Kao, dosao ja u svoj rodni grad da ga branim: ”Gdje je moja pracka? ” Valjda sam toliko odvojio kroz udruzeni rad. Za pracku! Samo se bojim dok bih ja kont’o od koga da ga branim, tj. koji su moji a koji njihovi. Da bi bilo PUC, PUC, PUC od sviju. Pa ti sad vjeko moj komotno kontaj koliko god hoces. Ionako nikad neces skontat’. Neka hvala. Tako propustih taj ”moj” rat.

Potpuno nezainteresovan, za rat, da ne bih bio pogresno shvacen. E da l’ da se za to zahvalim sebi, sto sam zabrno, il’ precima sto su takvi kakvi su.
nacionalno oNEsvjescen Ctrl + C

…poslije onoga rata partizani dali djedu (narodnom odborniku) pistolj da ubije uhvacenog ekstrema koji je u ratu ubio njegovog sina (moga ujaka)… djed odbi, jer to njemu ne bi vratilo sina, vec uzelo necijeg… vrati pistolj… i ode… nije njegovo da sudi…

Citam ovo i dalje duboko zavaljen u vec spomenuti zapadnjacki recliner, onako objektivno, pa se pitam: “Da mi nije djeda sta bih prvo pomislio?” Razuman covjek! Ako on zna ko je u onome ratu ubio njegovog sina (mog ujaka), sto ocigledno svi znaju, tako bi i ovi znali ko je poravn’o racune. Jedino je pitanje da li bi ih smatrali poravnatim. S obzirom na drugu celjad koju je djeda trebao podici, sta drugo reci do - razuman covjek. A i pametan. Pa tu su partizani. Da poravnaju racune. A da li je i dobar covjek? E na to pitanje ne bih ni ja znao direktno odgovoriti, a kamoli ovaj u fotelju – recliner zavaljen. Bio sam mali da bih ga bolje upoznao.

Ne bih direktno, al’ indirektno...

opet Ctrl + C

PS. Ovome nije mjesto, nikako, pod PS. al’ nece se djeda ljutiti.

Malo porodicno groblje… na pola puta izmedju rampe i trapiskog mosta… na obodu cika Laze (Delica) imanja... i on se tu smirio.
Godina 1977-a. Sahrana moga djeda sa majcine strane. Dok popovi obavljase svoje, zazvonise trapiska zvona. Nije im bilo vrijeme. Pogledi odraslih skrenuse tamo preko Vrbasa… u smjeru trapista… u smjeru tu na groblju prisutnog redovnika… u smjeru uvazavanja… izmedju religija, nacija, vjera i nevjera… i prije svega ljudi.

Sve se mislim danas, da im je ipak bilo pravo vrijeme.

Da dodam da je cijeli onaj rat trapiski redovnik Brat Stanko boravio u djedovoj kuci. Vjerujem da mogu reci: “Sigurno sa razlogom”. I kod jednih i kod drugih. I uzimam si za pravo da vjerujem da mi je djed dobar covjek bio, i dobre komsije imao. A dobro mu znam i potomke. Bila su uostalom i druga vremena…

opet Ctrl + C

Mozda ja i zato pisem, ovako kako pisem. Nikako.

ili

”Lako je tebi vjeko da seres, kad si izvuk’o dupe od rata”...

Kako god da okrenes rezultat je isti. Jer, ako niste primijetili, ja ne pricam / pisem o ratu vec o miru.

Razumijem ja opoziciju, da je tako nazovem, moga pisanja. Znam da je imam, iako suti (cast izuzetku), bar za sada. Nikom ne bih pozelio sve ono sto je prosao. Ako sam dobro obisao arhivu, ostali ste bez posla zbog nepodobnih imena, okrenuli vam ledja dojucerasnje komsije, radne kolege, (prijatelje ne spominjem, jer su mi tu malo stroziji kriteriji, tj. nisu vam to ni bili prijatelji), …zastrasivanje, neizvjesnost, maltretiranje i na kraju prodaja svega sto ste stekli za sitne novce i tkz. “dobrovoljni” odlazak. A bilo je i gorih stvari. Da ponovim, nikome to ne bih pozelio, a imam i nekih dragih i medju vama, i medju onima koji su ostali/ vratili se, a i rodjenih.

