Sretna Nova

Kraj decembra je, sutra je Nova godina a na vani kao da je proljece. Vrijeme se mijenja, cini mi se da je svake godine snijega sve manje. Kazu, uticaj globalnog zagrijavanja. Ili je i to zato sto vise nista nije kao sto je nekad bilo.

Danas je dan kada mnogi svode racune pa je red da i ja to uradim. Danas moram odati prizanje nekolicini najvrijednijih suradnika ovog naseg bloga koji imaju velike zasluge sto se prilozi jos uvijek pojavljuju, gotovo redovito. Neki od njih se o njegovoj buducnosti brinu vise nego ja: par puta sam bio veoma blizu odluke da citav ovaj ‘projekt’ prekinem ali me njihovi prilozi (i upornost) natjerase da nastavim.

Natasu (Zagreb) ne trebam posebno predstavljati. Svi se sjecamo njenih priloga s mnogobrojnih putovanja i izleta, koji su svojom ljepotom veoma cesto razbijali monotonost nekih mojih priloga.

Emira (Louisville, Kentucky, USA) je aktivni suradnik jos od prvih dana i jos uvijek ima snage da pritekne u kriticnim momentima. Tako je bilo i ovih dana …

Mario (Banjaluka) je posebnih stilom pisanja, te nekim veoma aktuelnim prilozima, pobrao mnoge pohvale. Njegovi prilozi o Ali i koncertu 27. Dimenzije su naglo podigle rejting bloga i predstavljaju primjer sta se moze napraviti s dobrim materijalom u pravom momentu.

Srdjo (Banjaluka) nas je obavjestavao o novostima u gradu, priblizio nam neke nove objekte, upoznao nas sa kulturnim zbivanjima, pomagao nam da se osjecamo kao da smo jos uvijek tamo.

Canak (Toronto, Kanada) se prikljucio prilicno kasno ali je njegov entuzijazam i odlican smisao za pripovijedanje vrlo brzo uocen: steta je sto se ostali nisu prikljucili (jos uvijek se vecina drzi rezervirano) jer imali smo sansu da ovaj nas blog pretvorimo u pravu pricaonicu.

Na kraju moram spomenuti dva suradnika iz mladje generacije: Amira i Almu (Norveska). Amir je vec svima poznat po svojim prilozima vezanim za muziku i Bosnu, dok nas je Alma obradovala svojim prilozima o mladoj raji: putovanjima, vjencanjima. Eh kada bi se jos poneko iz mladje generacije prikljucio, gdje bi nam bio kraj.

Stizali su prilozi iz cijelog svijeta, gotovo svi kontinenti su bili zastupljeni. Suradnika ima sve vise, mnoge nisam spomenuo jer bi spisak bio podugacak. Nadam se da ce ih u Novoj godini biti jos vise i da necu dolaziti u situaciju da sjedim ispred racunara do kasno u noc i pokusavam nesto na silu improvizirati.

U ime najvjernijih suradnika i u svoje ime zelim svim stalnim i slucajnim posjetiocima bloga sretnu Novu 2007. godinu. Javljajte se, bit ce nam svima ljepse.

Viski i Trapisti

Uz ovaj Emirin prilog o njenoj novoj domovini, koristim priliku da svima onima koji slave pozelim Bajram Serif Mubarek Olsun.

Prije 6-7 godina kad smo se selili u Kentucky, moja sefica me pita da li ja znam ista o Kentacky-ju. Ona, amerikanka, se ne moze sjetiti nicega osim Kentacky Derby-ja. Ja sam naravno znala jos manje. Znali smo da zelimo otici iz guzve velegrada, da zelimo naci mjesto gdje cemo se konacno na neki nacin smiriti i da u tom dalekom Kentacky imamo prijatelje jos iz doba kad smo isli u skolu.

Vremenom sam upoznavala svoju novu ‘uzu domovinu’. Pored tog cuvenog derby-ja i konja ima jos dosta zanimljivosti. Mamutske pecine, velika rijeka Ohajo, jezera puna ribe, duvan, viski ….

Kentacky je drzava koja po svemu potsjeca na BiH, po broju stanovnika, po izgledu krajolika, po nekad velikim ugljenokopima, po sumama, po vrsti drveca u sumama, na jugu po crvenoj zemlji kao u Hercegovini, po stijenama iz kojih u proljece izbija voda, po proizvodnji duvana.

Bosna je poznata, izmedju ostalog, po rakiji, Hercegovina po vinu, a Kentacky po viskiju / burbonu. Cini mi se da u Kentacky-ju svi prave viski. Ipak samo je nekoliko velikih, poznatih.

Kazu da od kvaliteta i nacina obrade drveta od kojeg sa pravi burad, u koijma viski ‘stari’ da bi dobio pravi ukus, na kvalitet jako utice i voda, koja se dodaje destilovanom alkoholu. A vode u Kentacky-ju ima u izobilju, one ciste, izvorske. U blizini cistih i bogatih izvora zvanih ‘Samuel’s Springs’ smjestena je destilerija Jim Beam. Vise lici na mali grad nego na ‘fabriku’ viskija. U turisticku ponudu ovog kraja spada i tkzv. Bourbon Trail tj. obilazak najpoznatijih destilerija . U srednjem dijelu Kentacky-ja , u okolini gradica Bardstown smjesetene su vrlo poznate destilerije: MAKERS MARK, JIM BEAM, BUFFALO TRACE , FOUR ROSES , HEAVEN HILL and WILD TURKEY. Kolege s kojima radim najvise cijene Makers Mark. Kod nas u kuci je cesci Jim Beam.

Jos jedna slicnost s Bosnom: U okolini Bardstown-a se nalazi samostan Trapista gdje se proizvodi isti onakav sir kakav se vjekovima proizvodio kod nas, u nasim Trapistima, a vjerovatno i fratarski red potice iz istog mjesta negdje u Francuskoj.

Na slici koju saljem u prilogu mozete vidjeti kako izgleda tipican pejsaz u srednjem i sjevernom Kentacky, jednu od destilerija, samostan i reklamu za sir.

I na kraju, zelim vam svima SRETNU I BERICETNU NOVU GODINU.

Emira

Automatika

Nesto danas (srijeda) nisam bio raspolozen za rad na blogu i cijeli dan mi prodje ne pripremivsi prilog. Uvece kasno sam pretrazivao Web i slucajno naletih na stranicu Elektrotehnickog fakulteta u Banjaluci. Pogledah neke slike (vidjeh neke face koje nisam zelio vidjeti), procitah spisak profesora, ostalih zaposlenih (onako da malo osvjezim pamcenje) pa izabrah prvi link na katedre: Automatika. Kad tamo, iznenadjenje. Svjetski dizajn! Stranica prepuna informacija! Pravi primjer kako prezentacija jedne obrazovne ustanove treba da izgleda!

Uhvati me neka tuga pa je moradoh podijeliti s vama. Da ne spomenem nostalgiju jer od nje me je (a sigurno i vas) vec zabolila glava. Razumijem da se nema para, da nauka nije tako bitna kao neke druge stvari, da se od automatike danas na tim nasim bivsim prostorima ne zivi, ali da jedna obrazovna institucija, i to vezana za tehniku (da ne spominjem racunare), moze u svijet izaci sa ovim sto vidite gore, za mene je nepojmljivo. Pitam se kakvi to profesori rade na toj ustanovi (koja je nakada davno imala odredjenu reputaciju), kakvi studenti studiraju, kada je ocigledno da je i jednima i drugima vaznije da se koristi ‘pravo’ pismo od sadrzaja (i dizajna). Ni mala djeca vise ne koriste clip arts (ne znam ni kako bih to nazvao na nasem jeziku) a da o mjesanju cirilice i latinice, te engleskog, ni ne govorim.

Kao bivsi student ove ustanove osjecam potrebu da podignem svoj glas protiv onih koji ovako srozavaju njen ugled. Hej ljudi, pa oni i nama ruse ugled! Ako moji s fakulteta ovo vide, morat cu ponovo u klupu da dobijem diplomu. A nije mi do toga, pred penziju sam. Predlazem da zajednicki skupimo nesto novca (mislim na one bivse studente ovog fakulteta) i da platimo nekog dizajnera koji ce situaciju popraviti: inace bismo mogli upasti u probleme.

Gledam ovu stranicu i zalostan sam jer mi ona kazuje na kojem je nivou svijesti ‘inteligencija’ mog bivseg grada. A sta li je tek sa onim drugim?

P.S. Ovaj prilog bih u stvari trebao zakaciti kao komentar na prilog o Tehnickom fakultetu ali kako danas nemam nista drugo, evo ga ovdje.

Karamazov

Igor, sin mojih prijatelja Branke i Nenada, je upisavsi se u muzicku skolu raskinuo s porodicnom tradicijom 'konkretnih' zanimanja. On zivi s muzikom, zraci entuzijazmom i s njim je lijepo razmjeniti razmisljanja i informacije. Negdje proljetos me pozvase na koncert u Zenicu, gdje zive. Tamo 12. april ima istu tezinu kao 22. april u Banjaluci; racunam prigodni koncert, treba
dati podrsku mladom studentu gitare, prihvatam od srca. Ipak, poslije par dana uvidjam da su obaveze jace i nazovem onako iz pristojnosti. Tek tada shvatam da na koncertu ne svira moj mladi prijatelj, nego izvjesni Karamazov. Igor nije mogao sakriti razocarenje kad sam ga pitao ko je u
stvari taj. Rus?

Saznadoh da je tajanstveni muzicar, pravim imenom Edin Djananovic, Bosanac iz Zenice. Poznajem neke Djananovice, ali vise me zainteresirala prica o ambicioznom muzicaru koji je kao veliki talenat iz nize 'uletio' u srednju muzicku, a kasnije preko Italije i Svicarske postao koncert majstor lutnje - o cemu mnogobrojni mogu samo mastati.

