Kod Marinkovića na ranču

Ranč Marinkovića

Posjeta Banjaluci ne može proći bez susreta s Marinkovićima. Tako je bilo i ovaj put. Iako smo u gradu boravili samo dva dana, Jasna i Srđo su nas ugostili na svom ranču. Dan je ujutro bio oblačan ali je kasnije izašlo sunce pa smo uživali u lijepom ambijentu koji su Marinkovići stvorili svojim radom. Pali su i čevapi, i to odlični. Već ranije sam se uvjerio da su Lazini čevapi dobri, što se potvrdilo i ovaj put. Srđo se dobro ispraksao u pečenju ugošćujući mnoge koji uglavnom ljeti navraćaju u rodni grad.

Domaćin se već odavno ispraksao u
pečenju čevapa

Ovaj put smo malo popričali i o danima kada smo napuštali Banjaluku. Jasni i Srđi je to jako teško palo pa je podsjećanje izvuklo poneku suzu, na obe strane.

Rastali smo uz obećanje da se uskoro ponovo vidimo. Kada će se to desiti, teško je prognozirati. Do slijedećeg ljeta je ostalo dosta a ko zna šta će se sve do tada desiti.

Trpeza

I sunce se potrudilo da se druženje uljepša

Susret s Perom

Istra je postala standardna destinacija u našim putovanjima preko velike bare. Razlog, prijatelji koji u ovom dijelu Hrvatske provode dobar dio godine, zamjenjujući svoje nove domovine tokom ljeta, uživajući u lijepom vremenu i toplom moru. Ima nas tu u okolini Pule podosta, raznih nacija, skupljenih na komadiću bivše nam domovine jer u Bosni nismo našli svoje mjesto. Sjećam se kako smo prije i tokom ovog zadnjeg rata razgovarali o (bl)entitetu za ostale, one koji se nisu vidjeli niti u jednom od ona tri koja su zagovarali svjetski moćnici i naši hohštapleri. O nama, ostalima, niko nije vodio računa, smatrajući nas manje važnim od onih čistokrvnih, koji su polagali pravo na dijelove države koju smo svi zajedno dijelili.

Tu u Istri, u predgrađu Pule, smo se sreli s Perom Kolarevićem, nekadašnjim direktorom nekadašnjeg giganta banjalučke privrede Rudi Čajaveca, koji se prije nekoliko godina odlučio na povratak iz USA u stari kraj. Odabrao je Pulu, grad koji mu je zamijenio Banja Luku iz koje je morao bježati jer su ga dojučerašnje kolege iz fabrike optužile za izdaju. A njegova greška je bila samo što je bio pošten čovjek, što se nije uhvatio u kolo nacionalista, već je ostao vjeran životnim principima koji ljude dijele samo na dobre i zle. Nisu ga privukli oni koji su svirali u nacionalističke diple,  koje su najpupularniji instrument sve do današnjih dana kod našeg svijeta. Svirača ne manjka, a njihova muzika očigledno godi običnom svijetu jer se 25 i kusur godina druga muzika ne čuje.

Razgovor s Perom je bio ugodan i prijateljski. Znajući da je u Puli, nazvao sam ga da vidim možemo li se negdje naći jer sam, između ostalog, želio da čujem njegovo iskustvo u novoj sredini koju je odabrao jer se u rodni grad nije želio vratiti. Našao je vremena iako je imao goste.

Peri se nova sredina sviđa, našao je novo društvo s kojim se redovito druži, ljeti svakodnevno odlazi na kupanje, jednom riječju, penzionerske dane provodi zadovoljan iako nije u rodnom gradu koji mu je na dohvat ruke. U Banjaluku ode na dan-dva, i to je sve. Tamo ne vidi pomake na bolje i nema želje da se vraća. Tako je s mnogima kojima su nacionalistički idioti grad omrzli za sva vremena pa se sada bolje osjećaju u sredinama o kojima nekada nisu ni razmišljali.

Rastali smo se uz obećanje da ćemo se ponovo naći ako nas sudbina odvede u ove krajeve. A „putevi gospodnji su nepredvidivi“, svašta se može dogoditi.

Čestitka!

Poziv na slanje radova

Prije par dana javi se Grof (Nisvet Smailagić). Samo nekoliko riječi i par attachmenta.

Drago mi da se javio jer se već duže vremena niko ne javlja. Ja već pomalo pomišljao da i sam zatvorim radnju jer ponekad razmišljam da li u doba socijalnih medija blog ima smisla. Uz pomoć facebooka svako može na Internetu objaviti šta poželi pa korištenje starijih tehnologija kao što je blog gubi na popularnosti. Ne kažem da sam odluku donio, ali razmišljam. Naravno, sve objavljeno će biti dostupno svima sve dok je Interneta, a to znači zauvijek.

