Jaroslav-Jarko Plecitý
Jaroslav Plecitý se rodio 01. augusta 1901. godine u Kladnu, gdje je stekao
prva saznanja o muzici, a potom se školovao na praškom Konzervatorijumu, na odsjeku
za dirigovanje i na odsjeku za orgulje. Bio je češki dirigent, kompozitor i
pedagog koji je živio i djelovao na prostoru bivše Jugoslavije.
Nakon završenih studija, zaposlio se u Narodnom pozorištu
u Mariboru, gdje je uspješno debitovao 28. aprila 1922. s operom Prodana nevjesta (B. Smetana) koja je
pod njegovim vodstvom izvedena jos 14 puta. U Mariboru je boravio oko godinu
dana – kratko, ali dovoljno da bude zapažen – samo riječi hvale i od strane
kritičara i od strane publike.
Potom je prešao u Narodno kazalište u Splitu i nastavio
da gradi svoju dirigentsku karijeru. Ovdje su ga odmah po dolasku oslovljavali
sa „Maestro Jarko Plecity“ – članovi ansambla, kritičari i publika. Bio je i
nastavnik pjevanja i horovođa mješovitog đačkog hora u Gimnaziji i horovođa
Splitskog muzičkog društva „Zvonimir“.
1927/29. – Narodno pozorište u Skoplju, gdje je tokom
1928. radio i kao horovođa muškog hora „Vardar“ koji je 1927. zapao u krizu i
te godine nije održao nijedan koncert. Plecity je prihvatio da vodi hor i nakon
višemjesečnog uvježbavanja uspio mu je vratiti staru slavu.
1929/30. – dirigent Beogradske operete u sali „Kleridž“
na Terazijama, kada je ansambl operete brojao 110 članova.
Nakon kratkog boravka u sarajevskom Narodnom pozorištu,
došao je u Banjaluku, marta 1931. i zaposlio se u Narodnom pozorištu Vrbaske
banovine, gdje je istovremeno bio i dirigent i muzički rukovodilac.
Njegov banjalučki opus čine drame: On (S. Ćorović), Dve sirotice (A. d’Eneri), Marija,
kći puka (Sen-Žorž, Ž. Bajard), Na poselu (V. Aleksandrov, M. Staricki), Vrbašanka
(S. Bjelovuk), Devojačka kletva (Lj. Petrović), Uobraženi bolesnik (Ž.
Molijer), Riđokosa (Š. Lukači), Aiša (S. Ćorović), Seoska lola (E. Tot, S. Deskašev),
Mrak (P. Petrović), Florentinski šešir (E. Labiš), Tašana (B. Stanković), Dorćolska
posla (I. Stanojević), Nahod (B. Nušić), Karađorđe (M. Cvetić), Suđaje (Lj. Petrović), Dubrovačka trilogija (I. Vojnović).
Zatim njegove kompozicije za pozorišne komade
s pjevanjem: Tri bekrije
(J. Nestroj), Zlatija (O. Đikić), Kvadratura kruga (V. P. Katajev), Požar strasti (J. Kosor),
Jovanča Meraklija (D. Đ. Cvetković), Iz našeg vilajeta (M. Kostić).
Prve operete: Mamzel
Nituš (Erve), Jesenji manevar (I. Kalman),
Adieu Mimi! (R. Benatcki), Kneginja čardaša (I. Kalman), Orlov (B. Granihšteten), Mala Floramye (I. Tijardović), Barun Trenk
(S. Albini), Bosanska ljubav (A. Pordes), Tri djevojčice
(H. Berte), Ja te varam, jer
te volim (R. Ervin), Poljačka krv (O.
Nedbal) izvedene su pod dirigentskom palicom Jaroslava Plecitija, a naše
pozorište je tom prilikom bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. I upravo pod
njegovim vodstvom Narodno pozorište Vrbaske banovine je dostiglo svoj vrhunac.
Veoma je značajan njegov rad u RKUD „Pelagić“. Prvi
nastup s horom „Pelagića'“ je imao 20. augusta 1935, kada su kožarski radnici
održali zabavu u prostorijama Radničkog doma u korist svojih nezaposlenih
drugova i odmah nakon nastupa rad im je bio zabranjen. Kasnije je hor nastavio
sa radom i redovno nastupao na svim radničkim priredbama.