Jos uvijek zalim za zenickim koncertom, posebno kad mi je Igor prebacio tri piratska CD-a s Edinovom lutnjom. To jednostavno treba cuti (izdvajam 'Cuban landscape with rain' i 'Old Anadolian song' sa CD Concerto in dialogo)! Edo je u srednjoj skoli formirao bend 'Baron Karamazov' (eksperimentisao je sa gitarom i flasama kao udaraljkama) da bi kasnije drugacijim putem i visegodisnjim fanaticnim radom osvojio sam vrh. Sada je iskljucivo u umjetnickoj muzici (gitara, el. gitara, lutnja-theorbo).

Ilustrativan je Igorov komentar: 'On je nedostizan, poslije koncerta sam se mislio prebaciti na sumarstvo.'

Danas se o Karamazovu mnogo cuje: svira u vrhunskim dvoranama, pljescu mu i kriticari i kraljice, termini su mu popunjeni, postao je relevantno ime... U klasicnu muziku je uvukao Stinga (frontmen nekadasnjeg Police-a) i njihov album 'Songs from the Labirinth' (renesansnog kompozitora Johna Dowlenda) je u rekordnom vremenu prodat u vise od pola miliona primjeraka. Sta ce biti tek kad se pocne prodavati legalno i u nasoj provinciji...

Prilog sam napisao jer mi se cini da bi nasim mladim blogerima, ne samo muzicarima, mogao biti stimulativan na njihovim putevima.

I jos nesto, Edo nije zaboravio Bosnu. Navrati zbog familije, prijatelja i muzike, ali zeli i da u nekoj akusticnoj bosanskoj crkvi snimi kompozicije za lutnju Franje Bosanca (U Veneciji prije pola milenijuma je nastala notna
sveska Franciscusa Bossinensisa.

Mario

Reunion

Familija Sirbegovic je, kao i mnoge druge koje su morale napustiti Banjaluku, prosla kroz mnogo toga prije nego su stvari legle na svoje mjesto. Evo profesorove ‘kratke price’ o njihovim zivotnim putevima u ovih zadnjih desetak godina:

Stigli smo u Ameriku 5. septembra 1995. godine. Zevka i Senad su se smjestili u Columbia, Maryland, a ja na Columbia University u New York-u. Najstarija kcerka Aida s muzem Borisom i dvoje djece je u Becu i tu ostaje. Zinka se muci studirajuci u Becu bez neke perspektive, a Esad zavrsavajuci gimnaziju stanuje kod mog mladjeg brata Alije.

Ni Zinki ni Esadu Bec nije perspektiva. Trudim se i uspijevam da ih u januaru 1996 dovedem u Columbia-u.
Senad (najmladji sin) je odmah krenuo u 6 razred (a ne u peti, kako je po godinama trabao) srednje skole. Zinka i Esad su se upisali na Columbia Community College. Oboje su sudirali i u isto vrijeme radili.

Nakon dvije godine presli su na Towson University i oboje diplomirali: Zinka, 'Biologiju', a Esad 'Racunare i Biznis'.

Esad se vratio u Bec, tamo se ozenio i magistrirao. Zinka se udala i u maju dobila sina.

Senad je diplomirao 'Istoriju' i polozio za Law School koju pocinje studirati u avgustu.

Senad je trenutno s nama u istom domacinstvu. Kada nastavi studij kao i ranije stanovace u kampusu ili privatno.

Od cetvero djece Zevka i ja cemo ostati sami.

Sedat.

Iz ovog kratkog javljanja se moze steci slika o zivotnim putevima mnogih banjaluckih familija ovdje u Americi. Zivot je ovdje drugaciji: umjesto nekadasnjeg zivota u jednoj sredini (obicno istom gradu) i gotovo svakodnevnih posjeta (za nas je nekad Juga bila prevelika pa se nismo micali iz Banjaluke), sada se djeca lako odlucuju za samostalan zivot, nekada hiljadama kilometara daleko. Zivot na ‘zapadu’ uzima svoj danak i malo se tu sta moze promijeniti.

Mladja generacija ne misli tako. Oni idu tamo gdje imaju bolju perspektivu i prihvataju promjene bez ikakvih problema. Nama starijima to bas nije po volji ali moramo se pomiriti sa sudbinom. Kada malo bolje razmislim, i to je bolje, nego ostati na jednom mjestu, ne imati perspektive (i zanemariti skole) i cekati da ti neko nesto udijeli. Uostalom, rezultate svega recenog cemo imati prilike vrlo brzo procenjivati.

Pozdrav iz Australije

Vec dugo vremena pokusavam da u ovo nase kolo uvucem i one nase sugradjane sto se obrese u Australiji, ali za sada sa polovicnim uspjehom. Caja je tu, slike sa promocije Slija su probile led, clanak Nostalgija uzburkao duhove, ali ja ocekujem i neke novosti iz njegovog novog prebivalista. Mozda Caja cuva svoje tajne za novu knjigu pa se ne smije potpuno otkriti, ko zna? Naslucujem da ima jos onih koji nas sa ovog kontinenta posmatraju i pomalo zadirkuju, ali evo tek danas objavljujem prvi prilog s australijskim okusom: Karmen je konacno odlucila 'izaci iz mraka na svjetlo pozornicu', sto me posebno raduje.

Dragi prijatelji sirom svijeta

Vecina vas zna da ja vec 14 godina zivim u Australiji. O sebi svojoj familiji cu drugi put, sada zelim da vam sve pozdravim, zazelim sretne pranike i ujedno napisem malo vise o tome kako se ovdje praznuje.Australija je sezonski pomjerena za 6 mjeseci u odnosu na sjevernu hemisferu. Kod nas je sada ljeto, vrijeme praznika, godisnjih i skolskih odmora i pozara. Visoke temperature i ljetne vrucine (prosle godine smo imali 42 Celzijusa) su vremenom uticale na izmjenu tradicije slavljenja Bozica i Nove godine. Ako se slavi u kuci onda je to obicno uz air conditioner. Bozicna ili novogodisnja vecera je obicno uz rostilj ili se odlazi na plazu. Mnogi Australzi praznike provode van kuce, na plazi ili kampujuci van grada. U Sydneju je, na primjer, vec tradicija da se na Bozic ide na cuvenu Bondi Beach plazu gdje se zna okupiti i do 40,000 ljudi.

I hrana je prilagodjena sezoni: jede se hladna tucetina, riba, skoljke i drugi plodovi mora, a na kraju torta "Pavlova" (poznati Australski kolac), voce i sladoled. (naravno, kod nas se jos odrzala baklava i poneko "tradicionalno" jelo). Piju se vino (o vinima i hrani cu drugi put), sampanjac ili samo sokovi.

Naravno, tradicija se u necemu i odrzala: jos se kiti bozicno (ili novogodisnje drvce) u kucama i na javnim mjestima, salju se cestitke, pjevaju pjesme i naravno, Santa Claus. Djeca se s njim slikaju (kao sto su se nasa nekad slikala sa Djeda Mrazom), pa sad pokusajte zamisliti tog jadnog covjeka u cohanom crvenom kaputu i hlacama na 40 Celzijusa!!!

Iako se Chrismas slavi sirom svijeta, u ovo doba godine se obiljezavaju i drugi praznici i festivali (Hanukkah, Ramadan, Kwanzaa i Ta Chiu).

Aborigini (domorodacko stanovnostvo na sjeveru zemlje) ne slave Christmas ali se ovo doba godine poklapa sa vremenom kada oni slave prirodu i njene sezone. Prirodu dozivljavaju kroz 6 sezona i jedna od njih, "Gudjewg" (monsoon season) pocinje upravo sada.

Zavrsicu sada ovaj prilog sa jednom od tipicnih australskih cestitki. "Red Rock" ili Uluru (kako ga zovu Aborigini) je jedna od znamenitosti ove zemlje ali o tome cu u jednom od narednih priloga.

Sad vam svima svima zelim sve najbolje i, kako bi Australci rekli, "please, take care".

Karmen

P.S. Danas neki medju nama slave Bozic i ja koristim ovu priliku (i ovu cestitku iz Australije) da im svima pozelim mnogo zdravlja i srece, da ga proslave u veselju u krugu svojih familija (kao sto je to dugogodisnja tradicija) i da ne pretjeruju u jelu i picu jer se nova praznovanja priblizuju.

Advent u Zagrebu

Pretpostavljam da vas je manji broj bio u Zagrebu u danima pred Bozic i Novu godinu, stoga saljem ovaj prilog, da ga upoznate i za tih dana. Moram priznati da je original mnogo ljepsi od mojih fotografija. Iako agnostik, radujem se Bozicnim blagdanima. Trg bljesti svjetloscu tisucu lampica, od prve nedjelje prosinca, kad je zapaljena prva svijeca na adventskom vijencu oko Mandusevca.

Advent u Zagrebu svakom godinom se sve ljepse i osmisljenije obiljezava; ne bih se iznenadila da uskoro postane, postovanja vrijedan konkurent poznatom adventu u Becu. Glavni trg je okicen tisucama lampica, s velikom "zivom" jelkom punom svjetlecih ukrasa, a na otvorenoj pozornici svake veceri do Bozica, odrzavaju se priredbe, za svu djecu; veliku i malu.

Vrijeme je darivanja, druzenja u obitelji, s prijateljima, poticanja na plemenita djela, razmisljanja, duhovnost. Uzurbanost je velika, kupuju se darovi, ukrasi, hrana. Svatko zeli obiljeziti blagdane necim posebnim.

Ocekivanja su velika.

Ima i pretjerivanja, u svemu; obecavamo si da cemo iducih blagdana manje trositi, pozivamo se na uzvisenost skromnosti, ali smo svi svjesni da necemo u potpunosti postovati te kratkotrajne trenutke razboritosti. Ni dugacak sijecanj, praznih nam dzepova, ne moze nas prizvati pameti. Dapace, svi smo zadovoljni sto poslije obilja, slijede posni dani. Trebat ce skinuti suvisne kilograme! Tko moze odoljeti raznovrsnim delicijama na blagdanskim trpezama?

Umjerenost i stednju ostavljamo za druge mjesece.Volim taj ugodjaj!