Dosta od mene, opet da izvucem dupe, prepusticu tastaturu Selimu, Ivici, i Mitru. Njima su kuce spalili, sinove u logore odveli, zene i kceri pred ocima silovali... Ili Vidosavi, Mariji, Sabini, muzeve i sinove im ubise. Sjeme im zatrli... Ali oni nece tastaturu... Da li sute? Muku svoju u sebi cuvaju... Bojim se....

zadnji put Ctrl + C

malo Rade

U sutonu onog naseg proslog mira, u Startu, procitah jedan Radetov (Serbedzija) intervju. Da ga prenesem moracu sebi na vjeru, (internet tada bio u povoju) onako kako sam ga shvatio. Prica Rade (tada borac za mir, ne za Jugu, ona je davno bila izgubljena, za neke nije ni postojala) kako je tek tad shvatio sta znaci ojkanje kao nacin komunikacije medju ziteljima nase provincije koju je kao mlad obilazio sa glumistem. Njihov zivot je izgledao ovako: …zora… polje, marva, basta, njiva… nista. Mrak… petrolejka/ internet/blog … svi na okupu… par generacija… porodica, familija, obitelji…, na celu stola… glava kuce-zakon za sve… i prije/poslije vecere… uvijek ista prica. Nemojte zaboraviti da vam je u onom ratu… ujaka, babu, tetku, ocevu ljubavnicu, dajdju… onaj, onaj ili onaj …ono i ono. I tako godinama… Strada mozak… Ne bih kome je prvo mir dosadio.

Kazu da nam je trebalo jos malo, dvije – tri generacije da se izvucemo od one proslosti. Ma nije sto kazu, nego ja u to i vjerujem. Da vrijeme razrijedi bol. Tito nas izd’o. Nije do njega. Kratak je ljudski vijek, pogotovo za istoriju kakva je nasa. Ali sta je sa nasom djecom? Njihovog Tita - ni na vidiku. Ja sam imao najljepse djetinstvo, djecastvo i mladost. A moj Andrej sa skoro cetrnast jos nije otisao/ vratio se iz skole sam. Djeca se igraju u parkovima pod budnim nadzorom roditelja, a u kucama im rondamo sto vise na igricama, a napolje ih ne smijemo pustiti. Ako primjetimo da nam djeca puse, zadnja pomisao je: “Mozda je samo duhan.” A u kafanama stoji upozorenje ne pij vise svoje pice ako si ga na momenat ostavio bez nadzora. Ko zna sta ces popiti? Da ne pricam o klimi, zagadjenju, globalizaciji (sta li to znaci?) ili moralu i vrijednostima. Jebena vremena dosla. I pored toga da im serviramo “onu” nasu proslost.

E kad vec ovoliko zaglibih, da zavrsim sa “odstetom”. Samo nek’ urednik proba da bilo sta prigovori. Stalno ronda (ma ne ronda vise, samo preventiva da ne bi opet poceo)... pisite... pisite priloge...’os prilog... evo ti prilog... je.. te prilog. He, he, he da se bar ja nasmijem, a plakao bih.

Saceka’ ja sa odstetom dok se pravnici izjasne. Jest’ da sam znao da docekat’ necu, al’ ono reda radi. Sute. Upoznao sam ih ja dobro na Zapadu. Samo sute i slusaju. Kao da su psihijatri, a ne advokati. I na kraju kad se olaksas pa ih upitas sta oni misle, kazu: “Vidjecemo”, i to ako si te srece da ista kazu. Mor’o sam se olaksat’. Po pitanju advokata. Izvinite.

Kazu odstetu Svabo platio. Jest, pedeset godina poslije, kada su se osteceni prirodnim putem dobro prorijedili. I to samo onima koji su imali dva svjedoka. Dajem primjer Jasenovca. Al’ i tu su se dobro snasli pa onaj ko je tebi svjedocio, ne moze te uzeti za svjedoka. Nek’ nadje nekog drugog. Kao, kad su logorasi napustali logore, razmijenili adrese, pa se dopisuju, zarad lijepih uspomena. Pa imaju veliki izbor svjedoka. Svabo platio. Jest 100-200DM po mjesecu, dobra nadoknada kad se uzme u obzir kakve su tada plate bile. I to sa DM koje mu vise nisu ni trebale, vec postale Bosanska nacionalna valuta. Pa da ih ne baci. A vjerujem, znajuci Svabu, da ih je dobro i naplatio. A mislim da je bolje da nije ni platio, ne sto je mizerno (znam da je dobro doslo), nego zato da nove generacije stalno ne placaju tudje i stare racune.

Da je Zapad htio ista uraditi za Jugu pomogao bi Anti dok se jos moglo pomoci. Sa sitim se ustima lakse izadje na kraj. A on (Zapad) prvo pomogao da se dobro podrapaju pa sad ih odrzava na infuziji.

Usput i to dobro naplacuje, sva sto vrijedi pokupov’o za male pare i jos se razbaskario od Vardara pa do Triglava, od Djerdapa pa do Jadrana, kao liska sjajnog djerdana, …rasti suncem... Gdje ces?...nije to... decko se malo zanijeo... A i kako da plate odstetu? Jedino da i Vrbas prodaju. Vjerujem da ovih par preostalih mazohista sto i dalje ovo citaju kazu: “Jezik pregriz’o”. S pravom. A sumnjam i da je Vrbas dovoljno mocan da oplace stetu. Kako da oplace kod onih sto nece tastaturu. Njihova se oplakati ne moze.

