Umjesto priloga

Kada je vrijeme lijepo kao sto je to slucaj ove godine kod nas u Pennsylvania-i, u kucu ne ulazim do kasne veceri, a kompjuter ukljucujem na kratko, samo da provjerim sta je novo kod nas ovdje i u starom kraju, te ‘prelistam’ email (ponekad se neko, istina rijetko, javi, a jedno oko se mora stalno drzati otvorenim da mi ne bi promakla neka vazna obavijest, kao sto su to one o racunima koje treba platiti). U dvoristu i povrtnjaku se uvijek ima sta raditi pa me srce boli, a istovremeno se osjecam i nekako krivim ako se zadrzim predugo pred laptopom. O kompjuteru u kuci da ne govorim: palim ga tek uvece, obicno oko deset sati, i vrijeme prije spavanja provedem pripremajuci priloge za blog ili facebook.

Vidim, Bosna gori, temperature dostizu neslucene visine, kao da je i dragi bog odlucio da svoje prste upetlja u zagorcavanju zivota onih koji su imali srecu da ostanu na rodnom ognjistu. Temperature u rodnom gradu dostizu 40 stepeni, pakao koji ovdje u Pittsburgh-u jos nisam imao priliku osjetiti. Sta se to na ovom dunjaluku desava, ne znam. Na mnogim mjestima diljem Bosne i Hercegovine bjesne pozari a sredstava i ljudi za njihovo gasenje nema dovoljno. Ali zato ima prepucavanja medju onima na vlasti. Mile se javi svaki dan da podsjeti svoje stado na ‘opasnost’ od ‘balija’ a ni oni na drugoj strani nisu puno bolji (iako su za njega diletanti). Narodu je to valjda dovoljno, dodje im to kao dusevna hrana pa na onu pravu ni ne misle. A i pozari tada padaju u drugi plan: neka gori, samo da smo mi svoji na svome.

I dok tako Bosna i Hercegovina gori, dok okupljeni oko ‘Picinog parka’ u nasem gradu stalno ponavljaju da je park njihov, a i grad takodjer (a gdje smo tu mi, protjerani, nitko ne spominje), sklepah ovaj video klip o nedavnoj posjeti McConnell’s Mill parku u okolici Pittsburgh-a. Setajuci i uzivajuci u prirodi tu i tamo bih ukljucio video kameru pa sam od snimljenog materijala naravio mali filmic. Za sjecanja. A kad je vec tu, odlucih da ga podijelim sa drugima. Mozda ce se nekome svidjeti!

 

Let it Be ili ti paradajz

Prekrasno avgustovsko jutro. Dok blago jutarnje sunce obasjava travnjak i dio natkrivenog patio-a, sjedim za stolom spreman za dorucak. Ispred mene svjeze narezan paradajz, malo prije ubran u povrtnjaku na brdsacu na kojem smo napravili mali povrtnjak. Posoljen i pouljan. i nista vise. Lijevo korpica s kriskama kruha. Istina ne domaceg ali veoma ukusnog, proizvod jedne od mnogobrojnih Pittsburgh-skih pekara. Desno, laptop, otvoren na stranici bloga. A iza mene iz zvucnike dopire muzika. Stanica 3WS, koja svira muziku 60-tih, 70-tih, 80-tih. Bas po mom ukusu: Beatles-i (evo upravo odjekuju zvuci pjesme Let it Be), Rollingstones-i, Kinks-i, Animals-i, Trogs-i, Beach Boys-i, i mnogi drugi koje rado slusam evo vec cetrdeset i nesto godina. Ko bi mogao traziti vise?

I kao sto to kod mene obicno biva u ovakvim prilikama, u mislima se vracam u proslost: mozda je tome razlog pjesma i njene rijeci, a mozda i paradajz, tko bi to znao, ali desava mi se to veoma cesto. Vracam se u djetinjstvo, provedeno na Predgradju, u ulici Brace Podgornika 77, u dvoriste koje je bilo dio mog zivota punih trideset godina. Sjecam se prekrasnih ljetnjih jutara kada bih kao dijete ustajao iz kreveta i sjedao na kameni blok prislonjen uz kucu koji je obasjavalo blago jutarnje sunce. Sjedio bih tu i uzivao u ljepoti jutra sve dok me mama ne bi pozvala na dorucak. Sjecam se nase basce i raznog povrca koje smo uzgajali. Ali najvise mi je u sjecanju ostao paradajz koji bih pazljivo birao kada bih si kasnije tokom dana pripremao uzinu. Paradajz je kod nas uvijek odlicno uspijevao i bilo ga je u izobilju. Nije mi bilo lako odluciti se koji ubrati jer se onaj drugi, neubrani, uvijek cinio ljepsim i socnijim. Paradajz sam uvijek rezao sam, na tanke kriske, jer mi je tako bio ukusniji. To sam radio cijeli svoj zivot pa evo to radim i danas kada u ove penzionerske dane pripremam sebi uzinu. Medju svojom rajom sam bio poznat kao specijalista za rezanje paradajza. Moj dobri prijatelj i kum, pokojni Miho Fazlic bi znao reci da ga rezem tanko kao flis papir, makar danas nisam siguran da znam o kakvom se papiru zapravo radi. Danas su kriske paradajza malo krupnije ali se ostalo nije puno promijenilo.