Bozicne, blagdane ne mogu zamisliti bez tog sjaja, kica. Svi se tih dana vracamo u djetinjstvo, kako oni, koji oduvijek postuju tu tradiciju, tako i mi, koji ju poznajemo iz roditeljskih prica.U svemu tome je najmanje religije, s izuzetkom i postovnjem prema istinskim vjernicima. Znam, bit ce i onih, koji ce reci da se sve svodi na business, da su shoping centri zamijenili bogomolje, a novac Boga, ali zbog onog plemenitog sto ti dani donose ljudima, sto nas usrecuju, sto najkrace dane u godini cine posebnim, poticu na dobra djela, svi ti navodi gube na znacaju. Radujmo se ljudi, koristimo svaki, i najmanji povod da budemo sretni i usrecujemo druge oko sebe.

Sreca je zbir lijepih trenutaka. Naucimo ih zapazati i radovati im se. Nadam se da ce nas snijeg obradovati ovih dana i upotpuniti sliku pravog zimskog blagdanskog ugodjaja.

Natasa

P.S. Nekoliko fotografija koje bolje docaravaju atmosferu mozete vidjeti na ovoj stranici.

Jos jedna godisnjica

Nakon jucerasnjeg 'crnog' priloga, danas nesto veselije. Jos uvijek koristim svoj album i izvlacim neke fotografije iz nekih davnih vremena i prijatelja s kojima smo proveli prilican dio nasih zivota.

Na danasnji dan tamo davne sedamdeset i neke, Marina i Srebi su rekli ono sudbonosno DA i kako tada, itako i danas.

Vjencanja se sjecam kao kroz maglu. Sale za vjencavanja skupstine opstine se uopce ne sjecam, jos manje ljudi i cijele procedure ali mi se u glavi vrzmaju neke slike iz restorana na katu Expresa, gdje je bio glavni dernek. Bilo je puno zvanica, Nera i ja potpuno izgubljeni kao kuma i kum.

Nekako smo nas dvoje to vece prezivjeli a nakon par dana smo svi zajedno otisli na docek Nove Godine u Sibenik. E tu me sjecanje malo bolje sluzi. Odlicno se sjecam doceka i pecenice koju su gosti za stolom odmah do nas dobili na tomboli. I mi smo bili ponudjeni i moram priznati da nikada ukusniju pecenicu nisam jeo u svom zivotu.

Sjecam se i naseg povratka kuci. Noc prije povratka je bilo veliko nevrijeme s jakim vjetrom tako da je u cijelom podrucju nestalo struje. Struje nije bilo ni ujutro tako da smo se spakovali i spremili u hladnoj hotelskoj sobi.

Lose vrijeme nas je pratilo cijelim putem. Prilikom kratkog odmora u Livnu , bilo je gotovo nemoguce doci do restorana od hladnoce, snijega i poledice. Cijelim putem nas je pratila jaka snjezna mecava a preko Kupresa su se zadnje kapi konjaka koristile za brisanje sofersajbe, jer se cijeli autobus prakticno ledio.

U Banjaluku smo stigli nakon velikog zakasnjenja ali nam je i ovaj put ostao u sjecanju kao nesto lijepo sto nam se desilo jednom davno.

Kumovi su danas u Sloveniji, mi u Americi, ali se ipak nadje nacina da se, s vremena na vrijeme, vidimo. Kao potvrda moze posluziti i prvi prilog ovog bloga iz decembra prosle godine. Posto godisnjicu ne mozemo zajedno proslaviti, koristim ovu priliku da svojim kumovima zazelim puno srece u buducem zivotu, da danasnji dan lijepo provedu i da se sjete svojih kumova u Americi i da u nase ime popiju jednu casu crnog. A i mi cemo.

22. Decembar

Danas je jos jedan od praznika koje smo nekada davno slavili, posebno mi u Rudi Cajavecu, RO Profesionalna elektronika.

22. decembar je bio Dan jugoslavenske armije, te slavne armije koja se na kraju srozala na najnize grane tokom 90-tih. 22. decembar je bio i praznik fabrike (sada je to, za ono malo sto je ostalo od fabrike, vjerujem, jedna od mnogobrojnih krsnih slava) i tog dana se po kancelarijama slavilo (pica i meze nije nedostajalo), ponekad bi bila pripremljena priredba uz nekakav kulturno-zabavni program a zasluzni radnici bi dobijali poklone. Sve u svemu, veselo je bilo toga dana u fabrici, nekada velikom i cijenjenom preduzecu bivse nam domovine.

Te lijepe dane vec pomalo pocinjem da zaboravljam a nova sjecanja potiskuju stara (Balasevic!). Danasnjeg dana se bolje sjecam iz nesto blize proslosti, kada sam se, sticajem okolnosti, zatekao u Banjaluci u to praznicko vrijeme. Naime, prije par godina sam iznenada stigao u Banjaluku da preuzmem i otkupim stan koji mi je bio vracen na koriscenje, te se tako zadrzah u gradu sve do negdje iza Nove Godine.

Par dana prije tog datuma sam morao svratiti do fabrike da obavim nekakve poslove vezane za povrat stana i tada sam se, nakon punih 8 godina ponovo nasao pred kapijom nekadasnjeg ponosa nase elektronske industrije. Zatekoh se pri izlasku ono malo zaposlenih sto su jos svakodnevno navracali u fabriku na ‘rad’ kojeg vise nije bilo. Face mi se nisu cinile sretnim, ili je to bio moj subjektivni zakljucak. Neki od poznatih pridjose da se pozdrave, neki su zagledali u mene i nisu bili sigurni da li sam to ja ili netko koga su nekada davno negdje slucajno sreli. Neke sam namjerno ignorirao, praveci se da ih ne poznajem, iako su namjeravali da mi pridju. Sve u svemu, susret sa bivsim kolegama me nije posebno zanimao jer ni njih u ona ruzna vremena nije zanimalo sta se sa nama desava.

Ponovni susret s fabrikom se desi slucajno, upravo na danasnji dan: radnici (od kojih mnogi zapravo vec mjesecima nisu radili) koji su napunili odredjeni broj godina rada, dobise poziv da dodju na proslavu i preuzmu poklone. Mene jedan od nasih blogera pozva da navratim do fabrike i posto zapravo nisam imao nekakvog posebnog posla, odlucih da skonem do Brace Pavlica 23 da vidim kako sve to sada izgleda.

Prodjoh kapiju bez neke provjere i uskoro se nadjoh u jednoj od prostorija u kojoj se sada nalazila laboratoriji koju sam nekad u ona dobra vremena vodio. Tu se okupilo manje drustvo, samo par ljudi: vecina nije radila jer se raditi nije imalo sta. Nesto kasnije zazvoni telefon i nakon kraceg razgovora, bismo pozvani da svratimo do drugog sprata gdje je Nikola, moj bivsi direktor, slavio praznik s grupom 'vidjenijih' Cajevcana. I Nikola je taj dan dosao da primi poklon jer ni on nije vec odavno radio.

Udjoh u prostoriju ne znajuci koga cu jos sresti. Kad tamo, poznata lica, na celu s 'velikim' direktorom Vitom Rakicem. Nije mi bilo drago sto ga vidjeh (a vjerujem ni njemu sto vidi mene), poslije svega onog sto se desavalo za njegovog mandata. S Vitom nisam imao puno kontakata a nisam ga zapravo nikada ni cijenio: bio je tipican predstavnik onog soja ljudi koji su iz provincije stigli u grad i odmah postajali direktori. Izgleda da su se vec radjali sa potrebnim znanjima i iskustvom. Da ne spominjem partijsku knjizicu, koja im je od malena znacila vise od bukvara. Pozdravih se sa svima redom, nekima bi drago da me vide (ili se to samo meni cinilo) a neki nisu mogli izbjeci rukovanje. Osjecao sam se opusteno, nadmocno, s adutima u rukama: tu u toj prostoriji su bili neki koji su kumovali nasim sudbinama, a sada, iznenada, jedan od nepozeljnih se nadje na mjestu gdje su se mnogi planovi razradjivali iza njegovih ledja. Vecina ih se nadala da su nas se zauvijek rijesili i da nikada necemo biti u prilici da ponovo predjemo kapije fabrike.

Neki su skrivali pogled a ja sam im svima mogao pogledati u oci, ravno, bez treptanja. Bio sam zahvalan nasem kolegi koji mi, nesvjesno, pruzi priliku da prozborim koju s nekima koji su mislili da nas vise nikada nece morati slusati. Nikola me ponudi benkovackom lozom koju je dobio iz rodnog kraja. Prihvatih, znam da je domaca, a uz pice se lakse prica. Povede se razgovor. Pocese pitanja o zivotu u Americi, sta se radi, kako se zivi, sta je sa ostalom rajom. Znali su da mi nije lose, a znao sam i ja. Meni bi drago da im ispricam kako se nasa raja iz Profesionale uglavnom lijepo snasla (lagati nikad nisam znao), hvaleci fabriku koja nam je dala potrebna znanja i iskustva koja ovi na trulom zapadu znase prepoznati i iskoristiti. Nekima je bilo drago cuti dobre vijesti ali moglo se primijetiti da Viti takav razgovor nije bio po volji. Ja sam potencirao cinjenicu kako su Cajevacki inzinjeri na cijeni u Americi i kako Amerika mora biti zahvalna fabrici sto joj je poslala takve strucnjake. Hvalio sam nas razvoj, opremu i literaturu koju smo imali na raspolaganju. Pricao sam o mom univerzitetu na kojem je atmosfera bila kao u najboljim danima socijalizma: dobra plata, ne previse rada, dosta odmora i praznika, divota. Opet nisam lagao ali sam htio da to svi dobro cuju i upamte. Neki od njih su mislili da ce biti dovoljna samo da nas se rijese pa ce im poteci med i mlijeko. Vecina se prevarila, samo su oni, kao Vito, iskoristili svoju priliku i docepali se blagostanja.