Bio je horovođa i Jugoslavenskom muslimanskom pjevačkom
društvu „Sloga“ i Hrvatskom pjevačkom društvu „Nada“. Na 2. festivalu Hrvatskog pjevačkog
saveza koji se održavao 05. i 06. juna 1937. u Zagrebu, „Nada“
se pod vodstvom Plecitija predstavila s pjesmama Bosančica (R. Taclik) i Iz
stare Bosne (J. Plecity), te u konkurenciji od 52 hora osvojila drugu
nagradu.
Nakon protjerivanja iz Banjaluke, kada ga je policija
uslovila da u roku od 48 časova napusti grad (jun 1937.),
a razlog je njegovo djelovanje u „Pelagiću“, odlazi u Narodno pozorište
Moravske banovine u Nišu, 1937/39. Tu se susreo sa bosansko-hercegovačkim
književnikom R. Filipovićem, i sklopili su ugovor novembra 1939. da za njegov pozorišni
komad s pjevanjem pod nazivom Otkako
je Banjaluka postala komponuje muziku. Premijera je bila u sarajevskom
Narodnom pozorištu 1939, a u Narodnom pozorištu Vrbaske banovine u Banjaluci
14. februara 1940. Komad se 1939/40. s velikim uspjehom prikazivao u Banjaluci,
Sarajevu, Mostaru i u brojnim amaterskim pozorištima širom BiH.
Put ga dalje vodi u Podgoricu, gdje se zaposlio u
Muzičkoj školi kao nastavnik i uporedo vodio pjevačko društvo „Branko“, a
od 1940. do okupacije je bio i direktor pomenute škole.
Krajem marta 1942. su ga uhapsile
talijanske vlasti i otada će biti u ropstvu u logorima u Albaniji, Italiji i
Njemačkoj sve do završetka rata. I kada je bio u zarobljeništvu,
naš Jarko se nastavio baviti muzikom, onoliko koliko su dozvoljavale tadašnje okolnosti.
Vodio je hor i komponovao sljedeće kompozicije: Zavičaju, Poruka Crnogorcima, Nad Kavajom i Palim Crnogorcima.
1945/48. –
ponovo je u Narodnom pozorištu u Banjaluci.
Na otvorenju pozorišta 03. novembra 1945. Plecity je glumio Sedlica u Nušićevoj drami Hadži-Loja. Dirigovao je orkestrom pri
izvedbi sljedećih djela: Zona Zamfirova
(S. Sremac), Družina junaka (B. Ćopić), Koštana (B. Stanković), Đido (J. Veselinović,
D. Brzak).
Kada se 1946. radilo na osnivanju Muzičke
škole, ponuđeno mu je mjesto direktora, ali on je to odbio i preporučio je Vladu
Miloševića. U periodu 1946/48. radio je kao honorarni,
a 1948/52. kao redovni nastavnik klavira.
Nastavio je
voditi i hor „Pelagić“ koji je tada imao dva dirigenta Dragana Šajnovića i Jaroslava
Plecitija. Prvi koncert, koji su obojica vodili održao se 31. decembra 1945. u
Fiskulturnom, a ranije i sada u Sokolskom domu. Otada je hor „Pelagić“ redovno učestvovao
na raznim manifestacijama, koncertima i festivalima.
U poslijeratnom periodu komponovao je
scensku muziku za pozorišne komade s pjevanjem:
Crvenkapica (V. Nazor), Hiljadu i druga
noć (J. Kušan), Ulični svirači (P. Šurek).
Od 1952. opet je u
Narodnom pozorištu, a njegova prva poslijeratna premijera je opereta Adieu Mimi! (1952). Slijede Mala Floramye i Mamzel Nituš
(1953).
18. marta 1954,
sindikalna podružnica, uprava Narodnog pozorišta i „Pelagić“
su organizovali proslavu 30. godišnjice njegovog umjetničkog rada,
na kojoj je Plecity dirigovao operetom Zemlja smiješka.
Iste godine otišao je u Titograd, gdje je radio kao urednik
muzičkog programa na Radio-Titogradu i istovremeno vodio hor „Stanko
Dragojević“. Tu ostaje do 1958. kada je penzionisan, da
bi se potom vratio u Banjaluku.
Za njegov veliki
doprinos muzičkom razvoju našeg grada dodijeljena mu je nagrada „Veselin Masleša“
1959.
