Banja Luko i ta tvoja djeca...

Niti sa pravom rođene Banajalučanke, niti sa pravom raseljenog lica, niti sa pravom zaustavljenog kroničara, već sa željom i emotivnim pravom , koje ne postoji ni u jednoj jurisdikciji, htjela bih da od zaborava otrgnem jednu "family story" i poklonim je svim Banjalučanima - starijim da se prisjete, mlađim da se zamisle i nešto zapamte!

Da je život u Banja Luci izgledao drukčije, humanije, zdravije, da je Banja Luka bila "Krajiška ljepotica" u koju su svi rado svraćali, da je i mladost i starost uživala u svom gradu, da je kultura i društveni život  cvjetao, da je pozorište bilo uvijek puno, plesnjaci također, izletišta okupirana porodicama, momcima i djevojkama, da su se na Kastelu izmijenjivali uzdasi i obećanja zaljubljenih, da su škole i fakultet bili  otvoreni za svakoga, da su pijace i dućani bili puni, da se slavio Prvi maj, 8. mart, svi državni praznici, svi blagdani i sve slave, da su pobožni odlazili u svoje bogomolje kad im "duša zaište", da je i Vrbas možda bio-zeleniji, sve će to sigurno potvditi prezimena preko 2000 banjaluckih familija koje su prisilno napustile svoje sigurne domove i svoja možda iskonska ognjišta, kojima danas nema ni traga, ili za kojima se samo žali ili pokazuju već muzejske fotografije!

Svakako da su sve te familije imale i djecu i svoje "starce ", koje su sa sobom vodile u nepoznato, spasavajući samo goli život i bježeci ispred strašnih nakana krvnika i agresora. Od tih zbjegova, bijegova , logora i deportacija, nakon četvrt stoljeća, ostale su traumatična i nikad izliječena sjećanja, a u domovini,  pa i u narodu opjevanoj Banja Luci - ostali su narasli i otrovni nacionalizam, opskurnost življenja, i laži, kojom se hrane i dalje obmanjuju preostali stanovnici tog lijepog i nikad prežaljenog grada.

Da je Banja Luka ostala i u mom srcu, najviše je zaslužan moj tata Midhat Bahtijarević i njegova sestra, moja draga tetka, jer su nas "vodili u rod" u Banja Luku i pričali o Banja Luci čitavog svog života! Tetkin stan u Zagrebu je u pravom smislu bio i najveća banjalučka ispostava!

Multikulturalnost Bosne i Hercegovine, pa time i Banja Luke je uništena, pa poneki svijetli primjeri ne mogu potvrditi taj skoro pa aksiom, ali su uveliko doprinijeli da danas raseljeni Banjalučani lijepo i skladno žive u novim kozmopolitskim sredinama, što je prvenstveno plod ranijeg našina života, ali i instiktivni nagon da se život nastavi i nova sredina i ljudi prihvate, koju i oni sami danas obogaćuju.

No, sjetne lamentacije jedne vremešne "lady", kako me je nazvala jedna rođena Banjalučanka, mogle bi ispisati više stranica, pa želim da se vratim obećanoj "porodičnoj priči " o familiji moga oca, familiji Bahtijarević, koja je po mnogo čemu obilježila Banja Luku I koja je decenijama zatomljena u mom srcu.

Porodično stablo Bahtijareviča.
Autor: Sead Bahtijarević

Jedan od vrijednih Bahtijarevića uspio je napraviti i "geneaološko stablo" Bahtijarevića, koje seže od sredine 18.stoljeca, a moji izvori potvrđuju da Bahtijarevići potiču od perzijskog nomadskog plemena  Bahtijari, koji su svjetski poznati po izradi "bahtijari" perzijskih ćilima, o čemu sam prevela i čitavu knigu i na što sam vrlo ponosna. Kretanje nomada po ranijim carstvima su razlog da su sigurno putevima Otomanskog carstva, Bahtijari dospjeli i do Bosne, pa i Banja Luke, a stapanjem sa balkanskim stanovništvom dobili i slavensko"ić" u prezimenu !

Naime, moj pradjed, hadži Hivzaga Bahtijarević bio je ugledni gradonačelnik Banja Luke s kraja 19. i početkom 20. stoljeca, znači za Austro-Ugarske, a ono "hadži" znači i da je obavio "hadž", hodočašće u Meku, i to od vlastitog hada (imetka ), što je i vjerski postulat, a ne kao današnji novokomponovani vjernici, okorjeli nacionalisti i premijeri iz naše Bosne, koji to čine iz pomodarskih i hipokrizijskih pobuda i to visokokomercijalnim letovima do Džede i na račun države, jedne od najsiromašnijihu današnjoj Evropi.

No, za mene kao potomka u trećem koljenu, najznačajnija i najljepša ljudska osobina pradjeda je bila da je visoko cijenio obrazovanje i nauku, te da su sva trojica sinova - Edhem ( moj djed ), stare amidže Omer i Smail - završili studije u Beču, vratili se u Bosnu i nastavili u njoj živjeti do kraja svojih života!

Pradjed je imao i lijepo uređenu kuću na sprat, sa više odaja.