Primijetih da Viti bi neugodno pa se isprica neodloznim obavezama i zurno ode: kao da se u fabrici koje nema imalo sta raditi. Fabrika vec mjesecima nije nista proizvodila a ono malo preostalih radnika je samo formalno dolazila na posao, jer posla bilo nije. Ja ostah jos jedno pola sata, drmnuh jos par loza, pa onda pozurih da se sretnem s jednim poznanikom s koji sam imao dogovoren sastanak u hotelu Bosna.

Iduci ulicom prema hotelu, po glavi mi se pocese vrtiti slike iz proslosti. Sjetih se nekih detalja koji su mi se i u ono doba cinili neobicni a sada su mi bili potpuno jasni. Sjetih se kada jednog naseg kolegu inzenjera nisu primili u fabriku jer je, navodno, bio nepodoban. Taj isti kolega je u to vrijeme bio partijski sekretar u svojoj firmi a otac mu je bio stara ‘komunjara’, jos u ono doba kada se za to gubila glava. Sjetih se i drugog kolege koji je radio u drugom dijelu Cajaveca a koji je takodjer bio nepodoban: govorili su nam da ‘ne cackamo mecku’ jer bi nas mrak mogao pojesti.

Sjetih se tih dogadjaja i zapitah se kako smo mogli biti toliko naivni da nismo vidjeli sta se sve sprema? Kako smo mogli dozvoliti tim ‘velikim komunistima’ da citavo to vrijeme igraju dvostruke uloge? Kako smo se lako mogli pomiriti i dozvoliti im da prisvoje sto smo svi nekad zajedno stvarali, pa sada zive ko bubrezi u loju. Ocigledno je da su oni bili bolji psiholozi od vecine nas, znali su kako cemo reagirati i sada uzivaju plodove svog ‘rada’. Hajde da nekako prihvatim razmisljanja onih (nepodobnih) koji su morali napustiti svoj rodni grad i koji su svoj novi zivot zapoceli negdje daleko ali nikada necu razumjeti one (podobne) koji ostadose u Banjaluci a ne ucinise nista da sprijece te ratne profitere da se obogate na muci drugih. Kako objasniti da jedan oficircic (prvo ime prazimena, Prastalo) prisvoji firmu i sada gradi ‘vile i konake’ a njegove kolege, strucnjaci, koji su tu firmu stvarali, izgube poslove i nadju se na biroima za zaposljavanje, ne dizuci svoj glas?

Sjetih se mnogo toga ali sjecanja malo toga mogu promijeniti. Pitanja su mnoga ali odgovori se ne cuju. Svi smo se zavukli u svoje vlastite ljusture i nemamo snage da se nas glas cuje. A oni to znaju, i drago im je. Oni su znali da ce tako biti. Godine ce izbrisati sjecanja a neke buduce generacije ce pricati o velikim gazdama koji se nekada tamo davno obogatise na svom znanju i sposobnosti. I sve ce biti kao da se nikada nista ruzno nikada nije desilo.

Mozda ce se neki zapitati zasto se opet vracam na istu temu? Cemu prica o necemu sto je bilo i sto se ne moze promijeniti? Odgovaram im da je to jace od mene. Da je to moj nacin borbe protiv nepravde i lopovluka. Oruzja nikad nisam imao, niti sam ga volio, niti bih ga upotrijebio protiv drugoga. Ostaju mi samo rijeci i nada da ce neke mladje generacije ove rijeci jednog dana procitati i upitati se sta se to tamo neke davne 1990. u gradu Banjaluci dogadjalo. Internet je mocna stvar i rijeci napisane ce zivjeti dugo kao sto neki od nas ovih dana citiraju recenice napisane nekad davno na steccima. Svako vrijeme ima svoje medije: nekad su to bile glinene plocice a danas je to neki zamisljeni papir koji ne mozemo opipati ali rezultate skrabanja mnogi mogu itekako lako pronaci i procitati. Razmislite malo o tome i cuvajte svoja misljenja za sebe kao da se nikada nista desilo nije!

P.S. Ovaj fotos ste vec mogli vidjeti ali to je jedino sto imam: Univerzitet za poslovne studije. Profesori su svoje znanje dokazali u praksi!

Pismo

Uvijek mi je posebno drago kada na blog 'nabasa' netko novi, netko ko slucajno zaluta na ove nase stranice i osjeti potrebu da se javi, da nam da podrsku u ovome sto radimo. Tako je i ovaj put. Dobio sam email od osobe koja nije rodjena u Banjaluci ali je za nju vezuju rodbinske i mnoge druge veze.

Dragi gosp. Komljenovicu,

Divno je da jos ima ljudi koji imaju snage i entuzijazma da naprave ovaj blog i da ga stalno obogacuju. Pukim slucajem, u pauzi na poslu, zeljela sam da ispisem stranice o sevdalinkama koje su se pjevale na vecerima moga djeda Edhemage Bahtijatevica, beckog studenta i sina hadzi-Hivzage Bahtijarevica, jednog od uglednih gradonacelnika Banja Luke pocetkom dvadesetog stoljeca, kada sam naisla na ovu stranicu i citala, citala, tako da je i pomenuta pauza prosla. Bar cu imati lektiru, kada navecer dodjem kuci.

Ja se zovem Saida Bahtijarevic-Bekic, do rata sam zivjela i radila u Sarajevu, diplomirala sam kemiju na Prirodoslovno-matematickom fakultetu u Zagrebu i zbog rata u nasoj zemlji sam se sa sinom jedincom Kenanom nasla u Svedskoj, u gradu Gävle-u. Moj brat, Edhem Bahtijarevic sa familijom je u Australiji. Izgleda da rodjake mozemo samo pronaci na netu,a Bahtijarevici su obiljezili Banja Luku, koja na zalost nije moj rodni grad, ali je rodni grad mog tate Midhata, amidza Mirze i Murisa, pra-amidza, dr Omera Bahtijarevica, Smaila Bahtijarevica, te moje nene Muberahanume, rodjene Dzinic.

Banjalucani vole svoj grad, vole zapravo divni predratni zivot tog grada, koji je bio urbani cvijet evropskog gradjanstva dok opanci nisu pogazili i unistili taj duh i tu ljepotu.

Neka ovo bude moj danasnji mali obol Vama i Banja Luci!

Sa postovanjem i najlepsim zeljama i svu srecu u Americi,

Saida Bahtijarevic-Bekic,

Nakon mog upita da mi posalje bar jednu fotografiju koju bih iskoristio uz prilog, dobih jos jedan email, koji evo objavljujem, nadajuci se da se gospodja Saida nece naljutiti:

Dragi gosp. Komljenovicu,

Kako ste me prijatno iznenadili odgovorom na moju poslanicu. S obzirom da trenutno nemam pri ruci nikakvu licnu fotografiju, niti mi je pri ruci digitalna kamera, niti bi se iko vise radovao mojoj ocvaloj ljepoti, molim Vas da, naravno ako zelite i mozete, moj skromni prilog ilustrirate nekom banjaluckom starom fotografijom, npr.Gospodske ulice ili hotela Palas, gdje sam ja nekad kao mala curica sjedila sa mojim rahmetli tatom, prilikom posjeta Banja Luci.

Koristim se prilikom da vama i svima koji procitaju, cestitam Sretan Bozic i Novu 2007.godinu, sa zeljom za krepko zdravlje i ustrajnost u zivotnoj borbi izvan svoje zemlje, za kojom svi patimo na svoj nacin. Svim Bosancima i Hercegovcima i njihovim americkim prijateljima prenesite moje zelje iz daleke, lijepe, uljudjene zemlje Svedske, jedinstvene u svijetu po mnogo cemu, ali i sa svim odlikama zapadnjackog visoko komercijaliziranog zivota.

Prelistah stare fotografije i izabrah ovu hotela Palas sa jednog turistickog prospekta tamo daleke sezdeset i neke. Nadam se da ce pasati!

Jos jedna skola

Emira nastavlja sa svojim prilozima i za to joj moram odati priznanje. Kao da osjeti da goriva ponestaje pa se pojavi s kantom benzina u pravo vrijeme.

Ovaj prilog bi se mogao svrstati pod temu Novi pocetak jer govori o iskustvu mnogih koji su se devedesetih nasli u Americi.

Naletih slucajno na ovu fotografiju prije par dana. Na njoj su moja ‘raja iz razreda’ u ESL skoli tj. skoli gdje sam ucila engleski. U skoli se ne uci na klasican nacin, nego je sve prilagodjeno da se ucenici sto prije osposobe za zivot u novoj sredini, da mogu naci posao i uklopiti seu novo drustvo. Gramatika se uci, ali nije najvaznija, pravilan izgovor se uci, ali nije najvazniji, pisanje se uci, ali nije najvaznije, najvaznije je da se oslobodis straha, da se ne stidis sto si nesto izgovorio pogresno…ima vremena - popravice se, ko zeli , da se oslobodis straha od nove sredine I svega sto je drugacije nego tamo gdje si prije zivio.

I zaista, taj strah polako nestaje kad cujes one sto su pokraj tebe za istim stolom, kad razgovaras s kolegom u razredu pa ga ipak razumijes iako jedva prepoznajes izgovorene rijeci. Meni je bilo najteze sporazumjeti se s vijetnamkom, koja je uvijek nastojala da sjedi do mene. Kao, ja joj objasnim bolje od uciteljice. Mozete misliti kako to izgleda, ja koja jedva natucam engleski, objasnjavam nesto o cemu pojma nemam. A kako I imati pojma, ako se uci o americkim obicajima. Ucili su nas kako traziti posao, kako napisati rezime (radnu istoriju - od toga su ameri napravili nauku), kako se ponasati na intervjuu za posao i sve ostalo, sto pocetnici u novoj zemlji trebaju sto prije saznati.

Mene je radovao svaki novi odlazak u skolu, jer sam svaki dan imala priliku da cujem nesto novo, o ljudima i obicajima u zemljama iz kojih su dosli moji drugari iz razreda. Vremenom smo se zaista sprijateljili, razmjenjivali iskustva i recepte, pomagali jedni drugima u trazenju posla, pisanju rezimea….

