Jedinstvo srBskih četnika i partizana
9. maj je dan pobjede nad fašizmom.
Tako su nas bar nekada učili u školama, tako je to u cijelom svijetu.
Tako je to svuda osim u našem
gradu gdje fašisti slave dan pobjede nad njima
samima. Jer, kako drugačije protumačiti vijest da je gradom marširala grupa noseći veliki transparent koji je razliku
između četnika i partizana konačno
izbrisao. Ako je pravo govoriti, još početkom
devedesetih, s prvim danima demokratije, četnici su
izmigoljili iz svojih jazbina, ali tada nismo mogli naslutiti dokle će to sve dogurati. A doguralo je dotle
da su se i jedni i drugi borili protiv istog neprijatelja samo im to nije bilo
jasno.
Dugo je to trajalo jer Vrbasom je proteklo jako puno vode, a
Una još uvijek teče, iako se Jovan Rašković, s bine
na Kastelovom ćošku, zaklinjao da će je
popiti kako bi uklonio prepreku između braće.
Ko je branio da ta „istina“ konačno izađe na vidjelo teško je reči. Jer, četnici
su gradom počeli šetati negdje u to vrijeme i njihova šetnja nije prestala sve ove godine. Vlast,
istina, balansira između dvije
vatre, i još se uvijek nije stavila na „pravu stranu“. Još uvijek
nema otvorene podrške „pravim oslobodiocima od fašizma“ ali i to vrijeme će doći. Jer
nisam čuo da je iko od onih koji su
danas na vlasti digao svoj glas protiv ovog događaja. A šutnja je znak odobravanja, ako je
vjerovati mudrostima starih. Doći će vrijeme kada će i Mile zapjevati uz iste gusle,
samo je pitanje vremena. Jer, ako se mogao od mladog SKOJ-evca prešaltati u najvećeg vjernika, kojem sam patrijarh dolazi na slavu i lomi
kolač slavski, doći će
vrijeme kada će i on potpuno okrenuti ploču i izbaciti partizane iz svojih
govora, kao što ih je izbacio s banjalučkih ulica.
Sam događaj me
nije iznenadio ali me je posebno razočaralo što se sve ovo desilo u mome rodnom gradu,
što je on pao tako nisko, niže od mnogih kasaba kojih u Bosni ima
dosta i za koje bi čovjek očekivao tako nešto. Ako je Banjaluka mjesto u kojem se događaju ovakve stvari, ako ona ostaje
nijema i slijepa i ne buni se (čast nekolicinihrabrih novinara koji su stvari nazvale pravim imenom), onda nije čudo što se
po kojekakvim vukojebinama četnici
slobodno okupljaju i slave „pobjede“ iz drugog svjetskog rata, „pobjede“ koje
su zabilježene crnim slovima u svjetskoj
historiji.
Često me neki kritiziraju da
stvari vidim crnima, da nije baš sve to
tako kako mislim, ali od onog dana kada sam morao otići iz grada, ne primjećujem
stvarne promjene na bolje. Banjaluka tone sve dublje u glib nacionalizma, hostorija
se izvrće, laž zamjenjuje istinu, a gotovo niko ne reagira. Ako je to
znak da je sve u redu i da ja pretjerujem, onda ja zaista ništa ne razumijem. A mislio sam da sam
za ovih 70-tak godina ipak nešto naučio.
U svemu ovome sreća je da
se tog dana nisam našao u
rodnom gradu jer bi moje razočarenje
bilo još veće. Ovako, ipak me sve skupa manje pogađa jer nije isto pročitati vijest na Internetu ili vidjeti
događaje vlastitim očima. Jer žive slike ostavljaju dublje ožiljke od izještaja
nezainteresiranog novinara koji niti ne pokušava da događaj postavi u pravi kontekst.
A do eventualnog ponovnog susreta s rodnim gradom, ružna slika će možda
izblijediti, iako će biti zauvijek upisana
negdje duboko u mozgu, podsjećajući me da to nikada neće biti onaj grad u kojem sam se rodio
i u kojem sam proveo više od
pola svoga života.
2 Comments:
Sada je jos prerano ali vjerujem da ce slucaj Banjaluke jednog dana biti predmet izucavanja sociologa. Kako se grad ljubavi, prijateljstva i dobrodoslice kolektivno pretvorio u grad mrznje prema drugima i svega loseg. Tragedija i interes znanstvenika biti ce tim veci jer je ta pojava masovna i dugortrajna bez naznaka za poboljsanjem. Sebe ne smatram poglupim ali ne mogu to objasniti, za to trebaju veci umovi i strucnjaci.
Sto se mene tice ja sam samo razocaran, jako razocaran
Bila sam jedan dan u BL . Doputovala u četvrtak popodne a vratila u subotu ujutro. Zlatko je ima nekih slobodni dana a u rodnom gradu nije bio od 92-ge. Ja sam petak provela skoro cjeli od katastra do suda , od suda do besplatnih pravnih savjetnika i ništa ne riješivši.
Uostalom o tome ću pisati prilog.
Zlatko je bio sa prijateljima koje je zatekao. Uživao je u kući i basti.
A ja, Co kao sto uživam kad pišeš o našim uspješnim ljudima i potomcima , uživam.I znam da to političke poltrone i Dodikove uhljebe dovodi do ludila. Oni vrlo dobro znaju da će jednog dana i taj rok trajanja isteći.
Ali kad sam vidjela ovu prvu sliku bila sam nesretna, jer po mojoj ludoj glavi ovakvi likovi su oskrnavili ovaj blog. Daje im se značaj. Oni su devedesetih bili najgori kriminalci i zločinci. Danas im preostaje samo da nosaju plakate sa cetnickim sadržajem. Normalnim ljudima to samo može biti ignoriranje a žrtvama samo stres, bol i još veću tugu. A oni to i hoće tako potpomažu manipuliranje narodima. A tako se nastavlja i atmosfera vraćanja u 90- te i njihovo vrijeme a da se ništa ne može vratiti u prvobitno stanje.
Koristila sam puno taksi, nisu znali ni ko sam ni odakle sam ali su psovali, promet, papke kriminalce. Isto kao u Sa samo s nekim u četiri oka. Svjesni su s kakvom vlašću imaju posla.
Ovo je moj stav i svi koju dodju na kratko , kao turisti oduševe se našim gradom. Ali samo ako ne žive ovde i ne vide bijedu i beznađe velikog broja njenih stanovnika
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home