Moj djed Edhem-aga (Edhem) Bahtijarević je bio vrlo druželjubiv, pa se često sastajao sa svojim vršnjacima. Neki su svirali i pjevali, pa su u kući Bahtijarevića priređivali lijepa druženja. U kući preko puta sastajale su se djevojke, i slušale svirku i pjesme, davale oduška svojoj mašti i spjevale ovu poznatu banjalučku sevdalinku, koja je poslije Drugog svjetskog rata, kada begovi i age nisu više bili omiljeni i popularni, doživjela i novokomponovanu verziju, kakvu pamti i pjeva većina Banjalučana, ali ja sa ponosom navodim njen original!

Vrbas voda nosila jablana...

Vrbas voda nosila jablana...

Na jablanu kujundžija Mujo,

Kujundžija tako Ti Tvog nama, 

Skuj Ti meni ašik momka mlada,

Uzmi urnek iz našeg džemata!

Sa ljepote Smail-efendije,

Sa visine age Edhem-age.

Sa dva bega dva Džinica mlada!

Sa ponosa bega Mustajbega

Sa jordama bega Hasan-bega,

Skuj Ti meni takvog momka mlada!

Djedov brat, amidža Omer, završio je medicinu u Beču, te specijalizaciju iz kirurgije i osnivač je Kirurgije u sarajevskoj bolnici "Koševo."

U Sarajevu je bio oženjen sa Kadrijom Sofić, te divnim stanom na Obali br.12. kasnije premješten u Travnik, gdje smo ga i ja i moj brat posjećivali još kao djeca.

U vremešnijoj dobi se zaljubio u svoju medicinsku sestru, ponovo se oženio, i kao stariji dobio Dženeta i Dženetu, koji se kao Bahtijarevicć potomci nalaze i na našem geneaološkom stablu!

Amidža Smail je bio student Trgovačke akademije u Beču, kasnije dugogodišnji direktor Tvornice duhana u Banja Luci. Imao je divnu i prelijepu kćer Majdu, koja je bila banjalučka Alida Vali. Majda se poslije studija u Zagrebu udala i preselila u Split.

U ratu 1992. naša rodica Majda je pokazala svoju humanost, prihvatajući mene i moga sina našim dolaskom u Split iz bombardovanog Sarajeva, odakle smo nastavili za Zagreb, a poslije 13 mjeseci za Švedsku!

Moj djed Edhem Bahtijarević i moja nena Mubera Džinić, iz poznate i bogate banjalučke familije Džinića, imali su četvoro djece: prvog sina - mog tatu Midhata, sinove Mirzu i Murisa, te kćer Rašidu. U tom familijarnom okruženju, među tom "banjalučkom djecom", počinje i naš "Bahtijarevića život ", u kome smo i ja i moj brat Edhem ( Edo ) uživali i provodili nezaboravnu mladost posječujući ih i družeći se sa njima.

Slika mojih roditelja

Moj otac je bio vrlo pragmatičan čovjek, izuzetno zainteresiran za tehniku i motore, te je uvijek morao posjedovati nesto "na točkovima", tako da je još u Banja Luci bio poznat po svom motoru, kožnoj jakni i kapi, kada je odlazio na porodič na imanja u Piskavice i Gredu. Kasnije su to bili automobili, pa Zagreb, Evropa i sl. (Vodio je 70.-tih godina predstavništvo njemačke firme "Buschjost" za elektromagnetne ventile, što je pokrivalo cijelu Jugoistočnu Evropu, pa sam ja kao student, zajedno sa mojim tatom, još u to vrijeme proputovala cijelu Njemačku, kasnije Rumuniju, Bugarsku, Makedoniju itd.)

Moj tata Midhat je umro od infarkta tri mjeseca prije moje diplome na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i sahranjen je na zagrebačkom groblju "Mirogoj " u naš    oj familijarnoj grobnici!

Moj amidža Mirza je bio kapetan prekookeanske plovidbe, obišao cijeli svijet sa Titovom Trgovačkom mornaricom, a kada je dospio u mirovinu, kupio kuću u Opatiji, gdje je 1994.god. i umro. Inače, ljepotan i zavodnik, izuzetan esteta i ugodan sugovornik, a svjetske luke i metropole su ga učinile i zanimljivim pripovjedačem, u čemu smo i mi uživali!

Najmlađi sin moga djeda Edhem-age, naš dragi amidža Muris, bio je komercijalista i dugo živio u Italiji, kasnije se preselio u Zagreb, oženio se Marijom Jurakić, Zagrepčankom, našom dragom strinom Cicom, koja je porodici moga brata i meni široko otvorila vrata svoga doma nakon evakuacije iz opkoljenog Sarajeva.

Izuzetno je voljela našeg Murisa, tog šarmantnog i zgodnog Banjalučanina, koji je znao zabavljati čitava društva u zagrebačkoj "Esplanadi", "Palasu" ili "Gradskoj kavani",i sa njom se i danas sastajemo bar jedanput godišnje!

Na kraju, moj brat Edhem (Edo) i ja sa svojim familijama, bježeći iz Sarajeva I strašnog rata, dospjeli na dva kraja svijeta: ja u Skandinaviju, on u Australiju, dvije prelijepe zemlje visoke socijalne sigurnosti, zemlje u kojima je lijepo ostariti, ali i kozmopolitske, kao što je bila i naša familija BAHTIJAREVIĆ!!!

Ovu "family story " stavljam na oltar sjete i nezaborava - pa valjda je trebalo da dovoljno ostarim da bih je mogla i napisati!

