Zadnji susret s Vicom

Susret pred Manjom

Ne znam da li i drugi imaju sličan osjećaj ali meni se čini da vrijeme prosto leti, a događaji se smjenjuju takvom brzinom da ih ne mogu pratiti. Kada sam se vratio iz posjete starom kraju imao sam puno materijala za priloge i mislio sam da ću ih pipremiti i objaviti još davno a evo bliži se polovina januara a mnogo toga je ostalo nezapisano. I desilo se puno toga iznenada i neočekivano.

Sjećam se kao da je to bilo jučer kad sam u bašti ispred Manje, sjedeći uz sam trotoar uživajući u popodnevnom suncu, lagano završavajući obavezni kolač i kapućino, iznenada ispred sebe ugledao Saimu i Vicu koji su veče prije stigli u Banjaluku. U bašti sam sjedio malo duže nego obično jer me je toplo sunce omamilo i ulijenilo a i nisam se nikuda žurio jer sam taj dan već završio kod zubara i nisam imao nikakvih drugih obaveza. Ono malo starih prijatelja koji su ostali u Banjaluci se rijetko pojavljuje u gradu i na njih se rijetko može slučajno naletiti. Ali zato su susreti s onima koji u grad dolaze iz daljine češći i predstavljaju pravo osvježene u ambijentu koji nije ni blizu onom kojeg smo poznavali.

Saima je, istina, to jutro preko bloga javila da je stigla u Banjaluku ali je susret ipak bio iznenađenje jer se nismo uspjeli dogovoriti kada ćemo se vidjeti i gdje ćemo se naći. Banjaluka je, ma koliko se ovo godina poslije rata proširila, ipak mali grad i sve se još uvijek događa u centru grada. Posebno to važi za prognane koji obavezno obilaze hotel Palas i Gospodsku, zagledajući u lica onih koje su već stigle godine, ne bi li prepoznali nekog iz onog drugog života. Odlazi se, naravo, i u Alibabu, tu oazu u kojoj se u svako doba može naletiti na nekoga od stare banjalučke raje, jer u taj dio grada novonaseljeni gotovo uopšte ne navraćaju.

Saima i Vice, puni energije nakon boravka u Rakovom selu, sjedoše da predahnu, da malo popričamo i dogovorimo kada ćemo se vidjeti. Naručismo samo po kiselu jer se bližilo vrijeme ručka a i kava se popije previše a to u našim godinama nije preporučljivo. Dogovorismo se da sutra popodne svratim do Saimine porodične kuće a ona će pripremiti za mene nešto mekano, da prezalogajim, jer već danima preživljavam samo na puri i juhama, zbog privremenih zuba kojima ne mogu ništa tvrđe zagristi. A bit će tu i Saimine dugogodišnje prijateljice, Seka i Bisera, i same proganici iz rodnog grada. Seka se skrasila u Sarajevu a Bisera od rata živi u Švedskoj.

U Saiminoj porodičnoj kući
Seka, Vice, Saima i Bisera

Sutra popodne zaputih se porodičnoj kući Husedžinovića u ulici Slavka Rodića, u neposrednoj blizini Vrbasa i gradskom mosta. Dan je bio sunčan, još topliji nego dan ranije i nije mi bilo lako preći dio puta od hotela Palas do Saimine kuće pod suncem koje je pržilo ali me zato u kući dočeka duboka hladovina, slična onoj koje se sjećam iz roditeljske kuće na Predgrađu, koja je kao i Saimina, građena u vremena kada nije bilo erkondišna, kada se problem vrućine i sparine rješavao debelim zidovima iza kojih se čovjek osjećao ugodno i za vrijeme najvećih vrućina. U kući se društvo već okupilo. Saima me upozna s prijateljicama i odmah poteče razgovor uz kavu koju nam Saima pripremi. 

Pričalo se o svemu i svačemu. Dotakli smo se naših sudbina, mladosti, sadašnjosti, bloga. Vice je bio u svom elementu, zabavljajući nas svojim pričama o dogodovštinama, posebno onim iz Rakovog sela, iz njegove rodne kuće u kojem Saima i on provode većinu vremena tokom ljeta.

Saima je specijalno za mene pripremila tarhanu u koju sam udrobio dosta kruha kako bih bar tako dobio utisak da sam se najeo. Čevape koji su slijedili nisam mogao ni probati, bojeći se da bih mogao ostati bez nekog od privremenih zuba. Nije to bilo lako za mene jer već danima nisam okusio ništa jače.

Rastali smo se kada je na vani vrućina popustila. Pozdravio sam se s gostima i domaćinima i zaputio nazad ka centru grada. Nisam žurio, već sam išao polagano, razgledajući okolinu, razmišljajući o našem druženju. Skupili smo se tu, u našem gradu, a niko od nas više ne živi tamo. Slučaj nas je sastavio i vjerovatno se nikada više nećemo okupiti u istom sastavu.

Tri mjeseca kasnije Vice nas napusti. Iznenada i zauvijek. Nikada ga više neću vidjeti. Ni planirano, ni slučajno. Ostaće samo sjećanje na jedno lijepo druženje i na Vicu, koji nas je zabavljao onako kako je samo on to znao.

Šta nas sutra čeka, kažu, zna samo onaj gore, ako ga ima. Zbog toga trebamo živjeti svaki slijedeći dan kao da nam je posljednji. Jer svi znamo da nas čeka ista sudbina, samo ne znamo kada.