Posebne djevojke
Bilo je samo nekoliko djevojaka, uz veliki
broj momaka.
Sve djevojke su bile iz Sarajeva, osim nas
dvije iz obližnjih gradova.
Bilo je to intenzivno učenje, petogodišnji
program je strpan u 4 godine. Proveli smo mnogo sati u učionicama i
laboratorijama.
Ponekad, kad smo smo imali pauzu pricale smo viceve. Cijeli sat je bion ispunjen smijehom i radošću. Bila su to vremena bez briga uz podrsku roditelja I besplatnu skolarinu. Učili smo puno i bile nestrpljive u zelji da pocnemo raditi, da postanemo ozbiljne. Nakon diplomiranja, viđale smo se ponekad, u Sarajevu, prilikom posjete porodici ili za vrijeme sluzbenog puta.
U godinama devedesetim, našli smo se paklu
gradjanskog rata. Izgubile smo sve veze.
Sada, u 21 vijeku, kako tehnologija
napreduje, šanse da se neko pronadje u ovom velikom svijetu su mnogo bolje.
Mi smo tu! Pronašle smo se! Preživjele smo rat!
Sad smo majke i bake. Ima nas po cijelom svijetu. Razgovarala sam sa tri
cure, kao da ne postoji vremenski razmak od 30 godina i vise.
Razmijenili smo nase crno-bijele
fotografije, koje je u ono vrijeme
napravio jedan momak iz naše grupe. To je bila njegova vjezba za usavrasavanje fotoamaterskih
vještina.
Ostalo nam je da nadjemo još jednu djevojku. Znamo da je u Bosni, u svom rodnom gradu. Ona je povezana sa prvom slikom. Zamolila nas je da uzmemo cigaretu i poziramo s njom. Tako da može reći svom tati da samo ima cigaretu u ruci, a nas druge dvije smo pušači. U to vrijeme njezin otac nije znao da puši, a slika pokazuje istinu.
Ovih dana cesto razmišljam i sanjam da bismo se mozda mogli negdje okupiti i ponovo razmijeniti naše viceve, smijati se dugo…. .
Dubravka Kusmic, 27 January 2021