"Jer, od mnogih tereta kojima svakom od nas starost pokloni , nađe se i dar, neuništiv pred godinama kojima smo vezani - starost je trezor lijepih uspomena i kako nam tijelo više klone, naš duh i dalje hrane sjećanja. Starom se duhu, ako hoće da duže traje, a svačija je to želja, treba da usadi ta ljepota i radost, iz daljine, iz dubine i ono nekad, ono davno..."

Saida Bahtijarević-Bekić

Rijetke ptice Montreala

Kako se ljudi osjecaju kad promjene mjesto prebivanja?

Potrebno je nekoliko godina, da upoznamo prve komsije, slucajno ili namjerno, da ih cesto vidjamo, svaki dan ili malo rijedje. Isto tako vidjamo I komsije, koji zive malo dalje od nas u prodavnicama, apotekama, biblioteci, roditeljski sastanci u skoli…

To nam daje osjecaj sigurnosti, a s tim dolazi I ugodnost, pa kazemo da nam je lijepo zivjeti u tom I tom gradu ili u tom I tom dijelu grada.

Prosle godine je iz stampe izasla jedna lijepa knjiga, koju sam dobila na poklon od kcerke kad sam otisla u penziju: “Rijetke ptice Montreala, grad u 52 portreta”

Mladi novinar Patrick Delisle-Crevier je slozio slike I predstavio 52 osobe, za koje on misli da pored mnogih koje jos nije spomenuo, cine dusu Montreala. Zaljubljen je u Montreal I uvijek je tuzan kad napusti grad, makar I za kratko putovanje. Odrastao u centru grada, sebe je nazvao “mali urbani radoznalac ».

Knjiga je pocascena uvodnom rijeci gradonacelnika Montreala.

Mr. Denis Coderre je uvijek na javnim nastupima naglasavao da je Montreal metropola. i to mu je bilo jako vazno zbog nekog njemu svojstvenog razloga.

U svojoj uvodnoj rijeci on kaze da Montreal ima sve atribute metroplole: georafski polozaj, bulevare, parkove, istorijske zgrade, ali ne treba nikad zaboraviti da grad treba biti ziv, imati dusu. Dusa Montreala nije u njegovim kvartovima, ulicama, institucijama I trgovinama. Ljudi koji zive u gradu, nase komsije, prijatelji koji su dosli sa svih strana svijeta, oni su dusa Montreala.

Gradonacelnik je citirao meksickog pjesnika I diplomate Octavio Paz :”Svaka kultura je rodjena poslije mjesanja, susreta i sudara razlicitih kultura. Suprotno tome, Izolacija je ta koja ubija civilaziciju »  Ovo je moj slobodan prevod, ne mislim da je dobar, prilazem fotografiju teksta.

U zelji da odaberem nekoliko od ove 52 “ptice” dolazim u iskusenje da iskopiram cijelu knjigu sto ne bi bilo dobro.

Pocela sam pisati ovaj mali osvrt na knjigu prije nego se pojavio zadnji Sajmin prilog. Mislim da ce dobro doci kao nastavak. Razumijem jako dobro da Sajmi smetaju te price ko je kulturniji, svakom to smeta, jer je zaista gubljene vremena, sto bi stari ljudi rekli “suplja prica”. Neuki ljudi su posebni majstori u tome. Zadnjih godina Kanadska vlada se nekoliko puta izvinjavala starosjediocima, indijancima, za takozvani kulturocid, koji je ucinjen u proslom stoljecu. Ljudi koji su imali vlast, smatrali su sebe superiornom rasom a indijance divljacima. Po mom misljenju to su bili neuki ljudi, nisu znali nista o ljudima koji su im prvih godina pomagali da prezive zimu i hladnoce. Drzava je odredila da se djeca skoluju u katolickim skolama i zive u djackim domovima, daleko od kuce. Nasilno su ih odvajali od roditelja I familije, bilo im je zabranjeno da govore svojim jezikom cak i izmedju sebe. Pored toga bili su maltretirani psihicki, fizicki I seksualno. Ima jos dosta tih bivsih ucenika u zivotu, to su nase generacije ili malo stariji. Jedan je postao pisac , zove se Tomson Highway, procitala sam njegovu pricu. Kad je posao u high school u Winnipeg-u, bio je dodijeljen jednoj staroj profesorici u penziji da kod nje stanuje. Imao je srece, to je bila osjecajna zena, zvala je socijalnog radnika da vidi koliko je djecak tuzan. On je toliko plakao da je njegov jastuk ujutro bio potpuno mokar. Meni se to tako dojmilo, koliko je jedan djecak patio, potpuno sam u tudjem svijetu.

Prilozila sam nekoliko slika sa mojim komentarom, nekoliko pticica iz montrealskog gnijezda.

Dubravka 27 januar 2018 

Moja istorija

Tri puta sam na youtube ponovo odgledala intervju Josipa Pejakovića  na N1 televiziji, intervju čovjeka koji je za mene najtalentiraniji, najpošteniji čovjek u Bosni u cijelom mom sedamdesetgodišnjem životu. Javili su prije par dana da je u bolnici zbog nekih zdravstvenih problema. Toliko mislim o tome i to mi kvari dnevno raspoloženje kao da mi je najbliži rod.

Dio njegovog intervju koji se odnosi na situaciju u Hrvatskoj i njegovo lementiranje  o ulozi bosanskih Hrvata, tj u najvećem broju Hercegovaca, u hrvatskoj politici, danima me proganja da napišem ovaj prilog.

