Druženje u Ližnjanu

S Kušmićima i Žiškama

Vjerujem da većina onih koji posjećuju stari kraj to čini kako bi posjetili ono malo rodbine i prijatelja što je još tamo ostalo. I jednih i drugih je sve manje a isto tako i nas koji se odlučujemo na daleki put koji nam, zbog godina, sve teže pada. Rodni grad bi trebao biti mjesto gdje bi stare raje trebalo biti najviše ali čini mi se da to nije tako, bar u mom slučaju. Familija mi je rasuta na sve strane i u gradu je ostao još samo najstariji brat a i prijatelja koji više ne žive u Banjaluci je daleko više nego onih koji su ostali tamo. Tužna i strašna je to stvarnost koja samo pokazuje razmjere zločina učinjenog u Banjaluci kojeg oni na vlasti kriju a ni većina običnog svijeta koji tamo žive ne spominje. Za njih je to nešto potpuno normalno, nešto o čemu ne vrijedi trošiti riječi. Šuti se, ne komentira, pravda se vremenom koje je od tada prošlo... Opravdanja se nalaze za zlo a oni koji postavljaju pitanja se okrivljuju što ne zaboravljaju.

Nera, Aida, Ljubica i Bakir
u restoranu na plaži u Ližnjanu

Ali, kako zaboraviti kada više prijatelja sretnem u malom mjestu Ližnjanu u Istri nego u rodno gradu u kojem sam rođen i gdje sam poznavao mnoge. Kako sada stvari stoje, vjerojatno će posjeta Ližnjanu biti sve više a odlazaka u rodni grad sve manje. Žalosno je to ali tako je.

Ove godine u Ližnjan smo stigli s Krka gdje smo proveli sedam prelijepih dana sa sinovom familijom. Domaćini su nam bili Kušmići, Mina i Eko, koji su Ližnjan izabrali za mjesto življenja tokom ljeta. Veliki, novi, moderno namješteni apartman smo dijelili nekoliko dana, uživajući u društvu još nekoliko banjalučkih familija. 

Bakir, Aida, Co, Nera i Emira
u restoranu u Medulinu

U Ližnjanu, pedesetak metara dalje, apartman imaju i kumovi, Aida i Ferid Žiško, kao i njihova kćerka. U komšiluku je i Emira Šarić, koja je apartman kupila zbog jednih i drugih. A u obližnjem Medulinu apartman su kupili Višići, Amila i Sejo, uvećavajući malu koloniju bivših Banjalučana koje su njihovi sugrađani devedesetih otjerali iz grada.

Bakir, Mina i Emir Memić

Za vrijeme našeg boravka u posjetu kumovima iz Njemačke su došli prijatelji Ljubica i Bakir. Iz Rijeke su, kada su čuli da smo kod Kušmića, na kratko, samo da nas vide, stigli Mina i Emir Memić. I oni su jedna od mnogih banjalučkih familija koji su se skrasili u Istri, tom dijelu bivše Jugoslavije u kojem se oni kojima nacija i vjera nisu najvažnija stvar u životu našli svoje utočište.

Tako se u malom istarskom mjestu okupila banjalučka raja da se ispriča i druži kao što je to uvijek radila. Prvo veče smo se spustili u mali restoran na plaži i proveli nekoliko sati u lijepom druženju, sjećajući se nekadašnjeg života i raje koja nam je ostala u lijepom sjećanju.

Drugo veče smo skoknuli do Medulina i proveli još jedno lijepo veče u jednom od mnogih restorana koji su još uvijek bili puni turista.

U Ližnjanu smo ostali samo par dana jer sam se zbog zuba morao vratiti u Banjaluku. Ostali su ostali da uživaju u lijepom septembarskom vremenu prije nego se vrate u nove domovine u kojima provode zimu. S druženja je ostalo nekoliko slika za uspomenu i lijepo sjećanje. A kako stvari stoje, druženje bi se moglo ponoviti i slijedeće godine, ako nas zdravlje posluži.