Na kraju kursa, napravili smo festu, na trpezi su bila nacionalna jela iz 14 zemlja ( Brazil, Meksiko, Argentina, Peru, Venecuela, Etiopija, Somalija, Iran, Japan, Juzna Korea, Vijetnam, Rusija, Bugarska ).

Prava gozba….muzika iz cijelog svijeta….slikanje za uspomenu....

Cini mi se da je nekad Arsen pjevao "Kad bi svi ljudi na svijetu…",

... eh kad bi…

Emira

Kemin rodjendan

Evo jos jedne rodjendanske cestitke, ali sa malim zakasnjenjem.

Danas Kemo (poznatiji pod nadimkom Buha), slavi rodjendan u krugu svoje familije u, meni dalekoj, Danskoj. Predpostavljam da je bilo veselo a slavlju se i ja pridruzujem, barem ovako preko Interneta.

Kemo, neka ti je sretan rodjendan od nas sviju.

Nostalgija

Ovaj tekst mi posla Caja, uz molbu da ga objavim u cjelini, uz njegov komentar na kraju. Ja poslusah, pa evo ga pred vama:

Sead Fetahagić 17.12.2006 23:15

Što je čovjek stariji, to mu je naravno pamćenje duže, ukoliko nije pomatušio, pa sve pozaboravljao. A čovjek se sjeća svih onih upečatljivih događaja iz svoje prošlosti, kako porodičnih, tako i onih društvenih u kojima je bio svjedokom. Ne zaboravlja teške i tragične trenutke, kojih je u svačijem životu bilo, ali se također rado sjeća onih dana, onih dogodovština koje su ga činile sretnim. Pa čak prisjećajući se sebe u nekom bivšem vremenu oni radosni dani čine mu se još radosnijim. Nije bez razloga rečeno da čovjek uvijek govori: Bijaše sretno doba, a nikada se ne kaže danas su sretna vremena.

I to bivše sretno doba čovjek farba ružičastim bojama, sve mu izgleda da su ti divni trenuci bili idilični, mada je to često daleko od istine. Ali, tako je, svako ima svoje prošle trenutke za kojima je nostalgičan. I stariji ljudi pričaju svojoj djeci, unucima, kako je nekadašnji vakat bio ni blizu sadašnjem, ugodan za življenje u svakom smislu. Još se prepričava legenda kako je najsretniji život bio za vrijeme cara Franje, dotle valjda dostižu prepričavanja.

I onda su došli ovi današnji ideološki presuditelji, koji našu nostalgiju nazivaju najpogrdnijim imenima, uglavnom je stavljaju u pežorativni okvir. Da bi sebi dali značaj i važnost svojoj vladavini, mnogi se bacaju kamenjem na sve što je bilo u prošlosti, pa tako i na naše privatno sjećanje, ruže nas što smo često nostalgični, a to da nam je mladost bila vesela svode na političku dimenziju. Tako je skovana optužujuća riječ "jugonostalgičari". A zar je čovjek kriv što je svoje mlade dane proveo u izvjesnom političkom režimu, koji se zvao socijalističkim, u kojem je doživljavao prve ljubavi, prva ljetovanja, prva prava saznanja o svijetu?

Normalnom čovjeku naziv jugonostalgičar kao optužujuća kvalifikacija je odvratna. Ko su ti da moju prošlost nazivaju za njih pogrdnim imenom, da se istresaju nad mojom istinom? Jer Titovo doba nije samo bilo politička realnost, nego je za mnoge bilo vrijeme sretno, s brigama, ali daleko od današnjih dana punih straha, neizvjesnosti, ubojstava, pljački. A nametali su nam riječ jugonostalgija uglavnom oni koji su prispjeli iz fašističkih i profašističkih porodica. Oni što su ovaj posljednji rat iskoristili da steknu kapital na nelegalan način i uče nas kako je ranije doba bilo teško i mučno, a istovremeno oni nam današnje vrijeme čine takvim. Često se čuju glasovi krajnje desnice, najviše iz Hrvatske i Srbije, da smo proveli svoj život u mraku, taj nam govor dolazi iz mračne sužene svijesti. Istina, s druge strane nedavno je u Hrvatskoj proglašen za najpopularnijeg Hrvata u XX vijeku Josip Broz.

Prije nekoliko dana bio sam na skupu tih "jugonostalgičara", kad se najednom za riječ javio neki stariji gospodin. Šta je taj valjao, šta je taj govorio o Titovoj strahovladi, o socijalizmu kao tamnici naroda, ja davno nisam čuo više budalaština. Prisutni su burnim aplauzom onemogućili njegovu dalju govoranciju. Poslije su mi rekli da je to izvjesni Kasumagić, koji je u ono doba neko vrijeme proveo u zatvoru kao pripadnik Mladih muslimana. Ne znam koliko su bili krivi pripadnici te organizacije, a koji su u demokratiji osnovali SDA, ali po takvom mišljenju i načinu govora nimalo mi nije žao što su bili u prdekani. Reći ću nedemokratski: takva mržnja nije za demokratiju.

Strašno je šta je sin Alije Izetbegovića, Bakir, značajan član SDA, izjavio povodom održavanja sjednice Glavnog odbora ove stranke. Sin velikog mladog muslimana, koji je za razliku od oca minornih sposobnosti, govoreći u novinama protiv Sulejmana Tihića zamjerio mu je što je položio cvijeće na Titov grob i prijedlog da se u deklaraciji SDA unese i opredjeljenje o očuvanju tekovina NOB-a. A najvažnija tekovina NOB-a je antifašizam, što će reći da se Bakir indirektno opredjeljuje za fašizam. Zato me i ne čudi njegova upotreba izraza "jugonostalgičar" jer je njegov otac, a eto i on to nasljeđuje, borac za muslimansku državu, za sposobnost bošnjačkog korpusa, što u daljoj konsekvenci vodi ka fašizmu.

Jugonostalgičari su antifašisti u cjelini, a danas je na sceni profašistička ideologija, koja s arijevske visine gleda u one koji su druge krvi i drukčijih imena. I nije toliko značajno prozivanje prošlosti, tog "zlatnog doba", nego se treba problematizovati današnjica u kojoj progovaraju prikriveni fašisti, kao što je Bakir Izetbegović.

Kako sam relativno frizak za 'ovim stolom', makar neke od prisutnih poznajem, to smatram da je red da se kao 'novi kolac' okupljenom drustvu predstavim. Da bi lakse tekla prica. Zadnji dio clanka je dnevna, tamo lokalna politika, sto nije svrha ovog mog javljanja. Ostalo podupirem 100%.

Drago mi je, ja sam Caja.

Jasnin rodjendan

Danasnje izdanje bloga kasni zbog opravdanih razloga. Sinoc se ostalo do kasno kod Tufekcica: razlog, proslava Jasninog rodjendana.

Slavljenica je pripremila hrane za veliko drustvo a mi smo par dana ‘gladovali’ da ostavimo mjesta za sve specijalitete. Nakon obilne vecere na red je dosla torta. Po dida Daninom pogledu mozete zakljuciti o kakvoj se slastici radi. Ja sam, pak, primijetio da nigdje nema svijeca. Izgleda da se stiglo do onih godina kada se takve stvari k’o slucajno zaboravljaju.

Sve u svemu, bilo je veselo, sto se i po ovoj slici moze vidjeti. Slavljenici zelimo sretan rodjendan u nadi da cemo i slijedece godine biti u prilici da ga zajedno proslavimo.

Novi pocetak - treci put

Prilog Novi pocetak (vec smo ga zaboravili, zar ne!) nam je bar za kratko uspio docarati zgode i nezgode nasih sugradjana u novom svijetu. Neki su imali tezi pocetak, nekima je sve islo na ruku a ima i onih koji se jos uvijek bore s jezikom i vlastitim shvatanjima i ne mogu da se uklope u nove sredine. Tema je pruzala sansu da preraste u jedan zaseban blog ali se na kraju po obicaju sve svelo na javljanje nekolicine. Istina, neki od dozivljaja zasluzuju da se vise puta procitaju.

Danas je na redu jos jedna prica o tim prvim danima, ovaj put o jednom vrlo uspjesnom pocetku. Profesor Sirbegovic je odrzao svoje obecanje i evo njegovog drugog priloga:

Dosao sam u USA 5.septembra 1995 sa najmladjim sinom Senadom i zenom Zevkijom. Dobili smo divan dvosoban stan u Columbia, Maryland. Bili smo jedni od prvih izbjeglica iz bivse Jugoslavije i uopste izbjeglica.

Dva dana nakon sto smo se smjestili, otisao sam u New York na Columbia University. Tamo sam bio primljen kao visitinig scholar u Centru sa ljudska prava i slobodu religija. Bio sam u grupi buducih dopisnika iz zemalja Istocne Evrope. Bilo jetu Rusa, Rumuna, Madjara, Srbijanaca, Hrvata. Jas am bio iz Bosne i Hercegovine. Znalo se da se ja necu vratiti u svoju domovinu.

Drzali su nam predavanja i mi smo drzali predavanja sirom Amerike. Posjetio sam Boston i na Tuft University odrzao predavanje o polozaju nasih ugrozenih naroda u bivsoj Jugoslaviji. Sa tom temom u razlicitim varijantama sam isao u Chicago na the Paul University, u South Bend u Indijana na Notre Dame University, u studentski centar u Connecticut-u, u Pew Trust u Philadelphia, u Washington D.C. na sveslavensku konferenciju.

Bio sam veoma aktivan borac za ljudska prava. Zastupao sam nas narod u ovoj ogromnoj zemlji, koja je pokazala veliki interes da se sukobi na nasim prostorima nekako rijese. Nakon devet mjeseci, na kraju naseg boravka na Univerzitetu svi ucesnici su izlagali svoj pisani rad na temu zastite ljudskih prava. Simpozijum se odrzao na Columbia University u New York-u.

Kada smo bili u New Yorku svakodnevno smo izucavali ljudska prava i sami drzali predavanja-informacije o polozaju nasih naroda u ondasnjim prilikama. Svake srijede smo imali pocasnu veceru i gosta predavaca sa diskusijom nakon predavanja.