Gledajući kroz istoriju, najveće zlo Hrvatskoj donjeo je Ante Pavelić, rodjen u BiH, osnivajući NDH i tadašnju politiku. Šta se za to kratko vrijeme te države dešavala zna se mnogo i potkrepljeno je dokumentima i filmskim materijalima. S druge strane, od Josipa Broza i stotine hrvatskih rodoljuba stvorili su republiku Hrvatsku, koja je u novoj Jugoslaviji bila za ponos svojom kulturom, umjetnošću, sportistima, književnicima, narodnim herojima i prirodnim ljepotama.

U posljednjem ratu, od 92-ge u svim vladama bilo je sve više Hercegovaca (velikih Hrvata), a  Rojsova teorija (ko je jamio, jamio), koja je postala moralno pravilo i proširila se na sve djelove bivše domovine i nažalost traje i danas. 

Ta sorta ljudi pojavila se i u Srbiji. Istočna Hercegovina, Drašković, Šešelj i njihovi sljedbenici počeli sa nacionalizmom i fašizmom.

Josip rekao da su u Hrvatskoj politici mnogi ljudi došli iz nekih vukojebina i kad se rode i progledaju, prvo što vide na kućnom pragu je poskok. A poskok je opasna životinja. A priroda i ljudi se sjedinjuju.

Baveći se slikama i kućnom očevom arhivom nailazim na mnogo stvari koje sam i zaboravila da imam.

Ovi razbijači Bosne su nam najviše prvo na vjerskoj, pa onda nacionalističkoj, retorici zatrovali neobrazovane i zapuštene ljude.

I Srbi i Hrvati ( mislim na političare i parlamentarce) vrlo često izjavljuju da ne žele da žive sa muslimanima, jer smo mi dva svijeta. Oni kulturni i školovani, a mi nekulturni i neobrazovani.

Ja danas šaljem sliku iz Domaćinske škole u Banja Luci koju je moja majka pohađala 1936 kad je imala 16 godina. Ove tri gospodje u sredini su bile: jedna Bosanka pravoslavne i druga katolkinja a gospodja u crnoj haljini sa bijelom kragnom je bila Austrijanka, rodjena u Bosni i udata za Bosanca. Mama je umrla 1992 god i često je gledala svoje slike. Znala bi govoriti ko je ko ali mladost nije nikad bas raspoložena da često sluša jedno te isto. Mladost je uvijek u fazonu "danas je danas". Upamtila sam samo da je djevojka ispred moje mame, mama od Enise Osmančević Čurić, dragog Lojze, supruga.

Moja mama je od svoje majke (islam) naslijedila kuhinju, moralne zakone, odijevanje na kojem je samo lijepa kerana  šamija obilježavala muslimanke. Od ovih gospodja je naučila toleranciju i ljubav prema drugom i drugačijem (zato ja nisam  imala problem sklapanja braka sa drugim i drugačijim kod tako odškolovane majke), naučile praviti makovnjače i orahovače, Saher torte, čistoću i red u dvorištima (Austrija), modu u oblačenju itd, itd.

Ove sve osobine su imale i gradjanke pravoslavke i katolkinje. Zbog toga smo mi Bosanci takvi i kod mnogih kulturnih susjeda smo omiljeni.

Obzirom da se danas istorija iskrivljuje na sve strane i da su devedesetih, rejsovi, patrijarsi, biskupi i njihovi učenici "navijali vodu na svoj mlin" bez milosti, i narodu donijeli "najvažnije karakteristike", vjeru, kod nas (način oblačenja), slave, mise za oprost zločincima. Danas malo, malo pa se medjusobno sastaju i kao ispravljaju "krivu Drinu". Malo Morgen, kasno su se sjetili.

Zbog svega toga ja ne odustajem pisati da smo mi u Bosni 90-tih bili pravi evropski muslimani. Svi su imali pravo da u svome srcu i duši nose svoju vjersku istinsku veličinu. 

Bila bih sretna kad bi i drugi iz svojih porodica, ako imaju ikakvu dokumentaciju u svojim domovima, svih etnosa, ostavljali bilo kakve tragove i na bilo koji način, budućim generacijama, ako i dalje u Bosni i Hercegovini budu postojale tri istorije.

Uh, umorih se ali ipak srdačan pozdrav.

Saima

Stiglo neki dan od Saime

Počelo je počelo

Dragi moji Banjalučani.

Stigao nam je vrhunski stručnjak iz Amerike, ne može se nabrojati šta je sve postigao i kakva zanimanja ima.

Možda sam prva koja to objavljuje, jer sam ga upravo snimila na TV FACE u intervju sa Senadom. On je Banjalučanin i zove se Mirsad Hadžikadić. Prijavio se za člana predsjedništva iz Bošnjačkog naroda, kao nezavisni kandidat. U nedjelju u hotelu "Bristol" u 12 sati predstaviti će se i sigurna sam da ću otići. Obara s nogu svojom ličnošću.

Drugi prilog je o našem komšiji koji je mogao biti šta je htjeo na Ilidži kad su četnici (ali baš u takvim uniformama), s pojedinim oficirima, 1992. prvo okupirali to područje. Čitajte članak u dnevnim novinama i saznajete kako se postaje ljudska gromada.