Dolaskom u Ameriku devedesetih mislio sam da sam stari kraj i onaj nekadasnji nas zivot zauvijek ostavio iza sebe. Preavario sam se i nije mi zbog toga zao. Novo vrijeme, novi svijet, novo okruzenje, ne znaci da se nacin zivota mora potpuno promijeniti, da se ono sto smo nekad voljeli mora zaboraviti. Evo ovaj moj paradajz je dokaz tome. I danas, gotovo cijeli jedan zivotni vijek kasnije, u vrijeme visokih tehnologija i genetski modificirane hrane evo ja jos uvijek berem svoj vlastiti paradajz, rezem ga tanko kao sto sam to radio kao dijete, uljam ga i solim i jedem u slast, prstima, kao nekada. I djecu sam ‘navukao’ na to pa sada oboje, svako na svojoj strani svijeta, vole da narezu paradajz i da ga jedu kao sto to njihov tata godinama radi.

Baste u Brace Podgornika 77 vise nema, tamo zive neki novi ljudi koji su nekada pitomo dvoriste ogradili visokom zidanom ogradom, paradajz tamo vise ne raste, nema tamo zivota kakav je nekada bio. Zato ga ima hiljadama kilometara daleko, u Americi, gdje su neka mala zadovoljstva iz djetinjstva jos uvije ziva, i bit ce tako sve dok bude zdravlja, i snage. Tesko je Bosnu istjerati iz nas ma koliko su se neki bili trudili, i jos uvijek se trude, da je istjeraju.

In memoriam – Janja Mršić

Jucer nam stize jos jedna tuzna vijest. Napustila nas je nasa Janja, jos jedna dobra dusa iz onih starih dobrih vremena.

Kada smo trazili nekoga ko bi pazio na Sanju kada su dani porodiljskog dopusta istekli, kuma nam predlozi njenu prvu komsinicu Janju. Dogovorismo se lako i od tog dana Janja bi svako jutro, tacna kao svicarski sat, zakucala na nasa vrata. Od prvog dana smo je prihvatili kao clana nase familije a cini mi se da su osjecaji bili obostrani.

Bilo je lijepo Sanji tih godina. Ostajala bi u krevetu dok smo mi zurili na posao koji je pocinjao rano, ni danas mi nije jasno zbog cega. Kada bi se probudila, Janja bi je docekivala s doruckom, cesto u krevetu. Sve zelje bi joj Janja ispunjavala: pravila hranu koju voli, vodala je kuda je htjela, igrala se s njom… Uz sve svoje obaveze, Janja bi pripazila i na Davora, pospremila kucu, oprala sudje, prostrla ves… Kada bi se vratili s posla, stan je bio uredan i cist, sve je bilo na svojem mjestu, a djeca zadovoljna i sretna.

Rat devedesetih nas razdvoji i od tada smo Janju vidjeli samo dva puta. Zadnji susret je bio dirljiv, Janja se rasplakala kada smo je posjetili. Znali smo da nas daljina sprecava da je cesce vidjamo i da niko ne moze predvidjeti da li cemo se ponovo sresti.

Eto tako danas pisem ovaj tekst o nasoj Janji i razmisljam koliko nas ima koje je zatekla slicna sudbina a sve zbog neljudi s kojima smo godinama zivjeli misleci da isto sanjamo, kako to lijepo rece Djole u Sevdalinki.

Nasa Janja je otisla s ovog svijeta ciste duse i siguran sam da ce zavrsiti u raju ako ga ima. Njenim najblizim, prije svega unuci Brani i kcerki Mirjani, upucujemo iskreno saucesce uz napomenu da mogu biti ponosni na svoju Janju koja ce svima nama vjecno ostati u nasim srcima i sjecanjima kao pravi covjek i jedna velika dobra dusa.

Ljeto u Maksimiru

Bila je nedelja 12. augusta i kraj Olimpijade. Gledala sam rukometnu utakmicu, a onda vaterpolo. Hrvatski vaterpolisti su osvojili zlatnu, a rukometaš bronćanu medalju. Dan je bio ugodan, bez velike žege. Otvorila sam prozor i čula muziku iz parka Maksimir. Kako je blizu otišla sam vidjeti šta se dešava.

