|
Konačno svi na okupu |
Nekada davno, u neka druga vremena, dok nas nisu rastjerali po svijetu, posjeta unuka bi bila normalna, uobi
čajena stvar. Danas, za mnoge je to prava dragocjenost, pa tako i za nas jer nam unuke
žive hiljadama kilometara daleko. Da bi proveli 15-20 dana zajedno putuje se satima. U ovom slu
čaju putovalo se autobusom, vozom, pa onda promijenilo dva aviona. Nije bilo lako ali je vrijedilo. Dvadesetak dana je pro
šlo kao tren. I pamti
će se dugo jer ko zna kada
će se ponoviti.
|
Kad tamo u bašti... |
Emina i Suada su do
šle kod nane i dide
„na selo
“ u Ameriku i u
živale. Ako tome dodamo i Ellu, malog
ćuku k
ćerke Sanje, do
življaj je bio potpun. Tr
čalo se po ku
ći, bezbroj puta su otvorena i zatvorena ulazna vrata i vrata prema
„backyardu
“ dok su se
„pravili krugovi
“ oko ku
će, s nanom se sadilo cvije
će i bralo povr
će, ganjalo se Ellu koja je hvatala bejzbol lopticu koju su joj bacale a ona tr
čala oko nas tek toliko daleko da je ne mo
žemo uhvatiti, penjalo se na na
še brda
šće i spu
štalo niz njega jer u njihovoj domovini gotovo da nema brda,
„napadalo
“ didu i ganjalo po ku
ći i dvori
štu, i
šlo u obli
žnji park na tobogane, svaki dan ubje
đivalo nanu da im da sladoled, ljubilo auto (manja Suada), kada se i
šlo u vo
žnju s mamom i tatom u kafi
će i trgovinu, jednom rije
čju, u
živalo se kao
što to mo
že u
živati unu
čad u svim krajevima svijeta kada do
đu kod nane (bake) i dide.
|
Slavio se i rođendan, par dana ranije |
Unuke su oti
šle nazad a na
ša ku
ća je ostala prazna, bez buke, gu
žve i galame od ranog jutra pa do trenutka kada su i
šle spavati. Razmi
šljam, kako bi bilo lijepo da
žive negdje u blizini, da ih mo
žemo vidjeti
če
šće, da ne moramo
čekati mjesece i mjesece da se opet poigramo. Ali, rat koji nas je razdvojio, je u
činio svoje i malo se tu
šta mo
že u
činiti. Surova je to stvarnost ali i jo
š jedna potvrda zla koje su nam u
činili oni od kojih to nikada nismo o
čekivali. Pitam se da li su i oni sretni, sada kada i njihovi potomci odlaze trbuhom za kruhom, shva
ćaju
ći da se od nacionalizma ne mo
že
živjeti iako su mnogi jo
š uvijek ubije
đeni da su ostvarili svoj san, da
žive u dru
štvu
„o
či
šćenom
“ od drugih i druga
čijih.
|
A šta si ti dobila? |
Unuke smo vidjeli ju
čer preko
facetime-a. Veselje je bilo obostrano. A starija Emina je odmah po povratku ku
ći rekla da ho
će da ide do nane i dide, avionom. Siguran sam da
će joj posjeta ostati dugo u sje
ćanju i da
će, kada jo
š malo vi
še odraste, pri
čati svojim kolegicama o nani i didi negdje tamo u dalekoj Americi.
|
Kod Tufekčića |
|
Ganja se Ella |
|
Suada |
|
Emina zalijeva cvijeće |
2 Comments:
Još jedan prilog o nama sedamdesetgodisnjacima i vise, i unucima maksimalno osmogodišnjaci i manje. Pisala sam da je najveći zločin došao od onih koji su dobijali naredbe za “ zapisavanje teritorija” , na svim djelovima naše zemlje , protjeravanje starih i iznemogli sa svojih ognjišta. “Bolje su prošli “ oni koje su ubijala, manje patnje i boli kasnije.
Sad dodajem da su zločinci zbog kojih su naši banjalucani bježali sa malom djecom u sve zemlje svijeta budu kažnjeni i zbog ovih situacija. Mnoga naša djeca su se naplatila obezbijedjuju sebi status da mogu formirati i izdržavati svoje porodice
I to je jedna vrsta genocida , ali jedina pravda da su mnogi osudjeni a potomci im u rep. Srpskoj nemaju potomaka. Najbolje se to vidi pred slovenackom ambasadom u BL.
Nagledala sam se prelijepe djece u normalnim državama a “ izmiksanih” sa našim i drugim narodima.
Vaše unuke i cijela porodica ste predivni. Sreća da postoji Skype i da smo u toku sa njihovim odrastanjem.
Nažalost nama vrijeme ističe , ali postojalce fotografije i videa i i uvijek će znati kakve su im bile nane/ bake i dide.
( ja sam povećala Grofovu sliku gdje je Enisa Lojzina , njegova mama i moja Nana) Bila mi je u sjećanju po izjavama i postupcima ali ne i likom.Sad je uvijek kad poželim pogledam i zauvijek mi je likom u glavi)
Svako dobro svim blogerima Saima
Neprocjenjiva vrijednost te dvije sedmice, svi zajedno. Ova prva slika je za arhivu, to su cetiri generacije. Tako mi je drago da ste vi Nero i Co nauzivali. I nemojte misliti da je to prekratko vrijeme. Djeca ce se uvijek sjecati baste i jasmina.
I ja sam svoje bake i didu vidjala samo preko ljeta. Sjecam se kako su se radovali gledajuci nas kako rastemo, svaki put kad dodjemo bili smo veci i ozbiljniji.
Mi smo sad jos dalje rasuti poput bisera, biseri se mogu otkotrljati daleko. I nasa djeca su vrijedna svakog postovanja kad su sve to izdrzali i nasli neki smisao zivota. Zato pricajmo price malenima osvemu i svacemu, i kad nam se cini da nas ne slusaju ostace nesto u njihovim glavicama. Makar i za kratko to moze biti za njih smirenje i veselje, jer zivjeti danas je stotinu puta teze nego u doba kad smo mi rodjeni.
Na primjer za moju unuku Maju je interesantna prica da smo mi nekad imali telefone sa zicom i nismo mogli hodati okolo i pricati!!! Onda ona pita je li to istina.
Puno toplih pozdrava cijeloj vasoj familji i svim blogerima
Dubravka
Post a Comment
<< Home