I na kraju IZVINJENJE. Kao da se izvinu oni za ono. I to svi - svima zavisno od kojeg momenta mjere istoriju. Ne znam zasto da se izvinu oni koji su krivi samo po tome sto nacionalno pripadaju onima koji bi morali da se izvinu. A jos manje da se izvinu oni sto sto bi opet isto ponovili. Izvini, pa da nastavimo gdje smo stali...

Doduse ne moram ja sve ni znati, ali se mogu bar ja IZVINUTI za ovo sto sam napisao.

S postovanjem vas,
RECLINER

P.S. ...za one koji ne znaju...

A recliner is an armchair that reclines when the occupant lowers the chair's back and raises its front. It has a backrest that can be tilted back, causing a footrest to extend from the front. It provides the occupant more comfort than most of the conventional chairs and is this popular all the world over in Western-style luxury accommodations.

Preneseno iz Wikipedie, a prevod za one koji se ne sluze engleskim:

Recliner je fotelja koja obara na ledja i dize noge i onom kom’ treba i onom kom’ ne treba, i kad treba i kad ne treba. Uzjebala mu se mehanika, da prostite.

P.P.S. Sto se sluzim ovim engleskim.

P.P.P.S. NEKROLOG, pardon EPILOG, BEZ IZVINJENJA

...Bosna... ma samo srediste srca moga... Banjaluka...

...nekad... Srbi, Hrvati, Muslimani...i drugi...

...danas... jebite se... srbi, hrvati, bosnjaci...

...jer... pamflet svih starih generacija je...’Na mladima svijet ostaje’...ostaje, ostaje... koji svijet...

...Banjaluka...necu da je branim...ono, kao i drugi su gradovi... ma pusti to... smece se prvo cisti ispred vlastitih vrata... ili... a prosli put bilo je malo drugacije... ma pusti i to... nije bio moj/vas, prosli put... al’ ovaj... ovaj jeste...

Banjaluka vise nije moja, ne zato sto nisam tamo, ne zato sto vi niste tamo, ne zato sto je demografski drukcija, a ni zbog rata. Vec zato sto imam 46 godina (kvarim vam prosjek) i sto mislim da mladi ne treba prvo da ostare da bi svijet bio njihov.

...a, banjalucki mladi, buducnost njena, oni...do tridesetih ...u ovom ratu, nasem...sadasnji...

...25-30 godisnjaci, procerdase mladost...

...20-25 godisnjaci, procerdase djetinstvo...

...15-20 godisnjaci, procardase... sta da vam kazem...

...u ovom ratu, vase, a i moje generacije... jer to je bio nas rat/mir... serviran od onih od prije... ali nas... nasih generacija... naivnih... ne gospodo draga... nezainteresovanih... poltrona nasih lijepih zivota... mozda grijesim... sumnjam...

Ali ova nova mladost, kao i svaka mladost je NEVINA. Ni srpska, ni hrvatska, ni bosnjacka vec samo NEVINA. Tu ne grijesim. Kada ce oni doci na red? Uzeli smo im djetinstvo i mladost. Mi smo to imali. Pljujemo (neki) po Titu koji nam je dao mirnu demokratiju pojedinca, ali mirnu.

Rece Djole jednom:
”Ne, gospodo, molim da se ovi redovi ubuduće tretiraju kao moj potpis pod svečanom izjavom: Nisam ja bio nikakav Titoista...
A, opet...
Kad bih samo znao da Sve Ono nije bilo slučajno?
I da je zaista provalio fazon kako da četrdeset godina drži sve ove Ludake i Nacionaliste na bezbednom odstojanju od Ljudi?
Postao bih Titoista, istog trena...
Pa makar štafetu nosio sam...”

Ne bi je nosio sam, i Andrej bi, i...

...jer... kad sjednes uz postelju djeteta... pa mu prije spavanja... pricas one nase/ Abu-jeve price... i cujes... I JA BIH TATA VOLIO TAKO... e tu je dragi moji KRAJ... ne smijes mu ni pogledati u okice... zaboravis na izvinjenja i odstete... mislis, samo da mene jednog dana ne trazi... odstetu, izvinjenje... za ono sto mu je moja/nasa generacija ‘naivnih’ ostavila. A i to joj nije dosta pa ih (mlade) pored mracne sadasnjosti, stalno zasipa jos mracnijom proslosti. Kao, malo im je. Kao, kad mi nismo postedjeni, zasto bi bili oni. Kao...

Ma dajte... Treba im nasa proslost, da im skrenemo paznju. Kao bez nje im nema buducnosti. Svaka buducnost je unaprijed sjebana, ako se oslanja na proslost kakva je nasa. Zar nam nije bilo dosta jednom, dvaput...?

Zar nismo bar mi na Zapadu naucili/ vidjeli da je ekonomija jedina zdrava politika buducnosti. Valjda ce shvatiti, MLADI. Pa nas, jako pametne i naivne, poslije svega ...ODJEBATI sa nasom proslosti. Jer mi smo imali lijepa djetinstva, mladost, a oni...

vjeko

PS>