Grožnjan

Kada sam se prošle godine vratio iz posjete starom kraju imao sam dosta materijala za desetak priloga. Obišli smo nekoliko gradova, sreli se sa starom rajom, uživali u lijepom vremenu. Mislio sam da ću sjećanja uhvaćena kamerom prenijeti na blog kao što sam to do sada radio ali vrijeme prođe brzo a malo toga ugleda svjetlost dana.

Dok čekam da mi kćerka primpremi doručak (skoknuo sam do Los Angelesa na par dana da joj pomognem u vezi posla), naletih na fotografije napravljene prošle godine pa odlučih da ih ipak oživim na ovim stranicama. Šteta je da ostanu sakrivene, da ih ne podijelim s rajom. Jer i ja se obradujem svaki put kada se neko od ovo malo aktivnih blogera javi s pokojim fotosom i pričom vezanom za njih.

Prošlog ljeta sam konačno imao priliku da prošetam uskim ulicčica Grožnjana, tog lijepo istarskog gradića smještenog na jednom od mnogobrojnih brežuljaka najvećeg hrvatskog poluotoka. Želja da ga obiđem se javila još u studentskim danima. Sjećam se priča o malom gradiću kojeg su od propasti i zaborava spasili umjetnici, uglavnom slikari i vajari, vračajući život na njegove ulice i trgove. 

Gradić je od propasti spasila vizija jednog čovjeka, Aleksandra Rukavine, kipara i slikara, koji je predložio da se oronule kuće gradića koji je nestajao, ponude umjeticima na doživotno besplato korištenje ako u njima otvore galerije. I bi tako. Gradić je tokom vremena postao mjesto koje su umjetnici pretvorili u turističku atrakciju koja svake godine privlači mnogobrojne turiste iz cijelog svijeta.

I tako, 50 godina od dolaska prvih umjetnika i moja noga zakorači kamenim uličicama ovog malog mista punog starina i historije koja se proteže sve do rimskog doba pa i dalje. Lijepo vrijeme i lijepo društvo (s nama su bili Emina i Eko Kušmić, naši domaćini) ostadoše mi u lijepom sjećanju koje zabilježih s nekoliko fotografija koje evo prilažem. Iz njih se može osjetiti atmosfera ovog lijepog „mista“ kojeg je od propasti spasila dalekovidost jednog čovjeka. A mnogi drugi gradovi, pa tako i Banjaluka, nisu bili te sreće. Kod nas se rušilo sve što je staro, da bi se uklonili tragovi da su u njoj nekada živjeli i neki drugi ljudi a ne samo pripadnici „nebeskog naroda“. Ljudska glupost je neograničena, kao i svemir koji nas okružuje.