Za one koji su ga poznavali, bio je
blag i povučen, ali kada se radilo o muzici nije bilo popuštanja. Ženio
se dva puta. Prva supruga mu je bila pozorišna glumica Tereza Fogl, rodom iz
Sarajeva, a druga Banjalučanka Ana Volak.
Umro je 18. januara 1961. godine u Banjaluci.
Grob Jaroslava Plecitija na groblju „Sveti Marko“ |
U njegovu čast
1990. godine profesor Stjepan Blažević je osnovao i vodio Gradski hor „Jaroslav Pleciti“,
a nakon njegove smrti 1991. hor je naredne tri godine, tj. do prestanka
postojanja hora vodila profesorica Fatima Gušić.
A grad se
odužio našem slavnom sugrađaninu ulicom.
Koristim priliku da zamolim sve osobe koje posjeduju
fotografije na kojima je Jaroslav Plecity sa suprugama, sa ansamblom, sa
„Pelagićem“, itd. da ih proslijede na ovaj sajt. Unaprijed se zahvaljujem.
Branka Rašeta
Labels: branka raseta
7 Comments:
Poslije ovog priloga ovaj blog za mene ima još vecu vrijednost . Kakva sreća citati ove redove o čovjeku koji je rodjen 1901 god. A koji kvalitet i kapacitet u. Banjalučkom muzickom svijetu
A koliko porodica na Balkanu ima pisane tragove o svojim predcima.Malo vrlo malo. Tek iza drugog svjetskog rata postoje porodične fotografije u mnogo većem broju porodica
Ja imam tri dokumentarne reportaže o našem životu u zadnjem ratu ali ni jedna državna televizija nije htjela objaviti jer su sve tri istinite
I pozitivne Ali jedna je u arhivi Covog blogs za april 2012ugledala svjetlo dana povodom dvadesete godišnjice opsade Sarajeva i stoji još uvijek. Hvala Branka za ovo saznanje o ovom velikom čovjeku mog rodnoga grada. I steci sto je i moj otac bio jedan mali dio toga
Želim vam svaku sreću u životu
Pozdrav Saima
Gospodjo Saima,
Drago mi je da vam se svidio prilog. Pogledala sam blog koji ste naveli. Toliko toga ste pretrpili, a stalno ste nasmijani dok govorite. Vi ste veliki borac. Nadam se da cete u dogledno vrijeme uspjeti objaviti reportaze koje posjedujete. Ja sam odlucila da istrazim zivot i djelo Jarka Plecitija koji je puno dao Banjaluci, a u knjigama cete naci samo sture i cesto netacne podatke o njemu. Knjige od 2000. pa nadalje ga navode samo kao horovodju. Znaci uskoro ga vise nece ni spominjati. Zato sam i napisala prilog u kojem se neki podaci prvi put spominju, jer na srecu danas postoje digitalne biblioteke.
Hvala vam na lijepim rijecima.
Srdacan pozdrav
Branka
Postovana gospodjo Raseta, prvo da vam se zahvalim na ovome predivnom prilogu. Ja volim da ¨zavirim¨ u proslost nase kulture bez obzira o kome segmentu se radi. Cinjenica je da smo na tim poljima prije bili daleko ¨bogatili i jaci¨!! Nazalost, mnogi Banjalucani (mislim na zadnji rat) su se razisli po svijetu tako da vise (cini mi se) nema tko da tu kulturnu dimenziju odrzi na nogama. Poput privrede, propadaju (ili su propali) pozoriste, muzika, knjizevnost ..... i LJUBAV prema svemu tome sto nazivamo nadgradnjom jednog drustva.
Negdije u periodu 1984/86 godine Zlatko Pregl (glumac naseg pozorista) je poceo raditi Antologiju Banjaluckog pozorista. Povremeno sam mu pomagao, bili smo danima u arhivu Bosanske Krajine (preko puta pozorista, tada), trazili slike i priloge, kopirali i hronoloski sredjivali. Dali je to Zlatko ikada zavrsio, nije mi poznato. Ukoliko zelite, a imate vremena, mozda u Arhivu mozete potraziti (narocito u starim novinama) nesto o svome (i nasem) Jarku. Ako zivite u Banjaluci, potrazite nekoga tko voli kulturu, da vam pomogne. Zelim vam mnogo uspjeha da nesto pronadjete i ostvarite svoj san. Dobro vam zdravlje uz pozdrav !!
