Ella

Lijepo je kada se u sred zime može pobjeći u toplije krajeve. Još ljepše bi bilo da smo mogli „skoknuti“ do Kariba, što činimo redovito već nekoliko godina, ali ni odlazak na jug zapadne obale nije za odbaciti.

Početkom februara smo desetak dana proveli u Los Angelesu kod kćerke i tako hladne zimske dane zamijenili ugodnom klimom zapadne obale Pacifika.

Glavni razlog našeg puta je bila Ella, kćerkina „džukela“ koju smo joj vratili nakon više od dva mjeseca boravka kod nane i dide na „selu“. Bilo je to naše prvo putovanje avionom s kućnim ljubimcem što je još jedno iskustvo koje nam je život preko velike bare podario. Ako nas zdravlje posluži ko zna šta ćemo još naučiti a mislili smo da smo završili sve škole.

Lijepo vrijeme i blizinu plaže smo dobro iskoristili. Svaki dan smo šetali uz Pacific s Ellom iako je ona na sve načine pokušavala da to izbjegne, jer ne voli šetati a u isto vrijeme se boji svega. Međutim, Nera je bila neumoljiva i Ella je svaki dan bojažljivo trčkarala uz nas, trzajući se na svaki šum. Svakim danom se strah smanjivao a čini mi se da bi potpuno nestao kada bi se približivali restoranu u blizini plaže gdje bi lješkarili na toplom suncu uz obavezni kapućino. Sjedili bi u maloj bašti u kojoj je dozvoljeno dovesti kućne ljubimce a Ella bi se vrtila oko nas, ponekad penjući se na klupu između nas, gledajući s nepovjerenjem na druge kućne ljubimce koji bi se zatekli tu. S vremenom bi se osjećala sve sigurnijom i sigurni smo da bi straha potpuno nestalo da smo mogli ostati koji tjedan duže.

Na povratku kući bi nas vukla, žureći se tamo gdje se osjećala sigurno, okružena osobama u koje ima puno povjerenje i čiji bi svaki dolazak pozdravljala skakanjem kao da ih nije vidjela danima.

Vratili smo se kući, nazad u zimu, a Ella je ostala s kćerkom, sretna što joj se vratila nakon par mjeseci, a u isto vrijeme nesrećna jer nema nas i kućne atmosfere kojoj se, boraveći kod nas, vrlo brzo prilagodila. A i nama je kuća ostala pusta jer nema Elle koja nas je cijeli dan zabavljala, čekajući veče kako bi se mogla uvući u krevet, bezbrižno ispružajući sve četiri, ostavljajući nam tek toliko mjesta da ipak možemo spavati.

Često puta sam pomislio kako bi sve bilo drugačije da nas rat nije otjerao s rodne grude. Djeca na dvije strane svijeta, unuke odrastaju bez nane i dide, a i Ella nije sretna jer smo daleko jedni od drugih. Ovako, vidimo je par puta godišnje i tako će biti dok nas zdravlje služi. A tužne vijesti od prijatelja i poznanika nas upozoravaju da niko ne zna šta donosi sutra.