Pozdrav Saima

UZ SAIMIN KOMENTAR

CO - DODATAK

Video klip Mirsadovog intervjua

UZ SEGIN KOMENTAR

Šaljem par slika bivšeg BiH političara, otišao u penziju sa 60 godina. Bio je u politici samo 15 godina. 

Gospodin Hadžikadić još ne zna sa kakvom mafijom će doći u kontakt, a narod ko narod, tup i zatucan!!

Jedan bivši BiH političar

Parcelica 100.000 m2, uključujući šuma

Porodična vikendica, 600m2

Za goste, 600 m2

SAIDA - DODATAK

MIRSAD HADŽIKADIĆ - INTERVJU

EMIRA - DODATAK

Link na Mirsadov blog

UZ DUBRAVKIN KOMENTAR

LINK - Lijep primjer kako mladi rade i suprostavljaju se ocajnom zivotu. Bit ce toga sve vise u buducnosti. 

Zaustavimo vrijeme i Moj djed "Lord"

Četiri Bahtijarevićke: Dr. Zlata (žena brata Ede), Saida,
Rašida (tetka, rođena Banjalučanka) i Saidina mama Tahira

Da je nostalgija bolest slična reumatizmu, dakle neizlječiva, postoji mnogo i naučno dokazanih primjera. Sa godinama bolest napreduje, ali ju je moguće ublažiti, no kada bi duša i tijelo bili isto, možda i izliječiti!

Pisali su Banjalučani na ovom mjestu mnogo puta o nostalgiji, opisivali svoja osjećanja i žal za životom i gradom i zemljom koji su napustili, olakšavali svoju dušu, izmijenjivali svoja sjećanja na ljude i mjesta i dogadjaje koje nose u srcu i mislima, ma gdje da ih je sudbina rasula!

Za mog jesenjeg i suncem i susretom sa Saimom, našom Banjalučankom u Sarajevu, obasjanog boravka u domovini, desile su se još neke lijepe stvari u mom "poderanom životu", koji zjapi izmedju "htjeti i moći", što zbog objektivnih razloga, a i novookrenute stranice u kalendaru! Naime, bračni par iz Dervente, Fadil i Milica Pelešić, i sami povratnici iz Amerike u svoju voljenu Derventu, izdali su i promovirali knjigu "Zaustavimo vrijeme", koja govori o Derventi, Ukrini, ljudima koji su obilježili Derventu, školama, sportskim klubovima, novinarima, derventskim "sejretima", kao i uglednicima koji su svijetom pronijeli glas o Derventi. Interesantno je, da je predgovor knjizi napisao Fadil, sve ostalo su napisali sami Dervenčani, a knjiga je pisana divnim jezikom koji je danas, u poplavi nekih sličnih knjiga teško naći. Korekturu je izvršila njegova supruga Milica, koja se za njega, rodjenog Dervenčanina iz porodice Pelešić, udala nakon dobijanja zaposlenja nastavnice srpsko-hrvatskog jezika i književnosti krajem 60.-tih godina prošlog stoljeć, u Derventi ! Knjiga je štampana u samo 300 primjeraka, lokalna izdavačka kuća se pobrinula za vrlo dopadljiv dizajn, a meni ju je na stolu ostavio moj brat Edo, koji svake godine na susrete sa Dervenčanima u julu mjesecu, stiže čak iz daleke Australije i grada Pertha.

Knjigu sam pročitala u jednom dahu, i vraćala se tekstovima i slikama - i plakala !

Zašto je knjiga na mene ostavila takav utisak?!  Pa, ja sam, zaboga, rodjena Dervenčanka!!!

Naravno, čim sam odložila knjigu sa stola, nazvala sam svog zemljaka Fadila da mu čestitam, kao i njegovoj supruzi, na trudu i objektivnosti u knjizi, na pominjanju imena koja su i u mom odrastanju značila mnogo, i koja su direktno ili idirektno uticala na moje obrazovanje i formiranje općeg svjetonazora!

Izuzetno se obradovao naš Fadil, iznenadio i zahvalio na pohvalama, pa mi rekao:

"Znaš, mi na ovim današnjim prostorima ne njegujemo kulturu sjećanja, nego kulturu zaborava. Mnogi ljudi koji su obilježili i zadužili Derventu ostaju zaboravljeni, pa smo željeli da im se odužimo i njihove likove i djela približimo bar našoj djeci ili drugima koji pokažu interes, zato je i ovako simboličan tiraž knjige!"

Na moju primjedbu da sam se nadala da ce u knjizi biti pomenut i moj djed "Lord", Fadil mi je rakao;

"Našao sam ja, draga moja, i tvoju sliku u "Derventskom listu ", kada si proglašena najboljom učenicom OŠ "Nikola Tesla", članak kada si kao učenica drugog razreda Gimnazije "Vlado Šuput" dobila nagradu na konkursu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za izvrsnu analizu Andrićeve pripovijetke "Aska i vuk", našao sam i "Lorda" i Esadbega Alibegovića, ali sam mislio da to ostavim za još jednu knjigu. Pa zar Ti ne bi mogla napisati prilog o svom djedu "Lordu", to bi bilo najbolje!"

"Pa, mogla bih !", obećala sam Fadilu, a čitaocima našeg blogga šaljem moj "radni primjerak" priloga o mom dragom djedu po majci Avdibegu F. Porobić "Lordu".

