Susret s Perom
Istra je
postala standardna destinacija u našim putovanjima
preko velike bare. Razlog, prijatelji koji u ovom dijelu Hrvatske provode dobar
dio godine, zamjenjujući svoje
nove domovine tokom ljeta, uživajući u lijepom vremenu i toplom moru.
Ima nas tu u okolini Pule podosta, raznih nacija, skupljenih na komadiću bivše nam
domovine jer u Bosni nismo našli
svoje mjesto. Sjećam se kako smo prije i tokom
ovog zadnjeg rata razgovarali o (bl)entitetu za ostale, one koji se nisu
vidjeli niti u jednom od ona tri koja su zagovarali svjetski moćnici i naši hohštapleri.
O nama, ostalima, niko nije vodio računa,
smatrajući nas manje važnim od onih čistokrvnih, koji su polagali pravo na dijelove države koju smo svi zajedno dijelili.
Tu u Istri, u predgrađu Pule,
smo se sreli s Perom Kolarevićem,
nekadašnjim direktorom nekadašnjeg giganta banjalučke privrede Rudi Čajaveca, koji se prije nekoliko
godina odlučio na povratak iz USA u stari
kraj. Odabrao je Pulu, grad koji mu je zamijenio Banja Luku iz koje je morao
bježati jer su ga dojučerašnje
kolege iz fabrike optužile za
izdaju. A njegova greška je
bila samo što je bio pošten čovjek, što se nije uhvatio u kolo
nacionalista, već je ostao vjeran životnim principima koji ljude
dijele samo na dobre i zle. Nisu ga privukli oni koji su svirali u nacionalističke diple, koje su najpupularniji instrument sve do današnjih
dana kod našeg
svijeta. Svirača ne manjka, a njihova muzika
očigledno godi običnom svijetu jer se 25 i kusur godina druga muzika ne čuje.
Razgovor s Perom je bio ugodan i prijateljski. Znajući da je u Puli, nazvao sam ga da
vidim možemo li se negdje naći jer sam, između ostalog, želio da čujem
njegovo iskustvo u novoj sredini koju je odabrao jer se u rodni grad nije želio vratiti. Našao je vremena iako je imao goste.
Peri se nova sredina sviđa, našao je novo društvo s kojim se redovito druži,
ljeti svakodnevno odlazi na kupanje, jednom riječju, penzionerske
dane provodi zadovoljan iako nije u rodnom gradu koji mu je na dohvat ruke. U
Banjaluku ode na dan-dva, i to je sve. Tamo ne vidi pomake na bolje i nema želje da se vraća. Tako je s mnogima kojima su nacionalistički idioti grad omrzli za sva vremena
pa se sada bolje osjećaju u
sredinama o kojima nekada nisu ni razmišljali.
Rastali smo se uz obećanje da
ćemo se ponovo naći ako nas sudbina odvede u ove
krajeve. A „putevi gospodnji su
nepredvidivi“, svašta se može
dogoditi.
Labels: cajevcani, druzenja, put u stari kraj
0 Comments:
Post a Comment
<< Home