Grofova nagrađena karikatura

A Grof se javio s lijepim razlogom. Na „20-tom međunarodnom salonu antiratnih karikatura“ koji se održao u Kragujevcu, Groofova karikatura je osvojila priznanje gradonačelnika poljskog grada Bydgoszcz-a i nagradu od 750 EURA. Lijepo je to priznanje a i lova nije za odbaciti. Na ovaj način se jedan od Grofovih mnogobrojnih talenata i novčano isplatio, što se ne dešava baš često. Mnoge talentirane osobe uglavnom nemaju šansu da svoj talenat unovče pa je iz tog razloga ova nagrada još vrijednija.

Osim toga, kako se radi o međunarodnom natječaju, siguran sam da je broj umjetnika koji su učestvovali jako velik, pa je time Grofov uspjeh još veći. Nagrađene karikature se nakon natječaja izlažu u mnogim gradovima svijeta što znači da će Grofov rad vidjeti veliki broj ljudi. 

Odluka o nagrađenim radovima

Grofu čestitam na velikom uspjehu, uz želju da ovakvih nagrada bude još. A ne bi bilo na odmet da nam se pokoji put javi svojim pisanim prilozim koji razbijaju monotoniju mojih pisanija.

Zisko

Naše raje se u gradu najviše može sresti tokom vikenda, kada se pred Palasom i Manjom može ugledati poneko poznato lice. Zbog toga sam se jako iznenadio kada sam jednog ponedeljka, žureći se na susret s Pavlovićima, na platou ispred Boske sreo Ziska (Kapidžić Aziza) i njegovu suprugu, koje nisam vidio više od 25 godina. Sa Ziskom sam se zadnjih par godina „čuo“ par puta preko facebook-a i to je bilo sve. Da je u posjeti rodnom gradu, nisam imao pojma. Zbog toga sam se zbunio kada sam primijetio da nam neko maše, sa širokim osmjehom na licu. U prvom momentu ga nisam prepoznao jer me vid nešto slabije služi (izgleda da ću morati početi nositi naočale za daljinu jer sve teže primjećujem lica kada hodam gradom), a i Zisko se malo popunio, što je za mnoge u ovom dobu normalna pojava. Nisam ga očekivao u Banja Luci pa je moje iznenađenje bilo potpuno.

Zisko nas je pozdravio širokog osmjeha, onog istog kojeg se sjećam iz vremena kada smo se družili. Ostao je onaj isti Zisko, lijepih manira i naravi, na koje sudbina koja nas je zadesila očigledno nisu imali uticaja. Nakon pozdrava, počela je priča i sjećanja na nekadašnje dane. Zisko se sjeća mnogo toga a mene je posebno obradovalo kada se prisjetio nekadašnjih događaja vezanih za muziku jer od ranih dana svira gitaru, koje se nije odrekao do današnjeg dana. Na spomen pjesme „Keti, Keti“, beogradske grupe Siluete u kojoj je pjevao Zoran Mišćević, jedan od prvih rokera Jugoslavije, vrati me u dane kada smo išli u serenade. Prisjetih se dočeka jedne Nove godine u Tehničkoj školi, kada nas je školski kolega Pedi (Savka, Savić Mladen) odveo pod prozor njegove tadašnje simpatije koja je stanovala u jednoj kući u blizini kuće moga kuma Mihe Fazlića u Kozarskoj ulici (obojica, nažalost, nisu među nama) gdje smo, u dva sata poslije ponoći, u hladno zimskoj jutro, pjevali upravo tu pjesmu. Zašto je Pedi insistirao da pjevamo ovu pjesmu nikada mi nije bilo jasno. A Zisko se sjetio nje među stotinama pjesama koje smo svirali i pjevali u to doba.

Kako smo kasnili na ranije dogovoren sastanak s Pavlovićima, brzo smo se rastali s Kapidžićima ali smo se opet „sreli“ u bašti restorana Manja u koju su i oni svratili. Opet smo započeli razgovor o prošlosti i nekadašnjim lijepim, bezbrižnim danima. Opet se Zisko prisjeti jednog događaja koji sam i ja gotovo zaboravio. Naime, na prvoj gitarijadi KAB-a održanoj u dvorani Doma kulture, smo pobijedili mi, VIS Usamljeni, ispred favoriziranih Meteora, a  u znak protesta zbog poraza Dragan Georgijević (pokojni), solo gitarista Meteora, se ošišao na nulu. Sjećam se ko danas kako sam bio iznenađen kada sam dan nakon gitarijade, ugledao njega i školskog kolegu Sašu, bez dlake na glavi. Dragan je posebnu pažnju posvećivao njegovanju dugačke kose jer je ona u to doba bila popularna među muzičarima tadašnjih vokalno instrumentalnih sastava, te među banjalučkim mangupima. Nosio je dugu kosu uprkos problemima koje je imao u školi a sada je, odjednom, odlučio, ne da je skrati, već da glavu obrije na nulu. Bilo je to veliko iznenađenje za sve nas u razredu jer je Dragan bio poznat po svojij dugoj kosi.

