In memoriam - Slobodan Popović, Pop

Vratih se iz Los Angelesa a kod kuće me zateče tužna vijest. Umro je Slobodan Popović, Pop, posljednje svjetlo u mraku koji već skoro trideset godina pritišće Banjaluku. Umro je čovjek koji je ostao vjeran svojim životnim principima, onima koje su mnogi dijelili koje sam poznavao i poznajem, boreći se protiv nacionalističkih aždaja koje gutaju sve koji im se suprostave.

Kada se poslije napuštanja SDP-a pridružio stranci Mladena Ivanića bio sam razočaran, čak to javno obznanio na ovim stranicama, jer sam smatrao da mu nije mjesto s ljudima kojima je cilj isti ili sličan onima na vlasti. Znao  sam da je to učunio kako bi, bar na taj način mogao politički djelovati, makar se, u to sam siguran, nije slagao s najvećim dijelom programa PDP-a. Nastavio je svoju bespoštednu borbu koristeći, uglavnom, digitalne medije, sve do kraja svog života. Imao sam priliku da nakratko izmijenimo mišljenja kada sam ga slučajno sreo na sahrani Marijana Beneša. Vatreno je pričao o svojim stavovima o političkoj i životnoj situaciji u BiH, posebno u Banjaluci, koja se nije ni milimetar pomakla od onih dana početkom devedesetih kada nas je većina morala spakovati kofere i otisnuti se u svjet. Rekao sam kako cijenim njegovo angažiranje, kako ga podržavam, kako ima dosta onih koji misle kao ja ali se nigdje ne oglašavaju, kako se divim njegovoj hrabrosti da svoje stavove iznosi javno znajući da je onima na vlasti trn u oku a oni ne prezaju ni od čega. Rastali smo se nakon završetka sahrane a da nisam ni pomislio da bi nam to mogao biti posljednji susret.

Kako sam saznao, umro je od moždanog udara. Nije me to iznenadilo jer živjeti  u sredini kakva je Banjaluka kod svake normalne osobe mora uzrokovati povišen krvni pritisak i stres. A i jedno i drugo imaju ogroman učinak na zdravlje, te uz neke druge razloge, doprinose da čovjek u jednom trenutku jednostavno eksplodira.

Reakcija na Popovu smrt u gradu gotovo da i nema. Političari se još uglavnom ne oglašavaju, vjerojatno jer nemaju hrabrosti reći istinu a ona je, da im je drago što su se riješili osobe koja im zadnjih godina zadaje probleme glasno govoreći o događajima onako kakvi su. Glas razuma, glas koji se otvoreno bori protiv nacionalizma, fašizma, lopovluka i mržnje prema drugima im ne odgovara i srećni su da je zauvijek ušutkan. Nekolicinu koja je zadnjih godinu dana digla glas protiv kriminala, korupcije i lopovluka su rastjerali a odlaskom Popa su se riješili jednog od zadnjih boraca za istinu i pravdu. Male su šanse da će se u dogledno vrijeme pojaviti netko tko bi Popa mogao zamijeniti. Nažalost, s njegovim odlaskom je i posljednji plamićak svjetla razuma ugašen.

Pope, neka ti je laka zemlja banjalučka. Počivaj u miru, zaslužio si ga.

Familiji i prijateljima upućujem svoje iskreno saučešće.