Moj djed "Lord"

Ovaj naslov je lako mogao biti zamijenjen sa "Sjetna oda mom sretnom djetinjstvu", jer je moj djed "Lord" učinio da moje djetinjstvo u Derventi pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bude i sretno i bezbrizno i bogato, a iz današnje perspektive zahuktalog trećeg civilizacijskog milenija i.. fantastično!!! 

Moj djed po majci Abdulah ( Ferhat-bega ) Porobić, rodjen je 1901. godine na očevom velikom i do sada nikad dokusurenom veleposjedu Meskovina, nedaleko derventskog Rabica, na putu prema Doboju, kao sin prvijenac medju, kasnije, bratom Mustafom i tri sestre, koje su ga čitav život voljele i izuzetno poštovale! Osnovnu školu i Nižu realnu je završio u Derventi, a neposredno pred Prvi svjetski rat, otac ga je poslao na dalje školovanje u Trgovačku akademiju u Sarajevo, u nadi da će Avdo nastaviti upravljati ogromnim imanjem poslije njega. No, sudbina i povijest su umiješali svoje prste i zbog dogadjaja u Sarajevu, otac ga je vratio u Derventu i na Meskovinu. Uskoro je bio i kraj Austro-Ugarske vlasti, nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pradjed Ferhadbeg se razbolio od raka grla i mladi Avdo ga vodi u Beč na operaciju kod poznatog bečkog otorinolaringologa - ali pomoći nije bilo!

Gubitkom oca Avdo postaje glava familije i nasljednik ogromnog imanja, zajedno sa bratom i sestrama ! No, on je bio glavni i majka se samo uzdavala u njega, on se za sve pitao i za ljude i ljetinu i kmetove i sl.

Naravno da je to teško breme koje mu je palo na glavu, tražilo i svoj odušak na drugoj strani: djed je jako volio konje, imali su ih nekoliko, i za fijakera i za jahanje, i zavolio je konjske trke i često odlazio na hipodrom u Beograd, provodio noći na Skadarliji, u kafanama, odatle odlazio u Peštu, uz čardaš, tokajac i pjevačice osvanjivao, vraćao se poslije na svoju Meskovinu, medju sestre i majku i nastavljao kao i ranije.

Zbog takvog boemskog našina života i hedonističkih poriva, derventski momci iz njegovih krugova su ga prozvali "Lord", što je ostao cijelog svog života, a ja sam i danas, medju pravim Dervenčanima i njihovim potomcima "Lordova unuka", a vjerujem da mnogi i ne znaju moje pravo ime!

Sa nepune 23 godine moj djed "Lord" se zaljubio u prelijepu Saidu Mulabegović, od plemenitog roda derventskih Mulabegovića, i odmah - oženio! Moja nena Saida, po kojoj sam ja dobila ime, rodila je troje djece: moju mamu, dajdzu Izeta i pri rodjenju drugog sina se razboljela od "babinje groznice", bolovala samo nekoliko sedmica - i umrla.

Sa nepune 34 godine moj djed "Lord" je ostao udovac sa troje djece, koje su hranile i odhranile njegova majka i tri sestre sa puno ljubavi i brige, jer ne samo da su voljele svog brata nego su neizmjerno voljele i njegovu ženu, svoju nevjestu, koju su spominjale čitav život, ne samo zbog ljepote i otmjenosti kojom je zracila, nego i zbog njene dobre prirode i fine naravi, koju su uvijek isticale!

Moj djed nikad nije prežalio nenu Saidu, nikad se više nije oženio, čitav svoj dalji život je bio udovac i posvetio ga djeci, unucima, čak i praunucima, te je čak i moj sin Kenan doživio da ga moj djed "Lord" voza Derventom u njegovom "baby baggy-ju" i hrani čokoladnom kremom iz "Kraševog" "Frondy-ja !"

A sada drugi dio, koji bih mogla započeti kao glumac na predstavljanju u sarajevskoj "Audiciji":

"Rodjen sam kao vrlo mlad, kao četvrto dijete u tročlanoj familiji...!" No, šalu na stranu, ja sam rodjena u Derventi krajem oktobra 1947. godine, kada se moj otac Midhat Bahtijarević, iz banjalučke familije Bahtijarevića, vratio iz koncentracionog logora u Njemačkoj, gdje je otjeran pred kraj 1944. god. i kada se u jesen 1946.godine pojavio na vratima djedove kuće - moja majka ga nije mogla prepoznati !

Poslije ženidbe sa mojom majkom, moj tata kao mašinski inžinjer, specijalista za donji željeznicki stroj, dobija namještenje u Slavonskom Brodu, gdje su imali i lijepi stan i gdje je 1944. god. rodjen i moj brat Edhem (Edo), danas umirovljeni gradjevinski inžinjer sa svjetskom reputacijom i adresom u dalekoj Australiji! Slavonski Brod je bombardovan, tata otjeran u konclogor, a mama, koja je ostala sama sa mojim malim bratom i stanom u bunkeru, odlučila da se vrati ocu u - Derventu !!!.

Moj djed "Lord "preuzima ponovo ulogu oca i nježnog i brižnog djeda, što je cijeli život i bio, a mi ostali "Lordovi unuci" do dana današnjeg!

Mama je pričala da je djed bio presretan kada sam se ja rodila, posebno što sam dobila nenino ime, koju on nikad nije prežalio i nikad zaboravio.

