|
Ispred ulaya u Sanjinu zgradu |
Zadnjih dana sam malo zapustio blog jer me put odveo na
zapadnu obalu, ta
čnije u LA, gdje je vrijeme u ovo
doba godine prekrasno i
čovjeku
je
žao sjediti uz ra
čunar, u zatvorenom. Dok sam
„žurio
“ na
aerodrom u
Pittsburghu, vrijeme je
bilo prohladno, ki
šovito, a par dana kasnije je
pao i prvi snijeg. U LA-u me do
čekao
prekrasan sun
čan dan, bez ijednog obla
čka. Temperatura, oko 25 stepeni. Tako
je to u zemlji u koju me sudbina odvela. Dok se mi na sjevero-istoku USA
„zavla
čimo u
krpe
“, ovdje raja hoda u
šorcevima i majicama kratkih rukava. Ne
ka
že badava jedna na
ša popularna pjesma da je Amerika zemlja
velika a u takvoj zemlji se za svakog mo
že na
ći po ne
što.
|
Stubište |
Na put sam krenuo s namjerom da pomognem k
ćerci oko nekoliko manjih projekata u
stanu. Stan veliki, uvijek se ne
što
dodaje, prepravlja. A tata pone
što od
toga zna iz vlastitog iskustva pa njegova pomo
ć dobro
do
đe.
Zgrada u kojoj se kćerka
smjestila je stara pedesetak godina ali po izgledu se to nikako ne bi moglo reći. Sve je besprijekorno čisto, od zelenih površina ispred zgrade, bazena (s malom
zelenom provršinom), smještenog u sredini zgrade, garaže u prizemlju, preko zajedničkih prostorija, do glavnog stubišta i hodnika. Bilo kakve izmjene koje
se odnose na vanjski izgled zgrade moraju biti odobrene od „kućnog
savjeta“ kako ga ne bi narušile „umjetničke kreacije“ pojedinih vlasnika, što je
kod nas čest slučaj. O održavanju se brine kompanija koju je odabrao „kućni
savjet“ i sve se planira.
Za vrijeme
moga boravka stigao je izvještaj o
održavanju i financijskog poslovanju. Sve
se planira unaprijed tako da nema nekih većih
iznanađenja. Za sve to se, naravno,
plaća, a u ovom slučaju se radi o iznosu od $420 mjesečno po stanu.
|
Farbanje fasade iako ni postojeća nije bila loša |
Vlasnici čak vode računa kome će
dozvoliti da se useli. Bez njihovog odobrenja stan se ne može ći strogu provjeru jer jedna loša osoba može sve pokvariti. Kada sve ovo poredim sa situacijom u
Banjaluci gdje neke starije zgrade izgledaju sablasno, čije zelene površine „ukrašava“ smeće, s
razbijenim ulaznim vratima, odvaljenim poštanskim
sandučićima i išaranim
fasadama i hodnicima, shvaćam
koliko je stari kraj po tom pitanju zaostao a, poznajući naš
mentalitet, pitanje je da li će ikada
išta promijeniti.
prodati. Potencijalni kupac mora
pro
|
Ela |
U stanu me do
čekala
Ela, k
ćerkin pas ljubimac koji mi je
posebno prirastao srcu. Nas dvoje smo se spi
šili jo
š kada ju je Sanja prvi put dovela u
Pittsburgh a sada smo ve
ć stara raja. Kada sam u
šao u stan, nakon
što me je prepoznala, sre
ći nije bilo kraja. Skakanje, tr
čanje u krug, lizanje,
čak i po licu, nisu prestajali. A Sli
čno je bilo svaki dan. Ako bih slu
čajno oti
šao u kupovinu, po povrtatku ritual bi se ponavljao. Ela je
bila sretna svaki put kada me vidi i to je stalno pokazivala.
Čak me je uporno pratila dok sam radio
po stanu, prave
ći se da je sve zanima. A
često bi mi donosila igra
čke da se igramo i ja nisam imao
izbora nego da ostavim ono
što sam
radio i posvetim se njoj. Ponekad bi mi
šapom
zatvarala laptop, kada bih poku
šao da
provjerim email ili pro
čitam
šta ima novo u svijetu, daju
ći mi do znanja da je vrijeme za igru.
Da ne spominjem da bi se vrtila po kuhinji svaki put kada bih pripremao ne
što za jelo. Kada je ranije bila u
posjeti kod nas u
Pittsburghu, navikla
je da se i za nju na
đe ne
što na stolu pa je Sanja kasnije svaki
put imala problema da je ponovo navikne na kupovnu hranu kakvu jede ve
ćina ameri
čkih pasa. A ni Ela vi
še nije
pravo ameri
čko pa
šće jer smo je pokvarili pa jede sve
što se napravi.
Čak i puru, koju obavezno jedemo
subotom i nedeljom ujutro.
|
Komšiluk |
Tokom devetodnevnog boravka nekoliko puta sam pro
šetao do pla
že udaljene oko 15-tak minuta hoda. Kroz lijepo ure
đen kom
šiluk koji
čine zgrade i privatne ku
će,
šetnja
je ugodna jer je sve zavr
šeno i uredno
a ja se tada osje
ćam ljep
še. Neure
đenost me stra
šno
nervira a u kom
šiluku u kojem k
ćer
živi
toga nema. Na betoniranoj stazi pla
že koja
se prote
že kilometrima, nema gu
žve. Uz put se mogu sresti drugi
šeta
či a
dosta raje voza bicikle svakavih modela i oblika. Ne kupa se niko, bar ne u ovo
doba, jer Pacifik je Pacifik. Ne mo
že se
porediti s Jardanom, iako i beskrajne pla
že imaju
svoju privla
čnost. Tek tu i tamo primje
ćujem pokoju familiju s djecom koja se
igraju u pjesku. Ponekad manja grupa zaigra ko
šarku u
pijesku na igrali
štima kojih ima nekoliko i koja
uglavnom zjape prazna.
|
Stižem na plažu |
Moje
šetnje na
pla
ži bih obi
čno polovio svra
ćaju
ći u restoran Playa Provisions gdje
bih napravio pauzu uz kapu
ćino,
sjede
ći u omanjoj ba
šti, tra
že
ći za
štitu od
sunca koje jo
š uvijek prili
čno grije. A po povratku u stan bi me
do
čekivala Ela koja bi svaki moj
povratak za
činjavala radovanjem kao da me
nije vidjela pola godine.
Boravak u LA-u se privodi kraju. Letim za
Pittsburgh a tamo me
čeka zima koja
će me dr
žati ve
ćinu vremene u ku
ći. Da su
životne okolnosti druga
čije, moglo
bi se
če
šće skoknuti do LA-a i razbiti sivilo zimskih dana ali za
sada tako je kako je. Raduje me da istim letom
Pittsburgh leti i Ela koja
će me dr
žati zauzetim ve
ćim dijelom dana jer kada je ona u
blizini vrijeme prosto leti. Sanja je ostavlja kod nas do tamo iza Nove godine
jer je to doba u godini kada odlazi na du
ži
odmor. Tada u igru uska
ću
roditelji a Ela oko toga ne pravi probleme. Va
žno joj
je da je u blizini neko koga poznaje, da se ima s kim igrati pa joj rastanci sa
Sanjom lak
še padaju. A i hrana je prava,
doma
ća!
|
Plaži nigdje kraja... |
za
Slijećemo na pitsburški aerodrom i vrijeme je da završim. Treba se pripremiti za zimu i zaboraviti
na tople, sunčane dane koje
sam ostavio iza sebe. Do slijedećeg puta.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home