U New York-u sam stanovao kod gospodina Erdana Deljanina, profesora Sociologije u banjaluckoj Tehnickoj skoli. Stan mu je bio na Manhattan-u u ulici E.78. Divna lokacija. Moje predstave o New York-u i moji dozivljaji, kada sam ga nesto bolje upoznao, bili su kontradiktorni. U nasoj zemlji su nam pricali da je to grad mraka i kriminala. Ja sam ga dozivio u drugacijem svjetlu. Pozelio sam da se vratim i zivim u njemu. Erdan je bio velicanstven. Ponudio mi je gostoprimstvo i nije htio nista naplatiti. Postali smo veliki prijatelji. Moja djeca Zinaida, Esad i Senad su cesti gosti New Yorka, a odsjedaju kod Erdana.

Mogu reci da sam prvih devet mjeseci boravka u USA uzivao u pravom smislu te rijeci. Dakle proveo sam devet mjeseci na poznatom americkom univerzitetu kao Visiting Scholar. Istina je da se nisam vratio u svoju domovinu, ali to nije bila tajna. Dosao sam u Ameriku da formiram novi zivot. Mogu reci da sam zadovoljan sa rezultatima koje sam ovdje postigao.

P.S. Na slici je profesor ispred svog univerziteta.

Stefanovic Mladjo-Stefan

BL dopisnici bloga su u zadnje vrijeme aktivni, sto je za svaku pohvalu. Mozda je razlog za to kritika, mozda lijepo novembarsko vrijeme pa su se razbacili sa svojim fotoaparatima a mozda je u pitanju zelja da se pokaze da i oni imaju materijala interesantnog za sve nas.

Danas je na redu jos jedan od Srdjinih priloga a predstavlja nam jos jedno poznato lice iz nasih studentskih dana.

Evo par recenica za one koji su se upitali sta se dogadja sa ovim tipom. 

Vjerovatno zbog toga sto mi je previse blizu, nije mi palo na pamet da o njemu nesto napisem mnogo ranije. 

Radimo zajedno u Telekomu i bukvalno nas dijeli samo zid. 

Iako je preko svoje glave preturio i previse nevolja za jedan ljudski vijek, nas drug Mladjo bori se kao lav. Smisao za humor ga nije napustio i definitivno je najomiljenija faca u cijelom sektoru, posebno u zenskom drustvu. 

Vjerujem da ce se ovim slikama obradovati mnogi njegovi drugari rasuti po cijelom svijetu.

Srdja

Milan sa Starcevice

Jos jedna slika iz albuma, jos jedan dogadjaj iz proslosti, jos jedan stanovnik naseg grada sada ko zna gdje.

Sjecam se tog izleta raje iz Prostorne Tehnike, teleta na raznju, cevapa, igranja 'glavare' (ako se jos netko sjeca kako se to igralo), livade uz rijeku Krupu. Naletih na ovu sliku i oko mi zape za Milana, sina Slavice i Zorana Marica, jos jednog klincu iz Djede Kecmanovica koji vise ne zivi na staroj adresi.

Milana se sjecam kao izuzetno dobrog djeteta koji je bio povuceniji od drugih koji su u to doba 'vladali' parkingom iza nase zgrade. Bilo je tu onih koji su pravili buku, uvijek bili spremni na kavgu, htjeli da je njihova zadnja. Milan je bio drugaciji, mirniji, uvijek spreman da popusti kada je to trebalo.

Pitam se gdje je Milan sada? Da li se ozenio? Cime se bavi? Pitanja ima mnogo a odgovora malo. Jedino sto o Milanu znam je da je sada vjerojatno u Australiji, i to je sve. Bio bih izuzetno sretan kada bi nam se Milan kojim slucajem javio i poslao informacije iz prve ruke. U ovo danasnje doba, nista nije nemoguce.

Begovo

Zima se polako blizi, snijega jos uvijek nema ali ce ga biti, pa da se malo vratimo u proslost, u vrijeme kada je snijeg u nasem gradu svake zime redovito prekrivao tlo mnogo duze nego sto je to danas slucaj.

Sjecam se tih dana kada su se, bez obzira da li je to bio skolski dan ili vikend, sva brda i brdasca u gradu i okolini pretvarala u skijalista, sanjkalista, klizalista. Sjecam se kada sam dugo uvece ostajao na brdu spustajuci se na sankama koje mi je pokojni otac napravio. Kuci bih dolazio polusmrznut ali sretan i zadovoljan sto se snijeg nije otopio, nadajuci se da cu slijedeci dan nastaviti tamo gdje sam stao.

Sjecam se kako smo se takmicili cije ce sanke otici najdalje. Koristili su se tu razni premazi, samo da se pobijedi.

Rjedji su bili oni koji su imali skije. Obicno smo skije pravili od necije ograde (morala je biti od bukve), koju bismo savijali koristeci posebne tehnike. Kada danas vidim ovaj silni izbor skija i skijaske opreme, glava me zaboli. Pitam se kako smo se mi mogli skijati i sankati a da se nismo bojali da cemo slomiti nogu, ruku, ili, nedaj boze, 'zaraditi' neku tezu ozljedu.

Povod ovom prilogu je ova fotografija na koju naletih pregledajuci neke stare foto albume. Znam da medju posjetiocima ovog bloga ima mnogo onih kojima je skijanje bilo omiljen sport i koji bi mogli mnogo toga napisati (ili mi se samo tako cini) o zgodama (i nezgodama) prilikom njihovih zimskih 'avantura'. Na ovoj slici je u prvom planu Kemal Poric (Kemo), zvani Buha, za kojeg mi rekose da je bio jedan od najboljih skijasa u to vrijeme. Skijasa u pozadini ne znam, mozda ce ga netko prepoznati. Mjesto 'dogadjanja', Begovo brdo, poznato skijaliste starih banjalucana.

Racunar

Kao sto mozete vidjeti iz danasnjeg priloga, 'provokacije' ponekad upale. Dugo sam cekao da se profesor javi i danas mi je izuzetna cast da objavim njegov prvi prilog. Sada kada je led probijen, ocekujemo nova javljanja.

Danasnji prilog bi se mogao vezati za priloge Elektrotehnicki fakultet ili Plivac. U svakom slucaju je vezan za nama (ne)znane 'igre' koje su neki poceli igrati jos veoma davno. Isti igraci su nastavili s igrama i u ona gadna vremena, ali sada u drugim dresovima.

Dragi prijatelji sirom svijeta:

Neki dan Natasa je spomenula moje ime i prozvala me da i ja napisem neku rijec u ovom Co-ovom blogu. Jos davno Izet me je zamolio da se i ja pridruzim grupi, koja je kako vidim odusevljena izmjenom informacija i osjecanja.

Ja se jos uvijek nisam oporavio od zla koje nam se desilo kada smo izgubili nasu dragu domovinu. Neki zli ljudi su dosli u poziciju da dijele pravdu i da nas rastjeraju po citavom bijelom svijetu. Znam mnoge na Novom Zelandu, u Australiji, u Africi, po citavoj Evropi i ovdje u Sjevernoj Americi. Vjerujem da nikome nije lako i da se niko nije pomirio/la sa sudbinom koja nas je zadesila. Ja im nisam oprostio.

Mozda je ovo sto sam napisao bilo suvisno i nepotrebno.

Natasa insistira na mom prilogu i evo ja cu napisati nesto o mom sjecanju na kupovinu racunara na ETF. Krajem 70-ih godina grcevito smo se borili da nabavimo veliki racunar za potrebe studenata. Imali smo odsjek za racunarsku tehniku i automatiku, a nismo imali mogucnost da ih prakticno obucavamo. Ne bas da nismo. Koristili smo Incelov racunarski centar i to besplatno. Problem je bio sto nismo imali jedno ucilo kod nas na fakultetu na upotrebu studentima i nastavnom osoblju.

Godine 1979 uspio sam da nagovorim predsjednika Izvrsnog odbora Skupstine Opstine Banja Luka da nam dodijeli neke para u tu svrhu. Bio je to gospodin Majkic, u to doba drug Majkic. Nisam tada znao da je on imao sina Branislava i kcerku Vesnu kao nase studente.Tu je takodje bio i Ante Anusic kao buduci son-in-law. Gospodin Majkic je bio upoznat do u detalje sa nasim problemima i nasim stremljenjima. Bez problema smo dobili dinarsku protiv vrijednost u iznosu od $300,000.00. To je u to doba bila kap u moru. Trebale su nam basnoslovne pare, nesto oko $1,500,000.00 za racunar kakav smo namjeravali da kupimo. Akcija prikupljanja para se nastavljala. Medjutim, ne zelim da sada pricam kako smo dosli do para. Rijec je o necem drugom.

U to doba Univerzitet je gradio zgradu za Pravni i Ekonomski fakultet. Kao sto je bio obicaj zapoceli su gradnju a da nisu imali pare. I jos nesto. Zapoceli su gradnju i umjesto dvospratne zgrade naglo su odlucili da naprve nesto jos izmedju prvog sprata i krova. Dodali su jos jedan sprat. I to je bilo bez finansijske konstrukcije-bez para.

U ljeto te godine bio sam kod Omisa u Duce Rogac u prikolici i uzivao u ljepotama Jadranskog mora. Iznenada me pozivaju da dodjem u Komitet Saveza komunista u Banjaluci. Prisutan sekretar Komiteta i profesor mitar Hajdukovic. Tada je vrsio funkciju prorektora Univerziteta u Banja Luci. Zahtijevali su da Univerzitetu prebacim pare dobijene za potrebe kupovine racunara.