 

Pored restorana Maksimir je bina na kojoj je pjevao Kićo Slabinac poznati pjevać moje mladosti. Oko bine bilo je puno publike, koja je pjevala i plesala uz ritam rokenrola. U publici je bilo najviše mojih vršnjaka  i mladih ljudi sa sitnom djecom. I djeca su plesala i veselila se. U prvim redovima sjedili su invalidi u kolicima. Između pjesama Kićo je zabavljao publiku pričanjem viceva. Bio je vrlo duhovit, dobro pjeva, ali mi se ne sviđaju njegovi politički stavovi-desnićar je.

 

Uslikala sam nesvakidašnji događaj i vratila se kući.Toliko iz Maksimira.

 

Pozdrav Enisa

 

Keminim stazama (revolucije)

Znao sam da je Pennsylvania puna nacionalnih parkova koje je vrijedno obici ali sam taj ‘posao’ ostavljao za kasnije, kada se bude imalo vise slobodnog vremena. Evo stigoh u ‘pemziju’ a slobodnog vremena, cini mi se jos manje (kuhaj, cisti, peglaj, pokosi travu, podskrati siblje i drvece, zalij cvijece, poberi mahune…). Negdje grijesim samo ne mogu da uhavizam gdje a starost stize pa me pomalo hvata panika da od mojih planiranih obilazaka nece biti nista. Cini mi se da previse planiram a premalo realiziram. Nesto slicno mi se desilo u starom kraju kojeg nisam obilazio ako se izuzmnu ljetovanja i najpoznatije turisticke destinacije uglavnom u zapadnom dijeli bivse nam domovine. Na istocnu stranu gotovo nisam zakoracio tako ostah prikracen za mnogo toga a sada, u ova vremena i s ove daljine, izgleda da ce tako i ostati.

Mozda bi i posjeta obliznjem nacionalnom parku ostala za neka ‘bolja vremena’ da na facebook-u ne naletih na prekrasne slike naseg banjalucanina Keme Bajagilovica koji mi, malo-malo, uljepsa dan prizorima uhvacenim okom njegove kamere. Obilaze Kemo i njegova supruga Pennsylvania-u i obliznje nam ‘bratske republike’ veoma cesto, ponekad nekoliko puta mjesecno i sa tih obilazaka donose prekrasne slike uvala, vodopada, brzaka, kanjona… Kemo je, kako sam se licno uvjerio, pravi profesionalac  u izboru uglova snimanja, vodeci racuna o odnosu svijetla i tame tako da njegove fotografije docaravaju svu ljepotu ove nase ‘republike’ koja je nekako nepravedno  potisnuta  u stranu u ovoj velikoj ‘Jugi' kao sto je to bio slucaj sa nasom Bosnom. Nakon Keminog nedavnog obilaska jednog od mnogobrojnih parkova u okolini Pittsburgh-a donesoh odluku: ako ne cesce a onda bar jednom mjesecno krecem ‘putevima nase (nove) domovine’ u duhu one nase poznate ‘upoznaj domovinu da bi je vise volio’. Ili mozda bi bolje pristajao naziv ‘Keminim stazama (revolucije)’.

Danas evo prvog javljanja: McConnell’s Mill State Park je djelomicno ‘osvojen’. Lociran nekih 65 km sjevero-zapadno od Pittsburgh-a, smjesten oko obala Slippery Rocks potoka (ja bih rekao manje rijeke jer kod amerikanaca vaze neke druge mjere), s nekoliko staza za setanje (od kojih neke zahtijevaju pravo umijece profesionalnih penjaca), gustom sumom, brzacima i drugim pripodnim ljepotama, park svakodnevno privlaci prilican broj posjetilaca. Na mjestu za piknik, smjestenom odmah do oveceg parkinga iznad McConnell’s mlina zatekli smo poveci broj ljubitelja prirode. Mi smo se odmah zaputili ka mlinu (nesto je malo veci od Lendrinog) do kojeg se dolazi strmim serpentinama. Od mlina staze za hodanje vode na obe strane. Prvo smo izabrali tezu, koja ide lijevom obalom potoka do jednog od nekoliko mostova a onda se  drugom obalom vraca nazad do mlina do kojeg se stize preko prekrivenog mosta. Dan je bio prijatan, sunce i oblaci su se izmljenivali tako da je ponekad u gustoj sumi bili prilicno mracno. Cijelim putem su nas pratile ogromne stijene kroz koje se potok provlacio stvarajuci mnoge brzake. Nasu paznju je privlacilo drvece koje na nekim mjestima prakticno raste is stijene: u nekim slucajevima zile bi se pruzale niz stijenu po metar-dva prije nego bi pronasle zemlju. Primijetilo smo i razlicite vrste gljiva koje ocigledno niko ne bere. Mozda branje nije dozvoljeno a mozda se amerikaci drze one poznate da su “sve gljive su jestive ali neke samo jednom”!