Bila su to teška postratna vremena, ali se djed trudio da ne oskudijevamo u bilo čemu, a naši školski dani, posebno moji, su bili radost za mog djeda "Lorda", i on se okolo hvalio i pokazivao moje teke, moj rukopis, moje petice, moje ručne radove, te već tada ulivao u mene izuzetno samopovjerenje i sigurnost, ali i ljubav prema ljudima, koju je i sam osjećao i koje je izuzetno poštovao!

Derventa je tada bila svijet u malom, okolna sela i muslimanska i hrvatska i srpska, ćaršija i muslimanska i hrvatska i srpska, Katolička crkva usred grada, deset metara od nje Gradska džamija sa turbetom, niže uz srpsku varoš Pravoslavna crkva, naši derventski Jevreji - familije Pesah, Montiljo, doktor Sendri, apotekar Justi (u čiju sam apoteku i sama odlazila da kupim neki magistralni lijek za nas ili za nekog od komšija i koji me je uvijek pomilovao kao "Lordovu" unuku i dao mi neku "paljenu" bombonu), svi su bili naši prijatelji i prolazili kroz našu kuću i svi smo se voljeli i poštivali zahvaljujući mom djedu"Lordu". Derventa je imala i dva Ciganluka, Donji - preko Ukrine, i Gornji - niže Doma kulture u Džidića sokaku, što bi se danas reklo dva romska naselja. I tu je moj djed "Lord" bio vidjen gost, bio pozivan na romske svadbe i derneke i poslije pričao da niko ne zna napraviti "škembe čorbu" (tripice) kao Pajdina žena iz Gornjeg ciganluka! (Ironija sudbine je da mezar mog djeda "Lorda" na derventskim Mezarlucima kod Bolnice redovno odrzava, kao i mezar moje mame, nene, pranene i ostalih srodnika - Pajdin unuk,, divno i uredno, zašto biva i izdašno nagradjen od mog brata! )

Moj djed "Lord" je bio i izuzetno talentovan covjek: odlično je crtao, pisao, njegov rječnik je bio izuzetno bogat, a poznavanje literature i klasika i ljubav prema lijepoj riječi nastojao je prenijeti i na mene i mog brata, što je, iz današnje perspektive dragocjeno, mada smo i ja i moj brat završili tehničke nauke!

 Za predstavu "Hasanagince" u derventskom Domu kulture djed "Lord" je naslikao kompletnu scenografiju, kao i kostime, o čemu se u Derventi dugo pričalo, a i druga lokalna pozorišta ga pozivala.

Poznavao je izvanredno gruntovno pravo, pa je negdje krajem 1964. godine stupio u ortakluk sa beogradskim advokatom Špirom Gvozdenovićem i otvorio advokatsku kancelariju u srcu Dervente. Klijentele nije nikad manjkalo, jer su seljaci iz okolnih sela odlazili begu "Lordu" po savjet ili kad su se tužili zbog medje da napiše tužbu i priloži gruntovni izvadak. I ja se sjećam kako su počinjali ti susreti u advokatskoj kancelariji: "Doktore, pusti mi da ti opričam!", čemu smo se ja i moj brat smijali, a djed "Lord" govorio: "To se, djeco, u pravu zove "audiatur et altera pars", iako smo i mi već učili latinski!

No, od svega najvaznije:  moj djed "Lord" mi je poklanjao veliku ljubav, pažnju, ulivao samosigurnost i nikada ništa u mom odgoju i obrazovanju nije bila prepreka - zato što sam bila žensko! Sa takvim samopouzdanjem i samopostovanjem sam krenula i na studij u Zagreb, gdje me je djed "Lord" često posjećivao, a moj tata, Midhat Bahtijarević bio zadužen za - logistiku!

 Na kraju: ovo nije nekrolog nego omen mom dragom djedu "Lordu" uz citat:

"djedovi su ono svjetlo u nama, i što dalje u povijesti od nas - to nam jače sjaju !"

Saida Bahtijarević - Bekić

Umjesto komentara za pasoše

Baš me obradova Co da sam prvo preko tvog bloga i sa tolike daljine vidjela ovaj prilog.

Odmah mi poslije dodjele prvog primjerka gospodnji Cvijanović pade na pamet "Što je babi milo to se babi snilo". Da sam finansijski moćnija ja bi joj rado uplatila avionsku kartu za Sarajevo - Beč - Sarajevo i neki luksuzni hotel, ali samo pod jednim uslovom: da ode i vrati se sa ovim pasošem.

Na slici se vide samo ruke osoba koje ih izdaju ali ne vide se glave. Ali ili se boje da se pokažu ili im glave nisu vlastite.

Nazvala me prijateljica banjalučanka koja živi u Sarajevu i pitala šta radim a ja odgovorila da gledam prenos parade iz Banjaluke. Njeno je pitanje bilo zar ti to gledaš a ne nerviraš se?

Odgovorila sam, sa zadovoljstvom. Ja odmah pomislim na Banjaluku u periodu od petog do devetog mjeseca. To je raj u zelenilu i cvijeću.Ta tradicija se ne može izgubiti. U junu lipe mirišu od austrougarskog vremena, Vrbas se ispod moje kuće zeleni od kad postoji a niko ne zna taj datum i godinu. A sretne se i stare raje.

