Crtice

Danas je bio mirnijim dan u pogledu posjeta pa osjetih potrebu da se javim. Nevjerojatno koliko je ljudi došlo da izjavi saučešće i da pokaže koliko je Vice bio cijenjen i poštovan u ovom Sarajevu u kojem je proživio 57 godina bez ijednog prekida i u kojem je znao odabrati stranu poštujući svoje najbliže koji su ostali zauvijek na Tjentištu u borbi protiv fašizma.

U Bosni još uvijek postoje oni naši stari običaji da se jedino na sahrane i saučešće izostaje  samo ako su posebno neodloživi razlozi.

Sad bi napisala nekoliko crtica u ovih skoro mjesec dana koje to zaslužuju. 

Vice nije volio da se slika ali je znao ili imao talenta da pravi dobre slike. Prva slika koju šaljem je sat poslije Nove godine je njegova ideja da se Frane i njegovi namjeste ispod jelke i on napravi fotografiju.

U Americi živi Melihina najbolja prijateljica preko koje se i naše prijateljstvo pretvorilo u nešto veliko lijepo. Radile su zajedno, ona je rođena Beograđanka, a on nas Banjalučanin iz poznate porodice Radovanovića. Naš profesor Nenad iz O.Š."Zmaj Jove" mu je bio stric. Zato može naći mjesta na ovom blogu. Žive sa kćerkama, zetovima i unukama. 

Poslala sam joj nekoliko slika iz Gruzije a ona je poslala komentar od kojeg se duša i srce liječe. Posebna inteligencija i obrazovanost.

Zlatko je odgovarao na mnoge mejlove koje smo primali i jedno veče me upita "Mama, ko je Nataša Bokan”? Ja mu objasnim da je stanovala u Deninom stanu. Mi smo ga preko ljeta negdje od desete godine ostavljali u Banjaluci da se nađe didi i baki pri ruci radi prvih simptoma Parkinsonove bolesti. On reče: "Pa ja sam se družio sa Nikicom Bokanom, Danilom Lalovićem (sin naše profesorice Olivere) i Darkom i Dariom Marić. Ispred zgrade je bila jedna kućica u kojoj je stanovao jedan fini dječak Samir koji je bio narušenog zdravlja  i malo starijih roditelja. Oni su mu često pravili društvo na njegovoj verandi.

Zlatku je Banjaluka rodni grad i ostale su mu lijepe uspomene jer smo do rata puno dolazili za praznike i vikende. Nisam mogla vjerovati da se toga tako sjeća poslije skoro 38 godina. 

Obzirom da se u životu stalno smjenjuju radosni i tužni trenuci, javila mi se naša draga blogerica Enisa. Velika tuga me drži od trenutka kad sam saznala o bolesti njenog muža.

I naša draga Saida je bila mjesec dana u bolnici, sad je kući ali napredak ide polako. 

Kako niko od nas ne može otkriti stalnu tajnu i pitanje Zašto, Zašto? se tako dobrim ljudima koji nikome ništa nisu skrivili a morali su prekinuti svoje mirne sretne živote i krenuti u nepoznato, samo što im imena nisu bila po volji zločinaca i fašista.

Ovde moram spomenuti Co da ti je prilog "Isprani mozak američki" vrijedan čestitanja, za uloženi trud i vrijeme i kako Izet napisa "nema se šta dodati". Ostaje za istoriju i sva vremena.

Uspjela sam sa sobom da se nađem i da ne prekidam javljanje na ovom blogu dok me ruke i mozak služe.

Pozdrav Saima