Prva ‘setnja’ je trajala jedno dva i pol sata a onda smo se nakon kraceg odmora kod mlina zaputili na drugu stranu. Ambijent je bio slican samo je teren bio laksi za hodanje. Na kraju ove druge staze smo ugledali interesantan mali vodopad: iako u ovo doba godine nije bilo mnogo vode, cijeli ambijent je izgledao veoma privlacno.

Vratili smo se istim putem nazad pa serpentinama do parkinga. Prostor za piknik je sada bio mnogo puniji, svi stolovi su bili zauzeti hranom koju amerikanci u ovakvim prilikama tamane u velikim kolicinama. Na stazama nismo sreli mnogo setaca tako da zakljucujem da je vecina u park dosla zbog jela a manje zbog rekreacije.

Nakon vise od cetiri sata setnje, pentranja, kratkih predaha uz potok i ponekog zalogaja, zaputili smo se nazad ka Pittsburgh-u s namjerom da park ponovo posjetimo. Ostalo je jos nekoliko interesantnih dijelova koje vrijedi vidjeti (kanjon, za koji se treba posebno pripremiti, jedan veci vodopad…). Za pocetak smo polozili prijemni i nas prijatelj Kemo moze biti ponosan na nas. Do novog ‘izvjestaja’ prilazem nekoliko slika tek kao dokaz da sve napisano nije samo zbog pisanja.

Ljetna shema

Htjedoh ovaj prilog nasloviti: "Netko na moru, a netko u lavoru", ali se prepadoh svih onih tehnickih zackoljica o kojima je urednik nedavno govorio.

Mi smo se jucer prosetali po mojim "destinacijama", malo izvan naselja. Filip i Dominik su se bavili omiljenim "sportom" bacanje kamencica u potok. Susret s macom koja je drijemala uz rub necijeg vrta ih je odusevio. Nisu mogli vjerovati da se prepustila njihovom draganju i jos zadovoljno prela. Nasa Mica, naime, bjezi od njih k'o vrag od kriza.

Nada

ZGB, 12.08.2012



Kada mama vidi carape...



Dida je zaduzen za loptu



Inkognito



Slikaj dida



Lijepa i strpljiva



Na povrtaku kuci



 



Tri vruce julske sedmice u Montrealu

Veci dio godine dani prolaze u nekom redu. Smjenjuju se rodjendani, praznici, sezone. A onda ponekad red jednostavno nestane i zamijene ga izvanredne i lijepe stvari.


Posjeta moga brata i njegove zene nakon 12 godina. Zadnji put su bili kad se kcerka udavala, bila je cijela familija. Ovog puta su mnogi falili, dugo smo prepricavali dogadjaje od prije 12 godina. Obilazili smo lijepa mjesta u Montrealu i okolini. Park Cap St-Jacques kojeg ja jako volim, jer tu smo cesto isli prvog naseg proljeca ovdje u Kanadi. Nakon duge i naporne zime koja je prosla u prilagodjavanju i ucenju jezika, u tom parku sam prvi put vidjela moju Anu veselu.Trcala je okolo, divila se konjima na farmi hranila jagnje i mazila zeku. Sad ju je zamijenio Mauricio diveci se zabi koja pluta na listu lokvanja.

Park Mont Royal je brdo u centru grada sa vidikovcem. svake godine kad se obiljezava dan planète mislim da je to 22 april, ljudi dolaze i ciste setalista i okolo. Jednom sam vec pisala o tome. Mislim da je to jedan od visoko civiliziranih nacine da se pokaze ljubav prema svom gradu.

Naravno imali i smo i rostilj i veceru u basti iza kuce, prijatelji, komsije, familija.

Uzela sam jednu sedmicu odmora, imali smo srecu da provedemo par dana sa unukom Mauricijem. Obilazili smo male gradove u Quebec-u, Valleyfield , Trois rivières, farmu sa angora kozama, park Bio diversité , kojeg je zastitio Unesco. Glavna atrakcija je kornjaca koja lici na dinosaurusa.

Sad poslije slika iz Gradca, lijepih verandi , toplog mora, ovo ovdje izgleda prilicno divlje. Ne samo da izgleda nego i jeste divljina, sacuvana od covjeka, lijepa intenzivna i siroka, ponekad nepregledna.

Dosta toga je zabiljezeno ostrim okom moga muza.

Puno pozdrava od Dubravke