Sega
Hvala Sega na informacijama. Nisam isla u Arhiv, jer su sad godisnji odmori i nesnosne vrucine. Mozda je knjiga i objavljena,ali meni nije poznato. Medjutim pored banjaluckog perioda mene zanima i onaj drugi, jer je i on bio veoma produktivan. Cinjenica da je 1922. vec bio zaposlen u Mariborskom pozoristu, znaci imao je 21 godinu, a u to vrijeme kad je on studirao, studije na praskom Konzervatorijumu su trajale 6-7 godina mi govori da je odmah poslije osnovne skole upisao fakultet. A to moze na umjetnickim fakultetima, kad je student nadaren, u njegovom slucaju, mislim da je svirao bar 2 instrumenta i da je imao apsolutni sluh. Tako da moram ici u Kladno i Prag. Bice to jedno duze istrazivanje, ali ce ishod biti pozitivan i nas Jarko nece biti zaboravljen.
Zelim vam sve najbolje.
Branka
Poštovana
Hvala vam na obavijesti da ste pročitali prilog o opsadi Sarajeva i na vašem mišljenju o svemu.
Kako vrijeme prolazi i kako bi se danas reklo “ sa historijske distance” vise o sebimislim kao naivnoj nego heroju. Po prirodi jesam veliki optimista ali ovo sto nam se dogodilo bilo je već odavno isplanirano i udovoljeno željama Izetbegovića Tudjmana i Milosevica. Dvije velike etnički ciste Hrvatska i Srbija i Alijina kako se govorilo “ nek je njegova pa makar ko fildžan” .
Mislim da se to u Bosni i danas dešava ali glupim Bosancima “ nikad do pameti”
Sadshvatam otkud toliko kulture i Češkoj kad se talenti nisu morali patiti sa opstim obrazovanje nego razvijati talente do krajnjih granica . Obrazovanje je dolazilo samo po sebi.
Želim vam puno uspjeha sa dobrim obavijestenjima od dobrog Sege , da sto vise saznate o svojim plemenitim korijenima
Pozdrav Saima
Postovana Branka!
Divno pisete i pusta steta bi bila da sve sto proucavate i ne prosirite. Pisete o Jarku Plecitiju a pricom pokrivate neotkriveno u cijeloj ex Jugoslaviji i djelimicno i Ceskoj. Mnogi muzikolozi ne znaju za kompozicije koje su ostale iza njega. Zao mi je sto vam nijesam pomogao barem koliko vi meni. Vase ime Branka je medju mojim saradnicima u knjizi o Jevrejima... Pisite, jer lijepo pisete a pisanje je vise sudbina nego zanat.. Lijep pozdrav od Marka Popovica iz Budve!
Sad sam poslije svih ovih priloga i komentara još vise sretna sto je naša Banja Lika imala sreću da ovakav čovjek ipak najviše godina svog života provede u BL. Imali smo sreće da jedan gospodin porijeklom izi kulturne i bogate Češke dodje na Balkan i napravi toliko posla u mnogim gradovima naše bivše domovine i ostavi tragove kulture koji se na Balkanu najlakše brišu i prepravljaju. Možda smo mi u BL zato bili jedan od najprepoznatljiviji gradova u YU.
Danas našim gradom upravljaju ljudi koji su od njega napravili seljakluk, a pitanje je i kad su ga 2000 -te spomenuli kao horovodju da li su uopste i znali šta to znaci. Ipak u svakom kukuolju ima žita pa sam zahvalna onom ko je uspio isposlovati da grad dobije njegovu ulicu, i to me istinski raduje. Ne znam gdje je ta ulica u BL ali bi rado prošla njom kad budem dolazila u BL Potrazicu na internetu.
Budite sretni i ponosni do kraja života na svog pretka.
Svim blogerima srdacni pozdravi.
PS
Co
Ja namjerno nisam bila aktivna na blogu znajući da si na odmoru i da treba da trošiš svoje vrijeme odmarajući se i obilazeći lijepe krajeve naše mladosti i sjećajući se naše “raje” koja vise nije sa nama i srećući neplanirano drage prijatelje. Ovo je došlo kao i jedan lijep “ In memorijam” za drage prijatelje.
Post a Comment
<< Home