Zacudjeno sam ih slusao. Prijetili su mi. Zaboga zgrada treba da se napravi a kod nas stoje tolike pare, koje po rijecima Hajdukovica ne mogu biti realizirane, jer konstrukcija finansiranja nije zatvorena. Hajdukovic je insistirao na mom misljenju "sta ako ne nabavimo racunar a zgrada univerziteta ostane otkrivena jos jednu zimu. Kako cu se ja opravdati pred Komitetom". Iskreno da vam kazem da sam im odgovorio da je to njihov problem. Nase pare ce biti upotrebljene namjenski. Onaj koji je odlucio da mijenja planove izgradnje te zgrade duzan je da nabavlja novce za njenu izgradnju. Ako pokusaju da nam otmu pare obecao sam im demonstracije studenata ispred Komiteta. Gledali su me zacudjeno.

Nisam nasjeo drugovima pa smo uskoro, naravno, uz jos dosta napora kupili za ono vrijeme veoma dobar racunar.

Za pocetak toliko.

Srdacni pozdravi mojim studentima, prijateljima i poznanicima.

Sedat

Banjaluka u jesen - 2

Danas nastavljam sa serijom fotografija Banjaluke kakvom ju je zabiljezio Mario jednog lijepog novembarskog dana.

Kao muzicku podlogu sam ovaj put izabrao jednu pjesmu napisanu i izvedenu od mojih bivsih prvih komsija, Amira i Murisa Tire i njihove grupe Amisp i KUD "Kumovi", sada zitelja Svedske. Pjesma, Murisov autorski rad, je nedovoljno poznata siroj publici a meni licno govori vise o Banjaluci nego i jedna druga koju sam do sada imao priliku cuti. Nadam se da se Muris nece naljutiti sto sam njegov predivan rad iskoristio bez njegovog pitanja. Ukljucite zvucnike i uzivajte:

Banjaluka 1993 + 10

Kroz Banjaluku ne pjevaj!
Udijeli pogled praznom nebu iznad grada…
Ni so na rani, ni mržnja, ništa ne daj da te svlada…
Preleti crnu sjenu iznad zgrada,
miris sjećanja i nada…
Ispod smeća
možda nađeš stari sjaj.

Izgori vatrom!
Prekasno saznah šta mi znače tvoja svjetla,
Osnovna škola "Kasim Hadžić" i Studenac,
svaki pedalj zelenih aleja,
ona koje više nema,Ferhadija,
moja sramota, sav moj bol.

Zagrli me dah, lak i plav, k'o cura s Mejdana,
kao da je onaj maj baš samo ružan san.

Sanjao sam Vrbas u krilu Kastela,
da u grad
sa starih razglednica
vrate se draga lica,
prognana jata ptica,
do ulica djetinjstva.

Budi se grad!
Kolona mrtvih duša vraća se tad
u neka tuđa jutra.
Nikome mira ne da
b'jelo sidro od kamena,
trešnja sa Šehitluka.

O, Banjaluko!
Prva ljubav i prvo pivo poslije škole…
Kup maršala Tita osamdeset osme…
Svaki tren sa sobom svuda nosim,
ne zaboravljam…
Još mislim na te,
lijepa Safikaduna!

Sanjaću, znam,
vitke munare, Sahat-kulu, svoj grad,
gdje god mi sutra svane…
Uzdahe kako mame
i zovu me u akšame,
samo korak od neba.

Dalje ću sam,
uz refren stare pjesme što ponavljam
dok spava Banjaluka…
Ne, nisam izdaleka,
moje sunce, moja rijeka,
tužna bajko bosanska!

Muris Tiro

Marijeve fotografije nisam potpisao nadajuci se pomoci blogera, koja je zadnji put potpuno zakazala.

Nerin balkon

Nekad davno u ulici Djede Kecmanovica postojalo je jedno kultno mjesto, gdje se s prvim proljetnim suncem okupljalo nase staro drustvo. Znam da ce blogeri iz pomenute ulice reci da je tu bilo i vecih i suncanijih balkona ali ovaj mali zavucen u prizemlju kao da se borio za svaku zraku sunca. 

Nera nas je tu docekivala s kaficom i vrucom sirnicom a Co sa dobrom muzikom.

Danas visoki borovi i daljina nasih domacina cine ovo mjesto hladnim a nova zgrada napravljena preko puta kvari pogled na brdo preko puta. 

Ostaje mi miris kafe, vruce sirnice i naravno muzika.

Srdjo

Nova zgrada preko puta

Pogled od raskrsca iznad samoposluge

Nova zgrada na Starcevici

Skandinavci

Izuzetno mi je drago kada se netko od onih koji su se kasnije prikljucili ovom nasem blogu aktivira, kao sto to sada cini Sejo Visic. Ovo je vec njegovo drugo javljanje, uz jos jedno u pripremi. Danas je rijec o jednoj posjeti koja je okupila drustvo iz Banjaluke, ovaj put na sjeveru Evrope.

Nedavno smo Amila i ja tokom vikenda imali posjetu dragih nam gostiju iz Svedske. Radi se o banjalucka familija Hrnic, koji imaju kucu u Dolcu preko puta sadasnje Mujine cevapcinice.

Sabine (Binke) se sjecamo iz modne konfekcije Beko a Sabahudina (Buce) iz Privredne banke iza parka. Kcerka Amela je tada bila mala. Sin im Damir nije dosao jer se nedavno vjencao i uskoro supruga I on ocekuju bebu. Inace Binka i Amila su bliznje rodice pa smo Buco i ja "badje", pa ako tu dodamo Eku Kusmica, eto i treceg badje. Hrnici sada zive u Svedskoj u gradu Norkåping.

Iz Svedske je s gostima stiglo frisko suho meso i cevapi. Par dana nakon povratka u Svedsku, Buco se javio telefonom s vijestima da je osusena druga tura, kojoj ona prva nije ni nalik.

Imali smo dvije feste: prva je bila kod Kusmica, razlog Ismarov rodjendan, a druga i oprostajna kod nas sljedecu noc. Bilo nas je dosta: Ziske, Hakija, stari Kusmici. To je sve izgledalo kao neka prosirena familija jer smo svi jedni drugima tetci, tetke, badje, surjaci, svastike, punci, punice.

Bez gitare dobre hrane i pica nije moglo. Kako je to izgledalo moze se vidjeti na ovih par slika. Tako vam je to kada se skupe skandinavci.

Srdacan pozdrav svima.

Sejo - Norge

Zdenko Najzer

Ovaj blog, htjeli mi to ili ne, sve cesce sluzi kao neko drvo u banjaluckim alejama na kojima se kace smrtovnice. Kada sam ga zapoceo, nisam ocekivao da cu u ovom kratkom periodu toliko puta doci u situaciju da objavljujem vijest o novom gubitku.

Danas mi Mario posla jos jednu tuznu vijest. Umro je Zdenko Najzer, jos jedan od onih koji odose prerano.

Zdenka sam poznavao samo povrsno, iz onog doba neposredno prije rat kada sam uplovio u vode privatnog biznisa. U tim uzbudljivim danima, kada su neki od nas, puni entuzijazma, prihvatili ideje tadasnjeg premijera i krenuli u zivot vodjeni vlastitim idejama, Zdenko je bio dio jos jedne firme koja je trazila svoje mjesto pod suncem. Radio je u Murisovom “Sirius’u” i tako sun nam se putevi ukrstili.

Sjecam ga se kao veoma mirnog momka, koji je svoj posao shvacao ozbiljno. Iz tog vremena cak imam jednu fotografiju koju sam objavio na ovom blogu. Bio je to prilog o “Ident-u” i ucescu na prvom sajmu male i velike privrede u Banjaluci. Tada su Sirius i Ident nastupili zajedno i Zdenko se moze vidjeti na toj slici, kako radi na racunaru.

Porodici Najzer upucujem najiskrenije saucesce u moje ime a siguran sam d ace se i mnogi blogeri tome pridruziti.

P.S. Izvinjavam se ako su mi se potrale greske u pisanju jer sam zaboravio naocale I pisem na ‘slijepo’.

Elektrotehnicki fakultet

Vecina posjetilaca ovog bloga (mislim na one razasute po svijetu) ce prepoznati ovu gradjevinu. Oni u Banjaluci je vidjaju svakodnevno i za njih ona je samo jedna od mnogih gradjevina u gradu pokraj koje prolaze, vjerojatno ne obracajuci posebnu paznju na nju.

U poznatom ‘komunistickom’ stilu, smjestena u zaledju Ferhadije, neposredno uz Sahat kulu (sjecate li se vatrogasaca), bez ikakve ljepote i stila, bila je mjesto na kojem su mnogi od nas proveli godine (i godine) sticuci znanja koja su nam pomogla da se lakse snadjemo u ovom surovom kapitalistickom drustvu. Moram priznati da mi se sama gradjevina nikad nije ni svidjala ali da o tome u ona lijepa studentska vremena nisam razmisljao. Covjek se valjda sjeca onih lijepih dana kada se zivjelo drugacije, bezbriznije, i kada nismo primjecivali neke stvari koje nam sada upadaju u oci (valjda se kriteriji mijenjaju, ili se oci otvaraju kada se covjek nadje u prilici da pravi poredjenja).

Kada mi je Mario poslao slike (na moju molbu), trebalo mi je dosta vremena da izaberem jednu oko koja cu graditi ovaj prilog. Listajuci slike bezrojeno puta, trazeci neku koja ce uljepsati prilog, sve sam vise shvacao kako smo mi, u stvari, bili zadovoljni malim, i kako sada neke stvari iz proslosti uljepsavamo i dizemo u nebesa a da toga vjerojatno nismo ni svjesni. Mozda je to normalno jer sve ono cega vise ne moze biti se cini ljepsim nego onda kada je bilo (evo mene, i ja poceh koristiti neke pjesnicke fraze: sto su manje razumljive, cine mi se pametnijim i ja rastem u svojim ocima).

Koliko puta sam se uhvatio u zanosu pricajuci mojim (novim) radnim kolegama na poslu o nasem studiranju: kako smo imali izvanredne skole, odlicne profesore, kako smo puno toga naucili, kako nam je bilo lijepo, kako je ovo danas sve nista u poredjenju s nasim vremenima. Mnogo toga je istina, ali u mojim pricama je bilo i mnogo pretjerivanja. Znam da poneki od njih svrate na ovaj blog da, ako nista drugo, pogledaju fotografije (jer procitati i razumjeti ne mogu ni rijeci), a ja im onda ispricam o cemu se radi. Ako me netko od njih upita o cemu sam ovaj put pisao, morat cu naci neko prikladno objasnjenje, inace cu u njihovim ocima ispasti lazov.