Tokom večeri je bilo još priče o tim vremenima koja su mi se zauvijek urezala u sjećanja. Slijedeći dan su se i Kapidžići, kao i mi, zaputili put Požege, u posjeti nekim prijateljima. Čini mi se da je to sudbina sviju nas koji navraćamo u stare krajeve i onda se rastrčimo na sve strane da se vidimo s dragim osobama. Tako nam se putevi ponekad ukrste a onda sjećanja naviru iz nekih skrivenih dijelova mozga na koje smo odavno zaboravili.

Da li ću ponovo sresti Ziska i suprugu, veliko je pitanje? Šanse su male jer živimo na dva kraja svijeta i mala je vjerojatnoća da će nam se putevi ponovo ukrstiti. Ali, i ovaj kratak slučajni susret je pokazao kako smo nekada živjeli lijepo, i kako smo se lijepo družili, sve dok idioti nisu izmilili iz svojih jazbina i mnogima (rekao bih većini), uništili živote. Nažalost, ti idioti i dalje drže sve konce u svojim rukama samo što na naše živote više nemaju velikog uticaja.

Nije me bilo dugo

U Alibabi na kavi

Nije me bilo dugo, s razlogom. Iako sam na godišnjem odmoru imao pristup Internetu, nisam imao vremena za pisanje. Lijepo vrijeme i društvo su učinilo svoje pa je blog mirovao prilično dugo. A i niko od suradnika se nije javljao. Ljeto je inače doba kada nas se većina odmara pa je i za očekivati da se neke druge altivnosti guraju guraju u drugi plan. Iako su nove tehnologije uzele maha, naročito mlađe generacije, što se vidi na svakom koraku (buljenje u pametne telefone bez prestanka, u svim situacijama, koje mi je počelo ići na živce), pozitivna je činjenica da još ima onih koji nisu potpuno pali pod njene uticaje, što bih mogao reći za nas koji se okupljamo oko ovog bloga.

A materijala za pisanje sam imao jer je svaka posjeta starom kraju, bar za mene, novo suočavanje s ljudima i mjestima koje sam poznavao a koji su doživjeli velike promjene za ovih 25 i kusur godina prognanstva. Znam da riječ prognanstvo kod nekih izaziva negativne reakcije ali naš odlazak iz Banja Luke ne vidim nikako drugačije nego upravo to: prognantsvo iz rodnog grada s kojim se u sebi nikada neću pomiriti, ma koliko vremena proteklo. Zbog toga posjete Banja Luci zauzimaju značajno mjesto u mojim putovanjima preko velike bare jer tokom njih uvijek pravim poređenja kako je bilo nekada i kako je sada.

Ove godine smo prvi put odsjeli u iznajmljenom stanu, kako bi rodbinu koja je zagazila u starost poštedjeli napora koji naš dolazak iz USA nosi. Godine su učinile svoje, staračke bolesti su uzele maha pa je njihova bilo kakva aktivnost spojena s mnogo napora i teškoća. Odsjeli smo u garsonjeri u neposrednoj blizini kuće rodbine kako bi ih svaki dan mogli posjetiti, ne dozvoljavajući im da se umaraju oko nas. Čini mi se da nam je to bio dobar potez i da ćemo i ubuduće činiti isto iako snaha nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da nismo odsjeli kod njih. A i cijena noćenja je veoma prihvatljiva. 40KM na dan je mnogo jeftinije nego u mnogim drugim gradovima koje smo do sada posjetili.

Grad Banja Luka se, to je vidljivo na svakom koraku, nezaustavljivo širi. Čini mi se da većina stanovnika manjeg (bl)entiteta hrli u grad koji je potpuno izgubio onaj nekadašnji šarm koji nam je ostao u sjećanju. Stara raja se izgubila u masi novodoseljenih i može se samo slučajno sresti na njenim ulicama. Za ono par dana koliko smo boravili u gradu ipak smo uspjeli vidjeti nekoliko prijatelja i poznanika koji su u njemu ostali, te nekolicinu prognanika kao što smo i sami. Bili su to lijepi susreti s dragim licima i to je najveća vrijednost posjete. Nove građevine i trgovački centri me ne uzbuđuju jer ih viđam u svim gradovima koje posjećujem i slični su k'o jaje jajetu. Možda na nekoga oni ostavljaju veću impresiju ali na mene ne. Banjaluku sigurno nikada ne bih posjetio samo zbog novih građevina. Da u njoj ne mogu sresti bar nekoga do koga mi je stalo, vjerojatno bih svoje slobodno vrijeme potrošio negdje drugdje, negdje gdje se ne bih osjećao strancem kao što se osjećam na ulicama rodnog grada.