U trenutku kad se Dodiku obratio šef parade i upitao da li defile može početi on je sišao s bine i rekao da može početi. Mene je u tom trenutku podsjetilo na naše dječje priredbe u Bešlagića dvorištu. A on kao da glumi velikog Putina (ne može malog jer je povelik). Maršira garda u Titinim mundirama  (isti stajling samo sigurno mnogo košta, zavisno ko je pravio i ko je bio u talu), pjeva se himna RS - a i Bože pravde, ali samo par delegata iz Srbije zna svoju himnu a ovi ostali ni jednu. Meni je to zabavno ali ovima koji ovo sve koriste kao kampanju i raspucavanje članova udruženog zločinačkog pokreta na sve tri strane. Ja sam sebi zacrtala da su to svi oni koji od devedesetih zaokružuju stranke sa "demokratskim" predznakom. A pripadaju samo svojim nacionalistima i fašistima. Od tada je sve počelo.

Kako bi bilo lijepo da svi sve gledaju indiferentno sve one koji ovo programiraju u zajedničkom interesu samo da ostanu na vlasti.

Ja sam u Šibeniku prije rata sretala neuropsihijatra Raškovića, koji je i pismeno i usmeno govorio "da su Srbi lud narod". Ni onda ni sada nisam se s njim slagala. Vicinog rodjaka žena je radila u vešeraju bolnice gdje je i on radio. Uvijek je govorila da je bio jako dobar čovjek prema pacijentima i osoblju. Danas mu kćerka uživa u političkim strukturama u Beogradu. Kažu oni koji znaju "da joj ne fali ni ptičjeg mlijeka". Onda kontam da ti otac to izgovori a ljudi te zbog toga obožavaju. Al hajd znaj.

Juče me oduševio Prof. Miodrag Živanovic iz Banjaluke na N1 koji kaže da bi ukinuo sve praznike u BIH da se ništa ne slavi. Kako bi to bilo super ali šta bi onda jedne druge raspucavalo. Zato ja Co ne govorim kao ti da je sve problem Banjaluka, sve ovo što se tamo dešava svi opravdavaju i vole. Mogu ja biti i naivna ali to sigurno nije tako.

Ja se tebi divim kad ti opališ po Trampu i ne bojiš se iako se s mnogih strana tvoj prilog tretira kao "opasan". Mnogi misle da te može zaboliti glava. I mene su tako upozoravali i u firmi i u odnosu na moje izjave o SDA, Rejsu, ulizicama, novokomponovianim vjernicima a ustvari najvećim lopinama. Tako sam ja radila od škole pa mislim da ću i do kraja života. Šta čovjek može izgubiti ako nema hrabrosti i boji se. Samo život, a umrijeti se mora svakako.

Danas sam sa televizije snimila i trenutak Dodikova govora i mogućnost da u trenutku dok ovo govori snimim face oko njega, njegovih ministara i poltrona. Ja, sretnih faca majko draga.

Ako će biti rata, neka ga bude, opet se ima šta pljačkati a opet su mnogi nezaposleni i teška sirotinja. Ovaj rat je počeo prvo pljačkanjem unutra u Bosni a danas bi rado da Hrvatska i Srbija opljačkaju prirodne resurse bogate Bosne.

Nisam odavno vidjela sretnijih ljudi koji imaju velike plate i ugodan život. Ovako lzgleda i Bakir sa svojom sultanijom ako ih uhvati kamera, iznenada. Čovic i njegovi su posebna priča. Nabaci ozbiljan gard i kuka o ugroženosti hrvatskog naroda u BIH, a Hrvatskom od 92 upravljaju Hercegovci i to oni za koje Josip Pejaković kaže da su se rodili u nekim hercegovačkim vukojebinama i kad progledaju na pragu prvo sto vide je poskok.
Pozdrav od dobro raspoložene Saime

Ja sam u posljednje vrijeme nešto radije uredjivala kuću i trošila vrijeme na gluposti od kojih niko nema koristi. Sada sam shvatila da je ovaj blog jedino mjesto gdje ja mogu reći sve što mislim a da je jednostavno, svima kojima idem na živce ne kliknuti na ovu adresu.

Sjećam se divni srbijanskih humoristički serija. Stari djed je napravio drveni štap sa  zašiljenim vrhom i iz stolice gasio televizor kad mu nije bilo po volji da gleda ono što mu se ne svidja a svi ukućani gledaju. To je bila tadašnja demokracija.

Kao što sam pred rat izlazila na demonstracije, kad drugi nisu ni pomišljali, tako mi i sada prija da sebi ovako olakšam dušu kad je mnogo toga u ljudima crno i beznadežno.

Završiću vam sa divnim skečem na Novoj TV.

U lokalu stariji gospodin pere sudje. Udje mu drugar i on mu donese tanjirić. Ovaj poče da jede i pita šta je ovo. On odgovori "ajvar". Drugar reče "fantazija". Domaćin odgovori "ja sam ga pravio". Drugar opet "Ma daj, kako.?"

Domaći : "ja sam trideset godina radio sa tri žene u kancelariji i one su me naučile sve". 

„Drugar, pa meni se sad navršava trideset godina kako radim sa tri žene u kancelariji i naučio sam samo da crtam obrve i lakiram nokte".

Meni je simpatično ali i duboko za razmišljanje u vezi životnih vrijednosti.

Slike iz junske Banjaluke, sa Kazamata i njegove bašte

Pozdrav Saima