Kada sam pravio planove o ovom prilogu, u stvari nisam mislio da cu pricati o zgradi, vec o raji s fakulteta, zgodama i nezgodama, profesorima (ljudima i neljudima), fakultetu kao instituciji na kojem se sticu znanja (a ne politicki poeni), vremenu koje je zauvijek prohujalo i novim vremenima o kojima ponesto znamo a vise toga nagadjamo, a ja evo zapeo za zgradu pa nikako da je se otkacim.

Sjecam se onih studentskih dana, kada se moglo studirati gotovo do penzije (studij je bio besplatan, mi stariji smo mogli prenositi predmete s godine na godinu a roditelji su nas hranili i oblacili, cast izuzecima, te se nismo trebali bojati gladi), samo je bilo dovoljno da se apsolvira (za one mladje koji ne znaju sta to znaci, da se upise cetvrta godina bilo kako, a zavrsetak skole se mogao godinama odgadjati). Vjerujem da se vecina sjeca kavendisanje u basci kod Alije (mislim da se tako zvala) u samom zaledju Ferhadije (u vremenima prije nego se faks ‘modernizirao’ i dobio svoju vlastiti kafeteriju), gdje je i Ale, banjalucka legenda, cesto svracao i gdje nam je pokazivao svoje poznavanje zivotinjskog carstva (sjecate se Krasevih cokoladica Zivotinjsko carstvo?). Kasnije su postali popularni Penzioneri (baraka izgradjena poslije zemljotresa, kao zamjena za poruseni Kasino, za koji me vezu mnoge uspomene), gdje se islo na dorucak, ali isto tako na kavicu ili nesto zestoko. Mnogi se isto tako moraju sjecati Parera i njegove cevapcinice (posteni Parera je hranio neke sportase, cini mi se igrace BSK-a a kao protuusugu je dobijao neke bonove: sjecam ga se kako bi znao otvoriti ladicu a ona puna bonova i njegovih vapaja: “Pa ljudi dosta mi je tih bonova, dajte mi lovu,” ali bez nekog velikog uspjeha).

Kada vidim uvjete u kojima ova americka mladez studira (na mojoj skoli imaju sve sto mogu zamisliti a jos uvijek su nezadovoljni), sjetim se mracnih hodnika naseg fakulteta gdje smo jedno vrijeme ucili sjedeci za par stolova postavljenih na posljednjem spratu zgrade (prije nego je jedna manja prostorija rezervirana za te svrhe, koje bi se Zlata i Cadjo trebali dobro sjecati jer su tu ucili zajedno) i nije nam smetalo sto je malo, malo netko nailazio i remetio nam koncentraciju: u stvari, nama zapravo nije bilo ni krivo, jer smo jedva cekali da netko naidje pa da se zapocne nova prica, tj, napravi pauza kao da smo se od silnog ucenja umorili pa nam je ona potrebna.

O knjigama i biblioteci da ne pricam. U moje vrijeme, na prste jedne ruke bi se mogle izbrojiti knjige koje smo imali na raspolaganju: vecinu predavanja smo morali ‘hvatati’ i nase teke kasnije koristiti kao glavni izvor informacija. Dobro su mi ostale u sjecanju knjige pokojnog profesora Martica koje je pisao rukom (imao je krasan rukopis). Predavao je visu matematiku i jednu knjigu bi pisao latinicom a drugu, cirilicom: bratstvo i jedinstvu u sluzbi nauke.

Kada vec spomenuh profesora Martica (i bratstvo i jedinstvo), moram spomenuti i neke koji su za mene jedno ogromno zivotno razocaranje. Koliko god su neki od njih bili odlicni u svom strucnom poslu, toliko su neki od njih u ljudskosti pali na najnize grane. Sjecam se nasih ‘uvazenih’ profesora koji su, kada je biti komunista bilo unosno, bili u prvim redovima u proganjanju kolega koji su se ogrijesili o to isto bratstvo i jednistvo, da bi, s dolaskom na vlast nacionalistickih stranaka, bili u prvim redovima borbe za svoju naciju. Takve transformacije od nekih nisu bile iznenadjenje (sitne duse su se uvijek lako mogle prepoznati i takvima manje zamjeram), ali nekima, koji su svojim manirima odavali imidz svjetskih ljudi, koji su prosli mnogo i vidjeli mnogo, to nikada ne mogu oprostiti. Takvi su mnogo opasniji i treba ih uvijek i na svakom mjestu spominjati. Seljak sa Zmijanja, onako neuk, je i mogao biti zaveden, ali profesor, koji je obisao svijeta je znao sta radi. Oni ne smiju pasti u zaborav jer mozda vec danas igraju drugu ulogu koja im vise odgovara u ovom trenutku.

Pitaju me neki zasto se u svojim prilozima stalno vracam u proslost i pricam o necem i nekima, danas, kada to vec pomalo postaje dosadno. Ja im odgovaram da osjecam potrebu da takve stvari i osobe spominjem (i uvijek cu ih spominjati), jer da njih nije bilo ja bih jos uvijek zivio na Starcevici, radio svoj posao, isao kod Muje na cevape i svake godine na Jadran na odmor, docekivao Nove godine s prijateljima i rodbinom, slavio rodjendane, vjencanja i rodjenja, odlazio na groblje roditeljima kad se na groblje ide, zivio miran zivot i cekao zasluzenu penziju a ne bih, pod stare dane razmisljao kako cu i gdje zivjeti kada ostarim, u kojem gradu Amerike ili svijeta ce mi djeca naci posao, sta me ceka sutra, gdje cu biti pokopan. Mnogi od nas to zaboravljaju i zato nam je kako nam je.

Mnogo sam toga evo nabacao a samo sam malo zaceprkao po prasini. Mnogo toga sam jos planirao reci ali ostavljam mjesta i za ostale. Ostavljam prostora za one koji se sjecaju tih nekih lijepih studentskih vremena a istovremena imaju volje da nesto o njima kazu. Ostavljam prostora i samom sebi da nesto vise kazem o lijepim i ruznim stvarima jer osjecam potrebu da moraju biti zabiljezene. Ako je suditi po prethodnim prilozima, reakcija nece biti previse.

Nekoliko dodatnih fotografija ovog naseg hrama nauke mozete naci na ovoj stranici. Kao dodatak sam ovih dana napravio par fotografija skole na kojoj radim (Pravni fakultet Duquesne University), koja je za americke prilike mali fakultet, tek onako da slikom potkrijepim neke od mojih opaski na pocetku.

P.S.
Da se malo pohvalim, na ovoj adresi, mozete vidjeti Virtual Tour biblioteke koji sam napravio prije jedno dvije godine, ako izaberete link ispod Library Information. Misem izaberete sprat a nakon toga birate pojedine objekte (u stvari, gdje god se kursor promijeni u ruku): u desnom prozoru ce se izmjenjivati slike koje donekle daju osjecaj o izgleda biblioteke. Slike su stare oko dvije godine (bio sam lijen da ih zamijenim novim) pa su racunari stari. Sada su to sve najnoviji modeli s flat monitorima.

Pozornica

Godisnjica je prosla, brojka od 100,000 pregledanih stranica je probijena, zapocinje novi ciklus.

Nisam se imao namjeru odmah javljati ali su me neki komentari (Cankov, Sejin, Marijev) potakli da u ovih par dana opet nesto napisem o ovom nasem blogu. Cankov i Marijev komentar me takodjer nagnase da izaberem ovu fotografiju gore kao podlogu uz prilog.

Mario je u pravu, ‘razrednik’ je stvarno bio ljut i prije nesto vise od mjesec dana napisao oprostajni komentar, jer ‘ucenici’ vise vole da slusaju ili da se igraju racunarom za vrijeme casa nego da aktivno ucestvuju. Zadnji mjesec dana me je malo pokolebao u odluci (prilozi su poceli pristizati u vecim kolicinama, bilo je odlicnih komenatara i diskusija) a neki od komentara na ‘Godisnjicu’ definitivno ucvrstili u uvjerenju da blog mora nastaviti dalje. Istina, uz malo promijenjeni kurs, mozda s pojacanom posadom, ali nikako ne bi trebao da zavrsi u luci, na nekom doku za staro zeljezo.

Mada ja vise volim da su svjetla upaljena i da svako vidi svakoga (kao na ovoj slici gore), cini mi se da je realnost drugacija. Lakse je biti u zadnjim redovima i samo pratiti sta se desava, nego biti na pozornici obasjan reflektorima sa svih strana, prepusten sam sebi. Ja sam na to, na neki nacin, navikao. Onih mojih desetak godina bavljenja muzikom me je naucilo da svi ne mogu pjevati, iako u publici obicno ima mnogo boljih pjevaca koji se ne usudjuju da uzmu mikrofon u ruke. Isto tako znam da je lakse ako je prateci orkestar ustiman, a kod nas je, kako mi se cini, upravo to slucaj.

Bilo bi lijepo ako bi ovaj mali muzicki sastav jednog dana prerastao u simfonijski orkestar ali iz iskustva, opet vlastitog, znam da se i sa malom ali odabranog grupom, i dobrim instrumentima i pojacalima, moze napraviti velika buka. Vjerujem da ce se i Caja sloziti s tim!

Zato raja nastavljamo dalje, mozda ne punim jedrima kao prije, ali svakako ostajemo na kursu koji smo zacrtali. Okean je nepregledan ali s dobrom posadom ne trebamo se bojati da cemo se izgubiti u tom silnom prostranstvu. Mozda nam se usput pridruzi jos poneko. Necemo voziti punom parom da bi nas oni bolji plivaci (ne mislim na one na suhom, o kojima sam nesto malo ranije pisao) mogli pristici, ako se na to odluce.