Vrbas oplićao

Ove godine nisam bio ni posebno aktivan fotograf. U gradu sam napravio samo par fotografija tako da nemam nešto novo pokazati. Zbog toga sam uz ovaj prilog odabrao Alibabu, poznato mjesto okupljanja starih Banjalučana, u kojoj, nažalost, nisam sreo nikog poznatog. Na dan odlaska iz Grada, uz Vrbas smo popili kavu i kapućino i zaputili se u Požegu u posjeti rodbini. Grad je ostao iza nas, ispraćajući nas mnogobrojnim novim građevinama, nabacanim, čini mi se, neplanski, među nekada davno izgrađenim kućama, od kojih mnoge nikada nisu potpuno završene. Ogroman je to kontrast u odnosu, na primjer, Sloveniju, u kojoj je neko, to je očigledno, oduvijek vodio računa da se zadrži nekakav sklad u razvoju gradova. U Banja Luci takav neko ne postoji, jer je grad u potpunoj kontroli moćnika na vlasti koji vode računa jedino o svojim interesima, odnoseći se prema običnoj raji kao prema pripadnicima niže klase koja se ništa ne pita.

Empatija

Co "ukrao" od Keme Bajagilovića.
Ovih dana u Banjaluci

Hoće li biti „Alidžun“...nije.Bijaše malo hladnije.Bit će prije  „Drugo džemre“. Pa pritisla neka tmuša ali to što je zguralo odozgo sa Karaule, nije ništa. Crne su i teme, ljudi od teme zajapureni...u onoj tmuši...

...biće da sam mislio da je bolje ne sjedati, kad odozgo od Kunjuha sjari osmica kompanije Čivčija. Te ću ti ja  Donjem šeheru a biće tamam oko podne. Sreća, naletiću ti ja na Topu, studirali zajedno pa kako smo davnih sedamdesetih dijelili što se imalo  gore na Bjelavama u Studenskom domu, tako je ostalo do danas. Kad dođem, nađemo se. Ovaj dan nalaktićemo se mi kod Voje Crnogorca na šank...hoćeš ti ili nećeš, malo je i glasno pa čuješ...teme, pritisle.A tmušne, kao da se nema o čemu drugom nego o politiki, koljedajojjebem...kadaćeti sreća, otud kroz hauster ljulja kočoperna gospođa. Ma jeli to prsataRada? Kako ide, biće da jest. Lomila je na matineu Meteora još u Učiteljskoj. I dan dans žensko feš. 

-Gledaj Rade, kao vila Raviojla, okrenuću se ja Topi,  pa  mu reče...to.

-od mene je nebi spasile ni straže đenerala Raže, odmah će ti Top...

-...ma, ni patrole Alabić Ikole, dodaću ja...,

a stari roker kanađanin  Škoro, uleti sa lijeve spojke pa onim svoji glasom kao Amstrong podšprajca dialog rimom,

-...biće minđe orlu i gavranu, u Hausu  o Vidovu danu.

I razbismo mi tmušu pa neko Dadu neko Radu neko Anu neko Danu...išao Neri, noge dizao Veri, pojebasmo mi pola Bnjaluke. Da je neko htio napraviti vic pa da nam zapjeva , „diž te se dižte“ a da mi gledamo dole, mogao je samo uz onu scenu Benje Filipovića  iz „Dobro uštimani mrtvaci“ kad  komšinica kaže,

-...“ja jebača, majko mila.“!

Samo Amerikanac Gemo (iz Vrbanje Džemo) podobro podkajlan „ginom“  a sa minđuhom u desnom uhu lagahno krenu onu od „Minđušara“,

-...“nema  Raja do rodnoga kraja“-

“...plačeš pičko, plačeš,” (A.S.-Sjećaš li se Doli Bel)

dodade mu Ahmo -Kengur iz Adelaide...

Kurjakovom kamenu  ću ti krenuti oko tri bez ozira što nisam čuo Timinog horoza. (kraj u Tvornici obuće.) Polako pored Daudije kuće Suljića, Čarđića kruške, „Izvora“ pa Donjom cestom i Hadžincinim putićem gore...a mobilni iz Njemačke, zvone. Ne može Njemačka nacrtati Mejrine ruke  (Mutter Maria)  bez mene. A mene tamam ostavljaju Tomine „Danka i Brank“ a i Kuliševa Danijela gdje je rasla breza bijela... u glavi mi.

Sutradan sam na Begovića karamut pripeo tekst,

"Dok god sa Kurjakovog kamena budete čuli zvuke rokenrola, turbo neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih Banjalučkih rokera."

Grof

(slicnost sa bilo kim je isključena a pojedine pežorative,

molim, uzimati kao pastoralno naslijeđe, nikako kao seksizam)